Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

autor

Hajro Šabanadžović

 

Violetni nestašluci                                                             Sunce na livadi

   

Mjesec na valima morske pjene                                      Potraga za odbjeglim nevjestama

 

Violetna šuma                                                                Cvijeće kao dekor

 

Puni mjesec na ishodištu                                      Mimoze u svatu

 

Nevrijeme                                                               Svetište

  

Raskošan cvijetni dan                                             Isjrice  u subčanom danu

 

Velovi mnogo velova                                               Sunčevo milovanje

  

Miris plavetnog cvijeća                                       Violetni vodopad

Herman Hese – Ravena

Ravena
I

Bio sam ja u Raveni.
Gradić što samo mrtvilom diše,
pun crkava i ruševina –
u knjigama o svemu tome piše.

Prolaziš i obazireš se,
sokaci vlažni su i mutni,
svud mahovina raste i trava
i sve već hiljadu leta ćuti.

To je ko neke pesme stare –
ne smeje se ko ih čuje,
i svako sluša i svako potom
o nijma do noći snuje i snuje.

 

II

Ravenske žene, nežnih kretnji,
duboka pogleda i lika,
znaju za drevnu prošlost grada,
za raskoš davnih svečanika.

Ravenske žene, kao mirna
deca, duboko, tiho plaču.
Kad smeju se, ko zvonak napev
uz tužne reči da se začu.

Ravenske žene se kao daca
blago i zadovoljno mole.
Ni same ne znajuć da lažu
mogu da šapću kako vole.

Ravenske žene čudno ljube,
duboko, predanih usana.
A o životu znaju samo
da smrt će doći jednog dana.






												

Bleki – Begunice

 

Secam se toga dana

kada si bežala

pljusak je besneo

pa se smirio

i ponovo počeo čudljiv

pomalo svadljiv

zavijajući vetrom

 

uzeh svoju spravu za tonove

nemarno prebirao prstima

nehotice muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše

i miris tvoga tijela

 

ti si  krišom ostavila svoj posao

sanjarke

zastala kod mojih vrata

dvoumeći se pobegla

vratila se

ostala trenutak naslonjena na zid

 

najzad si tiho ušla u sobu

sela do mojih skuta

pognute glave hitro okrećući iglu u tišini

vezeš naše dodire

 

uskoro zastaješ

ideš da pogledaš kroz prozor

drvored taman od kiše.

upijaš taj jedan čas kišnog popodneva

punog senki prošlosti

pesme mladosti

tišine buduće

nista drugo

ništa novo

 

te noći ispevao sam

jednu pesmu tužnu

ali ti nisi bila tu

 

pronašao sam reci

ispod dovratka

kuda je kiša klizila

vlažeći tragove tvojih stopa

iskreći reči

koje sam  vazdan uzalud trazio

 

Jes’  tako mi tebe

nepozvane

bez pardona

iz nedara nocne tisine

one su se slile u svirku

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

ali ti nisi bila tu

 

hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmiču

sada kad kraj  mene ti si

 

zadrhtacu bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome životu

u svetlosti udaljenog sveta

 

zaustavljajuci se

prepoznacu tvoje oci

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

predjašnjeg života

 

reći ću

čar tvog lica nije samo u njemu

u nj’ se utkala zarka svetlosti

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti

moja ljubav mu je dala

tajnu koja se nije  izgubila

 

uvećala si me

svojom ljubavlju

mene koji sam samo

jedan čovek od neobičnih

autista koji plovi svojim tokom

brodeći tišinom sna čarolije tvoje

promjenljive milosti sveta boja i reči

 

dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove

gde ljubavnici u ime večnog

pozdravljaju ljubav  kroz stoleća.

ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja

ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce u svojoj svetlosti nosi

vatru božanskog dodira,

kojom  večito sja

 

nježno gazeci travu na stazi

izbjegavajući krhke ljubice

začuh

‘Poznaješ li me’

osvrnuh se, pogledah je

začuđeno  rekoh

‘Ne mogu vezati ni jedno ime uz tvoje lice’

Ona odgovori

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’

Njene oči su blistale kao rosno jutro.

