Daily Archives: 28. Oktobra 2025.

Neko je otkidao od njega

Pomalo.

Ostavio ga obezbojenog

I potresenog.

Čudom se tražio

Ali,ne nađe se  ponovo.

Iz njega je raslo zlo

A  ga nije obavilo.

Čovjek umorni

Prepustio se sudbini.

pB

Predozborna šutnja

Autor

Vedad Šabanadžović

Nikad ne iznevjeri obećanje dato Bogu , djetetu i ženi , grijeh je.

Igrom slučaja ili višom silom (?) , jedna ljepota nas zaskoči vrlo neobičnim razmišljanjem ( dovoljnim za poetsko muzički slikovni prosede) : sučeliti dva ženska lika u njihovoj književnoj opstojnosti i divergitetu . Duboka sklonost , poštovanje i ljubav prema ženi , anđeoskom biću nebeskih visina , nas malo zabrinula ( Ne bacaj kam na ženu , anđela nebeskog ! ) :
– Kako ćeš bolan porediti ženu sa ženom i donositi sud i izbor, kad je svaka mirisni cvijet , dostatna sebi i nama , na našu radost , a da ne navučeš malo sjene na jednu od njih.

No , nećemo upasti u zamku i do u sitnice analizirati konkretne akterice ili bilo sta drugo , bez da se to ne postavi na šire osnove sveukupnog konteksta autora , djela i epohe u kome su nastajali, makar u crtičnim naznakama.

Puškin i Sremac?

Ma, dajte molim vas.!

Svjetska poznata književna riječ i pisac iz srbijanskih školskih slovarica ; reklo bi se? Iluzorno je porediti njihove umjetničke , estetske , književne i iskustvene domete i opuse..

Istoznačno im je što su na neki način obojica postavili osnove savremene književnosti jedan ruske , drugi srbijanske književnosti . I više nikakve sličnosti, osim posvećenosti književnosti.

Kosmopolit , aristokrata , oficir , ljubavnik koji je počeo da piše sa 15 godina , nasuprot palančkom učitelju i činovniku koji je čari pisanja otkrio u 33 godini .

Život pod svjetlom velegrada , plemićkog elitizma i laganog lebdjenja od žene do žene , uz zvuke valcera i mirisa bjelokosne nagosti, u pauzama između dvoboja nasuprot života uz gusle i vjekovnom mitu o izgubljenom ratu u učmalim okovima palanačke malograđanštine ! Iz potpuno različitih miljea i spisateljskih predispozicija rađaju se dva ženska lika. Romantizam spram realizma ? Ne ! Romantizam je preteča realizma i takođe priča o stvarnosti ili je podražava i jedina je razlika u emocionalnom i iskustvenom autorskom pristupu djelu.

Obrazovana , tanana , suptilna , bez izrazite ljepote , ali bogougodna i prirodom ponesena plemkinja , ma , djevojčurak , Tatjana Larina (17 godina ) , odrasta na selu , susreće umornog i rezigniranog , nešto starijeg i usporenog pjesnika, svjetskog putnika i zavodnika iz metrople.

Ništa starija ali prelijepa palančanka mezimica bogatog oca i miljenica zaljubljenih palančana poklanja svoje srce mjesnom zavodniku i srcelomcu, sitnom zanatliji u uzdizanju .

U tadašnjoj ruskoj književnosti baziranoj na stvarnom životu ekcesi na klasnoj i staleškoj osnovi su skoro nezametljivi. U palanačkoj stvarnosti silom prilika to je skoro svakodnevnost , jer se društvo poslije vijekova robovanja nalazi u fazi nacionalnog buđenja i tranzicije .

U svijetu valcera djevojka sa sedamnaest godina se tek predstavlja društvu i svečano uvodi u koloplet sjaja i raskoši balova i dvorskog života . U palančkom i ruralnom svijetu , bilo srbijanskom bilo ruskom djevojka sa sedamnaest godina je prezrela udavača.

U tim godinama hormoni lude . Djevojke ponesene pričama , romanima , famama , maštom , tračevima sanjaju o vječnoj ljubavi i nesagorivoj strasti , princu na bijelom konju i žive u nadi da će one biti miljenice sudbine koja će im ispuniti snove i želje. U toj vulkanskoj procesiji i razmeđi prirodnog buđenja i htjenja , neiskustvu je teško prepoznati Princa od šićardžija , ubleha. ispraznosti…

I desi se ono što je sudbina ( u ovom slučaju sveprisutni pisac ) skrojio svojim junakinjama.

