Oni još uvijek jašu , a Mojsije harmonike baca, ono kad ih mere bit ima , a pođahkad i ograišu.
Dugo se mahalom i Jahačima i Mojsiju  prepričavalo svašta nešto.

Ponešto zapišemo, ali samo ako ima vjerodostojnih svjedoka koji su svojom nazočnošu i takarli damarom mogli muhurat istinitost.

I dan danas , na sam pomen konzilija ,   poneka ženska suza zaiskri, srce zatitra a tijelo se uskomeša i preplavi se dobro poznatim trncima . 

Priču koja slijedi je  jednom ispričo Mojsije , najvjerodostojniji hroničar i prorok njihovog  belajli vakta .
Kome ćemo vjerovati , ako nećemo mahalašu sa takim časnim imenom, koji još uvijek nosi  lakovane čizme, đah ljeti,đah zimi. A mošte misliti i u proljeće i jesen.A redovno tegari ramunjik od 120 basa, ono da se bolje glasa. Nije bio rasist tako da mu boja harmonike i nije bila osobito važna. Samo je pazio da se uklopi u enterijer nekog, tog i tog šenkrat plaho određenog i tačno u sridu šicanog  đardina . A najprvije mere biti Zlatinog ponajviše.

Jošte je i slikar, ali odavno ne slika , prevarila ga umjetnost, pride , kao što pretpostavljate  svira harmoniku i nije imo vremena za boje i tuševe. Uglavnom majstor u prebiranju. Po dirkama, i dugmićima . Jakako. A najviše volio podešavati one Zlatine smeđe okrulice nalik dugmićima onih birvaktile Teslinih ili Portorož radija.
 
Obrni okreni dok ne ufaćaš pravu frenkvenciju . A tada ;  joj miline i harmonije ljudi mili!

Mojsije  volio pričati priče iznebuha. Ništa uvod, ništa poetika ,ništa stilizacija , ništa nagovještaji , diskurs...
Čak i bez ikakvog  motivacijskog prosedea. .Po staromahalski drito u čelenku.

"Reče Dobrom , jedna prelijepa Dama , koja je tada bila sama:
-Podsjećate me na nekog slikara , ali ne znam kojeg.

Dobri ,  pas ga ne takario, kao uvijek ko zapeta puška na usluzi žemskom rodu, od šesnest do šezdeset. Ono radi zakona, a kažu nije mu bilo  mahane i koju jedva dozrelu razdeliju po mahalskim đardinima skupljati ,  brati I razdjeljivati. Pripovida , šteta ih ostaviti , mogu pasti neubrane  , a more se i kaki neuki zalećet u zabranjeno , jedva dozrelo voće i eto jazuka..

-Ah, vi vjerovatno mislite na Modiljanija!?
Ona oduševljeno:
-Kako znate?
-Pretpostavio sam, jer sam slično ludi, a i rod smo.
-Pa to je divno! Sada mi je ta sličnost jasnija.Kakav ste rod?
-Moja baba i njegova majka pod istim nebom, sličnim  štipaljkama, na grubom lanenu kanafu veš sterale. A bome i sušile i ćumurušom peglale. Joj , što su voljele zadizati suknje. Ono da ih voda ne pokvasi , dabome, Vi namah pomislili tako nam se očevi potrefili. Prije se pralo jal u potoku, jal u rijeci. Joj, što su se naprale plahti i posteljina,  zadižući suknje il haljine. I prtljačom ih klepale i bubale ko da su im one krive za svaki nesuđeni takar . A bome i za neki nakrivo suđeni.
-Baš je to lijepo , a tako ste mi vi ,ljepotom i bojama  i srcu prirasli.
-Pa i jesmo vrlo slični ,a i nismo nimalo nalik.

-???

-Jesmo , jer ljepoti ženskoj ne možemo odoljeti,a slikamo mimo akademskih zakona i nije nas briga šta ko misli o našim slikama. Malo ih ko frštulji. Nama bitno je da su nježne , prelijepe, raskošne i nalik djevojčicama koje snimo , koje nam tijela za aktove poklanjaju   I da se ženama sviđaju. Lijepi smo i pametni ,i nije nam mrsko, što nas ljepote vole , a muškarci mrze. I on i ja smo počeli kao skluptori, ali nismo ludi umarati se  tucajući kamen. Zamorno , a ne baš učinkovito i plaho žuljevito, ma koliko kamen mramoran i sedefast bio. Nismo ludi kamen tucati ,  kada možemo bez napora i sa uživanjem vajati najljepši nebeski dar. Volimo  akšamluke, jer čitav život je niz neprekinutih akšamluka. A akšamluk bez žene, tog anđeoskog cvijeta je samo prazno , maglovito ništa i nesuvisla pijanka . I volimo se belsirati, iako nismo blentovije.

-U čemu ste različiti?

