autor
Hajro Šabanadćović
Svijet maglica Crvena zviježđa
Boje zrelosti Okus jeseni
Bebica Niti
Cvijetni oblaci nad Modrom rijekom Proljetna Modra rijeka
Ostrvo ljubavi Brežuljak žuti
Tebi
koja si čuvarica mojih grijeha
strožija od Kerbera
poklanjam ključeve
Tišina i sni
u kojima srce moje
od iskona počiva
čekajući da mi se javiš
da mi u život dođeš
da te sleđenu i blistavu
čednom ljubavlju grijem
Tebi
radi koje riječi nježnije su
od suze djeteta
kada mu dojku iz ustiju otmu
poklanjam čula svoja
a mi kažu
voljeti bez suza
ne biti dobro
ljubiti bez boli
nema okus grijeha
darivati se bezuslovno
jedino vrijedi
Tebi
koja svojim putima odiš
lepršavija od labudice
vraćam slobodu
oceana i dodira
u kojima duša moja
od iskona tebe traži
čekaću da mi se vratiš
da nađeš svoju sjenku
drugu polovinu mene
bez koje se živjeti
nikada nije moglo
Dok sluša da se govori
o društvu bez klasa i razreda
dječak sanjari
o svijetu u kome se nećer ići
u školu
Sa blagonaklonom nepažnjom
on se smješka
dok profaca-istoričar
govori da će već i on
dječak
sigurno biti pripadnik tog društva
i dok nastavnik
govori o tom velikom događaju
dječak ne razumije više
ni jendu njegovu pišljivu riječ
prestaje da ga sluša
Ipak uzgred osmjehujući se
dječak douznaje d aje poslijednji od poslčijednjih
u Katihizisu znanja
Treba d avas je sramota
naglašava najzad profesor
kad opazi da ga dijete i ne sluša
A zašto da me je sramota
dječaj bezazleno odgovara
Niste li mi vi smao kazali
da će uskoro doći vrijeme
kada će poslijednji biti prvi
Zato
ja čekam.
Spajalicu zlatnu i novu
nađoh pokraj puta
ja sretnog li čovjeka
smješi se klovn
srce moje
sada možeš spojiiti nebom
i jednu ljubav moju
samo koju
likuje šatirani crvenko
ipak me tješi
znam tango plesati
i u snu i na javi
u oceanu tišine
i sa velovima vrelim
sada se lakše diše
treba ti još samo malo
tisuću spajalica manje jedna
da spojiš usnule ljubice
i rasute damare svoje
sa dolinama nebeskih tišina
Jutro je. Oštar mraz spalio zeleno lisje,
A tanak i beo sneg pokrio polja i ravni,
I sniski, trščani krov, u daljini gube se brezi
I kruže vidokrug tavni.
U selu vlada mir. Još niko ustao nije,
A budan petao već, živosno lupnuvši krilom,
Pozdravlja zimski dan i zvučnim remeti glasom
Taj mir u času milom.
Il’ kadkad samo tek zviždanje jasno se čuje
I težak, promuko glas. To lovac prolazi selom,
I brže mameći pse, poguren u polje žuri,
Pokriven koprenom belom.
Svuda je pustoš i mir. Noćna se kandila gase
A sveži, jutarnji dah, preleće doline mirne,
I šum se razleže blag, kad svojim studenim krilom
U gole grančice dirne…
Ti amo
Ti amo dove sei andato
Amore mio, amore mio
I remember when I saw your face
You caught me smiling, I had to look away
And I could not resist the promise of your kiss
Now, dream is all I do, of paradise and you
I wanna be where the sun is shining
Amore mio
I wanna have you there beside me
Amore mio
Now those lazy summer days
They seem so far away
Wherever you may go, ti amo
I remember sunsets on fire
Night of endless passion burning with desire
I close my eyes and I can see your smile
Sky is clear, the ocean blue, I'm in paradise with you
I wanna be where the sun is shining
Amore mio
I wanna have you there beside me
Amore mio
Now those lazy summer days
They seem so far away
Wherever you may go, ti amo
Take me back to where the magic is
Let me hold you in my arms under the stars
Rainy days and lonely nights
Only darkness there's no light
Without you in my life
Ti amo
I wanna be where the sun is shining
Amore mio
I wanna have you there beside me
Amore mio
Now those lazy summer days
They seem so far away
Wherever you may go, ti amo
Volim te
Volim te iako odlaziš
Ljubavi moja, ljubavi moja
Sjećam se kad sam vidjela tvoje lice
Uhvatio si me nasmijan, morala sam gledati i dalje
Nisam mogla odoljeti obećanju tvog poljupca
Sada, san je sve što radim, od raja do tebe
Ja želim biti tamo gdje sija sunce
Ljubavi moja
Želim da si tu pored mene
Ljubavi moja
Sada oni usporeni ljetni dani
Izgledaju tako daleko
Gdje god moraš ići, volim te
Sjećam se vatre na zalascima sunca
Noći beskrajne strasti gore od želje
Zatvorim oči i vidim tvoj osmijeh
Nebo je jasno, okean plav, ja sam u raju s tobom
Ja želim biti tamo gdje sija sunce
Ljubavi moja
Ja želim da si tu pored mene
Ljubavi moj
Sada oni usporeni ljetni dani
Izgledaju tako daleko
Gdje god moraš poći , volim te
Vodi me tamo gde je magija
Dozvoli mi da te držim u rukama pod zvijezdama
Kišni dani i usamljene noći
Samo mrak bez svjetla
Bez tebe u mom životu
Volim te
Ja želim biti tamo gdje sija sunce
Ljubavi moja
Ja želim da si tu pored mene
Ljubavi moja
Sada oni lijeni ljetnim danima
Oni izgledaju tako daleko
Gdje god moraš poći, volim te
Anatol Frans,
Crveni krin
Ljubav je kao i pobožnost, dolazi kasno. U dvadeset godina žena nije ni zaljubljena ni pobožna, sem kakve specijalne naklonosti, neke vrste urodene svetosti. Žena najcešce podleže ljubavi i strasti tek u doba kada je samoca više ne plaši. Strast je doista suva pustinja, zapaljena Tebaida. Strast je profani asketizam, isto tako težak kao i verski asketizam. Otuda su velike ljubavnice isto tako retke kao i velike pokajnice. Oni koji dobro poznaju život i svet, znaju da žene ne meću rado na svoje nežne grudi kostretnu košulju istinske ljubavi.“
__________________________________
“- Hoćete da govorite o nekome koga sam juče videla na stanici? Uveravam vas da je bio najobičniji susret.
