U susret godišnjici otvaranja Galerije Bosna zemlja Božije milosti
Rijeka moje mladosti
*
Dobrom se za rata belaj desio. Spotaklo ga zlo genocidnih monstruma ssa brda; triput minimum. Od tada neprestano sanja li sanja, ili sanja da sanja, ili se u prošlost vraća da opet sanja. Puno je to sanja. A opet kada ne sanja, uspomene i snove miluje. Nekad ovakve, nekad onakve. Neki mu draži, neki najdraži. Sve ih voli ko malu djecu; njegovi su.
Tako jednom , u doba novosustiglih , brzodolazećih, svjetlosnih kalendara ,na pragu sedme decenije Dobri , Božijim blagoslovom bi obradovan prvim unukom. Nedugo zatim usni neobičan san.
Sanja da Davorin Popović u nekom plavetnoj izmaglici sjedi zavaljen u fotelju , mehku i bijelu, sav u bijelom, skoro se ne vidi iza velikačkog stola. U ruci mu sarajevska klipačam, a u ustuma Drina bez filtera. Pred njim prazan arak papira . Iza uha plajvaz – pravi pravcati , mastiljavi mu se kliberi.
Pristavio Indexe – Modru rijeku i Baladu u usti mah. Fadiljov recept. Dvije stvari raditi u isto vrijeme. Davor ga prešišo pa radi pet – šest obajedne: Puši, pije, bilježi, sluša dvije pjesme i pjevuši treću, onu – Jedinoj mojoj ljubavi.
Mislim, aferim Pjevaču, nebo te poslu naučilo. Moš pet stvari u jenom raditi. Obaška pazi na dotok i protok insana.
Pimpek ni jene. Nije se zabremedetio oklen ja. Vadi kurvoazije i Drinu bez gaća , sarajevsku bezbeli , jednu jedinu , netpakovanu u celofanu. Sipa i nutka, upaljač pruža,
– E , ova ti valja, nikad nigdje ovakve cigare na dunjaluku nije bilo. Ovi novi trezorski papci je izbaciše iz repetoara. Ja nogiro duvan zbog toga. Nema mi nikakav drugi cigar gušta.
– Vidiš Dobri , ovdje samo ova Drina bez gaća ima. Ne prave filtere, nije ekološki, nikad se razgraditi.
Zapalim i cugnem, nego šta ću. Nisam pizdun , ono ko fol fin, da se ustručavam.
Pjevač:
-Mi o cigarama, ni vozdra bite, mojne zamjeriti , nema dobro došo – dobro te našo…
Dobri:
-Ješta, mai.
Pjevač:
-Ovde gore sve u dure, dolje ništa ne ljava. Može jedno zaduženje, savjet i mala molba.
Dobri:
-Pazi ovo – ti gore a od mene vođe dolje, jako neobaveznog i pkaho izgruhanog molbe prosiš.
Pjevač:
-Dolje oni pojma nemaju ni o čemi; šta valja ili ne valja. Skonto ja to prije, ali sad odozgo bolji pogled i pregled inasan na donji krajolik ima.
Dobri :
-Blago tebi.
Pjevač:
-Ne znam šta ti rijeti. I jeste i nije. Ponekad mi fali Sanja ili Dario, ali ih vidim i divim im se kako sami duraju. Nešto me malo iznevjerila raja. Ne mene nego najmilije, a to mu je isto. Zbog toga mi raja rjeđe padne na um. Ovdje imam mir ko nikad u životu i pjesme one stare i neke nove. Ima nas guta od Indexa i nekih drugih dobrih ljudi ovdje.
Posla i ima i nema. Oni dobri samo prođu. Takav propis – dok se ne hobiknu , ne barkati ih. Oni drugi , ograisani sve se nešto mutavi prave ko zalutali i probleme mi i posla zadaju. Mora im čovjek objašnjavati: gdje su, gdje im je, zašto im je , kako im je vrelo mjesto i na koji ulaz od sedam beternih moraju poći. Jednočasnovno vrijeme, milina. Ima mnogo toga za pričat, ba, ali dolje da nas niko ne osluškuje.
