Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija


Izlet    Mir

Izlet                                                                                            Mir

 

Planina  Snježni veo

Planina                                                                                       Snježni veo

 

Obrisi  Tišina

Obrisi                                                                                Tišina

 

Tama    Zeleni vodopad

Tama                                                                                                       Zeleni vodopad

 

Klizište  Duša ranjena

Klizište                                                                                 Duša ranjena

 

Boje Badnjaka   Svijet igrački

Boje badnjaka                                                                       Svijet igrački

 

Oblaci   Visovi iznad oblaka

Oblaci                                                                              Visovi iznad oblaka

 

Suze liju  Svijeće radosnice

Suze liju                                                                                     Svijeće radosnice

 

 

Prever – Suncokret

 

 

 

 

Svakog dana u nedelji

Zimi i u jesen

Po nebu Pariza

Fabrički odžaci bljuju sivi dim

 

A proljeće nailazi sa svijetom za cvijetom

Pod ruku sa lijepom djevojkom

Duncokret suncokret

Ime je cvijeta

Nadimak djevojke

Koja nema drugo ime čak ni prezime

Ali igra na raskršći

Belvila i Sevilje

 

Suncokret suncokret suncokret

Valcer se čuje sa raskršća

Divni dani su prošli

I lijepi život sa njima

Genije Bastilje pušo finu cigaru

Na zaljubljenom nebi

Na nebu Sevilje na Nebu Belvuikla

Il’ na svejedno kojem

 

Suncokret suncokret

Ime je cvijeta

Nadimak djevojke

 

 

Bleki – Tuga ne stanuje ovdje

 

 

Gdje je radost

tu je tuga

gdje je ljubav

tu je dušman

u sebi mračnjaštvo bludnice nosi

jednog sunčanog majskog dana

nebo je tišinu spustilo

misli dunjaluk oluja se sprema

ptice nestale sa safirli neba

cvijeće prestalo da miriše

Ezani su preskočili sabah i podnevni vakat

ljudi su zabezeknuti

to se nikad u Gradu desilo nije

Sunce ne sija

jedan ga oblak zaklonio

uporno ga u korak prati

ne da oko da proviri

kaže dolje jedno dijete siluju i kolju

nije tebi gledat

poslije je kiša padala četrdeset dana i noći

ništa ne pomaže

djecu i dalje siluju i kolju

dani su i dalje prelijepi

tuga se odselila sa dunjaluka

više ne podnosi boli

Arsen Dedic – Tvoje nježne godine/ Song – Lyrics

 


Tvoje njezne godine , sto mi mogu dati

tvoje srce dugo znam, nece da me shvati

tvoje oci pune sna, kako da me slijede

moje pjesme tuzne su, za te jos ne vrijede

 

Ti bi htjela zauvijek sto sam davno dao

tebi zivot nudi sve, ja sam ljubav krao

svoje njezne godine ti ces dati drugom

jer ja bih tvoje poljupce ispunio tugom

 

Ref.

Ne budi, ne budi se mala

ti ne znas ni dobro, ni zlo

ne budi, ne budi se mila

jer nije jos vrijeme za to

 

Tvoje ruke malene, kako da me grle

jer dok moje traze mir, tvoje nekud hrle

tvoje njezne godine, njezne misli tvoje

mogu da nas razdvoje , prije nego spoje

 

Ref.

Dugovječnost zavisi od jedine jedine voćke

 

Danas je još  jedan svježi Februarski  dan 2020 .poslije obilne kiše.

Oni tako kažu. Kako oni znaju da je to 2020. godina po bilo kome, ili bilo čemu.

Nekome je to prva , nekome 68., rijetkima preko osamdeset.A kažu nekome mere biti  511, 666.  ili više godina. Ako toliko doživi. A ne postoji mogućnost. Samo je jedan Metuzalem i par njegovih najdirektniji potomaka.

Ono tada su    ljudi mogli  nakantat hejbet godina. Uvijek. Možda i u beskonačnost stići. Ali vole voće. Jabuke i tako to. Bitno da je zabranjeno. Što veći veto to je slađe.

