Artur Rembo – Spavač u dolu

To je zelen-rupa s raspevanom rekom
što srebrne prnje poludelo kači
O travu: tu sunce na bregu dalekom
Blešti: to je dolac što penasto zrači.
Otvorenih usta, tu mlad vojnik spava.
Jastuk mu je plava potočnica sveža.
Bled je, pod oblakom pružen preko trava,
A svetlost mu daždi na zeleni ležaj.
S nogama u cvecu, on se u snu smeška,
Kao dete koje muci bolest teška.
Zagrej ga, Prirodo, jer zima ga mori.
Miris mu drhtaje nozdrva ne budi.
Miran, mladic spava, s rukom preko grudi.
Crvena mu rupa s desne strane gori.

Bleki – Ja zlatousti

 

 

 

Anđeo ljubavi

 

Riječi lčjubavne

 

Ocean vri

 

Nijanse crvenog

 

 

Eh kada bih tvoje riječi i želje

ja zaltousti pretočio u ocean,

odavno bih upokojeno risao  nove

ljepše svijetove muzike mira i ljubavi.

 

 

sreća  e je  pao  mrak

pobjegao sam  na ulicu

crvenilo nije tako upadno

neon radi iluziju

ljudi se ibrete ,

odakle sad  crvenokožac blijede puti

zadovoljstvo snijegom prti

 

 


												

Boris Pasternak – Još zagušljivije svitanje

 

Na prozoru je vašem golub
Gukao danu.
A niz oluk,
Kao rukavi mokri, s bolom
Klonule grane.
Prašnjavim tragom, polugoli,
Išli su oblaci u stroju,
Na orošenoj tezgi dugo
Uljuljkujući pesmom tugu,
Bojim se – moju.
I molio sam: neka stanu.
I činilo se: čuče.
A osvit siv, ko spor u granju,
Ko govor mrtve kuće.

Prizivao sam prisni čas
Kad iza prozora kod vas,
Ko glečer što se topi,
Sa stalka lavor pusti glas
I, dok se roni pesme breg,
Na vreli obraz brizne mlaz
I celo toplo skropi,
A staklo peče kao led.
Al’ oblaci su vili steg,
Zaglušili su nebo batom,
Pa neću vapaj iz dubine,
Iz prahom zasute tišine,
Ko natopljeni šinjel,
Ko prašnjav jek kad žito mlate,
Ko zvonki spor u granju.
I molio sam:
Dajte
Da mirno sanjam!
Prašnjavim tragom topot kiše…
U stroju oblaci su išli,
Kao za salas, ujutro, regruti,
Ne sat, ne vek na putu,
Ko logoraši kad ih vode,
Ko hripljiv šapat:
“Skapah,
Sestro,
Vode!”






												

Persi Biš Šeli – Nevolja

 

Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
Slučajno u vrevi taštog svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
Zašto mi se um toliko tebi preda?

Vani već sviće, dan stiže već šumno,
A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
„O kako si draga, koliko te ljubim!“

T.S.ELIOT – MARINA

 

  

Quis lis  locus, quae regio, quae mundi plaga?

 

Kakva to mora kakve obale kakve sure stijene i kakva ostrva

Kakva to voda pljuska pramac

I miris borovine u prsima šumskog drozda u magli

Kakve se to slike vraćaju

O kćeri moja.

 

Oni koji oštre zub psa koja znači

Smrt

Oni koji blistaju slavom kolibrija koja znači

Smrt

Oni koji pate od zanosa zvijeri koja znači

Smrt

 

Postali su bestjelesni, okretom nekim pokoreni,

Dah borovine i magla šumske pjesme

Milošću ovom raspršeni u prostoru

 

Kakvo je to lice, manje jasno i jasnije,

Treptaj bila u ruci, manje snažan i snažniji –

Podaren ili posuđen? Od zvijezda i od oka bliže

 

Šapati i smijuckanja u lišću i zabrzale tragove

Ispod sna, gde sve se  sastaju vode.

Graničnik napukao od leda i boja napukla od jare.

 

Ja sam to stvorio, ja sam zaboravio

I sjećam se.

Slaba snast a jedra trula

Između jednog juna i drugog spetembra.

Stvorio to ne znajući, polusvjesno, neznano, svoje.

Kobiličina greda popušta, daske treba zapušiti.

Taj oblik, to lice, taj život

Življen da se živi u jednom svijetu vremena van mene; pusti

Da odreknem se svog života za taj život, govora svog za to

neizrečeno,

Probuđeno, otvorene usne, nadu, nove brodove.

 

Kakva to mora kakve obale kakva granitna ostrva prema

mojim rebrima drvenim

I šumski drozd što zove kroz maglu

Kćeri moja.