-Ma to je malo nezgodno za izgovoriti , a i ne mere se tek tako objasniti. Pogotovo ne riječima . Nismo toliko bliski da bih vam se,sada vako , praktički  na brzinu povjerio ili pokušao nešto riječima bez dodira. Samo ću reći da sam malo sporiji od njega, u …

Zašuti Dobri i zagleda se u njene oči.

Nakon nekog vremena ili par osvita on joj otvori dušu.
-Vidiš mila, Modiljani je  glupan bio i umro sa  trideset pet  , a meni naka izgatala sedamdeset  i koji stađun pride., haman preko osamdeset . A ako budem pošican možda i sa kalendarima prebacim normu i vako i nako.
-I ti joj vjeruješ?
-Normalno da vjerujem. Bila je malo luckasta pa… recimo uz ostalo , uzela je samo jednu sliku  za … sve noći gatanja i uspomena. Takva joj sudbina!
-Ista ko i Modiljaniju? Šta je on tu mogo?

-Pa što je nije prevario ili podmitio?
-Kako?
-Pravio se da je ne primjećuje ili joj poklonio  portret.
-Ti vjeruješ da Suđaja ima lice .
-Jok, ti imaš, da prostiš!
-Ovo je bilo bolno i ružno.
-Nije mila moja,to je bilo nježno i prelijepo.Svaki anđeo ima predivni lik, pa tako sasvim normalno imaš i ti.
-To je već bolje; izvukao si se. Po čemu se još razlikujete?
-On je volio sutonom, a ja osvitom slikati, a u intermecu…eh, znaš već.
-Ah, znam već i  zato te nisam nikad vidjela da slikaš?
-Kako ćeš vidjeti , spavalice jedna?
-Ti si kriv.
-Uglavnom. A Modiljani se još verao po krovovima , da tamo boji i travu  i zelenu vilu ljušti. Ja jok. I imo je lakovane ćizme pride. Levat ! Štoš se penjat po krovovima , u lakovanim cipelama , sa travama il zelenim vilama , kad imaš pravu vilu na šiltetu , jal dušeku, kad…uh, ma , znaš već.
-Da, znam već, naučila sam.
-Nisam glup sudbinu izazivati i propuštati svilene dodire. A i na kraju krajeva, poslije je čednije slikati i zadoovljnu i nagu žensku ljepotu pogledima milovati. A šta misliš ,ako  se  sudbi neka moja slika ne bi svidjela,  da li bi mi išta  pomoglo osim da pomislim :
-I pad je let.

-Ne sluti zlo, bleso mila.
-Ma ne slutim ja ništa, a mnogi su ničim izazvani zazvali takvo nešto.
-Šta to?
-I pad je let, a nisu bili anđeli, ko ti il ja, pa da krila imaju .
-Baš si mi plaho pametan.Da te ne znam pomislila bih da si uobraženi idiot.
-Ma nisam nepametan, ili nisam ko Modiljani, iako još nikad nisam poletio.
-Kako to?
-Njemu jedna ljepota bila dostatna za dvadeset šest  portreta.
-Pa?
-Meni je dvadeset šest krasota jedva dovoljno za jedan portret.

Tajac.
On čeka.
Tišina.
On je u oči uporno gleda , ona muči.
Suza joj u oku klacka.

-Šta je malena, nešto upalo u oko ili ti se sunce zaplelo među trepavice.
-Nije ništa slično?
-Nego?
-Tužna sam  što neću imati svoj portret.
-Kako znaš?
-Pa reče maloprije , dvadeset šest žena za jedna portret.
-I ti mi vjeruješ?
-Normalno da ti vjerujem,nikad me nisi slagao.
-Ne brini se ,  ti vrijediš za još dvadeset pet  žena  . Ti si najređa krhka ruža i ime ti je Đejn, iako ja nikada nisam bio Tarzan, već samo Srećo , čim te život u moje odaje poslao. Imaćeš ti dvadeset šest slika i jedan portret , ha  nakupimo dovoljan broj osvita. “

Mojsije klima glavom i zaključuje priču:
Da bi je odvukao na dušek Modiljani je svojoj Žani rekao :
“-Kada ti budem znao dušu, nacrtaću ti oči .”

-A Dobri ?
-Šta Dobri ?
-Šta je on rekao svojoj Žani?

-Kad ti upoznam tijelo , poljubiću te u oči i naslikati dušu.
-I jel je natakario ?- zabrinut je Deba.
-Što mene pitaš. Nisam ti ja biro za izgubljene informacije. Pitaj njega.
-Ih , nisam levat da ga to pitam. Znaš da je ko meit taš po tom beglenu.  A i nisam glupko , jer  glupaci  kažu pogled u žemske oči je pogled u njenu dušu. Aha, kako ne. Pogled u njene oči te vodi u rajske đardine ili pržun. A ponekad se i poleti. Jer i pad je let . Nego ne reče nam ; šta bi dalje?
-Nakupio se dovoljan broj osvita.-lakonski će Mojsije.

