Epizoda I
Jednom prilikom, zadnjih šezdesetih, možda baš onog vudstočkog ljeta, u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem sastala se družba znana, jako stasalih , mlađahnih mahalskih akšamlija.
Sastali se po običaju, jednog petka u akšam, u večeri rane. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni, još kršnije ljube – ljube. Što je ljepša ljuba to strasnije ljubi.
Petoro ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba, Najlenji Gaćo, Herco Fini i Dobri Dobro. Peterica njih su uvijek zajedno bili, uvijek šalu, dobro, opačinu nisu krili.
Ponekad sa njima i Oma Grk i Baška Baša znali zasjet i bome pojest popit i …
Ma šta vam imamo na početku sve iskantati.
Vatre naložili. Vatru manju za Rešetku, onu veću za sjedeljku. Oko vatre sofre posadili, na brzaka ljube – mezu piće, čokanje pristavile, a poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo i potiho poje.
Dvori ih pet ašik ljuba, ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se pazit mora.
Čekaju Ezan onaj milozvučni.
Ne onu glasnu zaglušujuću riku zverinju, ni onu naci achtung-achtung grmljavinu.
Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.
Još ih je bilo.
Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru prekinuše.Grad je je zanijemo.
Miris lipa se prosuo čraršijom,mahalom; upija ezan. To je onaj ezan što vjetrom nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i umilnost, neka se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.
A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama, plijeni kao da se spušta i diže, treperi i upija odu u slavu Bogu Jedinom.
Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda.
Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi otkud ta ljepota u čoviječijem glasu.
– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.
– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.
– Aajj’ Zemlje Božje Milosti čedo.- Pomisli bi ko’ fol pjesnika.
Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj.
Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljudise dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:
„Ohoooj!“
„Ahoojj!“
Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova malin sjenama sa ulica prkosa zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:
fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…
„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“
Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,) to je smješno bilo, sapunicu:
– Kako se Bosna krvava ubija.
sa krešendom na epilogu:
– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srba i mentora.
posredstvom medija koljača – krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca snimali.
Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u Baščama i dvorištima riječi blage,s evdah, nježnost, ljubav se tražila i iskazivali.
Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.
Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezada nosi svoje. Bilo je tu pjesme, harmonike, milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogošale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.
Lukavosti ima, ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože.
Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord kad smijehzbog nestašluka il'opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spat, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ispod lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati boje nema.
Od tada nadalje i ubuduće je to bio bio znak da će se Balada dogoditi. Harmonika zatreperi.
Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče.
On se ubebao. Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu pjesmu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Musa je preradio Baladu o braći Morićima i svih dvades'osam verzija uvezao u jednu, povezujući ih, dodavao i poneku svoju riječ.
Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah da zaplače. Harmonika ne da plače, jauče, zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla na Miljacki osjetiti, miris skoro dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči i jetri osjetiti..
Muzika se prelijeva niz sederničke padine vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala noć se stidljivo gubila a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Musa nije volio pjevati, samo svirati. Treba se sad upjevat, pa zapjevat; konta on. Morić nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao ni znao. Volio bi on da je nekog naučio njegovu verziju pa da se kutariše tog belaja.
Svaki akord kida jedan damar,svaki otpjevani stih dva damara; svaki raspon krila harmonike tri damarao; otpjevani refren skida četiri damara. Musa je mnoge stvari mjerio tim damarima.
Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra, srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.
Odsvirao bi baladu i pjevao je jednom godišnje, rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike.
Odakle ti harmonika, frajeru ba’, pored takve raje.! Iscrpljujuće je to, a i košta duše, srca; što jes’ – jest. Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono Bosna zemlja Biožije milosti.ba.com. E vala i bila dobiće mnogi ba’ nogu, misle mahalaši.
Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:
-K'o da mi daire zatrepere u duši, razlete se u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće otpjevati.
I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.Misle Lenji i Deba. Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.
Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, i Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti.
Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:
-Idi slušat poskočice pa se tamo veseli!
Naš Mojsija nije bio običan mahalaš. Bio je vrlo dobar prijatelj. Rođen je tačno na polovini dvadesetog stoljeća, na Vratniku odmah do Kovača. Nikad se nije oženio. Taka mu huda sreća bila iako on nikad nije hudio zbog toga. od kako je prohodao često je bio zamišljen. Taka mu sreća bila. Kao da je neki veliki teret prebačen preko njegovih ramena.Za tri, možda, četiri bremena bremena znamo. Poslije se uprtio harmonike , valjda radi balansa. No mahala to nije prolkužila i ne dadoše mu ime balansero. Ponekad su ga slovkali Dedo.
Skoro pa na polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, u sedmom razredu s njim u klupi je sjedio Feđa. Obojica su bili u „onim“ ranim pubertetskim godinama. Bili su sušta suprotnost .
