Nikad ne znamo
šta gubimo tugujući
za potrganim listovima
krhkih ruža
prošlih dana
neki dan
a prije iskona
osjetih miris njen
podigoh jedan cvijet
srebren od boli
i mojih suza
okrenuh ga prema gore
šapnu mi
ispleti niti nove
nekom će trebati
meni je dobro mili moj
nema kajanja
Brzopleta i neiskusna stvorenja trenutka,
mi smo oni što prekidamo rad bogova.
U palatama Eleusisa i Ftije
Demetra i Tetida potiču dobro delo
ponad visokih plamenova i teškog dima.
Ali, Meta neira uvek bane
iz kraljevskih odaja, raspuštene kose, u panici
k'o i Pelej, koji se stalno upliće.
Užasne su večeri hladne,
Vetar što drhti od nespokoja,
I drumom uznemirujući šum
Nestvarnih koraka bez boja.
Ko osećanje na bolest skorašnju
Hladna je svitanja pruga,
Pouzdan znak da smo u vlasti
Neraskidivog nekog kruga.
Sergeju Jesenjinu
Otišli ste, što no kažu, na svijet drugi.
Pustoš… Ljetine, postajući zvjezdanost.
Nema više ni piva,ni druga više ni
Ne Jesenjine, nije ironija Vama. Trezvenost.
U grlu je grudva bola, a ne smijeh.
Vidim – prerezanim rukama, dižete
vlastitih kostiju mijeh.
Prestanite! Dosta! Zašto buncate?
Hoćete da lice skrije posmrtni veo?!
Vi ste preterivanju skloni znate
Ko što niko na svijetu ne bi umjeo.
I zašto? Po čemu? Nedoumica pada.
Zamuckuju kritičari: razlog svega toga
je ovo, je ono… a, u stvari nema sklada,
u bilansu su – piva i vina mnoga.
Vele – da Vam boemiju zamene klasom,
klasa bi uticala na Vas i sporazum.
A zar bi ona ikad žeđ gasila kvasom?
I kada se opija klasa čuva razum.
Vele – da su Vam nekog nasrtljivog dali,
postali bi ste sadržaj dozvoljeni
Na dan bi ste po sto stihova pisali,
zamorno i dugo k’o Doronjin.
A ja mislim da se to osjeti,
Na sebe bi ste još pre digli ruke.
Bolje je od vode (vođe) umrijeti,
Nego od slučajne dosade !
Uzrok nestajanja nisu – nož, ni riječi
ni uže s nekog vratila.
Možda vene ne bi trebalo sjeći,
da je u „Angleteru“ bilo mastila.
Obožavatelji radost: na bis!
Skoro cela četa protiv svojih žila!
Zašto množiti broj samoubistava?
Bolje povećaj proizvodnju mastila!
A sada u grlu – zauvek ni slovca.
Teško je i glupavo biti misterija.
Za naciju, jezikotvorca,
umro je reski majstor, boemija.
Sa prošlih sahrana, čak i blatne,
zadušnih stihova nose rite
Rime o humku k’o ćuskije mlate –
zar je to poštovanje poete?
Ni spomenik vam nisu doneli-
Gde je onaj, granita il’ bronze luk?
A k’ rešetkama sećanja već su poneli
svetačkih uspomena huk
Vaše se ime maramicom slinavi,
I vaše reči Sobinov balavi,
I bunca sto je breza usahla-
„Ni reči, o dru-ug moj, ni uzda-a-a-ha“.
Eh, treba pokazati priču,
tom Leonidu Leongriniču!
Treba ustati kao galamđija
Neću da se moj stih obrće i blati!
Ućutkati ih uz tropost svetinja
i u Boga i u mater ih poslati!
Nek se rasturi ta netalentovana pogan,
šireći šinjela jedra mrka,
neka u ludom bjekstvu Kohan
izbode ljude šiljcima brka.
