Autor
Hajro Šabanadžović
Bajka Sunce na obzorju
Svjetlo na dnu kanjona modre rijeke Sunčebe iskrice
Nijanse prozračnih velova Zebrasto
Tačkasta duga Pepito
Dugino obzorje Snježi nad đardinom
Raskoš jesenjeg jutra Srebrena noć
Uzburkana duga Ljetno talasanje
Cvijetna milina Vesna nježna kao proljeće
Ljubav za sebe ne brine
Što njoj godi, to ne radi;
Drugom predat će miline
Usred Pakla Nebo gradi.
To zapjeva grumen gline
Što kopitom gazi stoka;
Ali pjesma druga sine
Kamenčiću kraj potoka.
Ljubav samo za se mari
Voli kad je drugi treba
Da uz svoje veze čari
Trun je Pakla usred Neba.
Dodji proljeće
smjeh ljubavnice zemljin
neka zakuca srce šuma
nestrpljivo da se zaigra
dodji u naletima nemira
usred lišća
ispod cvijeća
koje hita da se daruje
dođi kao sjajna stihija
baci se u noc
u tamu vode
iznad zemlje
dođi proljeće oglasi svjetlost
zarobljnih klica sreće
kao smijeh munje
urlik oluje nođen kišom
odjekni u uspavanom gradu
oslobodi rijec ugušenu
osmjehom koji lomi letargiju
osnaži našu borbu malaksalu
dođi proljeće samo dođi
ezanom ozvuči zvona
oglasi zov života
budi pobednik smrti
Neko reče ;molimo još jednu basnu .
Našeg dežurnog basnaša uškačla leđa, još od kako se rodio. Ponudi se Deba da ga zamjeni, jer mi nemamo ništa spremljeno za ovaj dan. Pristanemo,morali smo.
Deba prvo izmjeni naslov koji smo ugajgulili:
Na portalima bombaši, prodavači magle, bljuvatori i ublehe (naš radni naslov).
Kaže : on neće da ima posla sa takim ljudima. Opoganiće se,a to mu religija ne dozvoljava i odmah krenu dalje:
Mi se navikli igrati pritiskanja.
Kad se nejma šta drugo mi počnemo pritiskati kompjuter.
Ako ništa ne zna uzvratiti i ne možemo se u bulu uvaliti ili zakaziti. Samo ga možemo pokvariti. A to je veći jazuk od onoga prije toga i poželjnijeg…
Pritisnemo neko slovo i nama se pristavi nešto,a ne znamo što.
Sve neki bomba naslovi, kontamo sve sami bombaši.
Mirko i Slavko na priliku. Njima nismo nikad vjerovali ,ni bombašimo ovog vakta, troglavatom predsjedništvu,ni njihovim narodskim gulikožama iz stranaka.
Onim vjerskim čafirima debelo ušuškanim i ulogovanim po razmim zajednicama još manje. Oni na Gospoda hule. A ima hejbet udruga : katolička, pravoslavna,islamska, jevrejska,hanefijska, protestantska,vehabijska,jehovina….
Nemamo vam vremena nabrojati nama znanih u prosjeku po 216 religijskih sekti po jednoj religiji. Svaka ima svoju istinu i svoga stvoreitelja.
Eto zašto ne vjerujemo crkvama , sinagogama i džamijama i ostalim paganskim hramovima.Ne može se mili nam i Jedini Bog podijeliti na tri ( i više ) puta po 216 dijelova pa da svi budu zadovoljni. Minimum 3 X 215 frakcija podmućuje i falsifikuje istinu.
I ne samo što im ne vjerujemo ,nego njihove glavare i poglavare smatramo najvećim paganima, varalicama, ublehama ( oliti licemjerima) i bombašima.
Pagani su daleko od Božijeg nauka.
Sve varalice bi trebalo strpati u zatvor.
Ublehe (oliti licemjeri ) siju praznoću i sluđuju pučanstvo.Njima je mjesto u umobolnicama, a kad dođe vakat jasno je zapisan njihovo dalje plamteće putešesvije.
Bombaši bombe bacaju, jal’ ubijaju na mrtvo, jal siluju i pljačkaju ,jal’ truhlovinu neku valjaju.
Svima njima je zagarantovana nagrada za počinjena djela. Visokokvalifikovani pržun iz koga oni izlaza nemaju.
