Category Archives: Umjetnost

Dvije laste mjesečinom obasjane

iznad neke

kapije

stojeći u svom gnijezdu

pokreću svoje glavice

i osluškuju noć

A noć je sasvim jasna

jer crni mjesec svijeta

blista od univerznosti

Potom neka dobričina sva u bijelom

i izbezumljena od očaja

kuca na vrata mjeseca

Gasite vaše svjetlosti

jer dvoj zaljubljenih baš se sad

vole na Trgu Pobjede

Gasite vaše svjetlosti

jer ih svijet može vidjeti

Šetao sam se nasumice

i nabasao baš na njih

ona je dotjerivala svoju suknju

a on je zatvarao svoje oči

ali ona njena oka

bila su kao dv a ugarka u ognju

Dvije laste mejsečinom obasjane

izmad neke kapije

stojeći u svom gnijezdu

pokreću svoje glavice

i osluškuju noć.

Kada rasklimane gurnuh vratnice,

kroz baštu lakim prošetah korakom,

dok je sunce blagim jutarnjim zrakom

palilo po cvijeće lažne varnice.

Sve je po starom.Sve je tu:sadnice,

divlja loza,stalica sa trskom lakom…

Šadrvan sebren mrmori voćnjakom,

jasika pjeva pjesme poikajnice.

kao i prije,ruže dršžu i mirišu,

veliki,gordi ljiljani se njišu,

poznata mi svaka ptica u gustišu.

Štaviše,nazaim: stoji velada,

s nje se ljušti sadra u dnu drvoreda,

vitkamsred otužnog mirisa rezeda.

Sergeju Averincevu

Kad na istoku dubinu noćni plam počne da zahvaća,
zemlja počinje da svijetli se i vraća

pretek darivanog, nježnog svjetla, nepotrebnog odskora.
To što svem odgovara, tom nema odgovora.

I ko da odgovori ti iz suznih dolja –
prosto su veličje duše? Veličje polja

koje niti pred napadom, niti pred plugom
ne pomišlja da sebe brani: jedno, pa drugo,

svi oni, neki beru, gaze, a neki zarivaju
lemeš u grudi, ko snoviđenje za snoviđenjem nestaju

negdje u dalj, u okean, gdje svi, ko ptice, sliče. I može
zemlja i bez gledanja da vidi, kaže: – Prosti mu, Bože ! –
za svakim.
Tako, pamtim, u Pećini sluškinja svijeće
svakome ko do monaha silazi, u šaku meće

kao djetetu malom koje dolazi do strašnog mjesta,
gdje slava Božja je, i teško tome kom žiće nije nevjesta,

gdje čuješ kako nebo diše i zašto ono diše,
– Bog te spasio – veli za tim ko je ne čuje više…

Možda umrijeti – to je pasti napokon na koljena?
I ja što biću zemlja, u zemlju gledam zapanjena.

Čistota čišća od prve čistote! iz kraja ogorčenja
ja pitam o uzroku zaštite i oproštenja,

i pitam: zar je moguće da, luda, uvrede želiš
tisućljećima da gutaš, nagrade da dijeliš?

Zašto su oni tebi mili, ili čim su ti ugodili?
Zato što ja jesam – odvraća –
Zato što svi smo bili.

Pišem ti dok sav šator spava
I letnji dan mre oko mene
Ko buket što se rasprskava
U nebu punom plave sjene
Zaslkepljujuća jedna salva
Još ne procvjeta a već vene

pb

89,

Tu su neke leteće stvari –

Časovi – Ptice – Bumbari –

O tome nema elegije.

Tu su neke stajaće stvari –

Bregovi – Vječnost – Boli stari –

Ni to mi po volji nije.

 Tu je – što raste, dok počiva.

Zar su nebesa objašnjiva?

Kako spokojno Tajna snije!

98.

Čast jedna za sve odlaže se –

To popodne što Mitru meće –

Nitko izbjeći tom purpuru –

Ni umaći toj Kruni – neće!

Kočija, ovo čuva, i sluge –

Soba, sjaj i mnoštvo nijemo –

I, takođe, zvona, u selu,

Svečano dok projahujemo!

