IV
Zora
Probuditi se i petla čuti
U daljini dok se glasi,
Podići zavjesu i vidjeti
Oblake u promicanju –
Kako je srcu čudno
Što je bez ljubavi, ravnodušno ko sve ovo.
X
U snu mi reče:
Poljubimo se,
U ovoj sobi, na tom ležaju,
Al kada sve se svrši
Sresti se više ne smemo.
Čuvši poslijednje reči,
Ne bješe više noći-za-jagnjenje,
Ni ptice olujom-nošene,
Ni ledom okovanog korjena –
Da hladni su kao moje srce.
XXVI
Ovo je prvo
Što sam shvatio:
Vreme je eho
ose u stablu.
Za sve loše na dunjaluku okrivimo Mjesec ili Stelle.
Oni sijaju i svjetle , toplotu i milost daju,
kao da ih nije briga koje se grozote na dunjaluku,
Bosni i svijetu čine i spremaju.
Nikako ne optužujte troglavatu nacionalističku kreaturu i njihove štele.
Nikako fašiste, četnike i ustaše.
Nikako zapadne teroriste Vatikan, SAD i EU.
Mjesec i Stelle nam neće zamjeriti.
Oni će biti tu i poslije vas, i poslije vaših potomaka , i poslije poslijednjeg insana.
A potonji , ovi drugi , monstrumi , bagra i fukara hoće i još više nas pritisnuti,
i ubijati.
Zato su pučani u robovlasničkom odnosu.
Nije nam ih žao.
Klepnuli ušima k'o zec na ražnju.
Još ih mole , evo nategnite nas još,
samo nam dozvolite da za vas glasamo.
svaki put da zaštitimo vaše interese.
Rekli su mi najgore o tebi
Nisu nikad pričali o sebi
Rekli su mi ono ća su tili
Virova san, stariji su bili
Rekli su mi da si svugdi bija
Rekli su mi da si puno pija
Rekli su mi ono ća su znali
Virova san jer san bija mali
Oprosti mi, pape
Sve te grube riči
I moj život sada
Na tvoj život slici
Oprosti mi, pape
Sad razumin tebe
Gledan tvoju sliku
Gledajući sebe
Rekli su mi da si ženske jubi
Na kartama da si šolde gubi
Rekli su mi ono ća su znali
Virova san jer san bija mali
Rekli su mi da si ‘sova Boga
Rekli su mi priko više toga
Rekli su mi ono ća su znali
Virova san jer san bija mali
Oprosti mi, pape
Sve te grube rići
I moj život sada
Na tvoj život sliči
Oprosti mi, pape
Ća san druge sluša
Ja san, pape, isti
Jer san život kuša
Autor
Hajro Šabanadžović
Noć nad đardinom Đardin pored rijeke
Krajolik izvora Modre rijeke Izvori
Požari nad Modrom rijekom Krvavi velovi nad Modrom rijekom
Autor
Hajro Šabanadžović
Ruža ljubavi Bujanje
Magla nad dvorom Zadovoljstvo
Ljeto u Gradu Čednosti More i lastavica let
Danas je Četvrtak 16. Mart/ Ožujak 2023. godine.
Dani – 76/ 289 prošlih / budućih. Po tabijatu se naštelili i danas se neće nigdje micati. Tri kvarta od cenera se razmjenilo , a nismo ni osjetili ili pomislili da dani lete i štukaju se ko štuke ili barem prolijeću kao rode u proljeće.
Rađalo se svih ovih dana , ali i umiralo.
Ljudi su kao lišće . Propupaju , pozelene , neki poplave i požute, mjestimično bijele , ili crvene, neki se zacrne. A opet ih ima riđobradih za paklenie vatre zrele. Onda ih jesen oboji do plamenih boja , nalik bojama budućih staništa , jal onih Ah ljepote , jal onih Uh belaja.
I tako rađaju se i odlaze ljudi.
Ko im kriv što se rađaju? Pa šta ? Nikakvo čudo. Uvijek je , od pamtivijeka tako bilo.Da se nisu rodili ne bi ni otišli.
A šta je prije pamtivijeka bilo? Pitajte naše Praroditelje. Pramajku nam nešto dobrano , plaho zasvrbjelo. A u raju ne me mreš počešati. Moš jednom i nogatrans.
Hvala Pramajci. Za vjek vjekova. Jes da nas iz miline u belaj uvalila. Da nije Eva , neka bi nas duga majka uvalila u takar. Mora žensko zasvrbiti, sad pa sad.
Tako su za nas nastala takarli vremena. Oliti beterna. Ali šute ljudi. Zahvalni su . Mogu se češati koliko god hoću, niko im ne brani , osim licemjernih nevjernika , hadumskih ili tetkastih svećenika i ilmija i ostale bradate bagre i fukare, što se u torove radi zla zbijaju.
Što bi poete rekle:
Ko se štuka taj zlo ne misli.
U prevodu :
Ne budite ribolovci , Štukajte se , ništa vam se ne m're desiti, svakako ćete riknuti.
Moje ruke
Otvaraju zastore tvoga bića
Odjevaju te u drugu nagotu
Otkrivaju tijela tvoga tijela
Moje ruke
Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela.
Malena moja
ti si djevičanska ljubičica
kojom moja modra rijeka blista
nejređi kristala izvor
koji sanjam
kada kiša lije
i snijeg leprša
i kada sam budan
iskonom te se sjećam
ipak ako možeš zaboravi me
tvoje su oči sjena neba
koje blista
nevinošću tvoje duše
tvoje su bijele ruke
krhka krila anđela
što miluju moje lice
tijelo ne dodirujući
već ga trepere i titraju
i ja se u bezvremenoj rijetkosti
naših susreta i nježnosti gubim
ipak ako možeš zaboravi me
