Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

 

 

 

Isijavanje zelene rijeke                                                            Dah milosti

 

  

Ponoć Modre rijeke                                                     Torzo i velovi

 

 

Snovi i nade                                                                         Sretan rođendan

 

 

Iskrena ljubav                                                                           Djelić tvoga neba

 

 

Radovanje                                                                                      Blagost dodira

 

  

Pitoma brda                                                                     Plavi pejsaž

 

 

Osunčani ružičnjak                                                       Čedni djetinji dani

 

 

Svileno ljeto                                                                         Plišani dodiri

 

Žak Prever – Tamničareva pjesma

 

 

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Sačuvaću večno
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih grudi izvajanih ljubavlju

Bleki – O čemu pjevam

 

 

Djeca cvijeća

 

Krug ljubavi

 

Riječi ljubavne

 

Noć kada se ljubav vodila

 

Vodopad ljubavi

 

Milina

 

 

Usnula ljubav

 

 Život je lijep  

Život je lijep

 

 

Krvava rosa

 

Lakše se živi mila moja

 kad o ljubavi rišem

 oči su zeru bistrije

 kad ruže mirišem

 nemoj zamjeriti

 malena moja

 ako tugu u stihu ponekad slutiš

 

 

 

mnogo je bola na dunjaluku ovom

 ja sam sam

 bespomoćan do iznemoglosti

 umoran ko stari ofucani ker

 što ga u šintoraj vode

 

 

 

Ti ode

 kažeš vakat ti došao

 a šta sa mnom

 bolom što pritišće sa svih strana

 svakog časa

 a kraja nema

 

 

 

Jedini Otac moj mi snagu daje

 da izdržima dane

 u kojima se svakog trena

 jedna djevojčica siluje

 jedno maleno dijete ubija

 jedna majka čereči

 a monstrumi i dalje kidišu

 

 

aha silni su oni

 pečat zvijeri imaju

 ka pržunu idu

 slaba je to utjeha

 

 mnogo su djece oni nestali

 mnogo je cvijeće potrgano

 mnoga rosa je okrvavljena

 mnogi su sni nerođeni

 

 

i zato ne zamjeri mi

 ljubavi

 moram uvijek o ljubavi

 ružama i djeci pjevati

 

 

A šta je to sevdah

 

 Tajna svjetlosti

Afroditina čarolija  Nježni plamen ljubavi

Sunce more miluje      Vali

 

Zvijezdice   Tišina

Ljubav      Jedinstvena maglica

 

Snježni most   Cvijeće

 

Krug radosti   Blaženstvo

Bilo je to ljeta 1968. godine. Na plaži dva su djeteta, djevojčica i dječak, dvije grlice male. Dječak i tujinka se miluju i ljube. Tada nije bila njegov život. Kasnije će je on tako i proljećem svojim zvati; jer je otišla. Prije toga ,za sva vremena,  svoju je ljubav njemu darovala. Miluju se i ljube; ljube i stidljivo maze. Nikog nema, sami su, tišina ih spaja. Krajolik ih smiruje i bodri.

Mjesec se nasred neba zaustavio. Stidljivo jedan prozračni oblačić pred oči stavio. Neće da ne gleda šta ta djeca rade. Djeca su to, u neznanju mnogo toga neprimjernog njegovim očima mogu da urade. On nije voajer , a i mnogo druge djece nešto nestašno rade.Zvjezdice razigrane i radoznale nisu svoje poglede krile. Čak su ih durbinima pojačale. Usamljene su one na svojim putanjima. Nemaju druga. Sve što im se primakne one sprže. Neće one, ali moraju, to je nebeski zakon. Moraju toplotom da život potpomažu.

Maglice ih kore, uzalud. Zato nemaju izbora pojačavaju svoj nježni i prelijepi sjaj i zatamnjuju sjaj zvijezda. One shvataju poruku i odlažu durbinu do nekog drugo puta, kada maglice ne budu strog sudac.

Pijesak i more se kupaju u tom blještavilu i iskre i titraju i tiho šapuću muziku čežnje i strasti.

Odjednom ničim izazvana djevočica dječaka ozbiljno upita:

A šta je to sevdah mili moj?

Blesan je zatečen ne sto već tisuću jedan posto. Ono jedan smo radi preciznosti dodali.

Đe me nađe, konta on. Snalažljiv ko dijete kad ga zateknu na tuti sjeti se Sulje, Solomona, neki mu ko rod dođe. Pa odgovor djevojčici hitan posla:

– Sevdah ti je pjesma, muzika što se od ljubavi iz srca i duše voljenom biću poklanja.

