ne želim grmjeti u purpur
zalazećeg sunca
već tiho sanjati
u kiši
neprekidnoj i bolnoj
u malom halvatu
Grada čednosti
obojenog slikama divnih bića
što odile su
tragovima mojim
a vodili su plavetnim dubinama
Oceana
ne želim grmjeti u purpur
izlazećeg sunca
već tiho sanjati
u kiši
neprekidnoj i blagoj
u malom halvatu
Grada čednosti
obojenog slikama divnog bića
što u nerazumu svome
ne vidi tragove moje
a vode u plavetne dubine
Oceana