Poćutah trenutak

zapitah

‘Jesi li iscrpila sav teret suza?’

osmehnu se i ne odgovori

razumeh da je njen plač

imao vremena da nauci govor osmeha

‘Nekada’

prosapta ona,

‘govorio si da ces uvek voleti moju tugu’.

Zbunjen rekoh

‘Istina je

ali prošle su godine

došao je zaborav’.

I uzimajuci njenu ruku u svoju,

dodadoh

‘ I ti si se promenila.

nekadašnji bol postao je vedrina’

srecan sam sto me više ne gledasš

sažaljivo i mokro

 

zlokobna blagost noci

i  sumnjivi odjek mojih reči

koje kazuju zbogom

prestrašen od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača

ali naučio sam mudrost

dan će se ponovo roditi,

moje srce ce biti opet tvrdo

i neće biti vise vremena za suze

 

ko kaze da je zaborav nemoguc

samilosna smrt buja

u samom srcu života

obuzdavajuci njegovu ludu

želju za trajanjem

burno more na kraju otpocine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski pozar zaspi

u postelji od pepela

Ti i ja se rastajemo

i rastanak ce pokriti

živa trava i  mirisne ljubičice

nasmejane na suncu.

 










												

Nema smisla tugovati

 

Ima još još nečega u tom navodno –  haotičnom ,nasumičnom umiranju.

Zaboravlja se da raj mora imati insana svih doba.

Šta vi mislite kada bi tamo borvili samo đuturumi kako bi to izgledalo?

 

I ljudi tuguju kad neko ode.

U redu je i ljudski tugovati.

Ali ima li smisla tugovati?

 

Onima dobrim je lijepo.

Tamo gdje su oni nema boli i patnje .

Samo tišina , mir i ljubav.

 

One koji nisu bili  dobri ne treba žaliti.

Oni imaju vječni roštilj.

Oni su svjesni svojih dijela.

 

Nismo im  to mi izmislili ili poželjeli.

Lijepo piše okretaće se na jednu i drugi stranu i biće prženi.

A šta je to nego roštiljanje.

 

Tješite  se što je roštiljanje namjenjeno trezorđijama,

njihovoj djeci koja skupljaju vreće sa narodskim blagom i zlatom.

Onim što obećavaju zlatne kašike. Pa se popišpmane ,  za sebe  otimaju i zlato i kašike.

Kontaju, šta će narodu zlatne kašike  nije sviko, mogu kontejnere i rukama prebirati.

 

Isto pržunanje  sljeduje sluganima , hanefijskim ilmijama  i zadriglom sveštenstvu , jer se  radi sitnih šićara  pridružuju onima koji vode nacional torove iz pljačke i propast.

Na ovom svijetu se oni ne boje Boga Uzvišenog.

 

I na kraju krajeva ne treba im vjera za slanje naroda na kontejnere.

Oko njih ima dovoljno vjernika , stida i drhtave ruke.

Zaista je dobro rečeno.

 

I od ovih će pržuni najviše koristi vidjeti.


												

Crven fesić – Song – Lyrich /Sevdah ,muzika,slike i humor


Impresionizam

Blaženi pupoljak među ružama

  Svjetlost na kraju puta 

 Neodoljiva priroda

Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.

Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.

Podsjećali se mladosti i ljepot’ muzike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimentovani izvori, kako to na haber kutijama znaju navesti.

Jes’ to jaka mudrolija?

Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.

Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok  je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju  i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.

Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre rijeke na put  sprema, snove da dostigne.

Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.

Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dovi ,  ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.

Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo pritisnemo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.

Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.

Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.

Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:

Crven fesić

I.

Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice

II.

Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice

III.

Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice

IV.

Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice

V.

Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.

U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice. Čuje od mame, seje ili komšinica tu ljepotu misli i ne mrda nikud dalje.

Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.

Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.

Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.

Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.

Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.

Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom.  Zamislili ste?  Dobro.  Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama.  Kako se bolan lakše  diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.

Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu.  Joj, jedva se dogovorismo .  Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili haremska hurija.

I. stih

Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.

Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.

Kasnije će vam se slike izoštriti.

Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?

Šta se trzate,  ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.

Mi to još to ne znamo?!

Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.

Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.

Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi:  crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.

Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što narodski pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.

Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.

II. stih

Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.

Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.

Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.

Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:

– I upravo,i u krivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.

Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?

Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.

Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?

III.stih

U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.

Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!

Zato djevojka kaže: u dragana moga.

Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.

Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, i narodske i nenarodske ; nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.

Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špagetari.

IV.stih

Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.

Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…

Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide,  još jednom do kraja. Zatim  se radnja polako stišava i svršava.

Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.

V.stih

Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.

Sve je jasno. Ili nije?

Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.

Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.

Joj mamo,mamice.

Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.

Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.

U uvodnom dijelu  je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)

U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)

U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne  za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.

Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.

-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”

-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…

Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.

Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.

Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.

Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.

O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.

Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.

Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.

Aferim mala.

 

,

Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 799* – 804*

799* Jednom , kada utihne sve, i kada budemo lišeni ovozemaljskog blaga i bijede , pameti i nepameti , biće nam onako kako smo radili ili ne radili.

800*- Sadašnjost ne postoji ; samo smijeh , igra i ljubav . Mnogo radosti i svjetlosti . I to je to. Sasvim dovoljno za prelijepi život .

-801*Činili ili ne činli , sve ima svoj početak , bitak i kraj. Od početka , sredine i kraja , zavisi vam novi početak.

802* Insani u mahali vole u polumraku sjediti i dumati . Misli su sporije i ne vide se.

803* Nada je čudna stvar. Ili je imate ili je nemate . Uglavnom se obistini i ne obistini . Proklestvo parova .

804* Magalaši iznebuha nešto izmudruju . Ni što , ni kako , ni radi čega . Samo se okrenu  i odu . Kasnije , mnogo kasnije shvatite da su skrivali suze u očima . Vizije , tuga i ponos .

Mak Dizdar – Dažd

 

Trebalo bi opet naučiti

da slušamo kako dažd pada pada

 

Trebalo bi se odkameniti

i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada

 

Trebalo bi ponovo pronaći

izgubljene staze od one plave trave

 

Trebalo bi u obilju bilja

zagrliti panične makove i mrave

 

Trebalo bi se iznova umiti

i sniti u jasnim kapima ozorne rose

 

Trebalo bi onesvijestiti se

u tamnim vlasima neke travne kose

 

Trebalo bi načas stati

sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

 

Trebalo bi se konačno sastati

sa već davno odbjeglim vlastitim srcem

 

Trebalo bi se odkameniti

i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

 

Trebalo bi htjeti

i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada

 






												

Ima ljudi i ljudi, a ima i …/ Ramazanska poruka

 

 


Ima ljudi i ljudi.

A ima i neljudi.

Lako ih je razlikovati.

Neljudi imaju Kainov znak na čelu.

I što je još žalosnije sve ga jače i jače tetoviraju.

Svaka priča o dobru i zlu, svaka izgovorena riječ

o ljudima i neljudima  ima svoju svrhu.

 

Tako se lakše prepoznaju Božiji miljenici i sljedbenici pakla.

A Bog Milostivi zna šta je u srcima i rukama svih;

i ljudi i neljudi.


												

Bisera – Ne plači / Song – Lyrics

Oblaci  Negostoljubiva obala

 

Ne plači, srce moje,

ima dana pred tobom!

Prvi put reći zbogom,

nije lako, znam!

 

Ne plači, dušo moja.

mnogo bolje te čeka.

Život me kao rijeka

nosi dalje, znam!

 

Moje igre su teške,

ne znam ljubav da dam.

Volim stvari daleke

i tražim ih sama.

 

Ne plači, dušo moja,

nek’ te muzika tješi,

i makar ti se smiješi,

kad ne mogu ja!

 

Ne plači, srce moje,

ima dana pred tobom!

Prvi put reći zbogom,

nije lako, znaj!