Autor
Hajro Šabanadžović
Slava Stvoritelju Tirkizni snovi
Na kraju ljeta Violetna bura
Razigrana nježnost Dan jarkih boja
Žar ptica Svileni treptaji
Pahulje i snovi Krhka čarolija
Lebdjeti Crvena noć
Vrijeme kajanje Kristalni cvijetni dan
Đardin ljubavi Prijateljstvo
Spavaj… Spavaj…
Noc ukrale zore.
A duboko more
sin tvoj plugom ore.
Spavaj… Spavaj…
I tobzdija spava
u izdisaj rata.
Preko polja ravna
sunce jase ata.
Spavaj… Spavaj…
Sva seciva tupa
i pod grlom zita
A sve zdele pune
i sva deca sita.
Spavaj… Spavaj…
Noc zadje bez uka
Na ramenu sveta
tvoja blaga ruka.
Spavaj… Spavaj…
Tišina i sni
se pitaju
da li je moralo tako biti
a ja nijemim
ipak nakon vremena
koje nam ističe
pitanja više nema
samo ocean sni
neku bajku
što plakala je
Aleji kraj izvora
Modre rijeke
gromadi
a sleđena odlazi
tugama svojim
Večeras smo malo tužniji. Ne pada nam na pamet da bilo šta budalesamo ili koga takarimo.
A i pleše nam se.
Bili smo nesmotreni i vjerovatno rastužili jednu prelijepu djevojčicu.
Nemamo nikakvo opravdanje. Neznanje ili nepažnja nikad ne isključuje krivicu počinioca.
Zbog toga smo u dilemi da li da pošaljemo poruku koju smo sročili.
Iako ponekad nismo najblagonaklonjeniji čitaocima, ipak moramo od nekoga tražiti savjet da li da pošaljemo pismo isprike koju smo smislili:
“Mila
Oprosti mi
Ne znama kako sam propustio tvoje pismo.
Moja zauzetost ne bi trebala biti pravdanje.
Morao sam barem osjetiti da si mi se javila.
Ipak poruka je bila tu skoro dva dana .
Dobro, naći će se neka opravdanja.
Jedno ne baš veliko opravdanje.
Recimo nisam ti htio ometati rođendansko slavlje svojim prisustvom
Ili bojao sam se da te ne naljutim nekom nježnom riječju, pa ti pokvarim slavlje.
Jer ti si čvrsta dama, pa bi ti u javnosti moje djetinje riječi možda narušile imidž.
Znaj da si bila u mislima sa mnom i da sam podigao čašu šampanjca i rekao:
„Sretan ti rođendan Jube.
Ovo je tvoja godina.
Obećavam.“
I tu sam zastao i zamislio se.
Upitao sam se da li je tom djetetu, toj miloj djevojčici mogu ikako pomoći?
Godine nose iskustvo, tamo gdje pameti ima. Meni su govorili da baš i nisam previše glup, da imam s vremena na vrijeme nekih bisera.
Mnogo tih bisera sam nanizao.
A nisam nimalo sebičan, volim ih poklanjati, pogotovu tamo gdje se nižu dragulji u jednu prelijepu ogrlicu.
Zaista volim poklanjati i radovati. Bezuslovno .
Imao sam bogat život. Ponekad malo više tužan i tragičan, sli prelijep.
Nije mi ostalo previše neispunjenih želja.
Ne smijem reći skoro ni jedne , jer to bi se to moglo na jednom vrlo važnom skupu moglo shvatiti kao konačnost.
A mislim, neka me još malo, možda mogu ponekog obradovati.
Mila da li ti ikako mogu pomoći, osim ponekad obradovati lijepom rječju?
Imaš li želja koje bi stranac poput mene mogao ispuniti?
Ili dati ideju da se ona ostvari?
Volio bih to.
Mislim da jedno divno dijete poput tebe zaslužuje mnogo više pažnje.
Vidim mnogo neslućene dobrote, iskrenosti i ljepote koje se kriju iza žestoke žene.
I mnogo onoga veoma bitnoga – mnogo čednosti, a što je danas rijetkost i luksuz. “
Tu nas poeta prekinuo i kaže dosta više, neće meni ništa ostati za kas'ti.
Šta ćemo pusti mo ga!
-Pa hajd’ kaži?
A on šuti.
Pitamo ga šta mu je.
Šuti.