Svega ima čak i previše toga lijepog. Malo usporeno . Ja mislio niko nije usporen ko vi mahalaši, kad ovdje taman koliko treba. Da mi je kako ove ljepote dole heknut.
Dobri:
-Sve se ustručavam , ali moram pitati. Odakle ja ovdje. Jesam li ja to malo rikno?
Pjevač:
-Nisi još. Boca je falila da krepaš.
Dobri:
-Kakva boca?
Pjevač:
-Zamjenili te sa drugim , a ja na vrijeme skonto pa te vadim.
Dobri :
-A gdje sam ja ovo, da nije kakav EPP.
Pjevač:
-Duga priča, ali da skratim, da ti pjevač štone žeka:
-Ti misliš da sanjaš ili da imaš viziju. Da si se napušio ili majmuna na leđa nabacio, nisi , jer nisi šupak da to radiš. Da si zvizno nisi; jer nisi papak da zvizneš. Da si se udrmo, mere bit da bidne, ali koliko ja znam nisi ni crne fatalne mačke počeo sanjati , a kamo li male bijele miševe.
O dimenzijama nema govora; to su dole glupaci izmislili. Ovo je jedno mjesto, jedan ulaz gdje sam ja čuvar po jedan sat, obdan, svaki mjesec ili dva-tri. Isto ko što sam u Sarajevu stražar bio. Klipača u jednu, cigar u drugu ruku i samo kužio da se mome Gradu čednosti nešto ne desi. Sad samo čuvam ovaj kloster da se na kriva vrata ne ušunja kaka nepoželjana i neprihvatljiva pogan.
Dobri:
-Čuj, tebe zapo raj da ga čuvaš i braniš.
Pjevač:
-Nije raj već djelić njega resor muzika.
Dobri:
-Znači ti posto portir.
Pjevač:
-Ti nikako tih mahalaština da se kutarišeš. I nemoj ,dok meni zaprave ne dođeš. A onda ćemo nešto smisliti.
Dobri:
-Znači i ja u muzičku akciju, a nikad nisam ni sviro ni pjevo.
Pjevač:
-Vidi , nije akcija nego resor ili baš ako hoćeš po muzički sekcija. A ono – nisi sviro? Kako bolan nisi. Čuj da ti pjevač štone žeka: sviro si i te kako sviro.
Sam si izmislio da je žena najljepši, najmilozvučniji , najsavršeniji, najtananiji instrument na dunjaluku i u bližoj i u daljoj okolici, a to su ti maglice mimo naše galaksije. Virtuoz si postao svirajući sa onim čarobnim djevojčicama od snova i čežnje nabreklih. A vidio sam ja, pokazali mi ovdje unazadne snimke, da si ti uz Indexe …, Mojsija i lepršavih Grlica dosta toga i o muzici u đardinima naučija.
Padne i ovdje ponekad svirka. Ovdje je zona nepodnošljive lakoće sviranja. Isto kao u Gradu čednosti, gdje nam je to uvijek tako nekako lahko išlo. Ima i podosta djevojčica o kojima smo pjevali i mnogo onih drugih djevojčica sa kojima smo naše snove i muziku djelili i poklanjali. I majki njinih.
Mogu ti reći da je ovdje samo ljubav bitna i snovi se ne sanjuju, oni se žive.
Dobri:
-Siguran si da mi neke epp murafe ne valjaš, ko što si šibice valjo?
Pjevač:
-Vi mahalaši uvijek isto. Vrijeme je da se vratiš. Savjet ti je , dolje idi na višu bocu. Ubaci u četvrtu , vakat ti je. Od sada , nadalje i ubuduće će ti kalendari prihajat ko ludi , mogu ti nedostatni biti. Mreže su ograničavajuće , za vehte su i zbinjene. Stranica je za “normalne” i dobre ljude. Ti si malo previše sanjiv , opičen i lajav da bi bio dobar. Zahvali dobrim ljudicama i idi dalje, ali se osvrći i pazi na njih .