Mojsije je , po odrastanju, upotonjim godinama bio šest sedan centimetara niži od metar i sedamdeset, što bi rekli malo više od metar i žilet. deba bi lanuo , da je smio ,, visok ko svaki čifo. Bio je čvrsto nabijen, ramena široka kao u rvača. Prilično škrt na riječima , crnokos, crnih očiju i krivih nogu za koje su prve farmerke bile krivac.
Znate onu: „ Super rifle noge kao kifle. “
U tom stilu nosio je prvi , pravi crni stetson šeširu gradu. Viđali su ga u čaršiji sa šeširiom na glavi i ibretili se. Mi smo takođe imali slične šešire, ali smo ih nosili sa nelagodom i veoma rijetko; samo kada bi natandarili kravate da prikrijemo nelagodu. Dobro su nam došli za vrijeme olimpijade. Stranski vijet u tvojoj mahali, tako rekuć u tvojoj avliji; a mi šešir na glavu, kravatu pod grlo bez košulje , onakoo do pola gologuzi , samo sakao i salonke , na onoj klizavici , jazuk, al šta se mere i među svijet. A tamo svijet šaka jada. Niđe kravate, niđe šešira ili bar salonki.
– Šupci, ne ide se tako u svijet. Ne zalazi se tako u čaršiju ‘ajte doma.
Kontamo mi.
I tako mi ,nešto kao Četiri mladića plus dva tri, hodimo sa Sedernika , jašemo konje sa Hrastova, sa Hrastova na Bjelave, sa Bjelava na Čekalušu. Konje jašemo harmoniku pašemo, lip'canere jašemo, bocune stišćemo i ljubav razmahujemo.
Kad ‘no na Čekaluši bili, ašik ljube srili. Glavu gube ‘a se ašik ljube.Tu se konja ostaviše, pa se domu ljuba zaputiše. Sad je petak i podne je, ljudi hrle to se džuma sprema.
Ni danas im nije jasno otkud ono sa Sedernika i nije nam jasno otkud nas samo četverica. Hajd’ , da je sa Trebevića i nekako; tamo je kasnije bob staza bila. One naše golje se prihvatiše stranjskijeh farmerki, kariranih košulja, pernatih jakni i tako obučeni u bar ili meanu. Ne ide to jaro moj.
Obraz nam spasiše onaj monodramaš i onaj duge kose, ime mu zaboravljamo ; stari se, Bosanac garant nije, porijeklom. Fin čovo, dugu kosu bradu ima i fine čizme kaubojke mašću mije; uz šešir mu pristoje. A i onom drugom glumcu šešir dobro stoji.Hem glavat hem bradat . nema bolje kombinacije za šešir.
Da sam dva'est centi viši, moja fela, reko bi Mojsije. I Mojsije je imao đukelu ‘haman torlak, samo što je vučjak bio. Mojsije je svoj šešir odmah po ratu bacio.Vidio iste nose onaj nesvaćeni režiser zec, pobjegulja na prvi metak Vrbanjski, i onaj drugi vječni sto godina zimaš ,što senilnošću Sarajevo blati, penzije nikako da se lati.
Uvijek smo se ibretili zašto je zovu Sarajevska olimpijada. Uvijek je bilo: olimpijada u kaljariju, olimpijada u šamoniju, olimpijada ovdje, olimpijada ondje. Nem're bit Sarajevska jer je to bila naša olimpijada – olimpijada svih nas.
Ispostavilo se; to vatikanska zvijer uz pomoć paganske vatre žigoše osam godina prije.
Mojsije imao druga iz klupe. Bio plavokos i plavook, sa pjegicama na licu, izrazito izrastao, ljepuškast i simpatiko: najviši u razredu i školi, dežurni šaljivđija. Već je kosu počeo zalizivati unazad k'o Prisli ali sulufi su bili tanja strana imidža.
Bio je nesretno zaljubljen u Milenu Popović najljepšu djevojku u razreda, neki su govorili i u školi. Da li ga je djevojka nogirala ili su im dušmani branili druženje nismo nikad saznali. Tek ,Feđa je danima bio potišten i tužan.
Jednog vrlo plavetnog i lijepog sunčanog majskog dana , da bio je to prekrasan dan nešto je krenulo po zlu.
Par dana pred završetak školske godine Feđin i Mojsijev razred je imao fizičko u dvorištu, dva sprata niže. Đe's ba vidio da je dvorište ikad bilo makar samo jedan sprat više. Feđa se ispričao i ostao u razredu. Mamio ga iskon.
Kada je igra fizičkog bila u punom zamahu, čuo se glas iz visine. Feđa je stajao na simsu jednog od prozora zadnjeg sprata, desno od ulaza i klatio se, držeći se jednom rukom za prozor. Ređo profesor fizičkog se polako ušunjao u školu, ne želeći preplašiti dijete i potrčao uz stepenice. Slutio je zlo, nesreću veliku.
I tada, majko mila!
( Nastavak 01.04.2023. u 20 . 08 )