On oseti bol primetivši da se ona ne usuđuje da kaže ime onoga o kome je govorila.
– Tereza, on nije došao radi vas? Nije li vas on nagnao da mi na obali Arna kažete “Ne mogu!” On vam nije ništa?
– Uveravam vas da me ni u kom pogledu ne interesuje i da ne shvatam šta možete misliti.
– Žena ne može biti ljubomorna na isti način kao i čovek, niti osetiti ono što nama daje najviše patnje.
– Ništa o tome ne znam. Zašto?
– Zašto? Zato što u krvi, u mesu žene nema onog ludog i plemenitog besnila za posedovanjem, onog starinskog instinkta od koga je čovek stvorio pravo. Čovek je bog koji svoje stvorenje hoće celo. Od nezapamćenih vekova žena je stvorena za deobu. Naše strasti odrđuje prošlost, tamna prošlost. Već smo bili tako stari kako smo se rodili! Ljubomora je za ženu samo povreda samoljublja. Kod čoveka je to mučenje duboko kao moralni bol, stalno kao fizička bol… Pitaš zašto? Zato što si ti uprkos mojoj potčinjenosti i mom poštovanju, uprkos strahu koji mi ulivaš, materija a ja ideja, ti stvar a ja duša, ti glina a ja majstor! Šta je smerni i grubi grnčar kraj lepe amfore? On je bedan. Jest, ja sam ljubomoran. Znam dobro šta je u mojoj ljubomori. Kad je ispitujem, nalazim u njoj nasledne predrasude, gordost divljaka, bolesnu osetljivost, smešu glupe sile i svirepe slabosti”
__________________________________
Ne voliš me više. Ali, tim gore po tebe! Ja tebe volim. Nije trebalo da se daš. Ne nadaj se da ćeš se izvući. Sve si učinila da te volim, da sam ti privržen, da ne mogu živeti bez tebe. Poznali smo zajedno zadovoljstva koja se ne daju zamisliti. Ni ti se nisi odricala svoga dela. Nisam te ja na silu uzeo! Htela si. Još pre šest nedelja bila si zadovoljna. Bila si za mene sve. Ja sam bio sve za tebe. Bilo je trenutaka kada više nismo znali da li sam ja ti, ni da li si ti ja, i sad hoćeš da te najedanput ne znam više, da budeš za mene tuđinka? Tvoji poljupci, tvoj dah na mome vratu, tvoji uzvici, sve to, dakle, nije istina? Sve to ja izmišljam, je li? Pa dobro, ja se nisam izmenio. Ja sam ono što sam i bio! Nemaš ništa da mi prebaciš. Nisam te varao sa drugim ženama. Ne zbog toga da bih to sebi zapisao kao zaslugu. Nisam mogao. Kada je čovek tebe spoznao, i najlepše su mu bljutave. Nikada nisam pomislio da te varam. Zašto me ne bi više volela? Odgovori mi, odgovori… Reci da me još voliš. Reci, jer je to istina. Tereza, odmah ćeš osetiti da me voliš kao što si me nekad volela… (on polete ka njoj, vatren, raširenih ruku. Ona ga, očiju punih straha odbi sa ledenom grozom.) On razume, zaustavi se i reče:
-Imaš ljubavnika!“
___________________________
“- Vi dakle mislite da žena treba da se sjedini sa mužem čak i posle smrti?- Izvesno da treba. Brak je za vreme i večnost. Pa vi ne znate za istoriju dvaju mladih supruga koji su se voleli u provinciji Overnj? Umrli su skoro u isto vreme i položeni u dva groba razdvojena jednim putem. Ali je divlja ruža svake noći prebacivala svoju rascvetanu vrežu s jednog groba na drugi. Morali su sastaviti kovčege.”
Kako izbrisati tragove
Ako oni postoje u sjećanju
Kako brisati riječi
A na tlo su pale
Kako brisati misli
Ako povrijede
Kako zatvoriti vrata
Prošlosti koja još boli
Ne nikako
Dobro to ne biti
Samo hudi
povrijeđeni
Brišu
Riči
Snove i tragove svoje
Lako se zagubit
A vrata ne pomažu
A žao mi
Kriv sam
Što sve shvatam