Poput ptičice malecke
slomljenih krila
što kraj ivičnjaka bega od sveta
i ti se sklonila
ispod vrbe žalosne
pored modre rijeke koja rumori
dragi tvoj iskonski sanak usnio
povratka mu nema
život odi dalje
ti u mladosti bolnoj svojoj
vidi šta ti je raditi
nada te neće čekat.
Slavna igla u ne manje dostojnom slave plastu,
u gradskom polumraku, polusjaju što se vrti,
u gradskoj vrevi, plesu i kriku tmastu
tanana pesmica smrti.
Gornja svetlost ulice, gornja svetlost grada.
Sve nam crta taj grad, i ovu vodu,
i kratak zvižduk kraj uskih fasada,
što uzleću uvis, uzleću na slobodu.
Devojčica-sećanje luta kroz grad, na dlanu monete zvone,
mrtvo lišće kruži kao rasuto rublje,
nad reklamnim panoima nebo uske prima avione
kao gradske ptice, nad gvozdenih brodova stubljem.
Ogromna kiša, kiša širokih ulica lije po martu,
kao u te dane povratka, koje nismo zaboravili.
Sad ideš sâm, ideš sâm po asfaltu,
i ususret ti lete blistavi automobili.
Evo i život prolazi, svetlost na zaliv pada,
šušteć haljinom, mnogo imena, dok zvone ti pete,
ti ostaješ s tim narodom, s tim vekom ponad grada,
jedan na jedan, ma koliko da si dete.
Devojčica-sećanje po gradu luta, dolazi veče,
lije kiša, i, makar joj maramicu iscedi,
devojčica stoji kraj izloga, odeću gleda što vek steče,
i taj večni motiv života bezumno zviždi, ne štedi.
Zamišljam te nagu
Sa tijelom dječaka u kome je žena
Usnula i spava.
Ne budim te više, puno ožiljaka
Moje srce kao zemlja podrhtava…
Zamišljam te nagu,
Anđele bez krila, ostala su negdje
Poslije zagrljaja.
Na olovnom nebu sjena duge spaja
Ono što već jesi s onim što si bila,
S onim što si bila.
Zamišljam te nagu,
Jedino u svoju nježnost odjevenu,
I kraj tebe ležim.
Pokrivam te srcem, u krvi i znoju
Raste moja čežnja, ljeto je i sniježi…
Zamišljam te nagu,
Janje moje malo, hostija i čaša
Puna tople kiše,
A polje je plavo i vrijeme je stalo
Na nekom zvoniku i nema ga više,
I nema ga više.
Zamišljam te nagu,
Više se ne stidiš ruže u svom vrtu,
Ako je procvala…
Jesi li još ondje i da li još vidiš
Zvijezdu iznad mene ili je već pala ?
Ljeto koje pamtim
Srušila je zima sjekirom od leda,
A samo to imam…
Spušta se duga noć
kafu nema ko da mi pravi
Umorna je Nada moja
a ja nemam riječi
presušila od malene nestanka
a je otišla na bolji svijet
Njenu najviše volim
malo je gorča
i još malo jača
ko njenog oka sjaj
Ali slast te žene
uz kafu prislnjam
Bijelinu njenu ko led
sleđenih kristala srca moga
ove noći prinosim sehari tišine
sne ljubavi moje