Dva labuda bijela na jezeru
ljubav vode
tren
djelić sekunde prije nego se prosu
prosu se
krik agonije koji vrhunac
nosi
namah
niotkud ih poklopi strašni oblak mračni
nestadoše u njemu
Iz tame se vrati Bijeli labud
oblaci se raziđoše
na obali ležaše Bijela labudica
slomljeno srce nju je izdalo
Labud tužno pogleda
družicu
mrtvu ljubavnicu
zatrepta krilima
pomiluje je kljunom
pa krilom
nježno
milosno
kao da ljubav vode
ništa ne pomaže
ona ga ne osjeća
njeni su snovi završeni
on mora nastavit dalje
sam
ili ne
jedini Život je to