Autor
Hajro Šabanadžović
Vrijeme plovi Zima se budi
Krugovi Ples krugova
Život Vijenci
Boje i krugovi Nedefinisani krugovi i prave
Sjena u plavom oku Poljsko cvijeće u zagrljaju sunca
Krug milosti Mjesečev brežuljak
Snježna oaza u vrtlogu Sunce u vrtlogu
Sunce i trnje Sunce i oblak u kadru
Svijet krugova Ples na mjesečini
Krug ljubavi Perpetum mobile
Vijenac žalosti Pogled na Terra est stela
Oči koje poslijednji put u suzama vidjeh
Na rastanku oproštajnom
Ovdje u snu kraljevstva smrti
Zlaćana vizija se opet pojavljuje
I vidim oči ali ne i suze
To je moja zla kob.
To je moja zla kob
Što oči više vidjet neću
Oči odlučne
Oči koje vidjet neću sem
Na kapiji smrti drugog kraljevstva
Gdje,kao i ovdje,
Oči prožive kratko
Pa i suze brzo minu
I rugaju nam se
Put tanane čipke
Ledenjaci plove godinama
Rođena si krasotica
Sante da polomiš
Usnula jutra da probudiš
Snježnu kraljicu da otjeraš
Tamo gdje je vodopad boli zimska čarolija
Tvoje će mi srce pjevati
O ljubavi jedina
Tiše najtiše
Da se mjesec ne zabludi
Da sunce ne poludi
Ledeno srce proljećem da probudi
Maza –
Krivi su mediji
Autor : Vedad Šabanadžović
Mila
Sunce još uvijek izlazi na Levantu,
obasjavajući tebe , izvoru moje ljubavi.
Zraci polako slaze k tvome srcu, kao plavet neba,
koje našom ljubavlju svijetli.
Kada god moje riječi tebi ode,
kao da pišem neku bajku.
Slike mi se same vežu,
vidim te
kao prelijepu djevojčicu.
Princezu, na ljuljački ljubavlju vezanu o beharli trešnju,
nad tepihom mirisnih djevičanskih ljubičica.
Radovanje moje ,
Nije bitna svjesnost da smo oboje malo drugačiji,
i da ja imam koju godinu više , nešto više , nego bih volio da o tome pišem.
U bajci je sve moguce.
I cjelov spustiti tamo gdje nije čedan, ali je unatoč tome blizak i predivan.
Ali kad god ti pričam o nježnosti ja drhtim kao dijete.
Nije to drhtanje da ti se ruke ili tijelo tresu.
To je drhtanje unutar tijela,
uglavnom u predjelu grudi , ruku i usana,
najčešćih eksponenata taktilne ljubavi.
Kada prilazim tvome biću , tvome tijelu,
to činim kao da prilaziom nečem najkrhkijem ,
što se može jednim dodirom polomiti.
Osjećaj mirisa Krhke ruže koja sanjivim mirisima krade
najnježnije damare ; Maksumčeta,
koje se još vrzma mojom dušom u
potrazi za poslijednjom Anđelom koja zemljom hodi.
Djevojčice
A ja ne želim da te povrijedim.
Bog Jedini mi je vjedok.
Zato se maksinmalno trudim da u tvojoj i svojoj milosti i nevinosti ,
ne učinim neku grešku.
povrijedm tvoju dobrotu i čednost.
A i ne znam kako se može povrijediti kap rose,
koja kristalnom nevinošću sve više postaje gospodar
vazduha koji dijeli sjedinjene daške naših grudi.
Ne bih rekao da je to puko gospodstvo.
Malena.
to je nešto što ne znam objasniti.
Zreo sam i odrastao čovjek, (valjda)
ali samo sam se još jednom u životu tako ponašao.
Sa bojažljivošću i strahom.
Nije to strah i bojažljivost uplašenog čovjeka.
To je osjećaj miline i ljepote čovjeka ,
koji se boji da ne izgubi tu milost ,
koju mu je samo Nebo poklonilo.
Kada god ti se trebam obratiti riječima , dodirom ,
mislima koje nisu u skladu sa mojim mnijenjem tebe,
i moje , uslovno rečeno , naše ljubavi ,
zastanem, gladajući u oči prelijepog laneta,
razmišljam da li se smijem tako izraziti.
Ipak to činim ,jer mislim da pisanje ne bi bilo živopisno i interesantno,
ne bi iskazalo plavet i bjelinu moje ljubavi, i ti bi , možda , slegnula ramenima:
-Baš je dosadan!
Jedina moja, djevojčice nezgrešna.
Ti si moja ljubav.
Nikad nisam nalazio razloga zašto bih te prestao voljeti ili prestati sanjati o Modroj rijeci.
Jedino je nad njom nebo plavlje od naših snova.
Ugodan san pod zvijezdama i čežnjom blagosti ljubavi moje.
S poštivanjem tvoje Maksumče
Golubar bjeh mlađan i lijep
oko kipa grlice se svijale bukadar njih
trava i proljeće a ja slijep
a feniks ptice sjaja plavih i crvenih.
Na cvjetnom proplanku
svaka mi srce otrovala
ponoćnih velova uranku
na Bentbaši ljubav darovala.
Prkosna od milja i dara
Zemlja moja u snovima
cvijeća crvena i plava
sni večeri na bregovima.
Jesen polako klečeći posustaje
vjetar je nježno ka nebu nosi
zima se budi ohrabrena ustaje
pada prvi snijeg po mojoj kosi.
Ljubavi moje sniju
u noćima dugim moji snovi
i grad nad nama bdiju
ko će ičega da se boji.
Plavet nježna milosna
Zlaćani stađuni jesenji naši ljetni
Procvala proljeća zimska
Ljubavi moje bili smo tako sretni.
Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –
“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi ispred kiše”,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
“Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više.”
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
“Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo” – Tu se vrata otvoriše –
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
“Lenora” ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
“Sigurno”, ja rekoh, “to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše –
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
“Nek ti kresta jadno visi”, rekoh, “kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom “Nikad više”.
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče – dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: “Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše”.
Tad će Gavran “Nikad više”.
Dok ja stajah još zatečen – odgovor bje spremno rečen.
“Nema sumnje,” rekoh, “ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od “nikada-nikad više”.
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: “Nikad više”.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
Ona neće nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
“Ludo”, viknuh, “to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.”
Reče Gavran: “Nikad više”.
“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, – zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima’ l melem jada, što me izmučiše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?”
Reče Gavran: “Nikad više”.
“Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!” Tad ustadoh,
“U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga – usne same dovršiše –
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!”
Reče Gavran: “Nikad više”.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat neće – nikad više!
Danas je srijeda 29. Oktobar / Listopad, 302 . dan 2022. klizeće godine. Do kraja joj je nanijećeno još samo 63 nježna dana.
Vi nikad ne mislite da se, recimo, na današnji dan, prije hejbet godina desilo nešto što će bitno uticati na vaš život.
Eto recimo priča o surboti.
Uticala je na čitavo čovječanstvo. A ljudi nikad nisu čuli za nju.
Eto , ni vi ne znate da se nekad subota zvala surbota.
Ako nama ne vjerujete pitajte žene. One još i dan danaske kukaju zbog tog izbačenog slova R.
Kažu oštećene su, debelo su oštećene. Nama ih žao i vjerujemo im. Kako im bolan nećeš vjerovati. A bome nam i nas žao. I mi uskraćeni.
Znate ono:
Raj je bio uređen kako treba i po tabijatu. Ali ona “firaunka” Eva, naša pramajka nam natakari praoca Adama, ko najvećeg levata i dobiše izgon iz raja.
I gdje će ih poslat?
Baš na Zemlju. Ne znamo zašto je ona izabrana od tih silnih mirijadi planeta , sunca i mjeseca.
Kažu ima vode i đardina, lijepog cvijeća i trave. I svega nečega baš za insane sve predodređenog. Pravi raj.Rečeno im :
-Idite dole pa tamo jedite zabranjeno voće koliko vam ćeif.
Ali svi detalji na Zemlji nisu bili ugajguljeni i morale se na brzaka stvari sređivati. Tako se dogovoreni takrli dani,do u tančine. To su oni oni dani za branje voće, ali samo ako u njihovom nazivu ima slovo R (er ) . Ako nema, strogi post ili na mah pržun.
Eva ko Eve , nekako proturila surbotu kao šesti dan u sedmici. Vidi se namazanija mastima od onog blećka Adama. On neki jadnićak, izgleda bio. Na sve što Eva kaže on klepi ušima. Zato je prvo matrijarhat nastao. Garant.
I sve je dobro štimalo i za njene nasljednice dok se Jevreji ne pojaviše. Oni surbotu prozvali sabat.
Žene zavriskaše kakav vas crni sabat snašao, to je naša suRbota.
Nema to veze sa Isusom ili black sabatom . To ima veze sa farizejima. Kažu oni škrti , škrtiji od prosječnog Jevreja barem dva puta i gledali da uštede gdje god stignu, čak i na slovima. Moš'te mislit’ koliko su štedljivi bili. A bili i ilicemjeri. Zalagali se za neku vjersku čistoću. I tako je dugo moralo da se brani i ne pratikuje branje voća subotom. Zabranili i bilo kakav rad. Znači i ljenštine. To podrazmjeva da ima i nema onoga što je u raju zabranjeno.
Ali tu nije kraj. Starorimske, starogrčke i sve ostale starožene se pobunile i zavele višeboštvo. Tada se svaki dana moglo brati voće. I bez obzira što je pola dunjaluka prešlo na monoteizam i dan danas vlada neznabožački sitem branja voća.
I ko kaže žene nisu moćne. Jesu , samo zaboravile svoje moći. Dobili smo dojavu da Lizistrata , negdje na visinama kuka, ko godina, za njenim slavnim vremenima.
Što bi poete rekle:
Kukala il’ ne kukala, muškarcima je podrezala kosu.
Predmet – Zahtjev za ponudu
Nakon dugogodišnjeg razmišljanja autor Hajro Šabanadžović se odlučio na postupno izdavanje svog dugogodišnjeg rada. Prvi korak je završen. Odabrana je i uglavnom sređena književna građa za objavljivanje.
Opus sadrži 42 djela/knjiga različite sadržine i obima podjeljenih u 7 tomova.
Prvi tom se sastoji od šest knjiga:
Sve knjige bi bile ukoričena tvrdim povezom , standardni format sa košuljicom i naslovnom slikom po izboru autora.
Molim ponuudu za štampanje 200 i 500 primjeraka.
Molim ponuđača da ima u vidu da će će se svakih pola godine , uz Božiju pomoć i Milost objavljivati po jedan tom / šest knjiga u minimalnom tiražu od 200 primjeraka. No nadam se da će tpo biti samo uvod uu tiskanje mnogobrojnijih tiraža, jer mislim da će djela pobuditi interes šireg čitalačkog kruga što bi trebala uzticati na buduće tiraže.
Ponude dostaviti na adresu :
Galerija Bosna zemlja Božije milosti
Trg Sarajevske olimpijade do br. 15
Sarajevo
Ili na
Nakljubaznije zahvaljujem na dostavi ponude u što kraćem roku.
Srdačan pozdrav.
Sarajevo 29. oktorbar 2025.
Galerija Bosna zemlja Božije milosti
_____________________________________