No ,mi se danas nećemo baviti morbidnim protuvama kao što su hodže,svećenici,rabini,šamani ili vrači.Oni će se sami o sebi zabaviti.
Mi idemo na veselije i humanije teme. Ono ko fol.
Znamo da mlađi naraštaji nisu upoznati sa čuvenim partizanskim bombašima Mirkom i Slavkom., pa ih moramo uputiti u njihove bombaške sposobnosti.
Mirko i Slavko ovako komuniciraju:
Mirko: Slavko pazi metak.
Slavko: Vidim Mirko , ne brini.
Slavko: Pazi Mirko tenkovska granata.
Mirko: Hvala Slavko,nisam je vidio.
Slavku u ruci puška tanđara. Mirko šmajser naštelija.
Mirko:Slavko ti na tenk.
Slavko :Mirko ti na avion.
Tenkovi i avioni u eksplozijama nestaju.
Njih dvojica djeca deset oliti jedanaest godina imaju ,a čuda rade.Tako su nam partizani prodavali zabiberene brizle za bijele bubrege.
Tada smo počeli sumnjati u socijalizam i nevjerovati komunistima.I bombašima.
Kako smo naivni bili. Dok je Tita i njegovih komunista bilo ;zvjer zločinačka, fašistička, ustaška i četnička, manja od makovog zrna u vokoderinama se krila.
Zbog zvijeri što se poslije Tita izmiliše i pa našem dunjaluku se rasuše više ni jednom muškom insanu ne vjerujemo .
“Domaćim” ublehama koji izvana pišu po najmanje,jer su se “odlaskom iz Sarajeva počeli osjećati slobodno”. Oni nisu pravi bombaši.Oni samo misle da dimne bombe valjaju. Oni su ublehe i gospojice. Bombaši ,a gospojice su obavezno ublehe, šljam, glavate razroke fukare i loknice.Uglavnom hadumi i tetkice.
Dakle do portala svakojakih se protegli ,sa fukarom zaglavili , ali niđe vrata.
Ono na ono, i ono u ono i zentamo. Nigdje vrata, ulaza ili galaktičnih portala. Nismo za fantaziju, ali ni toga nema. Bavimo se mišlju da su vrata kodom zaključana i da pristup imaju samo oni iz prvog reda troglavatih monstruma i njihovih hordi zla. Možda baš nije svaki iz horde zla,ali manijak zasigurno jeste.
Onda nam se upale lampice,nije baš tako. Vrata su otvorena i za normalne ljude. Skoro i valjda.
Na njemu ti mo'š i sliku vidjet, haber čuti i još ponešto pročitati.Taki je portal. Ništa pametno.
Šta možeš, takav vakat nekakav došo.Nepametan vakat. Sve sam glupak do glupaka. I poneki rijetki koji nije glupak.On je blesa koja radi za one gore navedene.
Svi haberi u trci za našim pritiskom na one starter tipke. Od toga im lova zavisi. Svaki klik broje jer klikom lovu nose.
Smeće najviše klikova donosi. Navikli ljudi da se drugi izmete po njima.
Pritisnemo onaj klinčić od zvjezdice i natandarimo na bilo koje slovo i guglanje može da počne.Nas ta riječ uvijek podsjeti na Dodika, Bakira , Ćovića i gospojicu Jergović. Pogodite zašto.
Mi ne smijemo reći, tolerancija, kredibilitet i ti fazoni.Mi smo fer skupina.
A ja Deba ,individualac ,mogu, jer pišem basnu i baš me briga za pedere , pljačkaše , sveštena lica i fukaru.
Jes Dobri dobar fol skonto:
“Kad hoćeš nečiju neljudskost i poganluk natakarit na kompu, ti sve u basnu okreni.I svi zadovoljni,a poneko i nije,ali se pravi da se smije.”
Nama drago ono S jer znači Sarajevo. Puno nam srce. Ima ono radio ispred i dodatak ba, ali o tom potom. Hem Sarajevo Grad Čednosti,pa još i radio Sarajevo, kud će ti ba veće miline. Što'š ti slušati neka stranjske čudna izmetišta, puna poganluka, laži i mržnje radija i portala , kad moš domaći.Ono .ba hem mahalski zvuči a i na Bosnu zemlju Božije milosti miriše.
