Monthly Archives: Februar 2026

Ah, to proljeće

Jesenji beskraj

Ljubavna čarolija

Jesenja milina

04.02.1900.-Rođen francuski pisac Žak Anri Mari Prever, nazvan “pjesnik Pariza”. Počeo je pod uticajem nadrealista, ali je vremenom izgradio originalan izraz jednostavne i sažete forme. Njegovu poeziju karakterišu revolt, mladalački cinizam, ismijevanje autoriteta. Napisao je više poetskih scenarija, možda najljepših u francuskoj kinematografiji, za filmove režisera Marsela Karnea “Obala u magli”, “Hotel Sjever”, “Dan se rađa”, “LJubavnici iz Verone”, “Djeca raja”, “Vrata noći”. Djela: zbirke pjesama “Riječi”, “Veliki proljećni bal”, “Kiša i lijepo vrijeme”.

Prever je umro 11.04.1977.

Tako nam kroničari bilježe jednog od najvećih lirika dvadesetog vijeka i maga poezije uopšte.

Mi ga prozvali vjesnikom proljeća, jer malo ko je o ljubavi znao pisati tako jednostavno, pučanski, prirodno ,kao da je ona samo proljeće.

Mi ćemo dodati ješ par istinoljubivih rečenica o Preveru.

1925.godine Žak Prever se venčao sa prijateljicom iz detinjstva Simon Dijen. To je ona djevojčica Barbara, koju je morao pitati da li se sjeća kiša koje su neprekidno padale.

Od 1930, zajedno sa mlađim bratom, filmskim režiserom – Pjerom, radio je na realizaciji nekoliko filmova, kao glumac, asistent i scenarista. Tridesetih godina Prever je počeo da piše i za kabaree, kafe-teatre i avangardne pozorišne trupe: kraće drame, monologe, horske recitale i šansone.

Žao nam je što biografi nisu zapamtili više detalja o ženama njegovog života.Nije bitno da li su priče vesele ili tužne,one su dio njegovih sjećanja pretočenih u stihove i umjentost.

Jacqueline Laurent,mlada i prelijepa glumica i dražesna Claudy Carter, su mali predah do Janine Loris koju 1943. godine ženi , da bi se 1946. rodila se Mišel, kći Žaka i Žanine Prever.

Žene su žene kaže Prever.

One su takave kakve jesu,cvjetne,blistave,nježne,ljubomorne zaljubljene, sanjalice,mirisne,vesele,rasplakane,raskošne,ljubavnice ,majke,žene sa pločnika…

Šta se može, kroničari nisu ljudi sa damarima.Isto kao ni kritičari.Oni samo bilježe šture podatke i fabule.Da su kritičari bilo kakvi poznavaoci umjetnosti ,ne bi se bavili kritikom,radili bi umjetnost.

Kritičari će vam za Prevera reći da je nadrealista, egzistencijalista, realista,pa čak i futurista i kubista…zaboravljajući da se on svemu njihovom , pa i svima njima rugao.

Sa nepunih dvadeset godine je sve te pravce gurnuo u stranu,pride još i jednoliki aleksandrinac ili rimu,prezirući deklamatorskeske tenzije.

Nadrealiste će ismijati.

Egzistencijalistima i njihovom šupljoglavom papi Sartru će dati nogu.

Realiste će slati da mu kupuju cigarete.

Pikaso i Dali ga nisu zanimali, jer su se u ime avangardnosti isuviše udaljili od života ,ne prepoznavajući ga i karikaturalno se odnoseći prema njemu.Pikasu će pokloniti jabuku za doručak.

On je bio dobar,miran i tih čovjek,koji nije patio od glamura. Glamur se išao njemu pokloniti. Dolazili su sineasti da iskamče njegove riječi. Libreta za najpoetičnije francuske filmove tog doba je pisao upravo on, Žak Prever.

Nije imao ni sedamnaest godina kada su ga poslali da ubija.

Koga će ti, bolan ,poeta ubiti.Stajaće na pustopoljini,gledati metke kako mu pored lica,pored srca zuje ali , on , pucati neće. Njegovo oružje su riječi.Priznao je; ni jednog metka u ratu nije opalio. Remark koji je imao tek dvije godine više, mu ,sa druge strane ,nije uzvratio.Poeta da kidiše na poetu, na čovjeka?Ne ide to.

