Sergeju Averincevu
Kad na istoku dubinu noćni plam počne da zahvaća,
zemlja počinje da svijetli se i vraća
pretek darivanog, nježnog svjetla, nepotrebnog odskora.
To što svem odgovara, tom nema odgovora.
I ko da odgovori ti iz suznih dolja –
prosto su veličje duše? Veličje polja
koje niti pred napadom, niti pred plugom
ne pomišlja da sebe brani: jedno, pa drugo,
svi oni, neki beru, gaze, a neki zarivaju
lemeš u grudi, ko snoviđenje za snoviđenjem nestaju
negdje u dalj, u okean, gdje svi, ko ptice, sliče. I može
zemlja i bez gledanja da vidi, kaže: – Prosti mu, Bože ! –
za svakim.
Tako, pamtim, u Pećini sluškinja svijeće
svakome ko do monaha silazi, u šaku meće
kao djetetu malom koje dolazi do strašnog mjesta,
gdje slava Božja je, i teško tome kom žiće nije nevjesta,
gdje čuješ kako nebo diše i zašto ono diše,
– Bog te spasio – veli za tim ko je ne čuje više…
Možda umrijeti – to je pasti napokon na koljena?
I ja što biću zemlja, u zemlju gledam zapanjena.
Čistota čišća od prve čistote! iz kraja ogorčenja
ja pitam o uzroku zaštite i oproštenja,
i pitam: zar je moguće da, luda, uvrede želiš
tisućljećima da gutaš, nagrade da dijeliš?
Zašto su oni tebi mili, ili čim su ti ugodili?
Zato što ja jesam – odvraća –
Zato što svi smo bili.