Koga briga za reprekusije. Ne m're se odoljet. A i mi kontamo, kako ćeš joj ba odoljeti. Obla , sjajna , mehka ko duša,  čvrsta ko kamen. Drhti i biba se ko rosa na jutarnjem povjetarcu. I slasna . Duša čovjeka da zaboli.

Šta to? Kontate vi.

Ma , voćka ta. Svaka. Ima ih tone i nijedna ista, a sve nalik jedna drugoj. Da li ste vi ikad vidjeli dvije iste voćke, pogotovu one zabranjene. Normalno da niste. I nećete. Doklen god živjeli. Radi njih čovjeku biva žao što ne m're nakupiti Metuzalemove godine, barem.

Joj, što bi to bila fešta od vočki. Ma, pravi voćnjak . A bome kome se posreći i voćnjaci. Čovjek da poludi.

Neke blentovije načisto polude. Izguibe se i ne znaju  kako brati voćke. Radi njih je  i zmišljena sprava blesimetar. Kad god ne uberu neku voćku, a to im se nikad ne dešava, blesimetar zazvoni. I ne samo zazvoni nego se valja od šege i štanca poruku ko brzojav:

-S.O.S. joj levata S.O.S majko mila, manite mi S.O.S Nek se blente  podave podave .

Po računici , koju smo blesimetrom provjeravali, danas  je 125,   dan  u godini. Po računici koju nismo blesimetrom  skontali,  do kraja te iste gopdine ostalo je još 240 dana.

Taki vam je odnos blentovija i onih koji zamalo nisu blentovije.

Pa vi vidite šta vam je raditi.  Ako ste već iz rahatluka radi ljepote prognani , a vi skoristite vrijeme i naučite se brati voće. To vam je najpametnije. Inače sve ostalo je šuplja priča.

Što bi poete rekle:

Snijeg pade na behar na voće.

U prevodu:

Joj levata majko mila. Ne obraše voće na vrijeme.

I tako to.

Amra Medunjanin – Što te nema / Song – Lyrics

 

Zaljubljeno srce Zaljubljenost  Čežnja

 

 

Što te nema

 

Što te nema, što te nema

kad na mlado poljsko cvijeće

biser niže ponoć nijema?

Kroz grudi mi želja lijeće.

Što te nema, što te nema

a…što te nema?

 

Kad mi sanak pokoj dade

i duša se miru sprema,

kroz srce se glasak krade

što te nema, što te nema

a…što te nema?

Kroz srce se glasak krade

što te nema, što te nema

a…što te nema?

 

Procvjetala svaka staza

k'o što bješe divnih dana.

Po ružama i sad prska

bistra voda šadrvana

a…šadrvana.

 

Ispod rose zumbul gleda,

iz behara miris vije,

a za mene k'o da cvili

i u bolu suze lije

a…suze lije.

 

I u času bujne sreće

i kad tuga uzdah sprema,

moja ljubav pjesmu kreće

što te nema, što te nema

a…što te nema?

Moja ljubav pjesmu kreće

što te nema, što te nema

a…što te nema?

Kamo su nestala naša ljetna proljeća

 

Vesni S. na dar

 

 

Mila Krhka ružo,

Gotovo je.

A ti bi da počnem.

Ne ide to tako.

 

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima.

Ti uvijek negdje bježiš.

Pa se vratiš.

Ne mogu više dolaziti u njih.

I nikad ne pitaš kako je bez tebe?

 

I znam opet ćeš otići.

Kako li  sve miriše na tebe i nestanak,ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

A to boli mila.

Kao da te neko metalnim kanđama grebe po grudima,pa onda žiletom reže i turpijom struže.

Na sve te krvave rane još dodaješ slanu vodu i čisti etanol.

No,to nije ništa.Fizički se bol još može podnijeti.

Sviko sam tome.

 

Ali ima ona tupa bol što udara u grkljan ,pa ga stišće i zavrće,

pa se poput kame u mozak zabija i burgija.

ko vađenje zuba kovačkim mašicama na zdravo.

Hoće   da vrištim od nedostajanja Malene,a ne mogu.

Stid me je.Odrastao sam.Samo djeca plaču kad ih boli.