 






												

Bleki – Dva labuda bijela

 

Dva labuda bijela na jezeru

ljubav vode

tren

djelić sekunde prije nego se prosu

prosu se

krik agonije koji vrhunac

nosi

 

namah

niotkud ih poklopi strašni oblak mračni

nestadoše u njemu

 

Iz tame se vrati Bijeli labud

oblaci se raziđoše

na obali ležaše Bijela labudica

slomljeno srce nju je izdalo

 

Labud tužno pogleda

družicu

mrtvu ljubavnicu

zatrepta krilima

pomiluje je kljunom

pa krilom

nježno

milosno

kao da ljubav vode

 

ništa ne pomaže

ona ga ne osjeća

njeni su snovi završeni

on mora nastavit  dalje

sam

ili ne

jedini Život je to

 





												

Indexi – Ulica prkosa / Song – Lyrics

Sarajevo Grad čednosti u plamenu

Ulica prkosa

 

Na plavom štitu s ljiljanima zlatnim

donose još cvijeća pale buket svijeća

ulica ćutanja prkosna od tuge

suze sa svijećama liju polje duge

 

Ulicom prkosa krvlju posvjećenom

čuti se o danu plavim osvećenom

pamtit će do vijeka ulica inata

ulica gdje cvatu ljiljani od zlata

 

Ulica ćutanja prkosna od tuge

suze sa svijećama liju polje duge

ulicom prkosa krvlju posvjećenom

pamti se o danu plavim osvećenom

 

Pamtit će do vijeka ulica inata

ulica gdje cvatu ljiljani od zlata


												

Europa kolijevka civilizacije / Nebuloza

Svako malo sa Zapada  nas stišće nebuloza:

“Europa kolijevka civilizacije.”

Kako ne ,malo pošljen.Oni nama uvijek nešto lažu.Nekada to traje vijekovima. Pa milenij,pa drugi.

Hoće , valjda,  sebe, pa onda i vaskoliki dunjaluk da ubjede u nešto što im ne pripada.

A oni su prvestveno kolijeka sifilisa i side.o drugim stvarima ćemo po redu.

Ma haj'te molim vas lijepo!

Je’  da smo u neku ruku Evropljani, svaka nam čast.U  smislu zbogom Bosno odoh u Sarajevu ili zbogom mračna Evropo odoh u Bosnu.

Ipak   ne bismo se, ni u snu složili sa nebulozom da je  Evropa  kolijevka civilizacije.

Niti  bilo ko normalan.

Novinar je jednom upitao Nehrua:

-Šta mislite o zapadnoj civilizaciji?

Nehru je lakonski odgovorio:

– Zapadna civilizacija je dobra ideja.

Afrika je bešika i pupak civilacije u smislu postanka života.

Bliski istok je kolijevka civilizacije u religijskom smislu. Azija , Sjever Afrike i Južna Amerika su kolijevke civilizacije u filozofsko, arhitektonskom i civilizacijaskom smislu.

Dakle, istok je kolijevka civilizacija u filozofsko – religijskom smislu. To je neprikosnoveni zaključak objektivne historijske znanosti.

Nećemo upoređivati Evropu i Istok u pogledu historije civilizacije. To je gubljenje vremena. Srednje, sjevero zapadne i otočne dijelove evrope je krasilo žrtvovanje ljudi i kanibalizam.

Evropa je iz mraka inkvizicije splivala tek u devetnaestom vijeku. Donekle! Ili uglavnom nije.Nikad se nije ostavila žrtvovanja ljudi i kanibalizma drugih  civilizacija.

Prije dva milenija ona skoro da nije ni postojala, neandertalci su još uvijek lutali kaljugama i močvarama.

I sad pazite: ” humanista, čovjekoljubac” i komunista Karl Marx u XIII brimeru Luja Boneparte za ” siroti istok ” kaže:

“Oni sebe ne mogu zastupati, njih mora neko zastupati. ”

Molimo vas nemojte vi nikoga zastupati.

Kada vi nekoga zastupate to znači istrebljenje zastupanih.

Vatikan, zapad sa dodatkom tandarača krava ,  nikad nisu prestali da se “brinu” za ostatak svijeta.

Čovijek bi reko da su “komunisti, humanisti i čovjekoljubci”.

Historija pokazuje ,da ljubomorni su na sve što je ljudsko i na prošlost i civilizaciju ” urođenika”. To je tako očito, da je postalo preočito.

-Mi vas molimo nemojte nas zastupati, jer ako nas vi budete zastupali proći ćemo kao Indijanci i svi ” urođenici “. U naboljem slučaju kao BiH ratu 1992. – 1996.g.