Navalimo:
-Šta ti je?
-Kriv sam.
-Za šta?
-Sakrio sam poruku.
-Zašto?
– Poželio sam da bez vas nepozvan odim na rođendan.
– I?
-Nisu me pustili unutra.
-Kako to?
Neki nalickani mahnitov skonto fol i sa vrata se okreće društvu i kaže :
-Bando imamo jednog prosjaka na vratima. Kinta ili noga u sjedalicu.
Bi usisan , a ne uvučen u prostor iza.
Izađe ona. Prelijepa je i sva nekako paučinasta od nježnosti i čednosti. Zagrli me dobrotom svojom, dade mi deset maraka sadake i reče :
-Idi sad dobri čovječe ovi moji gosti znaju biti neukusni.
Zbunih se i zacrvenih. Prvi put u životu. Nisam joj uspio ni čestitati rođendan.
-Pa dobro, a šta si ti očekivao. Odrtine kao mi , mladima uvijek ličimo na prosjake ili barem sakupljače starih stvari.
A poeta na to reče:
-Među starim stvarima ima i prelijepih riječi i snova.
U prevodu:
-Baš je ovi poeta blesav.
Rajo šta vi mislite.
Raja šuti. Valjda nisu skontali poentu. Možda jednog dana skontaju i riknu od smijeha ili sjete.
Taki vam je dunjaluk. Iskreno kajanje smatra neprihvatljivim, i većina ne zna da pleše.
Boje su nježne
Boje su krhke
Boje su plemenite
Božije davanje
nalik Ženi.
Ako im srcem podarimo ruku
one biraju ples
a to je već čarolija
koja budi sjećanja i osjećanja.
Ta igra boja i svjetlost
taj likovni zapis nestvarnog trenutka
kada priroda unosi svoj lepršavi kod
u čulo umjetnika
kao pulsirajuću umjetnost drhtave ruke
rađa se portret čudesne žene
koji sluti postojanje akta
trajno urezanog u pore
još uvijek djetinjeg srca
koje neizmjerno voli
Krajolik majskog cvijeća
Tirkizni snovi
Ah , to proljeće
Ljubičice u polju šarenom
Molitva za ljubav
Maj ah taj Maj a moja si
Maj ah taj Maj i ti to znaš
dolazi prekrasni Maj
o tvoj dan a gdje si ti
čarolija behara okupana
šarenilom poljskog cvijeća
sutonom zasjala u mojim bojama
a još uvijek čeznem za tobom
razigranim grudima plove
mirisi djevičanskih ljubčica
pitam se kao pitac vrli
a bol tvoja još uvik misli na mene
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
Ostaću čovjek
Samo izvolite, poslužite se mojom dobrotom, trošite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom ljubavlju, gužvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud.
Nećete postati bolji, nećete postati ja, jer treba vam i duša. A nju mi ne možete uzeti, i sve dok je imam, ostat ću Čovjek.
O ljubavi
Svi kažu da ljubav boli, što je pogrešno.
Samoća boli. Odbijanje boli. Gubitak nekoga boli. Želja boli.
Sve zbunjuju te male stvari sa ljubavlju, ali u stvarnosti, ljubav je jedina stvar u svijetu koja odbija sve zlo i koja te uvijek iznova učini da se osjećaš dobro.
Čovjek je vjeran samo sebi
Tako je bolje,bez slatkih riječi,bez pravog smiješka,bez varanja.Sve je lijepo dok ništa ne tražimo,a prijatelje je opasno iskušavati.Čovjek je vjeran samo sebi.
Vremena
Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.
Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.
Život
Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha nego zbog grijeha.
Onda da živimo u grijehu?
Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.
Bilo je to vrijeme ruža…
Samo četiri pjesme su Indexi obilježili ženskim imenima: Ana, Hana, Anđela i Sonja.
Ana je bila i djete i žena
Srce nevjerno o’ usta i od laži…
Ana je ime koje je pristajalo stihovnosti već i zbog samih – Poa i Jesenjina. Dobro, imao je od uticaj njeno mjesto u nečijem sretnom srcu. A taj neko snio u njenim očima plavim.
Sve Ane su bile počašćene odabirom, obzira nema dal nevjerne bile. Nismo sigurni da joj je to bilo puno ime.No, to nije važno i ona je sobom odnijela dio nas, tog ljeta ruža i koga nema i zaista nema više, zato danas plačemo nad Sarajevom je jesen i padaju hladane kiše.