Al opet nam se to S sve manje sviđa. Pušta bombaše, prodavače magle, bljuvatore i pogan da se šeće po haber kutiji. Napose mislimo na onu razrooku , svinjoliku Fukaru i onu glavatu malu naci gospojicu Loknicu. A od Čovića i Bake ko da malo strahića imaju. Ti sinovi genocidnih tvorevina i fašisti mrze Bosnu i predanost Bogu jedinom.
Za jednog je Bosna mit i po njoj svoje kompleksaške pijačarske bljuvotine sipa.
Drugi,ona ko puh ljuta loknica i pizdunčica je septembra Anno Domini 2015. skontala i dozvolila:
I ; muslimani su ljudi.
Zbog toga tetkice sa loknicama treba skrajnuti na smetljište; dakako istorije, u svom životnom se već valjaju.
Po svom vokabularu i mržnji pripadaju tamo, da uz gusle i prange svojoj uzor bratiji poju jeremijske nabrajalice i striptiz izvode.Možda šta fasuju.
Bratiju,pretke i potomke njihove ćemo najbolje opisati riječničkim žargonom.
Molimo vas da pozorno obratite pažnju na taj pandemonij označen u Blekijevom mahalskom rječniku oliti pojmovniku.
NACISTI / FAŠISTI
udruženje vatikasnkih ljubimaca , njemačkih pogana – primogenius paklenikusa, genocidne zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, gasom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, krkani i slična arijevska izmetina i bagra…
USTAŠE/ USTAŠTVO
udruženje kroatjanskih pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, ne spadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, bombom, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, kroatjanci, grmalji, krkani i slična izmetska – prangijska bagra
ČETNICI / ČETNIŠTVO
Udruženje načrtanija i SANU srbaljskih,pogana – primogenius paklenikusa, zle horde koljača i manijaka, genocidna družba, abortusi tame i zvjerinja, nespadaju čak ni među neljude – oni su monstrumi, oni koju nabijaju djecu na bajonete, kamom, topovima, tenkovima, bombama, macolom i drvosječkom sjekirama ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična proljevsko – guslarska bagra, četnik nikad ne djeluje sam jer hrabrost se stiče guslama, brojnošću i naoružanošću protiv golorukih insana/ljudskih bića
SANU
srpska akademija nauka i umjetnosti.
Svu akademsku,naučnu i umjetničku umnost i vještinu sprcali u osnivanje , materijalno tehničko pomaganje i obrazovanje akademskog, naučnog ,umjetničkog iidejnog osmišljavanja i stvaranja udruženje pogana – primogenius paklenikusa, zlih hordi koljača i manijaka, genocidnih družbi, abortusa tame i zvjerinja, koji ne spadaju čak ni među neljude – jer su monstrumi, koju nabijaju djecu na bajonete, macolom i drvosječkom sjekirom ubijaju ljudska bića, silovatelji, srbalji, grmalji, krkani i slična izmetska bagra. Krajnji akademski, naučni, umjetnički i umni domet je stvaranje drvene jednožičane tvorevine. To je strugotina trulih panjeva čija je žica otkinuta iz stražnjice plemenitih konja i ispušta zvuk istovjetan ispuštanja konjske balege. Njhov zaštitni znak
POGANČER
Bezbožnik, izabranik zla, nevjernik, nečist, prljav, uprljan, ružan, gadan, nagrđen, prostak, fig.ljudska zvijer, bez srca i duše, genocidna nečist, srbaljska i krotjanska zvijer što odobrava, sije, zaziva ili tvori mržnju, ubitstva, silovanje
PIZDUN
umišljena, uobražena, zavidna, prepotentno impotentna , egoistična, osvetoljubiva, zavidna,ljubomorna, podmukla kreatura ,muška šmizla , više: vidi šmizla, fig pederuša (muška)
PIZDUNČICA
djevojčica koja nije ni žena ni dijete, umišljena, uboražena, prepotentna,egoistična, osvetoljubiva, zavidna, ljubomorna osoba koja umišlja da žubori kolonjsku , više: vidi šmizla
PEDER