Deba:
-Jel ženska dobila svih dvaset sedam slika?
-Jesi glup,kako to moš pitat. Znaš Dobrog,  nikad ne laže, a kad ljubi glavu gubi,valja ova.
Lenji će:
-Ti ko da si u lakovanim cipelama , i  to je sve?

-Vidiš li da sam u lakovanim čizmama , konju jedan. Šta im fali?
-Ništa , samo se ne moš se u njima verati po planini i skidati snijeg sa krova; eto što im fali.
-A što bi se ja to vero po planinama u lakovanim cipelama. Il skido snijeg u njima.
-Ne znam , možda bude neke preše?
-Kake preše konju jedan konjcki?

-Možda neka Žana zakuka – upomoć zino vuk .
-I ti misliš da će žensko zvrištati zino vuk   i da će baš mene pozvati u pomoć.
-Nikad se ne zna , a ja bih te pozvo.
-Šta imaš ti mene  pozivati upomoć, konju lipcanerski jedan, nisi peder.

-Mislim , moš se okliznuti i strmeknuti niz kaku liticu il s krova da Lenji i ja kontamo na koji si način presvisno; jal si crko , jal si krepo, jal si rikno , jal lipso, mandrkno  ili si samo vrat slomio.
-A šta se vas dvojicu debila  tiče kako ću ja skončati?

-Normalno da nas se tiče , jaran si nam. Deba, dobar mu ovi izraz skončati, ko da ga je Dobri nacifrao.
-Jes, al ima jednu falinku.
-Koju?
-Neće neupućeni  čojk znati kako je Mojsije skončo.

-A vi ćete ,ko biva znati mahlukati blesavi.
-Jašta ćemo nego znati.
-Kako?
-Fino , Dobri će naslikati mjesto zločina i onda ćemo ocijeniti kako si skončo.

-Dobri, i ti'š me naslikati ako se strmeknem?
-Hoću ako išta od tebe ostane i ako me njih dvojica nagovore da prije slikanja skinem lakovane čizme, da se i ja  ne strmeknem.
-Kako misliš , ako šta od mene ostane i čije čizme.Moje ili tvoje.

-Jok moje il Debine! Živ ti nama bio, sve zavisi koje si visine zamislio – i pad je let. Ako je predugačak , na belaju si, možda nešto i bude. Ako si zamisliuo previsok ništa ne ostaje.  

-Što njegove, kad ih nikad nije obuo. A i tolikačke  brojeve od laka ne prave.
-Nagovoriće ga Lenji da obuče lakovane čizme , makar i tri broja manje ne bi li se i Deba strmekno.

-Zašto bi se on strmekno?
-Pa jesi li mu jaran ili nisi?
-Deba jesam li ti ja jaran.
-Normalno da nisi.

-Zašto?
-Kako ćeš mi biti jaran ,ako u lakovanim cipelama poletiš spasavati neku Dobričinu hanumu,ha ona poviče  zino vuk, pa se strmekneš ,prije nego vidiš koji je to vuk zino. Taki levati mi nisu nikad bili jarani.
-Joj, kad vuk zine to je belaj.Nikad nahraniti.
-I ti bi hranio vuka?

-Normalno da ne bih, nisam lud.
-A vučicu?
-E to je već nešto sasvim …

Dobri se smješka;taki su oni .
Umjetnici u presipanju šupljeg u prazno i obrtanju pameti u nepamet , sve jedna od druge imaginarnija i životnija, a bome i dobre pouke nose. Zapravo ponekad su tako životinjski živopisni  da razmišljaju da izdaju zbirku basni. Normalne ne o njima. , nego o drugim insanima.

Nećemo sad o poukama , misle mahalaši, nekad ih možda zapišemo i prosvijetlimo neuke prepisivače..
A Mojsije cvjeta , blentovije nisu ni primjetile da nije završio priču o Modiljaniju i našem mazalu. A možda i jesu . Nisu oni baš tolike neosjetljive odrtine i idioti kako se čini. A i znaju kraj priče o suprotnostima njihka dvojice.

Modiljani umro od tuberkuloze , iako prepisivači kažu da je umro od upale pluća. Dobrom gatalica i vidjelica rekla da da će umrijeti od starosti. To je onaj ljepši dio priče .

Tužniji dio kaže da je dan nakon Modiljanovije smrti , njegova žena , trudna Žana Ebitern  počinila “i pad je let ” skočivši iz stana svojih roditelja sa petog katu.  Valjda nije voljela izraz “dok nas smrt ne rastavi”!? Pokopali su ih zajedno.

A sve ljubavi našeg blentovije su vako il nako , mlade nestajale , a on se sa mahalaškim ponosom nije udostojio da primjeni siustem - i pad je let, pa da ga pokopaju sa bilo kojom. Čak je toliko sebičan postao da je poslijednju svoju ljubav , koje li koincidencije  Žanu ,  iz sebičnosti pustio da ode  od njega . Ne zna se zbog čega ( Da li baš? ) !

Tek toliko da znate ; u mahali je sve – ljubav , sasnošt poštenje i vjera u Boga jedinog.