Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

 

 

 

 

 

Zaljubljen u sne                                                        Ograđeno proljeće

 

 

 

Miris proljeća                                                            Strast i refleksija

 

 

Purpurna plavet                                                                       Violetni đardin

 

   

Duga u vrtlogu                                                                               Ona je osvit

 

 

Miris tuge                                                                               Snježna noć

 

 

Fragmenti                                                                            Oblaci  zalazećeg sunca

 

 

Zelena dolina                                                                 Sjena od plamena

 

 

Novogodišnje slavlje                                                          Dan ruža

Frederiko Garsija Lorka – Nevjerna supruga

 

 

 

MjesečinaRijeka rastanka  Privid Zabava

 

NEVjERNA SUPRUGA

 

I odvedoh je na rijeku

misleći da je djevojka,

a imala je muža.

 

Bilo je to u noći svetoga Jaga

i kao po dogovoru –

pogasili su se fenjeri

i zapalili svici.

 

Na poslednjem uglu ulice

dodirnuh njene zaspale dojke

i odjednom mi se otvoriše

kao grane zumbula.

 

Njena uštirkana suknja

zvonila mi je u ušima

kao komadić svile

rezan sa deset noževa.

 

Bez svjetlosti u svojim krošnjama

drveće je poraslo.

I horizont pasa

lajao daleko od reke.

 

Pošto smo prošli kupine,

vrbe i trnje,

pod velom njene kose

iskopah jamu u vlažnom pesku.

 

Ja skidoh kravatu;

ona skide haljinu.

Ja otkopčah revolver,

ona skide četiri jelečića.

 

Ni smilje ni puževi

nemaju put tako finu,

ni velika ogledala

ne blistaju tim sjajem!

 

Njena su mi bedra bežala iz ruku

kao iznenađene ribe

pola u ognju a pola hladna.

 

Tu noć sam projurio

najlepši put

jašući kobilu od sedefa

bez uzde i uzengija.

 

Čovek sam i ne dolikuje mi

da kažem šta mi je rekla;

savest mi nalaže

da budem diskretan.

 

Prljavu od poljubaca i peska

odnio sam je na rijeku.

Ljiljani su se mačevali

sa vetrom.

 

I ponašao sam se onako

kao što dolikuje meni pravom Ciganinu.

Poklonih joj kotaricu

od žute svile.

 

I ne htedoh da se u nju zaljubim

jer je imala muža,

a kazala mi je da je devojka

kad sam je odveo na rijeku.

 

Bogohulni užas ispred Džamije i Kulturnog centra Kralja Fahda u Sarajevu.

 

Prolazimo pokraj Džamije i Kulturnog centra Kralja Fahda u Sarajevu.
To je ona džamija sa pretenciozna dva minareta , na koja se nikad niko osim graditelja i montera razglasa nije popeo.Oni su obavili posao. Ezan će obavljati zvučnici,a lijenim hodžama neće duša na nos izaći,dok se ne penju par basamaka u slavu Bogu milostivog.
Narod će kao u svugdje u Sarajevu  Gradu čednosti slušati halabuku „pažnja , pažnja“ – “Achtung-achtung” u vašem kraju…

Srećom prolazili smo pored džamije kada nije bilo ezana koji bi nas plašili ,
i zastali zadivljeni užasom prizora koji je spotakao naše tankoćutne poglede.
Pomislimo – vašarske šatre ispred džamije, to je već nešto novo,neviđeno.
Priđosmo , pogledasmo i problijedismo.
Neke debele bradate kreature se kreću između improvizanih šatri.

Protiv nakaza takvog obličja i izgleda smo se četiri godine borili,
i uz pomoć Boga Jedinog izborili .

Nema mjesta panici, mislimo mi, četnici još uvijek ne smiju ovuda hoditi,
kko već po skupštini genocidne tvorevine vršljaju i svoj narod plaše.

I dozvasmo u sjećanje na Isusa / Isu  (Neka mu je spas od Boga),
i scene iz filmova koje nam se od malih nogu motaju u glavi.