Moja Hana
Malena još je sva
Maše mi rukama nešto mi nosi
I to je lijepo znam…
Hana je bila slatka mala kćerkica jednog nebeskog članova Indexa.Neka druga Hana je imala mjesta u nečijem srcu.Sve Hane su bile raznježene odabirom, bez obzira što je neka možda,postala Ana. No sigurni smo da tog ljeta ruža nema više, odnijela je Hana radosti srca i obećanja, još nam se smiješi, rukama maše, i zna sigurno zna, zašto sve prolazi i gubi sjaj.
Anđela
Ptice pjevaju na prozoru
Već je proljeće
Andela je bila ljubav sunca jednog od Indexa.I neka druga Meleka je bila u nečijem srcu. SveAnđele i Meleke su bile zadovoljne odabirom.Sve one su imale mjesto u našim srcima i pile kafu sa nama. Da jačui malo slađu, što nekad postajala bi gorča. Daljina sasvim je izvjesno, bez obzira da li Anđela obukla ili svukla haljinu, bez obiza da li jutroljubavnike zatiče uspavane čini svoje. Još uvjek ti dani bruje, nama nama sretnim to sniju i pjevaju: mila, slavićemo ljubav ljubav našu.
Pozdravi Sonju
i reci joj da ne mogu bez nje….
Sonja je bila ljubav jednog vojnika koji nije bio od Indexa već od prijatelja. I neke druge Sonja su bile u našim srcima. srcu. Sonje sve naše djevojčice mile, od srca pozdravljaju odabir. Nema ih više , i nema nje. Nismo ni ljubezni mlađ, ni one djevojčice naše ne zaboravljamo da snovi ne traju dugo ili svako veče, čekajuć neke druge, one prave Sonje očekuju da im se mnogo puta kaže volim te ja.
Zato molim te pozdravi Sonji i reci joj da ne mogu bez nje.
Stihovi svih pjesama tako jednostavni a lični.Svi pjevaju o ljubavi i nama.
Pjesma Pozdravi Sonju odiše vrlinama Indexa – skromnost i poštenje
Promjenom samo jednog slova mogli su dobiti ime žena koje su na mnogonačina obilježilo život, poetiku i emocije nekih od Indexa. Mi nećemo govoriti o ženama sa tim imenom jer su opjevane u pjesmama bez imena.
Ime Sanja se kod Indexa ne pominje kao lično, kao i imena onih drugih koje su sve bacale niz rijeku.
Sanja Popović, Sanja Rihtman i Sanja Redžić je trolist četvorolisne djeteline.
Muzićka akademija Indexi je mnogo članova brojala. Možda se pojavi još neka Sanja.
Ako ne, autor ove poetike. će morati u sretnu djetelinu ubaciti nedostajući dio: svoju kćerkicu Sanju.
Mnoga bezimena lica i stvari manje bole ili više raduju.
Sada bi ovdje bilo dobro zastati i reći – svejedno je.
Ne zastajemo i ne kažemo to. Kažemo; ne bi bilo ispravno prema vojnikui njegovoj djevojci, ni prema svim Sonjama, ni prema nama.
Na kraju početaka to ne bi bilo pošteno ni prema samim Indexima i cvijeću,mnogo cvijeća što je darovano.
Pjevali su svojim ljubavima prošlim i sadašnjim, o ljubavi djece cvijeća prošloj, o ljubavi sve djece svijeta prošloj, sadašnjoj i budućoj.
Kad smo prvo cvijeće brali
Nemojmo zaboraviti pjevali su o svojim i našim, jedinim ljubavima.
Bio je to svijet stvoren samo za nas
Oni su pjevali nekoj nepoznatoj univerzalnoj jedinoj ženi, nekoj običnoj djevojčici iz naše ulice, svim nježnim ružinim golubicama primorskih kala, najnježnijim pupoljcima svijeta.
Kad smo smo samo za ljubav znali.
Pjevali, suze lili, radosni i tužni pili i ljubav i nju sanjali:
„ Hmm – Ti i ja ,šapat naš i sunca sjaj.“
To Love.
Autor
Hajro Šabanadžović
Takva je da prostite Modra rijeka Iskrenost
Vrelo istine Savršena ljubav
Violetni san Nebeska čarolija