Vic kada je Mujo branio Sulju: Mujo molim te nemoj mme više braniti ,ne ide u ovaj zapis.

Zadnja dva milenijuma Evropa je bila kolijevka: mračnjaštva, barbarizma, kanibalizma, lomača, progona,genocida. Tokom poslijednjih nekoliko vijekova im se pridružio njihov abortus SAD. I sada prednjači u zlu.

Time je kompletirano genocidno udruženje zvjerinje horde ” novog svjetskog poretka “, koje djeluje na Vatikansko nkvizicijsko – Hitlerovskim demokratskim smjernicama. Ideologija i upute su praćeni ” demokratskom propagandom ” inkvizicijsko-gebelsovog kova.

I pazite sad!

Taj ” novi svjetski poredak “, ta “kolijevka civilizacije” taj zapad, SAD i Vatikan propagiraju i “zabranjuje širenje netolerancije, netrepeljivosti, mržnje i nedemokratije “. Svim silama pokušavaju uništiti ” to zlo ” koje se drznulo da remeti njihove nazore i ciljeve.

Nezavisni i nepristrasni sudovi (ono ko fol)  “mudraca” nas upozoravaju :

” Novi svjetski poredak ” je samo nastavak kolonijalnih i osvajačkih ratova zapada ” kolijevke civilizacije ” .

Njihov konačni cilj porobljavanje ostatka svijeta.

Dakako:

Kolijevke civilizacije su manje ili više južnije ili jugoistočnije od Evrope; njoj ostaje samo kolijevka mračnjaštva, zla,kanibalizma,silovanja,pederluka i smrti.

O duhovnim, arhitektonskim,umjetničkih i svim ostalim civilizacijskim pomacima i dometima i razlikama Evrope i ostalog “urođeničkog svijeta ” je bespredmetno raspravljati.

Komparacije radi idemo sagledati neke osnove onoga što između ostalog karakteriše civilizacijski pomak:

Početkom sedamnaestog vijeku u Sarajevu je bilo sto osnovnih škola.

U cujeloj Francuskoj ili Engleskoj ih nije bilo toliko.

U Sarajevo je bilo sedam hastahana, po potrebi više. Svaki bosanski grad je imao te bolnice za zdravlje namijenjene siromašnim. Svaka kuća je imala svoga doktora. U čitavoj zapadnojevropi nije bilo bolnica za siromašne koliko ih je bilo u Bosni.

Sva evropska elita i aristokracija),počev od kraljeva je srala i pišala po prostorijama velepnih dvorova. Nisu imali toalete do unazad vijek dva.

O hamamima, javnim kupatilima i banjama u kućama da ne govorimo.

Nekoliko vijekova prije nego što se na zapadu to nešto, njima ibretli i strano, počelo graditi; u Sarajevu je svaka imalo pristojnija kuća imala toalet i kupatilo. U svakoj kući obaveznost klozeta je bio higijenski minimum.

Za to vrijeme se evropom širio smrad fekalija i kuge, koju su njihovi krstaši, nažalost, Bosni od srca darovali.

Mora se odati priznanje evropskoj aristrokatiji. Bili odjeveni u prekrasne toalete i optočeni blistavim nakitom, draguljima i miomirisima. Nebitno je što kolonjskim vodama i prafemima ,nikako nisu mogli ublažiti smrad vlastitih izlučevina.

Mi njima: Dok se Sarajevom i Bosnom širio miomiris đardina, bagrema, jorgovana, lipa, ljubičica, ruža, žutih dunja i ezana, evropom su harale kuge inkvizicije.

Sarajevo i Bosna se kupali u vodi. Bezbrojne javne česme, šadrvana, džamija, abdesthana, gasulhana, hastahane su rajskom vodom prelivali sveto tlo Zemlje Božje mislosti – Bosne jedine.

Historičari bilježe da se Vatikanom, Londonom, Parizom širio kužni bazd ljudskog mesa, prženog na lomačama. Smrad reš pečenog, pa ugljenisanog ljudskog mesa i fekalija, koji se nikad ničim ne može isprati, asepsolizirati i aerolizirati.

I oni imaju obraza govoriti o kolijvki civilizacije.

Izvinite na lapsusu.

Smetnuli smo s uma da je obraz na Zapadu mislena imenica.Zato se nemojte čuditi kad zapadnjaka zasvrbi obraz a on se češe po sjedalici.Stvar navike.

Ovaj zapis je samo blijeda slika  jada i smrada zapadne civilizacije. Načetu temu ćemo pokušati da elaboriramo, segment po segment.