Marina Cvetajeva – Borisu Pasternaku

Raz-stojanje: vrste, milje . . .
Nas su raz-stavili, raz-sadili,
Da bismo bili tihi ko dva siročeta,
Na dva razna kraja svijeta.
Raz-stojanje: vrste, daljina sura . . .
Nas su razlijeepili, razlemili,
I nisu znali da je to – legura
Nadahnuća: žile i tetive . . .
Nisu nas zavadili – već razbili, žive
Raslojili . . .
Uz zidove i rovove.
Raselili su nas, ko orlove –
Zavjerenike: vrste, daljine . . .
Nisu nas rastrojili – samo su nas smutili.
Po čestarima zemljine širine
Nas su, kao siročiće, raz-putili.
Koji je već – koji – zar kraj marta?!
Razbili su nas – kao špil karata!

Bleki – Pst , dođi samo tiho i nježno

 

Tiho snježi

Nježno

Duga

Usamljena duša

Usamljena duša

Bol i tuga

Snježni most

Snježni most

Još nježnije

Mjesečeva ruža

Ona je osvit

Ona Sanja

Ona sanja

**

Pst samo tiho i nježno

dođi mi dijete

krhkim sutonom

 

ne reci ništa

 

ne plači

mjesec je mlad

kada slama se duga

a skršenim srcem blista

beskrajna golema  voljene tuga

 

jedna usmaljena duša

brodi putem pustim

ledenim mostom

 

skreće na trg samotnog života

u očima noseći djetinje snove

okovane grijehom rastanka

 

pst još tiše i nježnije

žena nestaje čarobnim osvitom

 

ne reci ništa

 

ne plači mjesec je plav

čedna ruža je ubrana

 

stisni kristalnu suzu

dok djevojka iz pjesama tvojih

usnama svojim sluti

miris budućih proljeća

 

bisernim grudima osjeća

nestašni dašak vjetra

što prošlosti se otima

 

ona sanja

staklom razlivene boje

slika djetinje galerije