Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 Nijanse tuge

 

 

Potpuri   Petnaest dana proljeća  – I Dio

 

Vesna Morena S.    Umorni Mali princ i preostala ruža

Vesna  S. M.                                                                              Umor i preostala ruža

 

Plava maglica    Zvijezdice

Plava maglica                                                                                Zvijezdice

Mjesečeva ruža    Sunce i more

Mjesec i ruža                                                                Sunce i more

Čežnja    Vali

Čežnja                                                                                                             Vali

 

Muzika ljubavi  Pokreti

Muzika    ljubavi                                                                              Pokreti

 

Bolero     Čarolija

Boler0                                                                                      Čarolija

 

Lakoća  Tijelo gori

Lakoća                                                                             Tijelo gori

 

Vjetar šumi   Nježnost

Vjetar šumi                                                                         Nježnost

 

 

Vali se pjene    Zahvlanost

Vali se pjene                                                                Zahvalnost

Dolina čednosti  Mila Moja

Dolina čednosti                                                                       Mila Moja

 

Autoportretova ljubav    Autoportretovo proljeće

Autoportretova ljubav                                                                                              Autoportretovo proljeće

 

Bleki – Zvjezdica je sve gledala

 

 

Mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

 

vidjela sam da mu je ona tiho na uho  pjevala

bolno svu  svoju ljubav mu je ispjevala

svu svoju čežnju umotala  u  pjesmu

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

te večeri kraj žubora šadrvana

ispod sestrica ispod maglica

na očigled mjeseca i cvjetnog đardina

u ulici skršenih srdaca

što se  prije njih ašikovac zvala

 

Mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

 

vidjela  kad je  suze sakrivala

vidjela   i kad je on zaspao

a ona se pravila da spava

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

i za nju plakala  jer ona nije mogla

jer ona je bila ja

a ja sam bila ona.

 

Mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

 

vidjela  kad je on snove prigrlio

a ona se pravila da spava

pa se polako izvukla napravila srce

od šala ribizli i rozaklija

malo kičasto sli iskreno dječije

 

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

uzela je  njegov upaljač kurvoazije nasula

jednu njegovu ciganku zapalila

popušila ispila

ružicu na peškunu poderala

viljuškom

ustala upaljač u ruku sakrila

ukrala

 

Mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

 

vidjela  ruku srcu njegovom je prinjela

srce je zadrhtalo kao površina jezera

kad ga lahorac napadne

sve sam vidjela ja zvjezdica mala

poljubac mu je lagani dala

nježno djetinje da ga ne probudi

moralo se ići

iskrasti

da on ne zna

za njih nade nema

osim snova

 

Mjesec se sakrio iza oblaka plovio

pokunjen i tužan

u tišini plovio

a ja zvjezdica sam znatiželjno  iskrila

provirivala

 

vidjela  da mu je poljubac lagani na obraz

spustila i tiho se ka kapiji iskrala

pobjegla

i još vidim jasno pamtim

izlazi a druga djevočica pred nju banu

ona zastane u njoj straha nema

za njega mjesta nema

svu  joj dušu  bol uzela

gleda drugu  paćenicu

ništa ne govori

ona je zagrli i pita iako zna

 

Šta sada malena moja,

Kamo bježiš

Kamo kaniš stići

 

Bilo kamo

Slomili su me

oni koji me vole

Ne želim uprljatii ljubav

 

Malo mora na mom dlanu – Meri Cetinić / Song – Lyrics

 

Lice milo u oblaku ljubavi Drvo nade Budi kao more

 

 

 

Zadržati nikad ne znam

malo mora na svom dlanu

Od četiri strane svijeta

Odabirem krivu stranu.

 

Zagrabim li malo više

Te valove što se lome

Zadržat’ ih nikad ne znam

Vraćaju se more svome.

 

Ref.

Htjela bih sve da ti kažem

Da ne ostaviš me samu

Da Ijubavi bude više

Nego mora na mom dlanu.

Htjela bih toliko toga

U jedinom jednom danu,

Al’ od svega ostalo je

Malo mora na mom dlanu,

Al’ od svega ostalo je

Malo mora na mom dianu.