pogan, prljavko, govnar, bolesnik, umobolnik, razroki svinjoliki lajavac, gospojica, loknica, glupak, poklonik i podanik: nacizma, četništva i u ustaških udruga, čovjek koji ima spolnu sklonost prema drugom muškarcu, fig. čovjek bolesnog polnog nagona, čovjek koji prčka po govnima u tuđoj zadnjici ili dozvoljava da mu se to isto radi, pogančer, pogan, govnar
papak
rožnata izrasnina na ekstremitetima životinja,rožnata izraslina na debelim licima, fig.sloj balege na licu, krkan, seljačina, primitivac, čovjek: neučtiv ,bezobrazan, nemilosrda, iskompleksiran, nevaspitan, siledžijski nastrojen, razrook, brenovan, mrzitelj istine, hadum, impotentan, nemoćan, zavidan…
PREPISIVAČI
ljudi koji prepisuju riječi drugih , ljudi bez vlastitog znanja i uma , oni koji se kite tuđim riječima i misle da su pametni, oni vehti koji drugima savjete daju , kore ili pripovijedaju svoje licemjerje,stavku po stavku prepisuju vrlo metodično ne shvatajući suštini onoga što prepisuju , iako bez smisla za humor vole da prepričavaju bviceve, iako bez vozačke daju savjete o vožnji, iako ljubavi primirisali nisu pričaće vam o njoj, oni koje je život abortirao pam,etuju o životu…
preneseno značenje: knjigovođe koje prepisuju
Naravoučenije:
Obavezno pogledajte naš nedovršeni rječnik. U njemu se najlakše prepoznaju bombaši,prodavači magle,bljuvatori,ublehe i ostala bagra i pogan.
Drugi riječnici i enciklopedije bježe od tih riječi.
Valjda autori i sredina iz koje dolaze prepoznaju sebe i ne žele da ih drugi njihovim očima vide.
Ovoj basni ne treba naravoučenije .
Svaka rečenica je jedno naravoučenije.
Pravda
Autor : Vedad Šabanadžović
Zelena boja
ili,
kako me je otac učio slikati aktove.
Svašta će vam napričati o bojama, pa i o zelenoj. Te Boja uskrsnuća i ponovnog rađanja – boja hrišćanstva , pa boja života i besmrtnosti uvijek mlade prirode i islama… ,jošte simbol ravnoteže i harmonije …
Vi ćete odabrati njena svojstva prema sebi. Da li će se ona prikloniti vama – do vas je?!
U potezu , u zahvatu kista oživljava sve što ste čuli o njoj, ali i dodaje neke nove vizure u zavisnosti od umjeća, maštovitosti i avangardnosti u sprezi sa “slobodoumljem” umejtnika.
Učili me profesori – zelena je vrlo zahvalna , ali istovremeno i zahtjevna boja. Ja spoznao ne može se zelenoj ( kao ni drugim bojama) prilaziti ,dodirivati i iskroštavati je (ih) bez ljubavi , velike obzirnosti i nježnosti. Jedna pobjegla ,sićušna kapca mijenja njenu dubini , širinu, tonalitet ,značenje , osvetljenje i nijećeni kontrast.
Njena velikodušna kompozitnost koristi umjetnicima da u najiznansiranijim valerime pokušaju uhvatiti bit prirode koja svojom harmonijom i čarolijom plijeni pažnju smrtnika.
U nekom vaktu, ,kada su anđele hodile terrom ,a vrlo rano , negdje od šeste godine sam krenuo stazom odabira ličnih uvjerenje. Vremenom uvjerenja jačaju ili se brišu. Nema tamte – vam te. Kolebljivost nije nik'a odlika , ni preporuka. Isto kao ni šućmuraste boje i osjećanja.
Kako slikar impresivno oponaša prirodu i društvo , da ne bih postao prepisivač , imitator ili reproduktivac svojevoljno i sa olakšanjem sam odlučio:
-Nema lica, insanki, aktova ili bilo čega konkretnog što bi moglo povrijediti uzvišenost i nevinost anđela sa kojim se susrećem.
Dobro, moram prizanti da je rezolutnost i obvezatnost razmišljanje mog rahmetli Oca imalo uticaja na moju devijaciju:
-Nemoj da ti slučajno padne na um da slikaš žene , bilo lica , tijela ili njinih dijelova , obučene ili razodjevene . Grijeh je veliki. Imaš majku i sestru. Ako Bogda imaćeš i kćer. Kako bi ti bilo da ih neki pohotni stranac kistom razgoličije, slika i blati?
