Mi smo insani. Svaki insan sanja. I mi.
Samo, mi smo malo blesavi. Pride , još i sanjamo. I kad smo budni i kad ljubav vodimo. Dobro, moramo priznati to je malo urijedilo, mislimo sanjanje dok ljubav vodimo.
Ne mere više čovjek kao prije. Dvije stvari stalno objene raditi, kontate . Bilo je ili , ili. Mi se odlučili, za sada; odreći sanjanja.
Snove uvijek možemo nadoknaditi. Ono drugo , ne. Jednom fuliš natakario si se.
Pravilan izbor. Šta vi mislite?
Naše nam kažu:
-K'o da ste nas pitali?
Baš su fine. Usta im se pozlatila.
Od radosti , mi fesiće nakrivili.
Taki smo van mi. Veseljaci i malo takarli insani. Mislimo u glavu.
Ih , kaki ste. Nemojte nas za svaku sitnicu jamiti.
Glava je glava, mada ih ima koje nemaju mozga. I nemojte nas pitati koja glava nema mozga. Glava blentavog insana.
A mi tek sada skontali da smo blentiovije. Od sanjanja i onoga nismo stigli da mislimo. Odakle ti vrijeme frajeru. I tu je bilo: ili, ili i ili. Mi se odlučili da ne mislimo.
Kontamo za ono i snove je dovoljan i mali mozak. Nikad nismo bili sigurni , da li veliki uopšte imamo. Kako ćeš znati , ako si odlučio da ne misliš?
A one kažu da imamo velike. Šta ćemo, moramo im vjerovati. One se najbolje razumiju u veličine i tako te stvari, kao što su veliki i mali. Mozak , dakako. A razumiju se i u ono veliko i malo što nema veze sa mozgom. Ili ima. Šta ga mi znamo? Mi ne mislimo.
Kako smo skontali da smo blentovije?
Lako, ali kasno. Trebo da nas život mine. Ono skoro.
Od onoga i snova, nismo obraćali pažnju na sitnice.
Recimo , na riječi, ili datume.
Nama sve riječi iste. Iz jednog riječnika smo ih vadili. A dobri ljudi samo lijepe riječi rabe.
Datumi nam nisu trebali, jer smo se trudili da svaki dan bude isti. Sunčan i lijep. I vazda raspoloženi za ono u ono.
Muško u žensko.
Joj , što ste vi pokvareni.
Mi mislili , raspoloženi za muziku.
A kako ćeš je slušati ako ne staviš ono u ono. Muško u žensko.
Uvijek smo imali jezičkih problema jer smo rođeni u mahali. Tamo insani ne govore ko ostali svijet. Tamo je ” ono ” utikač. A ” u ono ” je utičnica. Prosto ko pasulj. Ako te neko ne razumije, ti mu kažeš stavio sam onu mušku u ono žensku stvar i priključio gramafon . Jedino kad prikljućiš mušku aparaturu u ono žensko moš čuti pjesmu.
Nažalost imali samo jednu ploču, iz nje se neka dere :
-Joj mamo mamice crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice.
Joj blesave ženske. Ja kakav će biti bona, nego crven. Ko je vidio da fesić bude recimo , modar ili crn.
I to se ponekad desi, pa čak i zelen ali poslije,kad čovjek ohane i zasjedne,i ako ga je prignječio ili pricvrljio malo prije i malo više.
Eto jesmo vam rekli da smo najrahatniji kad ne mislimo. Evo, sada ni sami sebe ne možemo anlaisati.
Čak ne znamo ni šta smo hotjeli rijeti.
No, bit je da one nama kažu:
-Mani se čoravog posla i puštanja te jedne jedine ploče. Ja ti mogu bolje i prirodnije otpjevati pjesmu i refren ponavljati koliko ti na um padne. I to samo za tebe i na uho. Hoš tiho ili glasno , samo kaži. A mogu i vrištati da vaskoliki dunjaluk misli da me kolješ , karaš oliti ružiš ili takariš , a gluho bilo tučeš.
I mi, ko mahlukati naletimo na minu i nagarimo da slušamo kako one cvrkuću. Namjestimo se , cigar u ruku , čokanjče u drugu i čekamo. Ali one počnu izvoljevati.
-A jok nema pjevanja dok ne uključiš ono u ono, muško u žensko. I nama treba poticajna energija.
I šta ćemo moramo. Nije nama mrsko. Ali , navade se grlice. Te nisu se upjevale, te jadna nota im izlećela na falš, te zvuče ko pokvarena ploča. Visoko Ce im za oktavu niže , pa nije razlilo čašu i tako dok se ne baildišemo.
Ako se obandačiš , gotovo je, bivaš naružen.
Vrlo hladno , svaka od njih, svakog od nas vako ruže:
-Ih ,kaki si. Ne mreš ni čestitih osam puta uključiti ono u ono i odslušati kako pojem najčuveniju opersku ariju na svijetu. Drugi put uzmi gramafon na krilo,uključi ono u ono i radi šta ti je ćeif.
Naruženi mi se pokunjimo i od tada gledamo kako da se naštelimo i da se ne baildišemo ,makar dok ne zapoje dvadeset tri puta. To je Bosanska norma za obdan .
I ne volimo da nas iko kara. To je samo za ženske. Joj što ih mi volimo ružiti , nalet nas bilo. Ko neki neandertalci. A njima drago i samo se smiju:
Joj mamo mamice. Baš volimo da nas ove Blentovije ruže.