 

Zadržati nikad ne znam

To što osječaš za mene

Kao da sve bježi kroz ruke

Kao da je sve od pjene.

 

Zagrabim li malo više

Te valove što se lome

Zadržat ih nikad ne znam

Vraćaju se moru svome

Bilo bi morbidno da nije istinito

 

 

 

 

Svijet prošlosti.

Svijet današnjice.

Svijet budućnosti.

Svijet čovječiji.

Tematika naizgled  razna. Okviri isti.

Ubijanje , mnogo, nezamislivo mnogo ubijanja  i onečišćenje.

U ime čega?

U ime jedinog važećeg božanstva zapisanog u neumlju pagana:

-Novca.

Zapitajmo se da li smo sudionici u  terracidu ,

o kojem govori ovaj traumatični video?

I nemojte namah odgovoriti  – nismo.

Jer jesmo!

Nečinjenje i šutnja je saučesništvo.

Debelo saučesništvo i još deblja krivica.

Ruke i noge su nam krvave do iza vrata.

Merima Njegomir – Magle, magle / Song – Lyrics

 

 

 

 

 

njezno-i-lelujavo  plavetni-sni vjetar-ceznje

 

Magle magle kud ste nagle

u moj dom u moj dom

rasplela sam kose svoje

na hladno na hladno

 

Meni treba sunce jarko

da da  se pozlatim

da se dragi da se dragi

dragoj Vesni vrati

 

Noć se smeši ko nas njiše

vetar sija vetar sija

presvisnuću uvenuću

sama ja sama ja

 

Meni treba mjesec mladi

da obasja dvore

da navezem da navezem

naše razgovore

 

Suzom, vežem put i stazu

srca mog sreća zna

da mi dođe da me ljubi

mio drag mio drag

 

Suzom, vežem put i stazu

srca mog sreća zna

da mi dođe da me ljubi

mio drag mio drag

 

da mi dođe da me ljubi

mio drag mio drag

 

 

 

 

Slučajnost i Ljubav

U nedostatku pjesama ,mi ih izmislimo.

Nasumice biramo riječ.

Pritom i žmirimo i maramom zavežemo oči. Radi objktivnosti i brisanja svih nedoumica i nepotizma.

Skinemo povez i gle jada,to nasumično nam uvijek,  na cedulji života,  donese najbliskijeg i najvoljenijeg srodnika. Po srcu i duši, iako mnogi sumnjaju da to imamo:

-Ljubav.

Da, uvijek isto. Ta nasumična, sveobuhvatna i nezaobilazna nametljivca nam se kači za pero. I uvijek hoće da nam je  otmu. Mi ne damo.  Muški ponos,šta li?

A onda , slegnemo ramenima, jer nemamo izbora.  One pakosnice Suđaje tako odredile.  Mora da su se opet  zaljubile.

Biramo krajolik, tako ona hoće. Ne može se svuda vucarat. Nikad nije zadovoljna i uvijek prigovor i zapret ima.

Jedan joj taman, drugi blijed.

Treći nema dovoljno plaveti.

Četvrti je slabašan i nije dovoljno čvst.

Negdje kiši ili sniježi, a nema zaklona i skrovitih mjesta koje ona voli.

Ponekad je cvijeće nasumično nabacano i odabrano.

Razmaženica hoće harmoniju.Ona koja je drugo ime za haos.

Baš zato,kaže ona:

-Jedan nered u savršenoj slici je sasvim dovoljan.

Kad smo došli do tehnikalija , nila nam je od velje pomoći. U sekundu je znala gdje smjestiti šedrvan, peškun,  koju voćku ili šerbe. Ništa sa alkoholom. Nema ljubavi i alkohola.

-E onda ti piši pjesmu, a mi odsmo  na koju kod Mare Gatare.

Ko fol se ljutnemo , ali to je trik. Zna to ona, ali i ona, ko fol,  jedva nam odobri dvi tri , i to kad ona skonta da je potrebno.