Na moju sreću , a na žalost pučanstva uz žene , jedini ktitor , najveći i najverniji učitelj i najveća pošast za moje maleraje je bio moj rahmetli otac.Trebam li vam dosađivati i reći da on , Bog da mu dušu prosti, o primjenjenom slikarstu pojma nije imao.
A da je bio najveći esteta kojeg ja znam – bio je. Tome su svjedočile mnoge Emine, Koštane, Lepe Brene… , a bome i ja. Onako uzgred po jednoj od njih je i ovodunjalučka Lepa Brena dobila ime.
Otac u svojoj očinskoj i životnoj ulozi nikad nikad nije bio nadobudan i ohol. Ponajmanje ponizan. Bio je izuzetno samosvjestan. Nikad nikoga nije molio za pomoć.
Jednog dana u vrijeme obaveznog akšamluka, u intermecu između dvije zgode, neuobičajeno za njega me znatiželjno , možda neprimjetnu bocu ironično pogledao::
-Više ne slikaš žene , ni aktove?
Tada sam imao dovoljno godina da znam da odraslima treba odgovarati što kraće i što jasnije. Opreza nikad dosta. Tada nema zabune , ni neke velike priče i propitivanja:
-Ne!
-Uh , izgleda da sam naj…grabusio ?
Šutim. Gledam kroz njega. Znam da će u eter istovariti sve što mu kraula umom.
-U pozadini jedne vehte rasprave o umjetnosti svi se složili da nikad ni jedan slikar nije naslikao zeleni akt. Kažu – nemoguće jednom bojom naslikati sve ženske atribute . Heravo nasađen kakav jesam ,a koji mrzi čoporativnu homogenizaciju ili zbijanje u redove u bilo kom smislu , bespogovorno rekoh :
-Moj sin slika aktove u njegovoj omiljenoj smaragdnoj boji.
Šutim i dumam kako on zna da mi je to omiljena nijansa zelene boje? A onda se sjetim da očevi svojim sveznanje sve konce povežu. Meni su sve boje omiljene. A ja svojim djetinjim neznanjem slutim da ima još.
-Na kraju je to ispala mala oklada. Oni kažu nemoguće je slikati zelene aktove , jer nema zelenih žena. ja se nasmijem i kažem im da nemaju pojma o ženama i da moj sin zna mnogo više o ljepoti žene nego svi oni.
Dižem pogled , gledam ga u oči i znatiželjno čekam da prelomi suštinu i pukne muhur na ovo prenaglašeno hvastanje sinovog “umjeća”.
-Opklada je mala, ali u velike zlatne šorvane; pa ti vidi šta ti je raditi.
-U redu. Treba mi penezi u protivrijednosti jednog šorvana i minimum sedam dana odmora od svih hamalskih obaveza i imaćemo zeleni akt.
-E ta ti valja! More li ova: Ja bacim zlatni cekin u vazduh , ti kažeš tura il jazija i ako pogodiš tvoj je. Ako fulaš ili ostane u zraku moj je.
Šta ću ? Slegnem ramenima . Znam da sam zijan. Moj otac je kao svaki hadžija, ponekad volio iskušavati sreću. Pritom je ispoljavao jednu malecku manu – nije volio gubiti. I nikad nije. Barem koliko se pučanstvo sjeća , a vlast bilježi.
Pretpostavljate , sasvim ispravno – Franjo Josip je ostao u vazduhu. Zbog toga vazduha ili nekog drugog lomatanja , smaragdni akt je bio gotov tek za dvije sedmice , pride nekih sedam dana.
Otac ga je primio u ruke, pogledao, obrno , okrenuo , nasmiješio se i svečano objavio:
-Ma, znan sam ja da ti to možeš. Moj sin. Likove svih žena epoha balizma i renesanse utjeloviti u jednu savršenu ženu . Bez imalo vulgarnosti i lascivnosti , u svoj ljepoti , plemenitosti i nevinosti predstaviti nagost uzvišenog bića zaslužuje nagradu.
Ponio akt sa sobom i bio je bogato nagrađen. Nikad ne saznah kolika su ukupno težili dobijeni dukati. Mene su zapala dva. Jedan za troškove, jedan da se provedem sa onom mojom.
Sve moje izabranice su za njega bile – one tvoje. Njegove su imale konkretna imena. Iako mi je Mati već odavno rahmetli , ne usuđujem se , duši da mi prosti , izgovoriti njihova imena. Majka se , sasvim izvjesno, nije odazivala ni jednom od tih imena.
