Autor
Hajro Šabanadžović
Poveznice
Magla nad gradom čednosti Aleja
Zeleni zarovi Kristalno jezero
Konj Čedno srce
Grad čednosti pred zoru Prava ljubav
Poljubac Smiraj
Bulbuli Praznik ljubavi
Vatre plam Rujan
Noćni rastanak Duša ranjena
Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Hoću da uđem u tvoju unutrašnjost,
da pogledam naokolo,
da te upijem kao dah.
– Odlazi! – kaže kamen –
Čvrsto sam zatvoren.
Čak razbijeni na komade
bićemo čvrsto zatvoreni.
Čak smrvljeni u prah
nećemo nikoga pustiti.
Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Dolazim iz čiste radoznalosti.
Za nju je život jedina prilika.
Želim da prođem tvojim dvorcem,
zatim da posetim list i kap vode.
Malo vremena imam za to.
Moja smrtnost mora te uzbuditi.
– Ja sam od kamena – kaže kamen –
i svakako moram sačuvati ozbiljnost.
Odlazi odavde,
nemam mišića za smeh.
Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Čula sam da su u tebi velike prazne sale,
neviđene, neopisivo lepe,
gluve, bez eha bilo čijih koraka.
Priznaj da i sam malo o tome znaš.
– Velike i prazne sale – kaže kamen –
ali u njima nema mesta.
Lepe su, možda, ali izvan ukusa
tvojih jadnih čula.
Možeš me upoznati,
poznavati me nećeš nikad,
čitavom površinom okrećem se prema tebi,
a čitavom unutrašnjošću na drugu stranu.
Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Ne tražim u tebi utočište za večnost.
Nisam nesrećna.
Nisam beskućnik.
Moj svet je vredan povratka.
Ući ću i izaći praznih ruku.
A kao dokaz da sam stvarno bila
neću dati ništa osim reči
kojima niko ne veruje.
– Nećeš ući – kaže kamen –
Nemaš čulo učešća.
Nijedno čulo ne može ti zameniti čulo učešća.
Čak i pogled izoštren do sveviđenja
ne vredi ti ništa bez čula učešća.
Nećeš ući, imaš jedva zrno toga čula.
Jedva njegov začetak, uobrazilju.
Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Ne mogu čekati dve hiljade vekova
da uđem pod tvoj krov.
– Ako mi ne veruješ – kaže kamen –
obrati se listu, reći će ti što i ja.
Kapi vode, reći će ti što i list.
Konačno, pitaj vlas sa sopstvene glave.
Smeh me obuzima, smeh, neobuzdani smeh,
kojim se smejati ne smem.
Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
– Nemam vrata – kaže kamen.
Biće neko
u gradu bilo kom
zemlje nam mile
u vaktu bilo kojem
savim obično je
nerazumno biva
vrišti a ne proklinje
zlo se sprema
niko ne vidi
zlo se sprema
ne obraćaju pažnju
zlo se sprema
dan i noć
zlo se sprema
šta da se radi
biće
ramenima sliježe
umorno
klekne na serdžadu
skrušeno
dotakne pod glavom
drhtavo
širi ruke
ponizno
gleda uvis
molećivo
Nebo doziva
Ramazan se smješi
Računicu nas učile knjigovođe i prepisivači. Nema da se maši. Ništa drugo i ne znaju.
Mi tako i tako.Nije da se falimo.
Nogatrans od šuplje priče.
Ma, bjaž’ ba od prepisivača i drvenih filozofa , koji sebe zovu popušlići ,
s kraja na kraj u drugi univerzum.
Joj , skoro da smo pametni. Tko da zna?
Šta bi bi, a šta će biti i ne pitajte.
Ništa dobro!
Mislimo jednog dana kad dođe vakat.
Nama treba predevarat i ovaj dan , pa noći. I idući i tako redom.
A u tim danima nanijetili puno ljubavi i takara.
Joj jeste vi, svašta vam na um pada.
Mi govorimo o sekiraciji, takav vakat, takarli nekakav došo.
Vi mislili ; mi onako po bosanski , koliko sati toliko … devera po glavi , jednog stanovnika.
