Bosne zemlje Božje milosti – Pred ponoćna Galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

Poveznice

Magla nad Gradom Čednosti   Aleja

Magla nad gradom čednosti                                                 Aleja

zeleni zar        Kristalno jezero

Zeleni zarovi                                                Kristalno jezero

Konj     Čedno srce

Konj                                                                                      Čedno srce

Grad čednosti pred zoru   Prava ljubav

Grad čednosti pred zoru                                                              Prava ljubav

poljubac  Smiraj

Poljubac                                                                                   Smiraj

Bulbuli  Praznik ljubavi

Bulbuli                                                                                   Praznik ljubavi

Vatre plam    Rujan

Vatre plam                                                             Rujan

Noćni rastanak  Duša ranjena

Noćni rastanak                                                             Duša ranjena

Vislava Šimborska – Razgovor s kamenom




Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Hoću da uđem u tvoju unutrašnjost,
da pogledam naokolo,
da te upijem kao dah.

– Odlazi! – kaže kamen –
Čvrsto sam zatvoren.
Čak razbijeni na komade
bićemo čvrsto zatvoreni.
Čak smrvljeni u prah
nećemo nikoga pustiti.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Dolazim iz čiste radoznalosti.
Za nju je život jedina prilika.
Želim da prođem tvojim dvorcem,
zatim da posetim list i kap vode.
Malo vremena imam za to.
Moja smrtnost mora te uzbuditi.

– Ja sam od kamena – kaže kamen –
i svakako moram sačuvati ozbiljnost.
Odlazi odavde,
nemam mišića za smeh.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Čula sam da su u tebi velike prazne sale,
neviđene, neopisivo lepe,
gluve, bez eha bilo čijih koraka.
Priznaj da i sam malo o tome znaš.

– Velike i prazne sale – kaže kamen –
ali u njima nema mesta.
Lepe su, možda, ali izvan ukusa
tvojih jadnih čula.
Možeš me upoznati,
poznavati me nećeš nikad,
čitavom površinom okrećem se prema tebi,
a čitavom unutrašnjošću na drugu stranu.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Ne tražim u tebi utočište za večnost.
Nisam nesrećna.
Nisam beskućnik.
Moj svet je vredan povratka.
Ući ću i izaći praznih ruku.
A kao dokaz da sam stvarno bila
neću dati ništa osim reči
kojima niko ne veruje.

– Nećeš ući – kaže kamen –
Nemaš čulo učešća.
Nijedno čulo ne može ti zameniti čulo učešća.
Čak i pogled izoštren do sveviđenja
ne vredi ti ništa bez čula učešća.
Nećeš ući, imaš jedva zrno toga čula.
Jedva njegov začetak, uobrazilju.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
Ne mogu čekati dve hiljade vekova
da uđem pod tvoj krov.

– Ako mi ne veruješ – kaže kamen –
obrati se listu, reći će ti što i ja.
Kapi vode, reći će ti što i list.
Konačno, pitaj vlas sa sopstvene glave.
Smeh me obuzima, smeh, neobuzdani smeh,
kojim se smejati ne smem.

Kucam na vrata kamena.
– To sam ja, pusti me.
– Nemam vrata – kaže kamen.

Bleki – Vrisak u osvit Ramazana

 

 

Biće neko

u gradu bilo kom

zemlje nam mile

u vaktu bilo kojem

savim obično je

nerazumno biva

vrišti  a ne  proklinje

zlo se sprema

 

niko ne vidi

zlo se sprema

ne obraćaju pažnju

zlo se sprema

dan i noć

zlo se sprema

šta da se radi

 

biće

ramenima sliježe

umorno

klekne na serdžadu

skrušeno

dotakne pod glavom

drhtavo

širi ruke

ponizno

gleda uvis

molećivo

Nebo doziva

Ramazan se smješi


												

Ne da mi se budit

 

Računicu nas učile knjigovođe i prepisivači. Nema da se maši. Ništa drugo i ne znaju.

 

Mi tako i tako.Nije da se falimo.

Nogatrans od šuplje priče.

Ma, bjaž’ ba od prepisivača i drvenih filozofa , koji sebe zovu popušlići ,

s kraja na kraj u drugi univerzum.

 

Joj , skoro da smo pametni. Tko da zna?

 

Šta bi bi, a šta će biti i ne pitajte.

