Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

  Bosna je Zemlja Božije milosti

 

Svjetla na kraju puta   Jablan

Jablan                                                                                    Nježni krajolik

 

Svjetla na kraju puta  Rijeka blistava

Svjetlost na kraju puta                                                        Rijeka blistava

 

Dolina čednosti    Zaboravljena prošlost

Dolina čednosti                                                        Zaboravljena    prošlost

Potočić  Planina

Potočić                                                                                 Planina

 

Lomača   Dim

Lomača                                                                               Dim

 

Oprost  Krajolik strasti

Oprost                                                                               Krajolik strasti

 

Paul Elurad – Zbog ljubavi

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.

Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.

Bleki – Poželjela si

 

 

 

Dva svijeta a jedna želja

Uvala sanja

 

Krik ljubavi

 

Jecaji

 

Vjetar čežnje

 

Snoviđenje

 

 

Duga sna

 

 

 

Poželjela si

da uzdah

tvoj dah

poput vjetra budem

kao tren između sna i jave

 

kao nestvarno podavanje

dva tijela jedna čedna duša

kao krik

kao jecaj

ispunjenja iskonske čežnje

 

dva srca jedno tijelo

ili

kao  žig uzvišene   predaje

 

bojim se Malena

da nisam siguran da znaš šta tražiš

i koliko te može boljeti

 

oprosti neupućenom

 

daj vjetru da te miluje

kao jedno nestvarno  snoviđenje

dok te kiša u dugu ne pretvori

 

 

 

Poveznice Prošlost Sadašnjost Budućnost

 

Vi nikad ne mislite da se,  recimo, na današnji dan, prije hejbet godina  desilo nešto što će bitno uticati na vaš život.

Evo recimo neko se rodio na današnji dan. Ali da bi se taj rodio nejko je morao umrijeti. Zakon parova.

Sve što se rodi  ima svoj par.

Sve što je umrlo imalo je svoj par.

Zakon ljubavi.

 

Osim anamo onih. Anamo oni idu tamo , gdje idu anamo oni. Putem onih biblijski gradova, ime im se ne pominjalo , kao što im se sjeme zatrlo. To je pravičnost. Hoš smutnju i gadosti raditi, e hevo ti. Nema tum nepotizma. Ono  po babu i po stičevima. Zu ima samo jedan princip. Vatreni.

Pa ko voli neka izvoli. I nema oprosta. Nema tih para, ne postoje kojima se taj grijeh može iskupiti.

No, manimo se anamo onih. Neka čekaju pržinasti dan. A doći će svakako.

Da nastavimo. Neko se rodi, a nije vam ni rod , niti ste ikada bili u prilici da ga sretnete, a definiše vaš život, generacijama prije nego ste se rodili.

Kako pitate se vi.

Jadnostavno. Uzrok i poslijedica.

Vi mislite ako je nešto prošlo davno ili maloprije da to nema veze sa vama.

 

Vako na priliku.

Ja volim Indijnance. One američke starosjediocwe. Dobro priznaćemo, malo više Indijanke.

Vjerovatno i puno više, ali bi ta izjava  mogla biti shvaćena seksistički. Šta ćemo moramo paziti na dobar glas. Inače nismo ni pristalice seksa. Mi više volimo voditi ljubav. Hem je izraz  umilniji i radnje ljepša i temeljitija. Sveobuhvatna i svestrana.

I tako ja skonto kad sam dijete bio oženiću se Indijankom.  Takom i takom, vakom i vakom, koja neće biti taka i taka i vaka i onaka. I odrastem . I skontam zabludu. Indijance, time i Indijanke neko slistio skoro do poslijednje.

Nećemo sada drvlje i kamenje na Vatikan , anglosaksonce, Zapad i slično. Nemamo vremena. To već i mali zeleni  na Antartiku znaju.

Nego skontali ste poentu.

Ja ni kriv ni duažan ostah bez indijanske supružnice, zato što je neki arijevski izrod rokno njenu čukun babu. Ili mere bit da bidne ,čukun , čukun djedu.

Neko opet voli Afrikanke, neko Jevrejke, neko Bosanke, Vijetnamke, Aboriđanke a ne mere doći do svog para po izboru jer je neki monstrum nekada nekog ubio.

I to bez veze, bez razloga i bez imalo stida i humanosti.