I tako dođem do dvije spoznaje.
Mahalaš uvijek ostaje mahalaš i dingospo u izvornom smislu te riječi. Diskrecija na prvom mjestu.
Što se desi u obitelji to ostaje u obitelji. Osim većine mojih slika. One nastaju, ali se nekim proviđenjem tope i nestaju . Najčešće o svitanjima i sutonima.
Nikad nisam saznao gdje je završio Smaragdnii akt , koji je iz pijeteta prema anđelama i njihovim skrivenim ljepotama nazvan Raskoš leprša.
Tek u Očevoj ostavštini nađoh je zboksanu u dnu sehare. Godinama poslije smrti vlasnice ljepota sa slike, sam se usudio da je objavim i poderem. Neće meni niko doticari raskošni smaradni akt koji leprša u bezvremenu.
Gledajte i uživajte. I otkrivajte ljepotu čedne nagosti!
Nije to samo još jedan akt , makar on bio specifikum narisan svim nijansama smaragdnih boja. Dosta toga je udaljeno od uma i pogleda površnog posmatrača.
*
Mirišu li crvene ruže
rosom tijela tvoga
u volatu cvijetnih uspomena
pred kučicom naših snova
ljubavlju rođenoj
Nevera se velika sprema
odagnaj kišu
snagom svoje dobrote
luduj nevinsšću svojom
osmjehom dotakni
plave ruže
boji li se moj pupoljak krhki
mirisima ljubavi naše
u đardinu naših snova
ne daj suncu
da obasja dan
čarolijom svoga tijela
mirišu li naše ruže
dodirima usnulih tijela
u noćima bez sna
kraj kamina crvenog plama
dekoru pomamljenih senki
što na zidu lude
bježeć beskraju
sutonom otvarao se
pupoljak sneni
noću ruža postajao
jutrom se rosom umivao
a ja sretnik ga ljubio
Tri oblaka stoje sama
Na središtu
Plavetnila, žarkom srpnju
Prkoseći.
I tri bijela otočića,
Otočića čista, svježa,
Ublažuju na nebištu
Tako strogu osamljenost.
Ti oblaci, puni, ravni,
Ti mrazevi,
Kažu plavet malo više
Dobrohotnom.
Dahnite me, osvježite,
O membrane. Arhipelag
Vaš nek bdi u mome ljetu
Iznad moje sjene i krova.
– O, koliko plavetnila! –
Čak previše?
Evo, tu sam da mu služim
Za utjehu.
Danas je četvrtak , 23. Oktobar/Listopad, 296. dan 2025 poprilično nasušne godine. Do kraja godine ostalo je još 69 dana.
Šeset devet je manje od sedam banki. Takva vam mahalska računica.
Treba im vjerovati. Oni sve znaju.
Evo napriliku znali su da će komunizam riknuti, sad pa sad. Zato se nisu upisivali u komunisteč
Nisu ih ni golim otocima mogli natjerati da se upišu među seljake. Jes da bi komunisti trebali biti od radnika i seljaka. Ali tada bio sve sami goli seljak.
I ne bilo kakvi seljak. Oni dobri, fini seljak osto na svojim ognjištima , livadama i oranicama. U grad nagrnula ona fukara bez ičega. Goli, bosi i gladni. Valjalo je to nahraniti.
Ali vjekovnu glad nikad niko ne nahrani. Zakon evolucije i opstanka.
Jel’ Juga bila zemlja seljaka na brdovitom Balkanu ?
Jeste!
Jel u mahali bilo seljaka ?
Nije! Kao nastanjenih. Kao sluga i izmećara bilo ih je hajbet.
Svoje bajte i zemunice oko grada natandarili. Poslije im služile za minobacačka,tenkovska i ostala genocidna gnijezda.
Znači , šta će u mahali komunisti? Ništa . Rečeno im ,nek se vrnu odakle su došli.
Čista logika.
Ali se ne vrnuše. Ne moš se predaka pijačarske bagre kutarisati. Razrooki pa dobro ne anlaišu.
Poslije se ispostavilo da su ti komunisti svi nacionalisti , dobar dio i nacisti.
A mahalaši ko mahalaši. Uvijek ostaju mahalaši.
