Često ćelom naslonjen na stablo lipe
koje u mom parku cvjeta i miriše
mislim na proljeća snena koja mi se kradu
Tiha bol u malom mozgu se javi
Ne proljeća snena mi se ne kradu
Ni ovo ni bilo koje zapisano u kalendarima
proljeća kradu prebudni ljudi
činjenjem i ne činjenjem
Proljeće se uvijek vraća
veselo , beharli , cvijetno ,
sa nadom da će ljudi shvatiti
da je ljubav sve što imaju
Kada vidi suze i bol na ovom dunjaluku
proljeće nema izbora
povlači se, stopu stopu
tiho i plačno poput uporne kiše
što nam tugu umjesto proljeća stere