Mila
Sunce još uvijek izlazi na Levantu,
obasjavajući tebe , izvoru moje ljubavi.
Zraci polako slaze k tvome srcu, kao plavet neba,
koje našom ljubavlju svijetli.
Kada god moje riječi tebi ode,
kao da pišem neku bajku.
Slike mi se same vežu,
vidim te
kao prelijepu djevojčicu.
Princezu, na ljuljački ljubavlju vezanu o beharli trešnju,
nad tepihom mirisnih djevičanskih ljubičica.
Radovanje moje ,
Nije bitna svjesnost da smo oboje malo drugačiji,
i da ja imam koju godinu više , nešto više , nego bih volio da o tome pišem.
U bajci je sve moguce.
I cjelov spustiti tamo gdje nije čedan, ali je unatoč tome blizak i predivan.
Ali kad god ti pričam o nježnosti ja drhtim kao dijete.
Nije to drhtanje da ti se ruke ili tijelo tresu.
To je drhtanje unutar tijela,
uglavnom u predjelu grudi , ruku i usana,
najčešćih eksponenata taktilne ljubavi.
Kada prilazim tvome biću , tvome tijelu,
to činim kao da prilaziom nečem najkrhkijem ,
što se može jednim dodirom polomiti.
Osjećaj mirisa Krhke ruže koja sanjivim mirisima krade
najnježnije damare ; Maksumčeta,
koje se još vrzma mojom dušom u
potrazi za poslijednjom Anđelom koja zemljom hodi.
Djevojčice
A ja ne želim da te povrijedim.
Bog Jedini mi je vjedok.
Zato se maksinmalno trudim da u tvojoj i svojoj milosti i nevinosti ,
ne učinim neku grešku.
povrijedm tvoju dobrotu i čednost.
A i ne znam kako se može povrijediti kap rose,
koja kristalnom nevinošću sve više postaje gospodar
vazduha koji dijeli sjedinjene daške naših grudi.
Ne bih rekao da je to puko gospodstvo.
Malena.
to je nešto što ne znam objasniti.
Zreo sam i odrastao čovjek, (valjda)
ali samo sam se još jednom u životu tako ponašao.
Sa bojažljivošću i strahom.
Nije to strah i bojažljivost uplašenog čovjeka.
To je osjećaj miline i ljepote čovjeka ,
koji se boji da ne izgubi tu milost ,
koju mu je samo Nebo poklonilo.
Kada god ti se trebam obratiti riječima , dodirom ,
mislima koje nisu u skladu sa mojim mnijenjem tebe,
i moje , uslovno rečeno , naše ljubavi ,
zastanem, gladajući u oči prelijepog laneta,
razmišljam da li se smijem tako izraziti.
Ipak to činim ,jer mislim da pisanje ne bi bilo živopisno i interesantno,
ne bi iskazalo plavet i bjelinu moje ljubavi, i ti bi , možda , slegnula ramenima:
-Baš je dosadan!
Jedina moja, djevojčice nezgrešna.
Ti si moja ljubav.
Nikad nisam nalazio razloga zašto bih te prestao voljeti ili prestati sanjati o Modroj rijeci.
Jedino je nad njom nebo plavlje od naših snova.
Ugodan san pod zvijezdama i čežnjom blagosti ljubavi moje.
S poštivanjem tvoje Maksumče