Zato što se neko generacijama bio izloženiji suncu i bio u prilici da se više sunča, skupljao njake žute ili staklu nalik  kamenčiće, zato što Gospoda ne zove Bog nego Svevišnji ili Milostivi, zato što nema bogomolje koje su pravi  zvjerinji torovi itd. Itd. Etc.

Na kraju krajeva ko će normalna  da vjeruje da je Jedini Bog okrutno žrtvovao svoga sina, kojeg nije imao, jer nije bio oženjen, i jer bi se sva zemlja raspukla ko balonćić kad bi se On približio na par svjetlosnih godina zemlji.

Mogli bi mi nabrajati šprimjere i primjere. Svaki dan ih ima milione, a nama se žuri da uhvatimo Kolumba na djelu. Znamo i da imamo vremeplov Indijance i sve druge nevino potamanjene  ne možemo spasiti. Ali možemoi pratiti putovanje i čini zvijeri u liku  ljudi .

 

Kao Marija – Doris Dragović

 

 

 

   

 

     

 

 

Kada biste znali koliko vas ljubim

plakali bi od radosti

 

Kao Marija da te ljubim

tvoju rijec da cuvam ja

kao Marija da je nosim

sred srca svojega

 

Ref.

Samo tebi da se klanjam

samo tebi predam se

da te ljubim srcem cijelim

kao Marija, Isuse

 

Kao Marija da te ljubim

tvoju bol da dijelim ja

kao Marija da te pratim

sve do kriza tvojega

 

Ref. 2x

 

Kao Marija da te ljubim

tvoj put da slijedim ja

kao Marija da ti sluzim

da ti predam zivot sav

 

 

 

Sjećanje na Prevera

 

 

Ah, to proljeće

 

Jesenji beskraj

 

Ljubavna čarolija

 

Jesenja milina

 

 

04.02.1900.-Rođen francuski pisac Žak Anri Mari Prever, nazvan “pjesnik Pariza”. Počeo je pod uticajem nadrealista, ali je vremenom izgradio originalan izraz jednostavne i sažete forme. Njegovu poeziju karakterišu revolt, mladalački cinizam, ismijevanje autoriteta. Napisao je više poetskih scenarija, možda najljepših u francuskoj kinematografiji, za filmove režisera Marsela Karnea “Obala u magli”, “Hotel Sjever”, “Dan se rađa”, “LJubavnici iz Verone”, “Djeca raja”, “Vrata noći”. Djela: zbirke pjesama “Riječi”, “Veliki proljećni bal”, “Kiša i lijepo vrijeme”.

Prever je umro 11.04.1977.

Tako nam kroničari bilježe jednog od najvećih lirika dvadesetog vijeka i maga poezije uopšte.

Mi ga prozvali vjesnikom proljeća, jer malo ko je o ljubavi znao pisati tako jednostavno, pučanski, prirodno ,kao da je ona samo proljeće.

Mi ćemo dodati ješ par istinoljubivih rečenica o Preveru.

1925.godine Žak Prever se venčao sa prijateljicom iz detinjstva Simon Dijen. To je ona djevojčica Barbara, koju je morao pitati da li se sjeća kiša koje su neprekidno padale.

Od 1930, zajedno sa mlađim bratom, filmskim režiserom – Pjerom, radio je na realizaciji nekoliko filmova, kao glumac, asistent i scenarista. Tridesetih godina Prever je počeo da piše i za kabaree, kafe-teatre i avangardne pozorišne trupe: kraće drame, monologe, horske recitale i šansone.

Žao nam je što biografi nisu zapamtili više detalja o ženama njegovog života.Nije bitno da li su priče vesele ili tužne,one su dio njegovih sjećanja pretočenih u stihove i umjentost.

Jacqueline Laurent,mlada i prelijepa glumica i dražesna Claudy Carter, su mali predah do Janine Loris koju 1943. godine ženi , da bi se 1946. rodila se Mišel, kći Žaka i Žanine Prever.

Žene su žene kaže Prever.

One su takave kakve jesu,cvjetne,blistave,nježne,ljubomorne zaljubljene, sanjalice,mirisne,vesele,rasplakane,raskošne,ljubavnice ,majke,žene sa pločnika…

Šta se može, kroničari nisu ljudi sa damarima.Isto kao ni kritičari.Oni samo bilježe šture podatke i fabule.Da su kritičari bilo kakvi poznavaoci umjetnosti ,ne bi se bavili kritikom,radili bi umjetnost.