To što radiš ima smisla. Treba poslati utješne riječi dobrim ljudima u susret i pružati ruke. Njima se izvinjavaj i kada pogriješiš i kada ne pogriješiš, jer nikad ne znaš kada si pogriješio. Istinu – ružnim i zlim natandariti pred kešinu. Malo, bocu jednu oštrinu utišaj – da tebe, mene i ove družice tvoje što su gore; zbog grubih riječi tvojijeh dobri ljudi ne omrznu. A Bog je Milostiv. I prašta mnogo prašta.
I o ljubavi rajskoj nastavi da pišeš i sniš. To je jedini ispravni put ka nebu.
Ponekad o muzici onoj pravoj, od srca, iskrenoj – mrven više piši. Ne zna dica današnja mnogo toga, nema ko da ih uputi ; pa krive stvari slijede i slušaju. Pomozi im, kolko znaš o svemu ih uputi. Ovaj san neka ti bude prvenac. Ajd sad briši, vrni se dolje!.
Dobri:
A molba?
Pjevač:
-Nezgodno ti je to sa molbama. Htio bih poručiti nešto, pozdraviti nekog. Imah mnogo za poručiti i pozdraviti. A ljudi ko ljudi, ili pogrešno shvate ili zamjere.
Molba , ma eto poruči mojim da sam dobro i da ništa ne brinu. Mi odavde sve vidimo i sve znamo. Sve će biti u redu. I kaži da je pjevač poručio:
– Volite se ljudi, mnogo se volite, to je jedino što je vrijedno u dunjalučkim stvarima!
Odjednom san ko rukom odnešen . Ja dim duvanski ispuštam, u jednoj ruci mi Drina bez filtera, u drugoj čaša tekućine boje starog zlata. Kontam ovo je neka štimaljka, okrenem se , ustajem sve odaje obletim i pretražim. Nigdje nikoga, ni muhe;samo me jedan crni gavran, odnekle poznat, kroz prozor zenta i cereka se.
Na kompjuteru zapisane riječi stoje;
-Bosna zemlja Božje milosti.
-Galerija.
A sasvim dolje u uglu bljesne , pa nestane, pa opet bljesne pa nestane sve dok mi se u mali mozak ne ureže:
-Bog je Milostiv
– Ljubav i Milost
– Modra rijeka.
-Tišina sni.
Nešto je ovdje previše savršeno , kontam ja !
Ili mi Davorin Popović mozak munta i nešto poručuje , pa me cigarom i kurvoazijeom podmićuje ili je konzilij skonto neki mahalski fol kako da mi dohaka – mnoge im tajne sijem.
Što jest jest , leže mi ovaj cigar i konjak. Lakše se diše i misli su bistrije. I krajnje je vrijeme .
Sedamnaest je kuka od kada smo , Božjom pomoću i milošću Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad Čednosti sačuvali.
Galerija je otvorena . Za poetiku ćemo smislit nešto .
Modra rijeka nek plovi i žubori ljubav i milost koliko joj je ćeif , ne mre nam to nikud pobjeći.
Dušu mi pokloni. Mene rastužuju ti krvi požari što iza sebe ostavljaju pepelište, te oluje što nište ženina snevanja blaga. Dušu mi pokloni, u ljubavi ja bih htela do u večna vremena da sve ostavlja traga.
Dušu mi pokloni. Meni je malo taj trenutak zaborava, to nestrpljivo krvi htenje. Dušu mi, dušu pokloni, od iskona u meni spava čežnja plamena za večnim, za ljubavi trajanjem i uznesenjem.
Ja sam žena i ne čeznem samo za vrelim ljubavničkim bdenjem posle kojeg duša pada; htela bih u zagrljaju da doživim svetle snove i pijanstvo onog mutnog sklada što ljubav se zove.