2.13 Blizu bješe Pasha judejska,i Isus iziđe u Jerusali,
14 On nađe u hramu prodavce volove,ovaca i golobova, i mjenjače novca.
15 Načinivši bič od uzica,on ih istjera sve iz hrama,
a tako isto ovce i volove, a mjenjačima prosu novac i izvrnu stolove;
16 i reče onima koji prodavahu golubove:
Nosite to odavde ne činite od hrama Oca moga doma trgovačkog.
(Jevanđelje po Jovanu)

Ruglo ,braćo, ruglo ispred Svetog doma Božijeg.

Bogohuljenje mili, Bogohuljenje nezajažljive , licemjerne  sorte.

Buvljak ispred džamije koje vode isključivo bradate spodobe selefističko-vehabijskog imidža.
Ako se dovede u kontekst da je Saudijska Arabija finansijer tih „vjernika“ ,
vjerujemo da imaju barem  saglasnost imama i mutevelija,
posredno i takozvane Islamske zajednice.
Ništa novo od onih koji su sljedbenici sekti koje su se pocijepali u vjeri ,
i odustali od Božijeg užeta, i pribavili pasoš za paklenu vatru.

Osililo se ,mnogo se osililo.
Od silovanja djevojčica i žena, zastrašivanja ,ubijanja , prebijanja ljudi,
otišlo se korak dalje.
Ni Božiji hram se više ne poštuje.

Skrnavljenje Božijeg hrama i Bogohuljenje neće izaći na dobro.
Prvenstveno silnicima i njihovim jatacima.

Dan svjedočenja i istine je vrlo blizu.

Teško poganima i licemjerima, i teško.

 

Pablo Neruda -Noćas bih mogao napisati stihove

 

 

 

 

 

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primer: »Noć je posuta zvezdama,

trepere modre zvezde u daljini.«

Noćni vetar kruži nebom i peva.

 

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.

Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

 

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.

Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

 

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.

I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je Ijubav moja ne sačuva,

Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

 

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.

Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti moj pogled je traži.

Srce je moje traži, a ona nije uza me.

 

Ista noć u belo odeva ista stabla.

Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!

Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.

 

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova,

Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?

Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

 

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,

duša je moja nesrećna što ju je izgubila.

lako je to poslednja bol koju mi zadaje

i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Majakovski – Flauta Kičma

 

 

I nebo,

što zaboravi u dimu da je plavo,

i oblake iscepane kao izbeglice,

ozariću svojom poslednjom ljubavlju,

što kao jektičavog

rumeni se lice.

I nadvisiću

komešanja ova,

onih koji zaboraviše nežnost i dom.

Čujte,

ljudi!

Izađite iz rovova,

pa posle doratujte.

Čak i kad

od krvi pijan,

klateći se kao Bahus,

rat kroči,

ni tad da s uma ljubavne reči smetneš.

Mili Nemci!

Znam,

u vašem dahu

Geteova je Grethen.

Francuz

smešeći se na nožu mre,

i s osmehom se ruši pogođen avijatičar,

ako se sete

poljupca otpre

tvog, Travijata.

Al’ dosta mi je ružičaste mekote,

koju stoleća podnose.

Na kolena ispred nove lepote,

našminkane,

što slavim,

riđokose!

Možda od vremena ovog,

od bajoneta oštrijeg,

kada stoleća pobeli brada,

ostaćemo samo

ti

i ja,

što bacam se za tobom

od grada do grada.

Ako preko mora odeš naglo,

skršivši se u rupu noći guste –

utisnuću u tebe kroz londonsku maglu

fenjera ognjene usne.

Istegneš li karavne kroz pustinjsku zegu,

gde lavovi su zasedu zauzeli –

prislonicu ti

pod peščanim bregom

obraz kao Sahara vreli.

Moćni,

ako zatrebam im –

reći će mi:

Idi, pogini u ratu!

Poslednje biće

tvoje ime

na usnama pocepanim granatom.

Pod krunom svršiću?

Na Svetoj Jeleni?

Osedlav zivota talase-vrance,

jednak sam kandidat

za cara vaseljene

i za

lance.

Odredjen sam da budem nov car –

tvoje lišće tu je,

na suncanom zlatu moga novca

narediću

da se iskuje.

A tamo

gde svet je ko tundra olinjo,

gde trgujući s vetrom reka se probija;

na lancu izgrepšću ime Ljiljino

i izgubicu ga u mraku robije.

Slusajte vi sto zaboraviste da nebo je plavo,

nakostrešeni

kao zver kleta!