 Kakva Pratnja dostojanstvena!

I kakav obred, kad stajemo!

Kako odano sto šešira

Podignu, dok se rastajemo!

I kakva pompa što hermelin

Natkrili kada pokažemo

Ti, i ja, smjerni štit sa grbom –

Titulu smrti zaištemo!

Negdje u polju bitoljskom,
žalosna vrba tuguje
pod vrbom grob bez oznake,
u grobu vojnik nepoznat.
Leži od rata svjetskoga,
leži i već se raspao
silna ga tuga izjela,
zašto je ovdje pogin’o.
Kraj njega nikoga nema
tek nebo plavo nad njime
i zemlja pod njim šutljiva
nad grobom vrba žalosna.
A tamo u gori zelenoj
u bezbroj raka snivaju
junaci slavni narodni
za zemlju svoju umriješe.
U ponoć kad se nad njima
grane od bola svijaju
planinska bistra jezera
ko svjetlost silna blistaju.
Tad vile iz njih izlaze,
nečujno jedna za drugom
i grob do groba pohode
junake dižuć u kolo.
I kad svi već obidju
tu vrbu, tužnu, žalosnu
junaci sami zastanu
neznanca brata dozivlju;
“Neznanče, more, ustani,
u kolo hajde sa vilama!
Zora zori, pijetli će
selo uskoro buditi!”
A on iz groba romori:
riječ po riječ čemernu:
“Podjite braćo’ braćo, idite,
ne mogu s vama u kolo!”
Tko umre za domovinu,
za pravdu ljudsku, za slobodu
on kod vas, braćo, ne umire,
on s vama živi, druguje.
Vi njemu pjesme pjevate,
pjesmama vi ga žalite
svi se vi tako radjate
i svi tako umirete!
A ovdje – zašto padoh ja,
zašto me kuršum pogodi,
zašto me zemlja pritisnu
za koga ludo poginuh?
Kažite braćo, kažite,
kažite pa prodjite,
nište me neće dignuti,
moja smrt je – crna smrt!
Plaču – a kad se u selu
prvi pijetli javiše,
vile u goru nestaše
junake svoje vodeći!
Polje je pusto ostalo,
jutro bez zore svanulo
u polju vrba žalosna
vojnika žali neznanog.

pred vratima enajime

tamara u vodu zagledama

vrisnuh

dok te otac stiskao u šaci

žurno prilazio vodi

ispirao njome

vrisnuh

zub u prste zarin

i kada se potom miran počinku vrati

bez bojazni od te noći ne prilazim vodižžmeđu školjem zapreteno

rasuto nam sjeme klija

iz brzica motriš

bez prijekora

zure u mene dva oka – zjenice

čuda dva dvije čežnje velike

namjesto kapi

gležnje mi oplakuju tvoji ticaji

tih djetinjih žuvor – čini okani se!

zagrizi dojku kad je vodi pružim

vježbaj kutnjak

vrisak išti

nemaš mater nižda pljune te

i potom svome koritu se vrati

grizi

ili pjenom plini

i prosti

Duši, mornoj od strasti,
Sunčevih bura i slasti,
Laka je sreća od svega
Draža. Tiša od snega.

Sreća što jedva ako
Sija zvezdanom zrakom,
Laka sreća od koje
Teže i ne postoje.

Neko je otkidao od njega

Pomalo.

Ostavio ga obezbojenog

I potresenog.

Čudom se tražio

Ali,ne nađe se  ponovo.

Iz njega je raslo zlo

A  ga nije obavilo.

Čovjek umorni

Prepustio se sudbini.

pB

Odakle svježina u tvojim pjesmama

pa ti je svaka riječ sočna i s ukusom manga

pjesniče , Dijali?

Suša je. Sedam dugih godina.

leži na putovima leže kao sedam mršavih krava

Isunce isušeno, i ono za kišom žali.

Samo u tvojoj poeziji žubore bistre vode

i tvoj žuborasti govor pada kao dah svježine

na zemlju izmučenu od suše i težine.