-Što ga ti nalupa. Gori si od onih koji kažu ne znam ili ih nije briga sa sevdah. To su oni što ni srca ni duše nemaju.

-Onda meni ti pametnice jedna, kaži sta je sevdah.

-Da znam, blesane ne bih te pitala, samo znam da je ovo večeras na plaži čisti sevdah. To već ne umijem opisati, ali znam daje to nešto predivno. A ti kad saznaš šta je sevdah javi mi.

– Hoću malena moja,ništa se ti milo moje ne brini. Javiću ti sasvim sigurno.

Nije joj nikad javio. Poslije tih ljetnih dana proljeća krajolik se promjenio, stađuni su izbrisali slađahne aktere.

Godinu za godinom dječak nije uspjevao odrastati. Dio je zauzet ganjanjem sevdaha. Mislio je tako će saznati šta mu je sevdah.

Pola vijeka kasnije ne bi onoj djevojčici ništa novo mogao odgovoriti.

Ne bi se pametan pravio , već bi joj jednostavno papir u ruke dao i rekao čitaj bona.

A šta je sevdah pitala me djevočica mila ,što se nenadano međ’ oblake skrila?!

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo, radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili ,kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Nema ono dvoje se nađu pa čitav život sevdišu. Jok.

Najčesće biva: dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu, hoće se reći raziđu i svako na svoju stranu krene.I uglavnom se natakari.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah, koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći. što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova uzplahirenih mahalaša. Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao priču o sevdahu. I pogriješio.

To je dio sevdaha: poetika i snovi.

Neko bi to pokušao na drugi nači objasniti. I sasvim sigurno bi pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom…

Niko ti , mila moja zasigurno ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu, tiho otvore seharu, malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi sudac usud vreba. Na svaku prašku sevdaha prašku osvete i pelina sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije,sanja i sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i pride tisuće i tisuće, milione molitvi.

Nasilno se rijetko umiralo. To se stilski rješavalo. Gajtan svila tanka ko dlaka dohaka zlom insanu.

Umiralo se onako,polako, bešumno i po istilahu. Samo se naprsno riknjavalo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala. što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale žute dunje, đule, maglice i zvijezde, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, nebo i zemlja, ljubičica, kadifica, sunce i mjesec, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici i kahve. Bome bilo je tu i sofri meze i pića,kao predjelo sevdahu i ljubavi.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar: ljubav. Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini ljuba.
I jošte meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i bekrija.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam. ni hanume i ašik đuvegije nisu zaostajali. Djeca su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata, Frka, Lela Jela Jelena, Hana i Ana, Borke, Rade, Nade, Vesne proljeće, Anabel Lee i Ane Snjegine, grlice, klinke i vrapčići, iz srca Sanje, Jasne, Sonje, Anđele, iz kiše Batrbare, Milice M. sa zagubljenim Malim princom, Tanje, Lidije, Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane, djevojčica, nježna žena Fahreta , Senke, Kaliopi, Vlaste, Bisere milo moje, jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem, Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem, Silvana Zilha sa ranama, klinka Pjaf, Velike Besi, Bili i Janis, i princeza Dajana …

Nabrajanje nam uvijek ne ide od ruke, ponekad nešto zaboravimo,ispustimo; ali žao nam što nismo upoznali i ljubili milione onih prelijepih bezimenih žena. Zato smo im pjesme, snove i ljubav vjetrovima sevdaha slali i darivali.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju. Nekih se sjećamo, one nas ne. Žao nam što ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo.

Svaka od žena na ovome dunjaluku sevdah priča i još bajka pride. Na svaki ispjevani, tisuće neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud; nijemo, osluškivanje, čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše strpljive; teško, mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje, strasti i predavanju.

Duše u jecaju: joj, mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh.

Duše predane bezuslovnoj ljubavi Jedinog oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno, mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora teče.

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i svoj Sarajevo –Grad Čednosti.

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnicu svoju.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

Pa ti draga,milo  moje traži i nađi definiciju sevdaha.

I zapamti : sevdah i ljubav su ponekad gori od mržnje.

Lome te, zamaraju i slamaju, šamaraju i guše, na plač i krik tjeraju, ranjavaju i bole i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.

Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih, kaže sevdah , koji kao duh obilazi i miluje kapije zaljubljenih.

Veljača – Hejebet tumačenja / Igrokaz dana 3. Februara / Veljače

 

 

 

 

Muzika dana

 

 

 

Danas je  3. Veljača 2020. Latini bi rekli februar,normalno po Vukovom zboru.

Odmah nam u očima nešto zasmetalo. Nešto škripi

Jesu ovi Latini čudan narod. Mimo svijeta daju nazive mjesecima.

