Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

Kružni tok misli  Gore među zvijezdama

Kružni tok misli                                                                         Gore među zvijezdama

Đardinske suze  Nezdrave misli

Đardinske suze                                                                     Nezdrave misli

Umjeće življenja  Čovjek i more

Umijeće življenje                                                                        Čovjek i more

Nježna iskričavost  Pogled pun ruža

Iskričava nježnost                                                                     Pogled pun ruža

Krhko i slojevito  Lelujava nježnost

Krhko i slojevito                                                                  Lelujava nježnost

Jesenja elegija  Plavet i balončići

Jesenja elegija                                                                          Plavet i balončići

Ožiljci  Noć milosti i sna

Ožiljci                                                                                       Noć milosti i sna

Osunčana milina  Milina kao stanje uma

Osunčana milina                                                                         Milina kao stanje uma

Oktavio Paz – Šara

Jednim komadom ugljena
Mojom okrnjenom kredom i crvenom olovkom
Nacrtati tvoje ime
Zapis tvojih usta
Biljeg tvojih nogu
Na nepoznatom zidu
Na zabranjenim vratima
Urezati ime tvog tela
Dok sječivo moje britve
Ne prokrvari
I kamen ne zavapi
A zid ne utihne kao grudi.

Bleki – Bilo je to vrijeme ljubičica i ljubavi

Da ,  da

zaista

bilo je to vrijeme ruža

Modre rijeke

livade sa djevičanskim ljubičicama

 

lahorac u kosi

ruka u ruci

cjelovi leptira

snovi

ljubav

pa boli

 

netom nova vrteška ljubavi

i onda stade

zatišje

 

i onda uminuše sni

preplavi tuga

nestade i duga

 

tišine

kraj

mir

 

ne nikako ne

sni sretoše tišinu

tišina dobi lik

Male Velike princeze

od kraljevskog roda

 

nađoše

dijete ubogo

na talasima Modre rijeke

miriše

djevičanske ljubičice

 

i bere njene mirise










												

Indijanke – uskraćene mogućnosti

Malo sam se zadeverao nekim mogućnostima koje su nam neljudi uskratili.

Evo napriliku  neko se rodio na današnji dan. Ali da bi se taj rodio neko je morao umrijeti. Zakon parova.

Sve što se rodi  ima svoj par.

Sve što je umrlo imalo je svoj par.

Zakon ljubavi.

 

Da nastavim.

 

Neko se rodi, a nije vam ni rod , niti ste ikada bili u prilici da ga sretnete, a definiše vaš život, generacijama prije nego ste se rodili.

Kako ? – pitate se vi.

Jadnostavno. Uzrok i poslijedica.

Vi mislite ako je nešto prošlo davno ili maloprije da to nema veze sa vama.

Greška , velika greška.

 

Vako na priliku.

 

Ja volim Indijnance. One američke starosjedioce. Dobro priznaću, malo više Indijanke.

Vjerovatno i puno više, ali bi ta izjava  mogla biti shvaćena seksistički.

Šta ćemo , moramo paziti na dobar glas.

Inače nismo ni pristalice seksa. Mi više volimo voditi ljubav. Hem je izraz  umilniji i radnje ljepša i temeljitija. Sveobuhvatna i svestrana. Vrlo emotivna i poetska.

 

I tako ,   kad sam dijete bio , ja ničim izazvan odlučio :

-Oženiću se Indijankom.  I tačka . Takom i takom, vakom i vakom, koja neće biti taka i taka i vaka i naka.

Rekoše mi da sam bio napuhani narcis, šta god mu to značilo.

 

I nekako , Bpžijom milošću odrastem , al’ ostanem dijete. I skontam zabludu. Indijance, time i Indijanke neko slistio skoro do poslijednje.

Nećemo sada drvlje i kamenje na Vatikan ,  misionare , anglosaksonce, katolike , Divlji Zapad i slično. Nemamo vremena. To već i mali zeleni  sa Antartiku znaju.

Nego , skontali ste poentu.

Valjda.

Ja ni kriv ni dužan ostadoh bez indijanske supružnice, zato što je neki arijevski izrod rokno njenu čukun babu. Ili mere bit da bidne , čukun , čukun djedu.

I tako , ta bijedna hulja nije pružila mogućnost izabranici moga srca da se rodi.

Neko opet voli Afrikanke, neko Jevrejke, neko Bosanke, Vijetnamke, Aboriđanke a ne mere doći do svog para po izboru, jer je neki arijevski genocidni monstrum nekada davno ili ne tako davno  ubio ili ubija neki rod vaše nerođene izabranice.

I to bez veze, bez razloga i bez imalo stida i humanosti , samo zato što boja ili vlas nije po ukusu nekog arijevske dogme o izabranom hriščaninu ili narodu.