Ovo što se zari

ko lice jektičavog

možda je poslednja ljubav sveta.

 

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 13 01

 

 

Poklon Neba   Mjesec opsjenar

Poklon neba                                                                     Mjesec opsjenar

 

Visine   Dijete

Visine                                                                                             Dijete

 

Iskrivljen pogled  Kristalna Modra rijeka

Iskrivljen pogled                                                           Kristalna Modra rijeka

 

Bradati izrodi

 Iz Arhiva

Opet je bradata zvijer zapucala i   nevine živote.

Nije bitno mjesto. Mrtve više niko i ne stiže prebrojati.

Tako to „ heroji“  rade.  Uzmu automat u ruku i po nevinima i nenaoružanima. To su slijedbenici one iste škole što po Iraku i Siriji krvlju nevinih prave nova mora.

Ove naše ubice su četnicima nalik i sljedbenicama Čarlsa Mensona.Po bradi i klanju nevinih.I po mozgu i kukavičluku.

Kad god ih na ulici sretnemo mi se trznemo i skamenimo.Podsječaju nas na klanja  bradatih zlih hordi koja su Bosnom harala od 1075. do 1996. godine. Ta smo klanja nekako preživjeli. Sada njhove poslove nastavljaju ljudi koji “pripadaju” našem narodu.

Ne pripadaju oni nikakvom narodu jer su izrodi i plaćenici.

Četnici natakare kokardu na glavu jer misle da su zavarali kljude da mozga imaju.Uzmu drvosječku sjekiru i kolju.Samo nevine i goloruke.I svete se za kosove i svoju šestovjekovnu ropsku bijedu. A njihovi sljedbenici ,razrooka fukara te genocide negira.

Čarls Menson žene slao u klanja.Djecu iz utroba vadile nežene,nemajke.Njemu ruke čiste i smije se manijačicama.Trunuči u zatvoru sve kliče joj kretenki majko mila.Kako ih je bilo lako na govoriti na klanje.Mozga nemaju ,pa to ti je.

Četnici imaju ooravdanje ,navršilo se šest vijekova Kosova.Mansona zli duhovi miliona skalpiranih i iskasapljenih insijanaca tjerali na monstruoznost.

Pitamo se kakvo opravdanje imaju ovi naši manijaci i globonje što su ko maloumne pičkice zavedeni?

Šaku terorističkih dolara koju redovno primaju od svoje henfijske sabraće.A sabraća im  od američkog petrodolara živi i kolje; i krvave pirove dunjalukom bratskim prave.

Oni slušaju neku neupoznate okrvavljene zvijeri, koja u hladovini svojih petro dvora sedam žena miluje,ostale po volji siluje i kolju. I smije se budalama koji za njih krvave zločine obavljaju.

Sledimo se od pomisli da su”naše” bradate kreatue i horde zla tek na početku krvave odiseje.Toliko zla iu njima ima da  ono mora isplivati iz zvjerinja i pošast činiti.

Ko za šaku dolara od majke i oca okreće leđa i pljuje na njih?

Ko u bezumlju zboravlja Svetost svoje zemlje svoje  i čednost  grada  svoga.?

Ko slijedi kukavičke očeve zla?

Ko po nevinoj djeci svoje prelijepe Bosne zemlje Božije milosti smije udariti.

Odgovor su jednostavni.

Maloumnici mozga veličine zrna bibera.

Manijaci kojima ništa nije sveto.

Plačenici koji će za šaku dolara ubiti majku.

Ubice  koji svoju bijedu utapaju u krvlju nevinh.

Zvijeri kojima jalovi život jedinu radost nosi u smrti i tugi nevinih.

Bogohulnici koje je zlo zavelo.

Jedino opravdanje koje zvjerinje ima je što u Boga Jedinog ne vjeruju.

Oni vjeruju u tuđinske idole i dolare.

Kakva je to njihova  vjera kada na zlo poziva i u njega se kune?

Kakvo je to njihovo vjerovanje koje naređuje ubijanje nevine djece, bespomoćnih žena i nemoćnih,nenaoružanih ljudi.

To je vjerovanje izopačenih bradatih maloumnika kojima se hutama sprema.

To je zverinje vjerovanje zlih hordi i ubica koje vodi direktno u paklenu vatru džehenema.