Daily Archives: 4. Septembra 2025.

Četrnaesti je sptembar/rujan. 1978. Grdelinkina kazaljka je stala u pet sati ujutro, malo prije prvog ezana. Subota je, umilni jesenji dan , okupan plavetnilom nebeskog prostanstva i Božijom milošću. Sve ruja i sanja crvene i zlaćane snove. Nestvarni krajolici odišu vječnošću i bude emocije , zapretene u najbolnijim zakutcima srca.

Tada shvatam lakoću ljepote i prolaznosti života . Ponosno dignem glavu , a srce drhtulji. Ja zaista volim jesen, kada pada lišće zlatno. Donijela mi tebe i tada smo se prvi put poljubili mi. I odnijela mi tebe sa poslijednjim cjelovom našim, ostavljajući mi tisuće nestvarnih uspomena u kojima živiš ti.

Volim sva godišnja doba, Božija čuda koja radosti i ljubav nose. Svakog dana nadiru sjećanja obojene valima smrtnosti , mirisima vječnih djevičanskih ljubičica , prohujalih kristalnih kiša i nestašne igre djece koja se vole , sluteć da će doći vrijeme kristalnih pahulja bijelih … jer život je samo jedan prelijepi san.

Sjećanje na Mariju Magdalenu Krasoticu

Prođe godina , dvije  , tri… Tihu  idilu kučice u cvijeću je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. Haber je uznemirio i mene i Grdelinku. Uplašile smo se. Ona me posla da se raspitam. Odoh do njegove kuće. On mi otvori vrata.

-Odakle ti na mojoj plaži ljepoto mila. Baš sam mislio na tebe. Da li ste vas dvije dobro? Izvini , uđi. Znaš put do moje sobe. Eto mene za nekoliko minuta.

I vrati se noseći hurmašice i himber od drenjina. I normalno grozd rozaklija i nekoliko ribizli. Znam minimum dvadeset dvije. Uvijek je bio tako nježan i brižan.. I uvijek bi mi srce , iznova i iznova htjelo da iskoči i da se u njegove grudi uvuče..

-Čule smo neke vijesti o tebi koje nisu dobre.

-Nasmješio se i pravio nevješt:

-Nešto sam zgriješio?

-Ne pravi se blesav, mili moj. Šta ti je sa jezikom – direktnost mi nikad nije bila mana.

-Aba so! Ljudi ko ljudi. Nemaju druga posla nego tračeve okolo širiti. Ništa, ama baš ništa malena. Ništa vrijedno pažnje.

Odmah sam mu povjerovala. On me nikad slagao nije. Ali sam ipak željela da mi sve ispriča.

-Jednom davno bio sam strašno neoprezan. Pritisla me neka tuga i bol , a ja ne znam da vrištim i psujem. Stisnuo sam zube i dobro , do krvi ugrizao jezik. Dan , dva je pomalo boljelo i krvarilo, ali je prestalo. I ja sam zaboravio na to. Nedavno sam opet preopteretio jezik i rana se vratila.

-E neka ti ! Hoš se ti žvaljiti!

-Milo moje. Uvijek ista. Vesela i nestašna. Nisam obraćao pažnju . Ali dok razgovaram grebem tu ranu i ona se počela otvarati i dizati. Niti boli, niti krvari. Ali neoprez se nije isoplatio. Za pola godine je narasla kao zrno graška i nisam mogao normalno pričati. Otišao doturu. Papiloma lingue. Benilna izraslina na jezilu.

-Siguran si ljubavi moja?

-Ne bih te lagao mirisno cvijeće moje zabrinuto.

Gledala sam ga u oči . Nije krio pogled , samo se smiješio i polako pogledom ulazio u moje oči , Zatvorila sam oči. On je prislonio usne na moje čelo , tamo gdje se sa kosom spaja. I nježno me dotakao.

-Ih kaki si. Nisam ti ja dijete da me u kosu ljubiš.

-Jesi mila . Ti si moje najmilije dijete i ljubav moja.

I osjetih njegove usne na mojim usnama. Polako ih dotiče . Kruži po njima , upija ih , kao da ih bere. U meni nježnost cvjeta, javlja se čežnja, ali je moram zatomiti. Bojim se da mu ne povrijedim taj prokleti papilom. Zašto se uvijek mora nešto ispriječiti između nas? Suze u očima. Dobri i ja. Tuga i suze. I ljubav .i rastanci. Naš usud. Uvijek sija sunce, a hladno je. I uvijek pada hiljadu pahulja bijelih a srce gori.