A u mene djetinje srce,djetinja duša.

Ljubav čista kao bebica što je tek proplakala prvi put.

A ne smijem plakati.

I sve nešto mislim, ako bih počeo plakati,isplakao bih čitav život.

 

A ne može to tako.Ta bol je ništavna.

Jes’ da je moja i da je ne mogu zaboraviti.

Kako ćeš je zaboraviti kad te svakog trena pritišće i boluje?

Ja još uvijek imam one svoje poslove.

 

Treba pomoći djeci i djevojčicama.

Svuda  okolo,i bliže i dalje čujem vrišteće boli kako pomoć traže.

Sav se svijet kupa u bolu?

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog?

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti?

 

Usta im začepe ,nož pod grlo,u grlo im stavljaju,

i šta im još sve rade   mila moja.

Koliko djece ima,jedina moja,

koja ne upoznaše koricu kruha,

ni majčinu ljubav?

Morao sam bar jedno dijete spasiti, ljubavi moja.

Ispalo je da sam ih spasio više.

Nisam ponosan na sebe.

Nimalo.

Nisam mogao spasiti sve.

Nisu mi dali.

Ovdje na zemlji faktori kao prostor i vrijeme su ograničavajući.

Ispred njih se ispreče zli ljudi.

Ili imaš vremena ,a prostora nemaš.

Ili imaš prostora,a vrijeme je davno isteklo.

 

Mene malo ljubav potkačila, pa otkačila i ja bih da plačem.

Kažem boli me.

Neće moći.

Ne dam da me boli.

 

Ljubav je radovanje i kad je tužna.

Rastanak znači , neko je volio i voljen bio.

Šta će ti više?

Voljen bio i snove snio.

Milovao i ljubio.Igrao se i jurio.

Znači sretan, presretan je neko bio.

Ljudi su sebični i nestrpljivi.

Hoće sve.Odmah i zauvijek

.Nisu svikli odricati se i poklanjati.

 

Kako bih jadan i siromašan bio, da te kojim slučajem nisam sreo.

I sve one grlice mile,što su mi se na grudi oslanjale ,

grlile i ljubile,mene raznježenom blećku ljubav poklanjale.

 

Sve sam ja to shvatio i to davno ,jedina moja.

Istog trena kad su tvoje riječi presahle.

 

Ali jednom godišnje,na dan našeg poslijednjeg susreta ,

avgusta mjeseca ,bol se nenadano vrati i

poput bumeranga me posred čelenke strefi,

pa se spusti u grkljan ,pa burgija do srca.

Ja mu ne dam da vrišti.

A ti se i ne sjećaš naših susreta.

 

.

Nosim ti je dvanaest pupoljaka bijele ruže,orošene suncem i titram.

Ne hodim ,ne lebdim,već lagano nabadam.

Korak po korak.Titraj po titraj.

To srce ne želi kraj.

Misli ,ako sad odem i ne vratim se,ono će morati ostati na splavu.

Pa se pita kako ću je bez njega?

Na splavi opkoljenoj modrozelenom tišinom djevojčurak neki drijema.

Liči na tebe,ali srce ne titra i ne pleše.

Znam nisi ti.

 

Malo je pogurena i ramena joj se tresu.

Kanda ,plače.

Šta ima plakati na mom splavu?

Nemilosrdno srce moje me pita.

Ja ga korim i kažem:

-Nisi se samo ti pretplatio na bol.

Pusti djete ,da svoj isplače.

Rijeka Djetinja , a Modra je i  velika,primiće je i proslijediti dalje.

Možda stigne do onoga kome je najmjenjena.

Ne obazirući se na ramena koja se tresu,

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukrug.

Dvanaest pipoljaka,to je mnogo trnja.

Ja nisam pažljiv zato što ne želim biti.

Trnje me bode,ruke mi krvare,i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog.

Na daskama splava se  javlja cvijet nalik srcu.

Nisam siguran;mojem ili tvojem.

No kad zadnji pupoljak legne sve zaigra,sve zatitra i …

Ja požurio kao da mi život zavisi od toga.