Jes kako ne mislimo mi!  Bitno je da smo na peškun stavili tu jednu flašu kurvoazijea.  Poslije ćemo vidjeti šta nam je raditi.  Kontamo je premuntati na našu mahalsku sreću.

Ljubav nas čita ko bukvar , smiješi se i u sebi  smije:

-Joj ,blantovija, mamo mamice. Ovo izvoljevanje će iskijavati hejbet puta na dan, i minimum još toliko obnoć.

Joj ,što je ta razmaženica!

U pejsaž  natandarila; minderluka, jastučadi i šilteta, ko da je princeza koja se ispod devet madraca natakari na zrno graška.

Kada sa svim pejsažnim detaljima završimo , a ima ih točno tisoć i ena piklić, malo odahnemo i htjeli bi cigar, Gitanes oli neku našu Drinu da udahnemo, i da  kurvuazije bar jednu da zveknemo, mislimo čašu, ali korbač sijeva.

-Nismo završili.

-Znamo, ali ohani malo bona ,đe si navrla ,nije valjda opet rat.

-Nije rat, ali nije ni mir. Tako vam je to u ljubavi. Uvijek neka frka i neko proljeće ,možda i ljeto sa blaženim licem, il jarka jesen sa slomljenim srcima , pa zima što u redu čeka i najviše mrazi i boli, a srce skače i boli..

-Nestrpljivice jedna, lako ćemo izabrati aktere. Ženska pljunuta ti, a svakog insana nacrtamo ko bilo kog hajvana i nećemo pogriješiti.

-Blesani jedni, kad ste toliko pametni crtajte bez moje pomoći, ja vam odoh.

I nesta. Najednom ko magle poslije kiše.

Šta će nam ta lutalica , ponositi smo mi. Uzmemo plajvaz ali riječi bez nje nema. Usta nam zavezana, misao utihnula, srce se zaledilo, duša se sakrila.

Joj , jesmo stvarno blentavi. Šta ćemo sada bez ljubavi. Ne možemo ni ovu pismen završiti. Kako ćemo pjesme pisati. A onda sjetimo onog jade, koji se takođe nehajno odnosio prema Ljubavi i natandarimo zapis o njemu:

 

Ponoć je odavno prošla

čovjek je sam

sjedi

plajvaz u ruci

arak prazni

švrlja

o ljubavi pjeva

na serdžadi obeznanjen žmirka

 

kandilo i tisuću dušeka  njemu je drug

zato ne vidi

da ni slova više nema

sve je otišlo

sa jubilarnom Princezom…

 

Šta dalje pitamo se mi. Žulja nas ono zrno graška.

Ipak podsvijest zna ,vratiće se ona. Ne mere bez nas  praznovat.

Sve do jednom.

 

Bleki – Vremenom mojih rijeka njene uspomene hode

 

Proljetna rijeka

 

Sniježna rijeka

 

Mjesečeva modra rijeka

 

 

Blistava rijeka

 

 

 

 

Vremenom mojih rijeka njene uspomene hode

Bojeći  dušu  nježnošću proljetne rijeke

Oplemenjujući srce  tugom

 

U tihom vrtlogu sanja  i dodira

Zauvijek opstaje jedno krhko biće

Čedna kao snježna milost

 

Uzdasi se  lome damare svijajuć u čvor

Koji dušu tijesni ljepotom modrom

Dok ljubav obavija umorne oči

 

U vremenu blistave rijeke na tahtali odar

Malene će ruke bijele položiti

Krhku ružu nevinosti  i  suzu zaborava

 

 

Marina Cvjetajeva – Noćas sam sama

 

Noćas sam sama sred noćne jave –

bez sna i bez doma – duše sive.

Noćas imam sve ključeve i brave

od kapija ove prestonice divne!

 

Nesanica me istjera na put studi,

o kako si mi divan, tamni moj Kremlju!

Noćas, evo, ljubim u meke grudi

ovu okruglu, ratničku zemlju!

 

Podiže se – ne kosa, već krzno vetrom

što preteški u dušu mi se svale.

Noćas želim sve ljude planetom

bilo da ih vole, bilo da ih žale.