Pa im ne vjeruj?
Niste vidjeli veće dosljednosti i iskrenosti.
Evo vam još jednog primjera.
Svi kažu zemlja je okrugla.
Oni šute.
Jopet, svi kažu zemlja je ravna.
Oni šute.
Što li šute , nemamo pojma , niti iko ima. Ali, mora im se priznati, dosljedni su i u šutnji.
Tek onomad poslali atašea za štampu i on dao kratku izjavu za javnost:
-Zemlja je i okrugla i ravna.
E, vala svaka im čast. Mamica ih rodila pametne i dosljedne.
Što bi poeta reko:
Duro ne duro, zemlja se okruglo okreće.
U prevodu:
Ovo mi ; prepisivače i hroničare pomalo na rende'to , k'o mekinje pred hajvane.
Oni potiču od ovih hajvana koji su pobjegli blagodatima sela, pa ih mahala zato prozvala, kratko i jasno:
-Papci.
Nemamo vam vakta obješnjavati : zašto. Ali ima veze sa , ni krivim ni dužnim , hajvanima.
Taze meze sa sofre, brizle zabiberene i bjeli bubrezi umočeni ,najviše. Ostalo se može nadomjestiti. Namah ga opauči žena.
Ona njegova ni sjedalicom da mrdne , kaže došo vakat kad i ona mora počet vezova se igrati. On se ko merhum obradovao. Pošo se on skidat, a ona njemu šta to radiš bleso jedna, vidiš da je zima, prehladićeš ga. Ja i onako samo na igle i svilene konce mislim, taj tvoj sitni vez, singer štep mašine, mi naum ne pada.
Ti što si po meni vezo, vezo si. Jas da si dvije tri recke u minusu, kad mi prigusti nadoknadit ćeš, iako si sa roštiljem plaho ograisao, hoćeš se ti fićfirića igrati.
Daj , napišite barem nešto o jednoj jedinoj sofri, mezetu i akšamluku da me želja mine. Natandarite riječi iz onog našeg pojmovnika da ljudi znaju šta je šta.
Za tri minuta eto i Herco :
– Srce mi puca, samo što me ne hekne, daj jednu želju pred ahiret, ono o akšamlucima ispričaj.
Javi se Branka Vojvodić , kaže Oma ne vidi nazvati, i ne samo to, ništa ne vidi, ne mre ništa opaučit bez njene pomoćiali upravo valja niz probavni i u probavni drugu tepsiju furdenjače. Pliva u loju. Sve pita pominje li se to neka sofra.
Lenji samo jecaj kroz slušalicu :
– Brizle.
Jedino se Mojsije ne javlja se, sigurno se stidi i glavom u doksat heknjiva.
Osjećam da se su đardini i đul bašte malo usne otvorili i da se razneženo smješe; bijahu to vremena.
Pristavimo onu našu veseliju; nećemo vam reći koju. Pogađajte, o medenim nekim je riječ. A za kraj jednu dvije tužnije, meraklijske.
Najljubaznije molimo papake, krakane i šupke da se isključe iz ove načrtanije. Imaju svoju , nek u nju blenu. Spala i knjiga na pašaluk. Sve nihovo je sušta suprotnost našemu, odnosno ovoj ljubavi i ljepoti.
Mi ćemo kratko i po običaju okolo kere na mala vrata.
Kad Deba progovori onad znaš da je najmasnije i najdeblje progovorio. Zbog toga ćemo jedan njegov čuveni doktorat djelomično citirati:
Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo. Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura, koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako. O tome ću barem još jednu disertaciju napisati.
Capin može ko metal tvrd biti; kad je od metala; a da je od metala jest, ponekad. Taj je geolozima dobar, a oni se samo kamenjem bave. Nije im ovdje mjesto iako vas život nešto buše. To što rde rade daleko od ženskog insana.
Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se tako mehka gumenasta , a nije, više je po svojstu nekom grbu nalik. Taj je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti.
Nekad je tupasti dio capina obložen drvetom i poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, spoj metala i drveta začas se polomi. Metal i drvo loša kombinacija. Previše kruto, bolno i lomljivo.
Mnogi planinari svje capine od drveta prave. Zato drveni capin može ko drvo tvrd biti ,jer je od drveta. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage.