Razmislite  , zar nije lijepo reči veljača. Ima mnogih značenja.

Eto kažu da je veljača od dužih veljih dana. Jopet neki kažu da je ime nastalo po blagdanu veljak  ( svičen – Sviječnica 2. veljače/ februara).

Mi kaki smo naopaki imamo svoje tumačenje. Mislimo da smo u pravu kao i uvijek.

Uobičajeno je da u februaru veje kao ludo , a minusi su toliki da se čovjeku naopako smrzne jezik. I on umjesto da kaže veju veju pahulje , smrznutim jezikom izgovara velju velju pahulje.

A gdjegokare kontaju velji , velji su minusi.

A ima i seksista koji tvde da to ima veze sa fucanjem pasa i mački. Pa im je takarenje velje od najveće insanske zamisli o veljanju. U prilog svojoj svojoj tvrdnji seksiti dodaju argumnent. Trebao bi se naziv mjeseca primjeniti u veljavaljalica

Znamo na šta ciljaju, nalet ih bilo. Da se i ljudi pridruže veljem valjanju. Joj, jesu blesavi milju gradi naopako. Mošte mislit. Minusi preko dva'set stepeni , snijeg do za grla, a insanski hajvani prave prtine da bi se velje valjali.

Latini ne samoo da su čudni , oni su lukavi uvijek bili. Za svaku zgodu po jednu poskočicu skontali. Ili se to vabi poslovica. Nemamo pojma nismo mi za poslovice oliti poskočice. Mi smo za… Ha , zinite da vam rečemo.

Vako su Stari Latini skontali . Veljača i Siječanj  odnosno Februar i Januar ne postoje .Kontaju šta će im ta dva beterna mjeseca. Zato ih nema u Rimskom kalendaru jer su u starom Rimu smatrali da je zima bez mjesečnih perioda ( Decembar bio je posljednji mjesec u godini).

Što bi poete rekle :

-Joj blentovija , majko mila.

 

U prevodu:

– Džab , džabe im je. I minusi i snjegovi zapadaju do preko krova kad im se ćefne.

Biljana Kristić – Od pole idat babo


Srđa zlopogleđa  Demoni  rekvijum

OD POLE IDAT, BABO

Od pole idat babo, mori, sejmeni
Sejmenska pesna babo pojeja.

Sejmenska pesna babo pojeja
‘Ajdučka glava, babo, noseja.

Izlezi babo, mori,
Da vidiš, da li će glava babo pozna'eš.

Da li će glava babo, pozna'eš,
Od tvoj'go sina, babo, Stojana.

 

NIZ POLJE IDU, BABO, SEJMENI

Niz polje idu, babo, sejmeni.

Sejmenske pesme, babo, pevaju

 

Sejmenske pjesme babo pjevaju

hajdučku glavu babo nosaju

 

Izlazi babo mori

da vidi da li ćeš glavu da  poznaješ

 

Da li tu glavu poznaješ

od tvoga sina babo Stojana.

 

Nadajući se milosti

 

Kada  pomisliš

zaboravljaš me

pitam se koliko je to razumu blisko

dan bez tvoje riječi  je tužan

pun strahova

šta je sa tobom

prozaičan

da li si dobro

zabrinut

kako se nosiš sa samoćom

i teretom koji nosiš,

a pomoći nema

pitanjima nedorečen

brineš li se o sebi

ili se samo daješ

 

Tako to ide

život je prelijep

svaki dan ustajem

i liježem sa tobom

svaki dan je u molitvi

gledajući  tebe

ruke tvoje male

nadajući  se milosti

 

 

Marina Cvetajeva – Ja ću te oteti

 

 

Ja ću te oteti od svih zemalja,

od svih nebesa,

zato što mi je šuma – koljevka,

a grob – grm uređen,

zato što po zemlji  jednom nogom šećem

zato što o tebi pjevam – kako niko neće.

 

Ja ću te oteti od svih vremena

i noći svih,

od svih zlatnih zastava,

od borbi tih,

ključeve ću baciti, pse otjerati sa trijema

zato što sam u noći vernija od psa vjerna.

 

Ja ću te oteti od svih žena

što da uvijam?

Nećeš biti ničiji muž, ni ja žena ničija.

I u poslednjem trenu, uzeću te – ne pričaj!

Od onog s kojim Jakov u noći skita.

 

Al dok ti se ruke ne skrste na grudima

O prokletstva! – U tebi još tvoje krvi ima:

Dva tvoja krila u eteru traže lijek

tebi je svet – koljevka,

a grob – svijet.