Autor
Hajro Šabanadžović
Zadivljujuća svjetlost Zlatnik
Nježno i svilenkasto Sakrivalica
Nedirnuti krajolik Poslije kiše
Nestašlicu proljeća Opuštajuća plavet
Konačan odabir Gužva
Snježna raskoš Cviječe i kaktus
Nezrelost Krajolik boje snova
Prozračno predvečerje Izvorište žute rijeke
O ti, što rosnih uvojaka gledaš
Dolje kroz jasna okna jutra, baci
Svoj anđeoski pogled na naš otok
Gdje kor te pojuć, o Proljeće, čeka!
Brijeg jedan drugom šapće, a doline
To čuju; oči s čežnjom nam se dižu
K blistavom stanu tvom: iziđi, svete
Neka ti noge posjete naš kraj.
Istočnim dođi gorjem, naši vjetri
Cjelunu nek ti mirisni plašt, daj nam
Zorom, u suton, kušat dah svoj; prospi
Bisere zemljom što te strasno žudi.
Prstima lijepim odjeni je, grud joj
Poljubi nježnim cjelovom, i stavi
Zlatnu joj krunu na klonulu glavu
Što uvojke je čedne za te splela!
Veselo je
a blistavo srce moje.
Nježno
a ponekad bolno.
Mora biti takvo.
Život je prelijep
Zar ne Malena?
Damaru svome
tvoje malecku pitalicu
u uznesenju tvome slutim:
-Hoćeš li me ljubiti – Navsegda !
Djece je sve manje.
Ne znam zašto.
Možda se boje biti djeca?
Mnogo im, previše ,boli odrasli nanose.
Možda prebrzo odrastaju, zato što očevi nemaju vremena za njih?
Možda jednostavno ovo nisu vremena za čednost i nevinost.
Mnogo je boli i nestajanja.
Mnogo je tuge i ubijanja.
A možda ih samo previše siluju i ubijaju?
Sve to užasno boli i svijet postaje sve tamniji.
I sve manje nade ima.
Dječice mila ,
oprost molim ,sam i bespomoćan,
vaše krvave suze srcu bolnom ledim.
Još uvijek srce umorno traži
usnulo Proljeću svoje
sjećanja miluju snježne dane
radovanja naših
i sniju sanak pusti
da mi je još jednom
samo još jednom…
Ti i ja
boje i kistovi
potkrovlje ateljea
slikam a učiš me
i vruće je
ventilator zuji ne pomaže
ti se moraš obnažiti toplo toplo ti je
onako damski
bez imalo stida
a čedno kao tvoja djetinja duša
i ja sa nelagodom
postajem adamov sin
jer me pogled na tebe grije
više nego zvizdan
ti si nestašna
djetinje luckasta
nepresušno vrelo radovanja
rođena za igru
ja stidljiv i neuk
kada sam sa tobom
plaši me mladost tvoja
skrivam pogled od tvoje nagosti
tebi smiješno
sladak ti moj sram
prskaš me kistom
po grudima koje plamte
ozbiljnost mi pada sa lica
da li je to i čednost pala
još uvijek ne znam
ali i ja tebe škropim
uzvrćaš sa još više boja
i ja tebi
u tom čašćenju
u tom bezvremenu
biramo boje nježne
ljubavne
ti hoćeš da mi sve izliješ
na blesavu glavu
ja kao ozbiljno ne dam
hvatam te za ruku
ti se otimaš
jedno smo uz drugo
borimo se
ali
da li vrelina
ili ono nešto iskonsko u nama
nas tjera da se sve manje borimo
da se sve više privijamo jedno uz drugo
boje i kistovi i zdjela prolivena bivaju nevažni
pogledi i gubitak daha je jedino što postoji
lica nam se sama primiču
usne se spajaju
svijamo se
osejćamo srca hoće da iskoče
i ne sjećam se
da li si me ti povukla sa sobom
ili sam te ja nježno polegao
mi smo sada par koji se uranja
nježno polako
duboko kao naša ljubav
što Oceanom slovi
i da Mila
u tom trenu se ljubav rađa
i nemamo izbora
vodimo ljubav
još jednom
i još jednom…
eh da mi je
samo još jednom…
da te barem dotaknem
PRVO
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
DRUGO
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
TREĆE
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
ČETVRTO
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?
PETO
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
Danas je četvrtak 16. Septembar / Rujan 2025. u odlasku godine
Prolazi 259-ti dan. Sve nam se čini da je do isteka godine ostalo još 106 dana. Koliko sutra manje od stojanke.
A lagana ova godina bila. Kao svaka prije. Sve su one lagane i lijepe, ali ih ljudi nagrde. Debelo, do neizdrživosti.
Posmatramo današnje jutro, suncem obasjano. Milina se dunjalukom širi.
Mirisi i boje jeseni se uvlače u krajolik. Oplemenjuju prirodu.
Ganu čovječiju dušu.
Koliko je neizmjerne ljepote, milosti i ljubavi u tom Božanskom stvaranju i darivanju!
Um da stane .
Insanu nište ne preostaje nego padne na koljena i da se moli:
Hvala Ti Gospode…
TI oprosti mi.
Što bi poete rekle:
Uzvišen je Gospod naš.
Ili u prevodu:
Volite se ljudi , ljubav je milost od Boga jedinog poklonjena.
Autor
Hajro Šabanadžović
Nježnost i ljubav Otok zaljubljenih
Nježno tkanje ljubavi Iskre u tami
Ruža svjetlosti Megalit
Autor
Hajro Šabanadžović
Fantazije
Cvijetna fantazija Ljubavna fantazija
Smaragdna fantazija Rubinova fantazija
Žuta fantazija Azurna fantazija
Autor
Hajro Šabanadžović
Pretežno plavo
Plavetna iluzija Talasanje
Odbjegle iskre Raskoš plavoga dana
Palvetni nizovi Cvijetni redovi