Htela bih da se ne izgubi nijedan naš trenutak da svaka naša milošta se stvori u kakav život, pa ma malen bio kao grumen večitog zlata, da mi duša blista posle zagrljaja kao julska nebesa zvezdama krcata.
Dušu mi pokloni. Pričaj mi svoje snove u tami, pričaj mi detinjstva sećanja. Želi i ti da budeš uza me do poslednjeg dana. Dušu mi pokloni i zadnju joj česticu svaku i najlakši dašak svaki njenog bezdana.
O daj mi svojih suza, noćnih nejasnih muka, pričaj šta srce ti najčešće sanja. Drhti od iznenadnog zvuka moga koraka i glasa. Želi i ti u mom zagrljaju da i posle smrti časa ostanu ti na mene sećanja.
Često se zaprepastimo jačinom , nježnošću , sjajem , ljepotom ali ponekad i težinom i zloslutnošću svojih snova.
Pokušavamo da proniknemo u njihovu bit , tražeći odgovore zašto u životu ne bi bilo kao u onim lijepim snovima, a da snovi brišu ono ružno i tragično što se dešava u stvarnom svijetu.
A ponekad pomislimo da su sva rješenja u nama.
Bog Milostivi u svojoj ljubavi prema svome čedu dade mu materijalno strasno , vjerolomno srce i eteričnu ,superfluidnu , nježnu ,nevinu dušu. Kao svojevrsni balans , katalizator između jasnog fizičkog i uzvišenog duhovnog podari čovjeku um.
Tajne srca i duše , ali i uma su zaključane u mozgu.
Slijedeći harmoniju i postojanost Bog Ademu , a posredno i Evi dade znanje o svim stvarima. Znanja bjehu pohranjena u biblioteci zvanoj um. Izgonom iz Raja Adem i Eva su bili prisiljeni početi svakodnevnu borbu za život , jer su lagodan život i rajske blagodeti bile stvar prošlosti.
Zbog egzistencijalnih potreba i privikavanju na novi život ljudski rod je neke stvari zaboravio , potisnuo u dubine uma , neke nije, a neke znanja se nisu mogla prenijeti potomcima zbog ograničenja u naučno tehničkom i empirijskom napredovanju.
I tu nastaje “kratki spoj”.
Srce želi materijalno , strastveno , fizički i odmah.
Duša je suptilna i ograničena preformansama uzvišenosti.
Um sve zna ali , zavisi od balansa srca i duše.
U svojoj postavci um je harmoničan , decidan , sveobuhvatan i neograničen. Njegovo djelovanje zavisi od disproporcije u htjenjima srca i duše . Što je harmonija duše i srca veća to je i um otvoreniji i skloniji harmoničnom djelovanju. I suprotno , ako se između nakana srca i duše jave razlike , um postaje ograničeniji i usporeniji upravo za onoliko kvantuma kolika je oprečnost među njima.
Ali um je um. Božanska , impozantna , vječna biblioteka neutvrđenog obima znanja, sjećanja i iskustva skupljanog od postanja neba i svijetova. I radi na principu perpetum mobila. Umni procesi nikad ne staju .
Disproporcija između čulnog i duševnog , činjenja i nečinjenja , izbora i neizbora , misaonog i instiktivnog je koloplet koji određuje i nivo intelekta i razinu čovjekove umnosti.
U toj umnosti jedno od potcijenjenih , ali nazaobilaznih i vrlo često odlučujućih značajki su sni.
Proročki, lucidni , kreativni, analitični,košmarni , relaksirajući , reciklažni ili samo tekući sni nije bitno. Oni se dešavaju i pročišćavaju zapetljano čvorište dospjelih ionformacija i iskustvenih utisaka. što je više snova um je čistiji , prozirniji i funkcionalniji.
Gluposti o svijesti i podsvijesti su zabetonirali neuki i vehti “psiholozi” kojima je životno iskustvo bilo nepoznanica.