Opet, mislimo treba se ponekad malo i odmoriti.
Ma ko frštulji odmor. To je za besposlene i zaposlene.
Odmorićemo se tamo gdje se insan nikad ne umara.
Ovdje se može na čas odmoriti , samo da bi se opet …, zaleglo.
Čuj molim te , odmor. Kaki je to način.
Đardini vabe i mirisom magijaju , a tamo neki bi se odmora faćali.
Idite , boni , pa se liječite.
Hoćete da se čuvarica đardina i srca naših milih razboli od našeg odmora.
A tijelo drhti, pusto se biba i doziva:
-Dođi Dragi uberi me.
Nije da se nema izbora.
Ali budaletinama ne moš dokazat.
Nama je zaroniti u đardin , kao u ocean i mahnitati,
k'o budali u bazenu baklavica ,
k'o hudom u ljepoti rajskih đardina.
A oni nama nemojte zgriješiti.
Hadumi. Kada je ljubav buila grijeh.
Uranjajući u mirise i ljepote ne bojimo se grijeha .
Što bi poete rekle:
Uranjajte , mili ,samo uranjajte.
U uranjanju je spas.
Normalno ko preživi prebibavanje.
Ponekad ne'mre tu milinu srce izdurat.
U prevodu:
Bibaj se , bibaj. Do sudnjeg dana se bibaj .
Milina je. , ne da mi se buditi.
Briševo – Najveći zločin nad Hrvatima u BiH
/Tekst prenosimo u cijelosti/
Kamenjar com.20.03.2919.
Autor Ante B.
“Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade Vojske Republike Srpske iz Sanskog Mosta. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima, podsjeća Hrvatski Medijski Servis.
Briševo je naselje u općini Prijedor. Prema popisu iz 1991. godine nacionalni sastav je bio sljedeći: Hrvati – 370, Jugoslaveni – 16, Srbi – 7, Bošnjaci – 1 i ostali – 11.
Ovome svemu valja dodati da su u Briševu stradale četiri kompletne obitelji: Matanović, Atlija, Dimač, i Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač. Nikada nitko izvan Briševa nije čuo za te stradalnike i mučenike. Ti ljudi nikada nisu bili tema u top terminima televizijskih kuća ili vodećih tiskovina.
U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Njih su ubili Srbi 24. i 25. srpnja 1992., što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.
I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.
U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.
Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku , nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan.
Riječ je o gotovo zaboravljenom zločinu koji su počinile srpske snage na početku rata nad ljudima koji uopće nisu imali veze s vojskom ili borbama u Hrvatskoj ili BiH. Ubijeni su bili poljodjelci, seljaci, obični ljudi koje nije zanimala politika, jer da su pratili što se događalo na bojištima širom BiH i Hrvatske zasigurno ne bi čekali kao janjad na milost i nemilost dvjema do zuba naoružanim srpskim brigadama.
Danas, 27 godina poslije, samo jedna činjenica boli skoro jednako kao pokolj nad nevinim ljudima, a to je šutnja javnog mnijenja.
Proporcionalno gledano koliko medijske pozornosti dobiju drugi zločini u BiH, a posebice pojedini zločini nad Bošnjacima i Srbima, može se slobodno reći da Briševo kao mjesto sjećanja i pijeteta ne postoji.
Preko pokolja u Briševu olako je prešao Haaški sud. Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.
Briševo za hrvatske medije nije postojalo niti ne postoji!
A koliki su se samo „hrvatski“ novinari, političari, publicisti, općenito “kulturni i javni radnici”, bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama…
Vjerojatno ne samo da više od 90 posto Hrvata nije čulo za ove pobijene obitelji, nego nije čulo čak niti za selo Briševo!
A tko je kriv za to?”
***
Necivilizacijska monstruoznost srpskih snaga i srpskih režima je dokazana i doktorirana historijska istina.
Genocid nad nevinim i golorukim mještanima sela Briševa se desio 24. i 25. Jula 1992. Niko nikada nije odgovarao za ovaj zločinački poduhvat srpskih ncionalfašističkih zvijeri.
Ono što plaši i ledi krv obničnog , “normalnog” građanina je zavjera ćutanja.