Tatjana doživi strasnu ljubav ne znajući da je to samo prolazna avanturu za Evgenija Onjegina , puškinovskim likom . Post festum dolazi svijesti da je bila naivna žrtva serijskog zavodnika , koji uz to nema hrabrosti za neke konkretne životne odluke. Zbunjena , iskorištena i bolna od ljubavi , vraća se prirodi koja u njoj budi razumnost i ona sazrijeva i odrasta u mladu damu koja čini se zna šta hoće od života i logično , nadrasta nezrelog ( iako životno mnogo iskusnijeg ljubavnika ) . Shvata sve zablude mladosti i vraća se tamo gdje misli da pripada , porodici i prihvatajući uzanse ustaljenog načina života , udaja , djeca i vez , poneki bal , možda flert ili avanturicu bez obaveza i bez obzira na sveukupnu prozaičnost i ispraznost.

Zona živi u zlatnoj krletci okružena svitom kao neka dvorkinnja. Čitava palanka je pod njenim nogama. Može da bira koga i šta hoće . Treba samo da upre prstom u izabranika i da to njen otac hadži Zamfir aminuje i poploča joj životnu stazu dukatime. Latentna i uznemirujuća nelagoda u grudima , u skutima , u venama , nošena mirisima proljeća i sveopštim buđenjem života i uzburkana vatrenim pogledima palanačkog ljepotana ; nagovara je da upre prst u izabanika . Mane je perspektivni , mladi sitni kujunđija ali Zonino srce upire prst na njega.

Avaj! Otac ludi , rodbina i čaršija se zgražavaju , ali eto , dvoje mladih se poslije silnih peripetija , zamki , izdaja , podmetanja, protivljenja sjedinjuju bračnom zakletvom.

I tu se dešava ono što lično zovemo nedovršenim romanom. Oni su se uzeli i čiča miča gotova priča. A nije ! Mladost nema pojma o životu i ljubavi . Uzavreli damari zamagljuju um , i on se rasprskava kao sapunski balonćići na vjetru. No , nećemo širiti priču i gledati u šolju budućnosti , jer možda je i bolje ostaviti čitaocima nadu da sve bajke imaju sretne završetke.

I sada se postavlja pitanje analize likova. To je urađeno kako to nalaže komparativna književnost , sveobuhvatno , nepretenciozno i podložno subjektivnim intervencijama..

Svako ima pravo da bira svoju junakinju; odnosno analizira i prihvata junakinje i djelo na svoj način. Intelekturalni , emocionalni , statusni … i ini srazovi čine svaku jedinku drugačijom i ona se na osnovu tih predispozicija ( određuje ili ne određuje ) prema datoj junakinjama i djelima.

Prije nego obznanimo svoj izbor , osjećamo dužanost objavljivanja još nekih natuknice . Puškinovski / Don Žunaovski tipovi ( suvišni ljudi ) su čest gost svjetske , posebice ruske književnosti. Nažalost , ta slava svjetla pozornice često prebacuju na Bajrona , Vronskog , Rodolfa …

Puškin u genima i poetici nosi sve predispozicije da odškrine vrata za serijsko štampanje ženskih likova tipa Tanje Larine. Ana Karenjina , madam Bovari, Ana Snjegina , pa čak i Lare iz Dr. Živago …Iskustveni senzibilitet svakog autora određuje način kako dekrešendom utišati pa ugasiti malopređašnji krešendo.

Zona je postala sinonim svih žene čija sudbina , ljepota i odabir slobode izbora treba biti utamničena strogim stegama malograđanštine . Prvenstveno zbog njene nasljendice Koštana i njene nepatvorene ljubavi prema muzici , pjesmi , općenito prema životu , a manjim dijelom zbog Mitketa , bekrije , pjesnika , filozofa , naš izbor uz dužno izvinjenje i sućut Tatjeni Larinoj je Zona .

Unatoč i uprkos svemu svim Evama / Havama , Editama , Zonama , Larama , (Joh)Anama , Koštanama , Taisama … Meme la Bella , u svim vremenima , prošlim , sadašnjim i budućim , sa ljubavlju i poštovanjem poklanjamo anđeosko perje i satenske papuče sa vrpcama iz , srcem tkane , biserne sehare savršene ljubavi ,

Čuperak kose obično nose

neko na oku,

neko do nosa,

al ima jedan čuperak plavi

zamislite gde?

– U mojoj glavi.

Kako u glavi da bude kosa?

Lepo.

U glavi.

To nije moj čuperak plavi,

već jedne Sanje iz šestog “a”

Pa šta?

Videćeš šta – kad jednog dana

čuperak nečije kose tuđe

malo u tvoju glavu uđe,

pa se umudriš,

udrveniš,

pa malo – malo… pa pocrveniš,

pa grickaš nokte

i kriješ lice

pa šalješ tajne ceduljice,

pa nešto kunjaš,

pa se mučiš,

pa učiš – a sve koješta učiš.

Izmešaš rotkve i romboide.

Izmešaš nokte i piramide.

Izmešaš leptire i gradove.

I sportove i ručne radove.

I tropsko bilje.

I stare Grke.

I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

Sad vidiš šta je čuperak plavi

kad ti se danima mota po glavi,

pa od dečaka- pravog junaka

napravi tunjavka i nespretnjaka.