Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim, Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima, Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna, S odmah zaboravljenim čarima, Rođenje i smrt zamršava njihove dodire U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje. Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java; Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.