Monthly Archives: Juni 2025

Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :

 -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No , glasnija je guši i pobija.

 Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem..

 Darujem…

 Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.

 Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

 Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.

 Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

 Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 Grlica mi na lijevo rame doleprša.

 Čitamo.

 Dobri moj,

 Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Davno nekada , dok sam “dijete”  bila,nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.

 Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka, koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

 Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.

 Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 Te tvoje skoro crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.

 Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.

 U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. Jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…

 Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.

 Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.

 Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.

 ”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

 Dogodilo se , to što se dogodilo.

 Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

 Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

 Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

 I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka one noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.

 Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

 Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

 Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

 Htjela sam da se sjećaš one Frke, one tvoje malene   djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

 Mili moj

 uvijek sam samo tebe voljela

 Ti

 oprosti mi.

 Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

 Zauvijek tvoja mala Frka

 P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti, našoj Bosni zemlji Nožije milosti –  Novi je vakat , dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

 Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.

 Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.”

 Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.

 Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

 Dijete je samo to od života htjelo.

 Ljubav i ništa više.

 Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

 Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.

 Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i rumori. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa neba mojoj malenoj Grlici šalje.

Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.

 Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

 Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.

 Spremna je.

 Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje. Mnogo.

 Odleti i dio moje duše sa njom.

 Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .

 Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.

 I nek ti druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.

Muzika utihnu.

 Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.

 Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.

 Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.

 A u međuvremenu? Tajac. Tišina.

 Tišina i tajac.

 Samo pitanja.

 Kako, šta i zašto?

 Odgovori ?

 To će poslije doći, kontam.

 Ili neće. Bolje da sniju.

 (Frku, moju Malenu ljepotu i Frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…

 A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći , posla imao. Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Prekrasan dan   bio , na blistavu Modru rijeku me podsjetio.

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/