Srkletiti ne valja,već sve po redu,mila moja.

Ništa mi više ne može pobjeći.

Ponosan sam je.

Niko meni nije kriv što te toliko volim.

Možda mrven  ti , mila moja.

A onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem.

Ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te ubiti  ,ako ne zadržiš život zauvijek.

Trebaš mi, da me voliš i juriš.

 

Jurio sam te mila moja ,čitav život svoj.

Ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu.

Ali svjetlosti  ima toliko mnogo,

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

Opisujem krugove oko sebe.

Jedan za nas.

Drugi  za ljeto i proljeće..

Treći za pijesak i more.

Četvrti za sunce i mjesec.

Peti za putanje i grlica let.

Šesti za zvjezdice i maglice.

Sedmi za Svjetlost i Milost.

 

Tu bih zastao i zamislio se.

Neparan broj?

Počešao bihse desnom rukom iza lijevog uha i zamislio se.

Kakav me neparan broj se strefio?

Sedam je i simboličan i formilističan broj i svakako je paran.

 

Uostalom svaki moj krug je dat u parovima.

I svaki još po dva osjećanja nosi.

Tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene.

I dvadeset osam značenja za tebe.

Mnogo  je to parova i ljubavi mila moja.

Sasvim dostatno za nas.

 

Kamo su nestala proljeća naša, mila moja?

 

Kamo su nestali naši nesusreti?

 

Nikad se to nisam pitao.

Nisam ni trebao.

Imao sam ih u sebi.

To mi je bilo dovoljno.

Tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

Oni drugi koji vole,takođe ubijaju one prve.

Ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestalih  kupuju  pupoljke ruže.

 

Dvanaest  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane .

Za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni,

orošeni pupoljak ,što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu , mila.

Pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem.

Možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Radili smo sve i svašta,ja napose,i zbog toga ću možda u pržun leći.

Tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno i pretoplo.

Magneti bi tu radili.A to ne želim.

Tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje,

naizmjenično prošaranih suncem,

za svaku godinu ljubavi naše,

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja.

 

Položiću  ih na odar ljubavi našoj,

koji okićen snovima i pjesmama mojim,

blješti u duši djetinjoj.

 

Sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje.

Čeka tebe da joj život udahneš.

Ona već miriše na tebe,

tvoje tijelo bijelo,tvoje tijelo mazno.

 

Ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao,

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao.

Da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem,

a možda i poslije.

To ti ne mogu zasigurno obećati.

 

Radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći.

A tamo biti i tebe voljeti, ja ne bih smio kriti i i garant ću zgriješiti.

Zato ta, nježno plave anterija što na odru ljubavi leži,

nikad neće biti na tebi jedina moja.

Ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim,

tvojim,

da me sjeća na dane praznika neponovljenih naših.

Praznovanja ,kada sam htio  cvjeće brati,krasti,kupovati ,

da bi ih tebi poklanjao.

 

Ne bi to bilo tek tako,neko cvijeće.

Bile bi to ljubičice nježne i mirisave, neubrane.

Ruže snene i opojne, na grmovima sanjive.

Na oluje i munje svikle.

 

Tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju,

koju si upravo obukla.

Igrali bi smo igre mazne,iskonske.

Dva bića a jedno tijelo.Ponekad, dva tijela a jedno biće.

Ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

Uzimao i milovao ,govoreći da te volim,ljubavi moja.

 

Ti bi mi vjerovala.

Govorila bi mi da me voliš,ja bih ti vjerovao.

Sada bi onaj vječni sumnjivac u meni dodao :

–  Možda?

 

Pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja?

Nije važno.

Znam da voljeću te do groba barem,

možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša.

Duša i srca što volješe se .

Milovaše i maziše.

Ljubiše i paziše.

Diraše i radiše ,i jošte tražiše svašta nešto .

U travi i cvijeću,u snovima  i na javi.

U halvatima ,na podovima toplin in hladnin,

ležajevima bračnim,francuskim ,mrčnim.

Otomanima starim i novim.Ishabanim i polovnim.

Slomnljenim foteljama i sjajnim.

Jadnim i mekim,turobnim i zaboravljenim.