Zagnjurih mu se u grudi da mi ne vidi suze. On me čvrsrto zagrli , ja se utopih i od neke silne ćežnje koja me strefi posred srca počeh plakati.

-No, no djeovjčice moja. Čemu suze. Mi ćemo uvijek, čitav život biti zajedno. Sve i svi će prolaziti , a mi ćemo uvijek biti jedno u drugom.

-Obećavaš?

-Nema potrebe. Zaviri u svoje srce. Tamo ćeš me uvijek naći. I ono će ti reći kada mi trebaš. I ono će me zvati kada ti bude trebala ljubav moja.

Stajali smo zagrljeni. Bez riječi i milovanja. Dvije statue koje se spajaju za vječnost. Suze su presahle. U nutrini sam znala da smo se vezivali za čitav život. Nakon vremena i vremena , me odmakao od sebe. Prislonio usne na moje . Poljubili smo se. Dugi ljubavnički poljubac koji svjedoči obećanju .

-Idi sad mila. Vrijeme je. I ne brini se. Sve će biti u redu.

Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline  , mahalaši , njegovi drugovi su  smislili plan. Nisu mu smjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve su bile milosrdne.

U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo ,  a da oni ne zamuhuraju oproštajnu feštu  svojim prisustvom i belajli ugursuzlukom. Odjednom , iz čista mira , svi su se razboljeli . I  viđu čuda i jada , svi su imali istu boljku :

-Lat. Dg. Papilloma linguae

Grdelinka i ja smo se i pored svog  strahovanja za Dobrog moralie smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski tam-tam sistem  je obznanio i zabilježio  da su nezapamćena fešta i cirkus trajali  skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet punih noći.

Dani su , zna se prolazili u spavanju, nako i nakom. Noći ko noći ! Duge i besane , proticale se u nespavanju; nakom i nakom.

Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična , milostiva i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna.

Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i bijeg od nagovještene ekstraktilne reakcije munjenih dotura .

I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno . Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome  ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj…grabusio .

Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.

Kako Deba reče , ono po mahalski:

-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak  Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu , sad već mitsku  izraslinu na jeziku .

Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni  san. Ne i izbrisao.

Ničim izazvan , Deba  je morao priznati da je on mahali  proturio baju  da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne  u smislu funkcije  probavnog trakta.  To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija  , a i prilika da se mahalaši , možda i poslijednji put skupe na „oproštajnu“ feštu. .

Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , Deba je po izlasku sa maksilofacijale mahalom proširio  drugu novost. Ne zna on kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje se izgubila.

Možete misliti  kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna i blažena Luce i Dobri u doktorskoj sobi  sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce  , ili je Luca postala časna i medicinska  sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali provodađijskog posla .

Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi ,  i za sve je imao odgovor u vidu takara. Ali ovi put je osta brez jezičine i sa strahom klimao glavom:

-Ovo neće izaći na Dobro. Nikako!

I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu i čitabu koji se , možda , mimoilazi sa ovom pričom.

Nekako o tim dešavanjim  , primjetila sam da Grdelinka nije dobro. Vidjelo se na njoj . Kao da je posustajala. Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru. Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da se je još uvijek na dunjaluku i da se rađa  novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu. Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , kristalno prozračnija.

Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.

 Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.

Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :

-U mahali kruže priče budnih , škiljevaca iza azstora, da me je on godinama  pokušavao spašavati od karanluka , a da sam  ga je tjerala  što dalje od sebe , tako   što bi ga svaki put  povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom .  Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički  boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje.

Kada sam nerazumom letjela sa drugog sprata  nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a  ja sam postala sirotica i Grdelinke.

Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta . Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari . U njemu je toliko radosti i darovanja , da ih još uvijek sređuje i oplemenjuje. I nikad neće ostariti jer ja sam , uvijek za uvijek , kako to voli reći, navsegda, njegova krasotica.

Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi to bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha – morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.

Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se  nije mogao u potpunosti predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati  sve i više od toga.

Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište  naše ljubavi. U njemu su ,  obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši  dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom u mrak postali  neumitnost.

A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena  i da nema nikakve veze sa mojom:

-Oprosti mi , molim te . Nekad  zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve  veze sa stvarnošću. Ti  si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te uvijek doticati. . I pazi se – ljudsko zlo nema granice i težiće da ti otmu Božje milodarje.

Jednog dana u svilenkasto rano predvečerje,  mi sa osmjehom i živošću  , koji nisu slutili dobro  , reče , zapravo  zamoli:

-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne  aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije . Obuci me i uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .

Uredila sam je . Čarolija! Obukla joj bijelu vjenčanicu sa velovima , mnogo velova i bijelu anteriju sa crvenim i plavim razigranim đuvezli šarama po ivicam rukava koji su šlicevima odvojeni od ruku i donjeg zvonastog dijela koji je, šireći se otkrivao ljepotu tijela uvijenog u lepršavu bjelinu . Nije dala da je šminkam. Samo pomada i malo mirisa jasmina.. Zaista je izgledala kao u djeva iz snova , kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac , stotinjak metara nizbrdo, do kuće njegovih roditelja.

On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje. Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.

-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren  zaboraviti!

Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne  ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo  slobodnim  rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on  kćerkicu. Neki neupućeni  posmatrač  bi pomislio :

– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!

 Tiho uđosmo. Odvedoh ga  do njene sobe, iako je on taj put prolazio mnogo, mnogo prije mene . I češće..  Ona je spavala. Bila je tako  smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko sedam gora , sve do mora , i dalje na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da  joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom  svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više nije im mjesto na ovom prolaznom i počesto , zahvaljući ljudima , takarli dunjaluku.

On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg . Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječi , iako on skoro ne otvara usta :

– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.

A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:

-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…

Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki  prvovjernik pominjanjem Boga  počinje svaki dan , svako novo poglavlje ,  svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu. I da je vjera u Boga lična stvar.

Čujem i riječ :

-Amin !

Ali to  ne izgovara on  , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren  budi i ponovo usni.

Ne znam , neka ljepota me ganu i ja zaplakah i glupavo pomislih:

-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.   

Sakrijem misao , jer sam naučila  da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli. Moja misao kao da nanovo  probudi  uspavanu ljepotu :

-Dobro mi došao ljubljeni  moj! Oprosti mi što sam zaspala . Malo sam umorna. I oprosti mi što se nismo ranije susreli. Znaš , uvijek neki glupi razlozi se ispriječe. Ponos na priliku , najčešće. Ljubavi moja jeidna , pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali Bosnom zemljom Božije milosti i Sarajevom gradom čednosti , a mi bili zaljubljena djeca koja žele samo da se vole , igraju i jure. Pričaj  mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Čvrsto mi stisni ruku , ne puštaj me. Ne daj mi da ti bježim. Nikad više. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo.

I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje .

I pričao … nije prestajao pričati.

Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i čvrsto držao joj ruku . Ni jednog momenta joj nije ispušta ruku. Nije joj dozvoljavap da mu opet pobjegne. Ponekad bi je poljubio u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna. Koliko je bježanje izmorilo.

Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne prošlosti , jednog sna , jedne bajke  koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati  i biće zapisana u vječnosti mahalske kaldrme.

-Bila jedna kučica u cvijeću .

U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav jedna uzvišena i vječna .Godinama. Voljeli se jedan mangup i jedna djeva čedna. Navsegda.

Kučica , svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana  , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja  , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom  i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica  i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon. Njih dvoje i tuga . Njih dvoje i hiljadu pahulja bijelih.

Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su – ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro. Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.

 I bi kao što stari kažu :

-Sve ima svoj početak i kraj?

Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci. Zapadala je velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se. Godinama je  vladao nerazum i mrak. a onda ae smilovaše Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom  iskupili.

I evo njega , na koljenima kleči  i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoče  njihovom zavjetu.

Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ganuta , rukom mu dostakne usne , ljubi ga i izusti:

-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , da svim srcem te uzimam za muža.

I zatvori oči .

Svešteno lice izgovori : Amin , promrmlja – ostalo znate i u žurbi pobježe.

Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje, nježnosti i opraštanja bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje azurnog tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .

On se izu , leže kraj nje . Normalno, sa njene lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan, strastven , prijatnu nijansu tugom bojen i zeru grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji oproštaj je zakucao .

Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.

Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

On je i dalje  drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga .  I priča joj:

-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena Krasotica sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te. Svom čednošću srca čistog i blaženog voljela je Nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i mene  sretnika . I ja nju . Očaran ljepotom njenom  , sa njom sam ljubav snivao i živio najljepše snove i evo  nudim  joj svijet na dlanu.

Tugo moja , krhka ruža ne odgovara , život kao i uvijek neizostavno mora ići dalje.

Dok bol klizi sleđenim vodopadom, dobro je srce očajno . Navsegda.

Međutim , jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiče mu se usnama , nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.

Marija Magdalena Grdelinka je imala trideset jednu godinu kada je Božijom  Milošću uznesena na nebo .

Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac. A napolju je padalo jesenje lišće zlatno i kišile kristalne kapi sa mirisom novog rađanja.

Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane jer život je prelijep.

-Ih! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.