Kritičari će vam za Prevera reći da je nadrealista, egzistencijalista, realista,pa čak i futurista i kubista…zaboravljajući da se on svemu njihovom , pa i svima njima rugao.

Sa nepunih dvadeset godine je sve te pravce gurnuo u stranu,pride još i jednoliki aleksandrinac ili rimu,prezirući deklamatorskeske tenzije.

Nadrealiste će ismijati.

Egzistencijalistima i njihovom šupljoglavom papi Sartru će dati nogu.

Realiste će slati da mu kupuju cigarete.

Pikaso i Dali ga nisu zanimali, jer su se u ime avangardnosti isuviše udaljili od života ,ne prepoznavajući ga i karikaturalno se odnoseći prema njemu.Pikasu će pokloniti jabuku za doručak.

On je bio dobar,miran i tih čovjek,koji nije patio od glamura. Glamur se išao njemu pokloniti. Dolazili su sineasti da iskamče njegove riječi. Libreta za najpoetičnije francuske filmove tog doba je pisao upravo on, Žak Prever.

Nije imao ni sedamnaest godina kada su ga poslali da ubija.

Koga će ti, bolan ,poeta ubiti.Stajaće na pustopoljini,gledati metke kako mu pored lica,pored srca zuje ali , on , pucati neće. Njegovo oružje su riječi.Priznao je; ni jednog metka u ratu nije opalio. Remark koji je imao tek dvije godine više, mu ,sa druge strane ,nije uzvratio.Poeta da kidiše na poetu, na čovjeka?Ne ide to.

Vidjeće i zapamtiće Prever i Remark mnogo smrti.I pisati o njoj i beznađu koja poslije rata slijedi.Preziraće crkve i poretke ,streljaće rječju njihove glavešine i žbirove , na svakom koraku i ići dalje uspravne glave.

Zbog onih dobrih,običnih ljudi pričaće jednostavnim riječima o onome što su vidjeli,voljeli ili željeli vidjeti i voljeti.Rane su privremeno zacijelile i vrijeme je da pustimo Remarka da radi.Proza je obimnija i tu ima mnogo više posla.

Vrativši se iz rata Prever više nije bio dijete i nije mu bilo do pozerskih šupljanja nadrealista ,egzistencijalističkih ubleha, benignih dadaista i inih …ista.On će u pero smotati dah trenutka i prenijeti ga bojama koje istinitu poeziju boje.

Prever će okovati ljubav,poklanjati ružu za jedan dan,a tu ljubav,tako silnu,tako nježnu,tako očajnu, zauvijek. Neće se stidjeti da voli starice koje sa uvelim cvijećem čekaju pobjednike. On će vidjeti djecu da se vole stojeći,čekajući da bjele grudi postanu podatne, dok puževi idu na nečiji pogreb.

Odjednom počinju detalje Preverovih slika gurati u šansone. Mnogi kažu da se francuska šansona, zahvaljujući pitkosti Preverove poezije preporodila i procvjetala.

Pariz i Sena su bili Preverov život.

U Parizu su pločnici malo drugačiji. Tamo se djevojčice podaju za su,za koricu hljeba. Da li je već tada , na Pigalu , susretao trinaestogodišnju Pjaf? Možda su se u prolazu okrznuli. Ali on je već postajao bard kojeg su napuštale ratne more,a ona je tek za tri godine trebala da izgubi malenu Marselu i krenuti mukotrpnim putem muzike,poezije, ljubavi i bola.

Petnaestak godina kasnije Vrapčić će pjevati njegovo Uvelo lišće.I Iv Montan,Žilijet Greko,Barbara Strisend,Erik Klepton,Diana Kral i stotine njih , ali i nezaboravna Paula Cole.

Koliko je tu ,uz Senu, uglova,fenjera ,kaldrme,ptica i ljudi koji bezglavo srljaju. A bome se i ljube,i vole, i rade još mnogo više od toga. Mnogo više nego što on to može u svoje pjesme kanonizirati. Nije želio da čitaoce pretvori u voajere,već samo u ljubitelje istine, ljepote i ljubavi.

Nekad bi se ulijenio. Sjeo bi u neki bircuz,takve je kafe'e najviše volio, napose one u ulici Kanal sv.Martina,pijuckao i gledao golubice i golubove kako se takare i kako im perje leti.

Nije se stidio.Zašto bi?