Gadovi se moraju prorediti.
Posao – da se zaustavi ne sme!
Život svakako iznova preurediti,
pa tek onda pisati pesme!
Za pero to vrijeme – lako nije,
ali recite, Vi, bogalji, sakati,
gde je, kada i koji to genije
birao put utaban i lahki?
Reč je – vođa ljudske jakosti
Napred! Da bi vreme suštinom
otišlo, i veze da bi tankosti
bile za prošlošću svislom.
Malo je radosti na našoj planeti.
Neka nas budućnost sa veseljem veže.
U ovom životu nije nam teško mreti.
Izgraditi život – daleko je teže.
Feeling Good
Birds flyin’ high you know how I feel
Sun in the sky you know how I feel
Breeze driftin’ on by you know how I feel
Its a new dawn, its a new day, its a new life for me
yeah, its a new dawn its a new day its a new life for me ooooooooh
AND I’M FEELING GOOD
Fish in the sea, you know how I feel
River runnin’ free you know how I feel
Blossom on the tree you know how I feel
Its a new dawn, its a new day, its a new life for me
And I’m feelin good
Dragon fly out in the sun you know what i mean dont you know
Butterflies all havin’ fun you know what I mean
Sleepin’ in peace when day is done that’s what I mean
And this old world is a new world and a bold world for me
Stars when you shine you know how I feel
Scent of the crime you know how I feel
Your freedom is mine, and I know how I feel
Its a new dawn, its a new day, its a new life for me
(Free styling)
OH I’M FEELING GOOOOOOOOOOOOOD
Dobar osjećaj
Ptice lete visoko, znaš kako se osećam
Sunce sija na nebu, znaš kako se osećam
Povjetarac lagano struji, znaš kako se osećam
Novo svitanje, novi je dan novi je život za mene oh
I osećam se dobro
Ribe su u moru, znaš kako se osećam
Rijeka slobodno teče, znaš kako se osećam
Drveće behara , znaš kako se osećam
(Refren)
Vilin konjic je odletjeo ka suncu, znaš li šta mislim, ne nemaš pojma
Leptiri se zabavljaju, znaš li šta mislim
Spavati u miru kada se dan završi znaš šta miuslim
To je ono što mislim
I ovaj stari svijet je postaje novi i slobodni svijet
Za mene
Zvijezde kada te osvjetle znaš kako se osećam
Miris tog zločina, znaš kako se osećam
Tvoja loboda je moja ti znaš kako se osećam
Novo je svitanje, novi je dan, to je jedan novi život za mene
Oh osjećam se odlično!
Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni!
Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg’ se uruši ovaj svijet prolazni,
ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara,
užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi,
Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi,
peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti.
Za dobro se djelo odluči i ustani!
u tvome oku sat ponoći otkucava
post festum jeca
post skriptum vrišti
uberi me mili
ej kalendari nesretni
tužno šapću
idi dijete nesretno
vrime za te nikad ni
ne vjeruje srce pameti
pa mi tebe poklanja
dan za danom
tamo – A gdje si ti
nije više bjela dama
niti tužna niti sama
za šaku dukata suza kaplje
sne voljenog lagano je prodala
Hoću da znam
Samo jedno
Znaš kako to izgleda
Dok gledam
kristalni mesec, crvenu grančicu
klice jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
vatre neopipljiv pepeo
ili izborano telo oborenog stabla
sve me vodi tebi
kao da je sve što postoji,
miris, svetlost, metali
poput lađica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.
E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.
Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer sam te već zaboravio.
Ako smatraš dugim i ludim
Vetrove velova
što prolaze kroz moj život
i odlučiš
da me napustiš na obali
srca u kome imam korjenje
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korjenje
u potrazi za drugim tlom.
Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da budeš moja sudbina
s neumoljivim žarom,
ako se svakoga dana uznese
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o mila
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni sve je neugašeno ništa zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
