Zove neki dan , bijaše to prije nekih šest godina , rahmetli Deba. Nešto mu se ona sofra iz đardina ili dardina prisnila. Ne zna ti on više one stranske riječi naukovati, zna samo da je bašča sa ljuljaškom bila , kad je on od Mojsija milju nekom takarli nabrajalicom zaradio. E , baš taki mu akšamluci fale.
Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena. Čuj , ona se može nadomjestiti!
Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.
Ti što si po meni vezo, vezo si. Jes da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti il me zasvrbi nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.
Daj , boni nebili , kuka Deba , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.
Za tri minuta eto i Herco :
– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.
Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoći , ali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.
Lenji samo jecaj kroz slušalicu :
– Brizle.
Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.
Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se raznježeno smješe;
_Eeeej jaro , jaranicee moje , bijahu to vremena.
Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim usnama nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.
Najljubaznije molimo papke, krakane , prepisivače , varalice i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoje , vehte da vehtije ne mogu biti. Nek u njih blenu. Sve njihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.
Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.
Kad Deba progovori onda znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat o capinu djelomično citirati:
Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. To je višeslojna i višeznačna riječ. Pun Bosanski jezik tih višeslojnih , višeznačnih a takarli riječi. Koliko je u tom capinu metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine , to se ne mere objasniti tek tako i ne more svako. O tome će se barem još jedna disertacija za desetku napisati.
Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest. Pođahkad. Joj lijep li je ovi Bosanski ! Nebo ga milošću rodilo , a majka ga dojila i ljubila . Valjda nam zato drag ovi naš maternji jezik.
Taj j gvozdeni capin je geolozima dobar, jer se oni uglavnom sa kamenjem bakću . Nije im ovdje mjesto ionako ih život nešto briše, zato što sa capinom rade podalje od ženskog insana.
Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstvu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu poslužiti.
Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan . Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta se začas ohelaći . Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.
Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.
A ni metalni ne valja i treba ga baciti; ako iznebuha zapane jaka kiša može insana munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frk,cika i vriska.
Najbolji je oni capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. Taj se traži joj , mamo mamice.
Jel capin planinski čekić, jeste. I sam ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosio. Jel capin hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i u brdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i za leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ nabacit.
Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogovo, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset četri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.
Deba mili! – zove Mika tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.
Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši
-Može li Lenji zabiberiti,
-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.
Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.
-Jesi siguran sto posto za tu besjedu o capinu.
-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.
-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može ni Hublom ne mere predvidjeti i skontati.
Jel’ oštrom , jal tupom stranom čeprkaš i odvaljuješ? Jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci?
Neki drugi neće ćeprekat il’ nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale pa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lako njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.
Neće im ga otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.
Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta on podrazumjeva , kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.
Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:
Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?
Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, najmirisnija đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan blaženi, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica mirisna, karanfil rumeni.
Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni i sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.
Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašča, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.
Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:
-Joj mamo,mamice,
A njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.
Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.
Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:
Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikato papričica umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi , nešto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…
(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)
-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.
Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko ovrhovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.
Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.
Grlica jedna što tren prije je na trn srce svoje nabola da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:
– Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetam.
Može bilo koja uspomena iz srcu .
Kraj dvanaeste epizode.