On je pjesnik cvijeća,proljeća i ljubavi, ali i pariskog pločnika. Majstor jednostavnosti i trenutka.

Kao vrsni fotograf , zaledi sliku i pjeva o njoj. Na čitaocu je kako će i koliko će od te slike primiti u svoje bilo.

Uvijek će se zaboravljati da je on poeta kakvog Francuska nikad nije imala.

Bio je sretnik koji je preživio jedan rat. Zna preživjet će i drugi,ali neće prestajati da piše o živom pjesku, čeličnim grdiosijama ,jutarnjem doručku,jeseni ili lijepom vremenu mladosti.Malo je francuskih pjesnika potrošilo mastila i riječi kao Prever.

Neke od tih pjesnika volimo,neke podnosimo,a neke ne zarezujemo.Sve zavisi od raspoloženja.

Za Prevera vam ne treba raspoloženje.Treba vam minut slobodnog vremena.Taj minut će se pretvoriti u bujicu slika koje mogu trajati satima, a ostati u sjećanju čitav život.

Eto ,to vam je Prever koji će se narugati i smrti pevajući o lijepom životu,ali sasvim izvjesno, neće moći pobjeći od nje.

Ironija , umro je daleko od Pariza bez kojeg nije mogao disati.Ali ; kažu da je pročistio pluća i umro srećan udišući more Bretanje i vazduh djedova.

Lijepi život

Kada život završi igru

Smrt sve postavlja na svoje mjesto

Život se zabavlja čitavog trajanja

dok Smrt uređuje kuću

bez obzira na prašinu

koju sakriva pod prostiračem

Toliko ima lijepih stvari

koje ona zaboravlja.

Indexi – Ti si ruža / Song – Lyrics

Ljubav  Zimsko sunce  Snježni velovi nad Gradom čednosti

 

Ti si ruža što miriše tek tad

kad prođu snijegovi, a duša zabijeli

Da nebi plakao smijaću se sad

jer sve smo mogli mi,

a nismo smjeli, i znam

 

Sve su noći izgubljene

bile tebi namjenjene

a ti meni si čekala

 

Šta hočeš sad, ti od mene

Šta hoćeš još, kad sve sam tebi dao

i zašto lažeš da još me voliš

Za tvoju ljubav, ja nikad nisam znao

 

Šta hočeš sad, ti od mene

Htjela si dušu i dušu sam ti dao

i zašto lažeš da me još voliš

Za tvoju ljubav ja nikad nisam znao

 

Ti si ruža što miriše tek tad

kad prođu snijegovi, a duša zabijeli

Françoise Hardy – Les feuilles mortes / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski

 

 jesenji-dan

 

 

 

Les feuilles mortes

 

Oh ! je voudrais tant que tu te souviennes

Des jours heureux où nous étions amis.

En ce temps-là la vie était plus belle,

Et le soleil plus brûlant qu'aujourd'hui.

Les feuilles mortes se ramassent à la pelle.

Tu vois, je n'ai pas oublié…

Les feuilles mortes se ramassent à la pelle,

Les souvenirs et les regrets aussi

Et le vent du nord les emporte

Dans la nuit froide de l'oubli.

Tu vois, je n'ai pas oublié

La chanson que tu me chantais.

 

{Refrain:}

C'est une chanson qui nous ressemble.

Toi, tu m'aimais et je t'aimais

Et nous vivions tous les deux ensemble,

Toi qui m'aimais, moi qui t'aimais.

Mais la vie sépare ceux qui s'aiment,

Tout doucement, sans faire de bruit

Et la mer efface sur le sable

les pas des amants désunis.

 

 

Uvelo lišće

 

Oh, željela  bih da se uvek sećam

Srećnih dana naše ljubavi

Tada je život bio mnogo lepši

I sunce blistavije bilo no danas.

Uvelo lišće slaže se po zemlji

Uvelo lišće slaže se po zemlji

Sjećanja i kajanja

Hladni vjetar ih odnosi

Sve zajedno u noć zaborava

 

 

To je pjesma koja nas podsjeća,

ti, koji si me volio

I ja koja sam te voljela

I mi smo živjeli oboje zajedno,

Ti koji si me bolio

vi koji me voli,

i ja koja sam te voljela

Ali život razdvaja one

One koji su se mnogo voleli.

O, sasvim polako i bez šuma

More briše tragove po pesku

Koraka razišlih se ljubavnika.