Ništa dobro!

Mislimo jednog dana kad dođe vakat.

Nama treba predevarat i ovaj dan , pa noći. I idući i tako redom.

A u tim danima nanijetili puno ljubavi i takara.

 

Joj jeste vi, svašta vam na um pada.

Mi govorimo o sekiraciji, takav vakat, takarli nekakav došo.

Vi mislili ; mi   onako po bosanski , koliko sati toliko … devera po glavi , jednog stanovnika.

 

Opet, mislimo treba se ponekad malo i odmoriti.

Ma ko frštulji odmor.  To je za besposlene i zaposlene.

 

Odmorićemo se tamo gdje se  insan nikad ne umara.

Ovdje se može na čas odmoriti , samo da bi se opet …, zaleglo.

Čuj molim te , odmor. Kaki je to način.

Đardini vabe i mirisom magijaju ,  a tamo neki bi se odmora faćali.

Idite ,  boni ,  pa se liječite.

Hoćete da se čuvarica đardina i srca naših milih  razboli od našeg odmora.

A tijelo drhti, pusto se biba i doziva:

-Dođi Dragi uberi me.

 

Nije da se nema izbora.

Ali budaletinama ne moš dokazat.

Nama je  zaroniti u đardin ,  kao u ocean i mahnitati,

k'o budali u bazenu baklavica ,

k'o hudom  u ljepoti  rajskih đardina.

 

A oni nama nemojte zgriješiti.

Hadumi. Kada je ljubav buila grijeh.

 

Uranjajući u mirise i ljepote ne bojimo se grijeha .

 

Što bi poete rekle:

Uranjajte , mili ,samo uranjajte.

U uranjanju je spas.

Normalno ko preživi prebibavanje.

Ponekad ne'mre tu milinu srce izdurat.

 

U prevodu:

Bibaj se , bibaj. Do sudnjeg dana se bibaj .

Milina je. , ne da mi se  buditi.

 






												

Briševo – jedna od najmonstruoznijih klaonica četničkih hordi zla

Briševo – Najveći zločin nad Hrvatima u BiH

/Tekst prenosimo u cijelosti/

Kamenjar com.20.03.2919.

Autor Ante B.

“Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade Vojske Republike Srpske iz Sanskog Mosta. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima, podsjeća Hrvatski Medijski Servis.

Briševo je naselje u općini Prijedor. Prema popisu iz 1991. godine nacionalni sastav je bio sljedeći: Hrvati – 370, Jugoslaveni – 16, Srbi – 7, Bošnjaci – 1 i ostali – 11.

Ovome svemu valja dodati da su u Briševu stradale četiri kompletne obitelji: Matanović, Atlija, Dimač, i Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač. Nikada nitko izvan Briševa nije čuo za te stradalnike i mučenike. Ti ljudi nikada nisu bili tema u top terminima televizijskih kuća ili vodećih tiskovina.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Njih su ubili Srbi 24. i 25. srpnja 1992., što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10, Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku , nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan.

Riječ je o gotovo zaboravljenom zločinu koji su počinile srpske snage na početku rata nad ljudima koji uopće nisu imali veze s vojskom ili borbama u Hrvatskoj ili BiH. Ubijeni su bili poljodjelci, seljaci, obični ljudi koje nije zanimala politika, jer da su pratili što se događalo na bojištima širom BiH i Hrvatske zasigurno ne bi čekali kao janjad na milost i nemilost dvjema do zuba naoružanim srpskim brigadama.

Danas, 27 godina poslije, samo jedna činjenica boli skoro jednako kao pokolj nad nevinim ljudima, a to je šutnja javnog mnijenja.

Proporcionalno gledano koliko medijske pozornosti dobiju drugi zločini u BiH, a posebice pojedini zločini nad Bošnjacima i Srbima, može se slobodno reći da Briševo kao mjesto sjećanja i pijeteta ne postoji.

Preko pokolja u Briševu olako je prešao Haaški sud. Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.

Briševo za hrvatske medije nije postojalo niti ne postoji!

A koliki su se samo „hrvatski“ novinari, političari, publicisti, općenito “kulturni i javni radnici”, bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama…

Vjerojatno ne samo da više od 90 posto Hrvata nije čulo za ove pobijene obitelji, nego nije čulo čak niti za selo Briševo!

