Tatjana Lukić – grehota

I.

 

slijedom svoje sjenižžzanemariti kamen

ne slušati vodu?

 

govoriti govoriti

sam se svom uhu umiljavat

na jedan jezik  jedan šapat

privići grlo i sluh?

 

mimo svega

ista uda pto ne nosi svijetom

kao pored utvare kao

pored čuda od kojeg oči odvikosmo

proći slijepo?

 

zar bi nas bilo bez pusanja u prsažja sam ovo

i ovo čelo moje jedino

i ovo srce

ni u kojoj drugoj spilji ,pohranjeno!

 

pravdamo spremno

zaborav i nehaj:

 

još bismo pod sebe mokrili

još se u peleni koprcali

 

zar bi se iz jasala otkotrljali

znajući da bolimo zemlju koračanjem

da joj vjenac – ranu rezbarimo trkom!

 










											
Bookmark the permalink.

Komentariši