A metalni ne valja i treba ga baciti; ako zapadne kiša može insanuna munja ili grom strefiti. Dakle ako si planinar ti onaj gumeni ili tojagu prihvati i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.
Najbolji je onaj capin što ima osobine i drveta i ebonita ili tvrde gume. Čvrst ko drvo , baršunast i sjajan ko obenot, bogdicu savitlji, haman ko tvrda guma. To se traži joj , mamo mamice.
Jel capin planinski čekić, jeste. I sam,ga Mojsije malo prije reče vazda na planinu nosi. Jel hoda po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadjenut i zabost i za uho, za pojas, ispod pojasa, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.
Kad stigneš na kotu, ako se prije toga nisi ulogiro, možeš sasvim slobodno njime kotirati ili logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset čertri puta po danu vikenda. Ako je ženska prije puritanka bila, eto ti belaja koji nije belaj, mora se i više.
Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle. Načula ona o čemu se priča,konta Deba.
Šta je,šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u disertaciji prekida, hem mu autoritet ruši
-Može li Lenji zabiberiti,
-Može, kakvo je to pitanje ,pusti me , jašta će nego zabiberiti, bona,idi pospremite to.
Misli Deba na na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće.
-Jesi siguran sto posto za toj besjedu o capinu.
-Dvjesto postim ja i dvaput ako treba.
-Zatim; jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupan tupom stranom ekser zakucava, jest, zakucava. Kolko će bolan u životu zakucavati to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može.
Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.
Neki će drugi neće ćeprekat il nemaju capina, ili ko crvić ili im gusle i prange strah utjerale sa se ne smije živi čuti, ni pogled ispraviti. Žao mi je ljudi, što smo ih na početku priče izbrisali. Ne može se priča tako lalo njima oteti. Oni profulili bosanski grb pri rođenju.
Neće im otac katil ove lijepe mile Bosne. Majke ne smiju pisnut; samo uzdišu joj mamo mamice. Čujem počele im i seje isto pjevušiti. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.
Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije da nije bitno, bolan našta je nešto nalik. Nije važno ni šta je pisac htio rjeti. Bitno šta šta on podrazumjevaje kakav je njemu ćeif i nevolja i šta, gdje i kako se na šta on ukazuje i prislanja, istura i prsi.
Vi se k'o pametni pravite, riječima baratate, pa slušajte i rješite i ovu enigmu:
Capin pet slova ima. Dva plus dva parna i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane?
Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.
Ostade ti bolan cvijetni đardin prekrasni sneni. I kako taj đardin ne sanjati i u snove i na javi dozivati i dosanjati.
Ostade ti jaro onaj sedefasti brežuljćić, lugasti bregić, vlažna dolinica, jogunasta dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; opjevana i raspjevana, rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, skrušenica i vragolanka, ali uvijek jedna jedina, neponovljiva,uvijek anamo ona ljubav naša.
Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se svakako ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo ni u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:
joj mamo,mamice,
a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.
Joj, samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoj.
Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:
Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, sočni bubrežič, nalik na rumeno srce iz srca, k'o pihtijasto pače, meka ko pohovan mozak, reš brizle (moro Deba malo zamezetiti, ogladnio), ko zvrk bureka, ko sogan dolma, japrak, sarma ili fil paprika, neki pikanto papričice umak, ko baklavica, ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, tufahija (Debinim mozgom bajramska i akšamlijska sofra se kotrlja) , krem pita i šampita. Uh ako brojim dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli. Kad sve razdvojiš i nešto u drobove, nešto na grudi našto u skute složiš i posložiš; ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava, bijeli bubrezi hrskavi…
(Nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je; valjda crijeva bubnjaju…)
-Stani bilmezu opogani ljepotu i ogadi nam mezu.
Konzilij se ko fol ljuti,svi zacrvenili ko alava turšija pred zrenje i poglede sakrivaju. Nakvasali ko grb pred đardinsko vrhnovanje i sve im draga i bliska ta licenciae poetika , smisao i suština njihovog života.
Okolo njih grlice lepršaju, miris žutih dunja se širi , na ramena im slijeću i miluju i spiju i snivaju.
Grlica jedna što se tren prije na trn srce svoje nabola, da bi pjesmu dragom poslala, poslijednjim treptajima lagano i bolno pjesmu klizi:
– Mito bekrijo
ili
Jutros mi je ruža procvjetam.
Može bilo koja iz spomenara srcu .