Vidjeće i zapamtiće Prever i Remark mnogo smrti.I pisati o njoj i beznađu koja poslije rata slijedi.Preziraće crkve i poretke ,streljaće rječju njihove glavešine i žbirove , na svakom koraku i ići dalje uspravne glave.

Zbog onih dobrih,običnih ljudi pričaće jednostavnim riječima o onome što su vidjeli,voljeli ili željeli vidjeti i voljeti.Rane su privremeno zacijelile i vrijeme je da pustimo Remarka da radi.Proza je obimnija i tu ima mnogo više posla.

Vrativši se iz rata Prever više nije bio dijete i nije mu bilo do pozerskih šupljanja nadrealista ,egzistencijalističkih ubleha, benignih dadaista i inih …ista.On će u pero smotati dah trenutka i prenijeti ga bojama koje istinitu poeziju boje.

Prever će okovati ljubav,poklanjati ružu za jedan dan,a tu ljubav,tako silnu,tako nježnu,tako očajnu, zauvijek. Neće se stidjeti da voli starice koje sa uvelim cvijećem čekaju pobjednike. On će vidjeti djecu da se vole stojeći,čekajući da bjele grudi postanu podatne, dok puževi idu na nečiji pogreb.

Odjednom počinju detalje Preverovih slika gurati u šansone. Mnogi kažu da se francuska šansona, zahvaljujući pitkosti Preverove poezije preporodila i procvjetala.

Pariz i Sena su bili Preverov život.

U Parizu su pločnici malo drugačiji. Tamo se djevojčice podaju za su,za koricu hljeba. Da li je već tada , na Pigalu , susretao trinaestogodišnju Pjaf? Možda su se u prolazu okrznuli. Ali on je već postajao bard kojeg su napuštale ratne more,a ona je tek za tri godine trebala da izgubi malenu Marselu i krenuti mukotrpnim putem muzike,poezije, ljubavi i bola.

Petnaestak godina kasnije Vrapčić će pjevati njegovo Uvelo lišće.I Iv Montan,Žilijet Greko,Barbara Strisend,Erik Klepton,Diana Kral i stotine njih , ali i nezaboravna Paula Cole.

Koliko je tu ,uz Senu, uglova,fenjera ,kaldrme,ptica i ljudi koji bezglavo srljaju. A bome se i ljube,i vole, i rade još mnogo više od toga. Mnogo više nego što on to može u svoje pjesme kanonizirati. Nije želio da čitaoce pretvori u voajere,već samo u ljubitelje istine, ljepote i ljubavi.

Nekad bi se ulijenio. Sjeo bi u neki bircuz,takve je kafe'e najviše volio, napose one u ulici Kanal sv.Martina,pijuckao i gledao golubice i golubove kako se takare i kako im perje leti.

Nije se stidio.Zašto bi?

On je pjesnik cvijeća,proljeća i ljubavi, ali i pariskog pločnika. Majstor jednostavnosti i trenutka.

Kao vrsni fotograf , zaledi sliku i pjeva o njoj. Na čitaocu je kako će i koliko će od te slike primiti u svoje bilo.

Uvijek će se zaboravljati da je on poeta kakvog Francuska nikad nije imala.

Bio je sretnik koji je preživio jedan rat. Zna preživjet će i drugi,ali neće prestajati da piše o živom pjesku, čeličnim grdiosijama ,jutarnjem doručku,jeseni ili lijepom vremenu mladosti.Malo je francuskih pjesnika potrošilo mastila i riječi kao Prever.

Neke od tih pjesnika volimo,neke podnosimo,a neke ne zarezujemo.Sve zavisi od raspoloženja.

Za Prevera vam ne treba raspoloženje.Treba vam minut slobodnog vremena.Taj minut će se pretvoriti u bujicu slika koje mogu trajati satima, a ostati u sjećanju čitav život.

Eto ,to vam je Prever koji će se narugati i smrti pevajući o lijepom životu,ali sasvim izvjesno, neće moći pobjeći od nje.

Ironija , umro je daleko od Pariza bez kojeg nije mogao disati.Ali ; kažu da je pročistio pluća i umro srećan udišući more Bretanje i vazduh djedova.

Lijepi život

Kada život završi igru

Smrt sve postavlja na svoje mjesto

Život se zabavlja čitavog trajanja

dok Smrt uređuje kuću

bez obzira na prašinu

koju sakriva pod prostiračem

Toliko ima lijepih stvari

koje ona zaboravlja.