Samo zato što se neko generacijama bio izloženiji suncu i bio u prilici da se više sunča, skupljao njake žute ili staklu nalik  kamenčiće, zato što Gospoda ne zove samo Bog ,  nego i Svevišnji ili Milostivi, Allah ili Jehva , zato što nema bogomolje koje su pravi  zvjerinji torovi itd. Itd. Etc.

Na kraju krajeva ko će normalan i ozbiljan   da vjeruje da je Jedini Bog okrutno žrtvovao svoga jedinog sina, kojeg nije imao, jer nije bio oženjen i jer bi se sva Zemlja raspukla ko balonćić kad bi se On približio Zemlji na par svjetlosnih godina .

Mogli bi mi nabrajati primjere i primjere. Svaki dan ih ima milione, a nama se žuri da uhvatimo Kolumba na djelu. Znamo, čak i da imamo vremeplov , Indijance i sve druge nevino potamanjene  ne možemo spasiti. Ali možemo pratiti putovanja i čini zvijeri u liku  ljudi .

Što bi poete rekle:

-Čovjek nije životinja, ali arijevci su zvijeri.

U prevodu :

-Kuku Vatikanu, cionistima i Zapadu .  I još jednom – KUKU.

Pas , dječak i anđeo

Imao sam malenog psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.

Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.

Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti. Živjeti čitav život istim snom.

Ali…

Dječak i pas su bili još mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima. Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt. Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamoli da postoji zlo kao njegova susprotnost.

Dođoše neki ljudi neuki. Dođoše neki ljudi zli. Dođoše ljudi sa plićakom uma. Iznenada. Niotkud.

Žicu šintorsku oko psa staviše. Žicu čeličnu oko vrata Medenog saviše. Omču smrti oko života moje bebice zategnuše.

Zacvili štence. Zacvili dječak. Zacvili nebo. Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati , a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.

Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni. Ugrizoše dvojicu od neljudi. Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri. Zvijeri djete na zemlju bacaju. Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge. Diže dječakovog medenog dugara uvis. Visoko, najviše .

Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se veliko sprema. Sa zemlje vrisnu:

-Joj Mama mamice…

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju, cvile nevinost svoju

-Pomozi Maleni!

Ni oči nisam zatvorio. Ni Bogu Jedinom se pomolio, Ni pomoć bebici svojoj pružio.

U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese monstrum trotoar. Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu, srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao drob tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Crnom.

Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.

Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. Obogaćena sa dva nova pojma: ubice i smrt.A ne zna ni da plače , tek počinje da uči.

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Nisam mu pomogao.

U hladnu vodu sam zagnjurio, tijelo vaskoliko potopio , utjehu potražio.

I stoji vakat . vaga se . Baš čudno, mnije dijete ! Ni tamo, ni vamo sam.

Svjetlost me blago na javu poziva. Ja šutim i ne znam šta ću.

Pomislim dolje je hladno i nema vazduha.

Samo sat kasnije iskočim i vidim plavetnog anđela koji mi sa drvenog mosta maše.

Iz nježnog vodenog zagrljaja što vječnosti vodi vraća me u život.

Osmjehom i bijelim svilenim šalom nagovještava da je Život prelijep.

Takvi su vam anđeli. Uvijek su tu kad vam trebaju.

Možda me zato zovu Hairlija. Tko da zna?

Frka Frkica i Usud





Zašto se uvijek nešto ispriječi

među nama





Dobri tuga i ja.

Suze u očima





Tuga suze i jesen

Ljubav zlatno lišće i rastanci





Usud tka tkanje

tanano





Uvijek sija sunce

a hladno je





Uvijek pada hiljadu pahulja bijelih

a srce gori





Tad zagnjurim se u njegove grudi

da mi ne vidi suze





On me čvrsrto zagrli,

ja se utopih u bezdan





Od silne ćežnje

koja me strefi posred srca

počinjem plakati

E. A. Poe – Oponašanje

 

Na talasu plime moćne

oholosti danonoćne –

na veliku tajnu, na san,

sad mi liči život darivan;

znam da san taj nesuvisli

bi pun čedne, budne misli

bića čiji jedan mili deo

moj dah nikad ne bi sreo

da si prošla pored mene

kroz oči mi zatvorene!

 

Neka mine iz vazduha

ta vizija moga duha;

jer to sjajno vreme sada

nestalo je, a sa njime i nada,

a moj mir kojem se nadah

prođe kao kratki uzdah:

ne brine me  smrt  njena

mišlju mojom  donešena

 










												

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 14 02

Autor

Hajro Šabanadžović

Skršeno srce Dolazi zima

Skršeno srce                                                                       Dolazi zima

Zaboravljeno proljeće  Pregršt ljeta

Zaboravljenoi proljeće                                                        Pregršti ljeta

Ljeto u zamci jeseni  Duboka tuga

Ljeto u zamci jeseni                                                      Duboka tuga