A tko je kriv za to?”

***

Necivilizacijska monstruoznost srpskih snaga i srpskih režima je dokazana i doktorirana historijska istina.

Genocid nad nevinim i golorukim  mještanima sela Briševa se desio 24. i 25. Jula 1992. Niko nikada nije odgovarao za ovaj zločinački poduhvat srpskih ncionalfašističkih zvijeri.

Ono što plaši i ledi krv obničnog , “normalnog” građanina je zavjera ćutanja.

A tko je kriv za to?”

Ubiše nas brigom za narod,demokratiju i vitalnim interesima.

Ćutati o pokolju i stravičnim dešavanjima i paklenom stradanju  pripadnika svoga , a i “tuđeg” naroda može se dovesti u sferu zataškavanja.

Tko se boji objelodanjenja istine?

U čije su skute  glsve sakrili grobarka Kolinda, anemični uvlakač Plenković i  robijaški puzavac pred zločincima  Čović  . i grlati HDZ-ovci. Radi kojih i čijih interesa odbacuju istinu o pokolju nad Hrvatima BiH , u srcu Genocidne tvorevine tzv- republike srpske.

Gdje su “demokratske”, svrstane i nesvrstane  snage u BiH,Hrvatskoj , na Balkanu, Europi da izraze sućut nevinim žrtvama i upru prstom u klaonicu, žrtve i genocidne izvršioce.

Gdje su ti mediji

Niko da progovori , piše , objavi readak o stravičnom pokolju.

Uopšte nije bitno koji nacionalni predznak mediji nose. Ili još  sablažnjivije  pitanje :

Gdje su oni “nezavisni” prodavači klikova.

Jednom riječju :

Zataškavanje dirigovano od vrhuške udruženog mafijaško fašističko – nacističko projekta : porobljavanje vlastitih naroda!

I još jedna veoma bitna narodna izreka:

-Ćutanje je znak odobravanja.

Mi dodajemo :

I saučesništva.

Dođi proljeće

Dodji proljeće

smjeh ljubavnice zemljin

neka zakuca srce šuma

nestrpljivo da se izrazi

dodji u naletima nemira

usred lisća

ispod  cvijeća

koje hita da se razvije

dođi kao sjajna pobuna

baci se u noc

u tamu vode

iznad zemlje

dođi  proljeće  oglasi slobodu

zarobljnih klica sreće

kao smijeh munje

urlik oluje nođen kišom

odjekni u bučnom gradu

oslobodi rijec ugušenu

napor koji je pao u letargiju

osnaži našu borbu malaksalu

dođi proljeće samo dođi

ezanom zvukom zvona

oglasi zov života

budi pobednik smrti

Đorđe Balašević – D mol / Song – Lyrics

 

Odlutas ponekad i sanjam sam

priznajem ne ide ali pokusavam

i uvek dodje d-mol

 

Spusti se ko lopov po zicama

ruke mi napuni tvojim sitnicama

i tesko prodje sve to

 

Jedan d-mol me dobije

kako odes ti u sobi je

glupi d-mol uvek sazna kad je to

 

Uhvati me cvrsto i ne popusta

lud je za tisinom to ne propusta

vodi me u svoj plavicast dol

 

Jedan d-mol me razvali

neki bi to prosto tugom nazvali

nije to, sta je tuga za d-mol

 

Ponekad te nema i sasvim sam

izmisljam nacin da malo smuvam dan

ali je lukav d-mol

 

Pusti da se svetla svud priguse

saceka poslednje zvezde namiguse

vuce mi rukav, idemo

 

Plasi me on, gde si ti

hiljadu se stvari moglo desiti

glupi d-mol za kim tuguje svu noc

 

Uzme me u svoju tamnu kociju

nebo primi boju tvojih ociju

znam taj put, to je precica za bol

 

Jedan d-mol me razvali

neki bi to prosto tugom nazvali

nije to, sta je tuga za d-mol

 






												

Jesenjin – Crni čovjek

 

 

 

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

—- Slušaj, slušaj —-
gunđa on meni
i oči mu sjaju —-
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je — reče on —
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

—Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala —
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

………………………………………….. …………

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

—- Slušaj, slušaj! —-
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada —
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći “ona”,
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana —
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih…….

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

— Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. —
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi……..

…….Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam……..
kraj razbitog zrcala……..