Izgubljenim i željenim.

Voleći se mnogo,mnogo,preko nekoliko mnogo puta,

i još više i još jače,i još bliže, dalje, jako, nježno,  zaljubljeno,sneno, silovito.

Voljeti se htjeli, i mazno ,toplo. dječije,ljudski,bratski,svojski, ljubavnički.

 

Ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe.

Puštam riječi da mi same klize,

A na uskrs kad Hristos se rodi ,

na dan kada od mene u tujinu ti hodi.

 

Nisi vjerovala da tada izgubi mene,

Sa vlakova, pare ,lelujave sjene bježeći od samoće,

ti pobježe od mene.

Džab džaba si tražila , vrištala pomoć.

Ne pomogoše ni sunčeve mjene ,ni mjesečeve sjene.

Zvjezdice i maglice glavu okrenuše .

Izdala si ih ,mila moja.

Meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila.

 

Nikad ti nisam pričao za suze mojih jada ,

onih što rodih te sa njima,dvanaest godina prije tebe,

i dvanaest godina poslije tebe.

Sve je u parovima.

Sve dvije po dvije ,letješe,dok ne postaše jedno tijelo,

a polovice dvije nevine.

Snovi,java,uranjanje u tijelo bijelo,tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove da nas njima ubuhvata.

 

Mila moja koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati.

Koliko ljubavi i nježnosti, mila,

sam poklanjao tebi da bi radosna bila.

A ti to nisi znala.

 

Toliko sam te volio, jedina ,

tako mi ovih sjedina i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila,

a Himelajske gora male bila,

a da je ne potopi ,da je ne zaguši.

 

Činilo se da nikad neće ,ljubav moja, da presuši.

Ipak i opet,unatoč svemu i protiv,čak i lav je lakše krotiv,

sve se uroti protiv nas, ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi,

pitam se ,

da li se ja to opraštam od tebe jedina moja.

 

Nije važno.

Znam da voljeću te groba barem.

A možda i  poslije ,to ti zasigurno ne mogu obećati.

Imamo svoju malu planetu spremnu za nas dvoje.

Sve se nešto pitam ,

da li nas isti puti ka njoj vode ili će svako na svoju stranu da ode.

 

Kao i uvijek prije.

 

**

 

Oprosti mi Princezo.

U oku mi nešto zasuzilo,valjda ove jesenje prašine.

Moram prekinuti, bojim se da te ljutnja hvata.

A ne volim kad se Mila djevojčica ljuti.

Ako poželiš završiću priču o našem prvom sastanku ,

koji znači rastanak.

Kasno si došla mila.

Prekasno.

A ni ime ti više ne znam.

Ni kakve snove sanjaš.

 

Ugodnu i laku noć. ti Želim , Proljeće milo.

 

 

 

 

 

Magazin – Šapni mi / Song – Lyrics

 


Ne boj se kaži mi

Vidim ne laži mi

Piše ti sve u očima

Dobro te poznajem

 

Tajne ti odajem

I ti to zna?

 

Srce je kolijevka

I ti si dovijeka

Jedino ‘to mu daje san

Još malo ostani

Samo me zagrli

I šapni mi

 

Šapni mi Šapni mi tu

Mjesec je na jastuku

Šapni mi Šapni

Tako  da znam

Ljepše smije nego ja

 

Šapni mi šapni mi sve

Više nemam te zar ne

Šapni mi Šapni

Da te ne čuju svi

Koga sada ljubiš ti

Meri Cetinic i grupa More – On je moj bol

 

 

Srce koje suncem tvojim sjaji  Kovitlac snova  Noć milosti i sna

 

Znala sam da je ludo

Što od njega tražim

Da ostane sa mnom

Bar za neko vrijeme

Željela sam jedno

Prijateljstvo nježno

I još mnogo više

Da je pored mene.

 

Otkrila sam srce

Pogriješila sam .eto

On je tada znao

Što osjećam za njega

Bilo me je stid

Gledati u lice

Čovjeka kog volim

A on mi to ne da.

 

On je moj bol

Moji snovi su uz njega

Ja ga volim

A on mi to ne da.