A tko je kriv za to?”
Ubiše nas brigom za narod,demokratiju i vitalnim interesima.
Ćutati o pokolju i stravičnim dešavanjima i paklenom stradanju pripadnika svoga , a i “tuđeg” naroda može se dovesti u sferu zataškavanja.
Tko se boji objelodanjenja istine?
U čije su skute glsve sakrili grobarka Kolinda, anemični uvlakač Plenković i robijaški puzavac pred zločincima Čović . i grlati HDZ-ovci. Radi kojih i čijih interesa odbacuju istinu o pokolju nad Hrvatima BiH , u srcu Genocidne tvorevine tzv- republike srpske.
Gdje su “demokratske”, svrstane i nesvrstane snage u BiH,Hrvatskoj , na Balkanu, Europi da izraze sućut nevinim žrtvama i upru prstom u klaonicu, žrtve i genocidne izvršioce.
Gdje su ti mediji
Niko da progovori , piše , objavi readak o stravičnom pokolju.
Uopšte nije bitno koji nacionalni predznak mediji nose. Ili još sablažnjivije pitanje :
Gdje su oni “nezavisni” prodavači klikova.
Jednom riječju :
Zataškavanje dirigovano od vrhuške udruženog mafijaško fašističko – nacističko projekta : porobljavanje vlastitih naroda!
I još jedna veoma bitna narodna izreka:
-Ćutanje je znak odobravanja.
Mi dodajemo :
I saučesništva.
Jovano Jovanke
kraj Vardarot sediš mori
belo platno beliš
belo platno beliš dušo
se na gore gledaš
Jovano Jovanke
tvojata majka mori
tebe ne te pušta
kaj mi ne da dođes dušo
srce moe Jovanko
Jovano Jovanke
jas te tebe čekam mori
doma da mi dojdeš
A ti ne doagas, duso,
srce moe Jovanko
Dodji proljeće
smjeh ljubavnice zemljin
neka zakuca srce šuma
nestrpljivo da se izrazi
dodji u naletima nemira
usred lisća
ispod cvijeća
koje hita da se razvije
dođi kao sjajna pobuna
baci se u noc
u tamu vode
iznad zemlje
dođi proljeće oglasi slobodu
zarobljnih klica sreće
kao smijeh munje
urlik oluje nođen kišom
odjekni u bučnom gradu
oslobodi rijec ugušenu
napor koji je pao u letargiju
osnaži našu borbu malaksalu
dođi proljeće samo dođi
ezanom zvukom zvona
oglasi zov života
budi pobednik smrti
Odlutas ponekad i sanjam sam
priznajem ne ide ali pokusavam
i uvek dodje d-mol
Spusti se ko lopov po zicama
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i tesko prodje sve to
Jedan d-mol me dobije
kako odes ti u sobi je
glupi d-mol uvek sazna kad je to
Uhvati me cvrsto i ne popusta
lud je za tisinom to ne propusta
vodi me u svoj plavicast dol
Jedan d-mol me razvali
neki bi to prosto tugom nazvali
nije to, sta je tuga za d-mol
Ponekad te nema i sasvim sam
izmisljam nacin da malo smuvam dan
ali je lukav d-mol
Pusti da se svetla svud priguse
saceka poslednje zvezde namiguse
vuce mi rukav, idemo
Plasi me on, gde si ti
hiljadu se stvari moglo desiti
glupi d-mol za kim tuguje svu noc
Uzme me u svoju tamnu kociju
nebo primi boju tvojih ociju
znam taj put, to je precica za bol
Jedan d-mol me razvali
neki bi to prosto tugom nazvali
nije to, sta je tuga za d-mol
Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.
Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.
Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!
—- Slušaj, slušaj —-
gunđa on meni
i oči mu sjaju —-
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.
U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.
Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.
Sreća je — reče on —
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.
U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.
—Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.
Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala —
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.
………………………………………….. …………
Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.
Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.
negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.
—- Slušaj, slušaj! —-
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada —
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.
Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći “ona”,
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.
Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana —
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.
U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih…….
I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.
— Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. —
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi……..
…….Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam……..
kraj razbitog zrcala……..