Tatjana Lukić – U Sarajevu
postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji
ali se ja prema gradu ne pomjeram
znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli
živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke
i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:
sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?
i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?
1989.
… Apolonov prst prizilazi
iz Brda umjetnosti ili Sunčanog brda.”
**
ovo ti je sunčev prst
prstenjak
on nije za ures
imaš ga za čudo
prije divljeg pohoda na dlan
tu se gnijezdi
odbjegla
linija života
njome dereš mrežu
gusto tkanje sudbe
božijim noktima usječene mliječne staze
i prečice
njime mrsiš hod zloduha
i remetiš tajni plan
on ne šara laže
iz njega se pile novi puti glave
izvlači se pijavica – nova crta srca
i ružičnjak procvjetava – nov venerin brijeg
svi predjeli dlana
-križ položen modar otok
pritajene četvorine
po mjeti su tvoga bila
ta sunašca što izlaze iz ovog prsta
tvoj su rodoslov
-svojim dahom izrezbaren
rodni list
i umrlicu
Topla je i svijetla riječ “ljeto”
Kod svake list je, poput malog uha,
Trepereć slušo strah tvog bludnog duha,
Što drhtaše u šumi blizu grada
U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
Topla je i svijetla riječ “ljeto”.
Svaki list je znao izreć “jesen”,
Kada bi tiho pado vlažan rujan
Ko tvoja usna; mekan, jedva čujan;
Tvoj duh bi presto na šum da treperi
Šapćući lišću: mek nam krevet steri!
Svaki list je znao izreć “jesen”.
A sad lišće ne šapće, nit sluša:
U krovištu sad naše male šume
Blijedi se snijeg i ulazi u me
Ledena sumnja: je l’ tu ljeto vrelo
I jesen bješe, kada tvoje tijelo
Bijelilo se, toplo kao duša.
***
Proročki dahu u stihu mome,
Dahu živodajnog mu duha,
Dotičeš li se ti srca kome,
Do kakvoga dopireš sluha?
Il si prazniji od melodije
Tih u pijesku školjki koje
Ne otvoriše nikom ko žije
Krug ocrtani krasa svojeg?
Krećemo na put. U susret Jeseni.
Krešteći, plačući, zaneseni.
Dva jastreba posustalih krila.
A Leto već rađa nove pirate,
novih jastreba krila već se zlate.
Nebom već pustoše strasni sudari.
Letimo iz Leta, strašću zaneseni,
staćemo s Jeseni, kad nebo zaseni,
nakostrešeni i zaljubljeni.
Poslednji je to dan naših bračnih noći:
jedno drugom ćemo iskljuvati oči
i pašćemo mrtvi u ševar jesenji.
I Pročelje i Začelje
Sjećanje – ko Kuća – ima –
A i Tavan isto tako
Sa Smećen i Miševima.
Zatim Podrum dublji nego
Što i jedan Zidar sanja –
Pripazićeš da Dubina
Njegova nas ne proganja
uvijek aktuelno
Iz arhiva
-pa onda 7 mil.g. nikakvog pomaka Iili se eveolicija odvijala lanac po lanac DNK svakih nekoliko tisuća godina, rođene su gorila.Dakle Gibonka je majka Gorile.-ne kažu nam neuki kada su nastali šipanze i ljudi , samo se zna da je prije 5,5 mil.g. križanjem gorila i šipanzi i ljudi nastao Ardipithecus, prvi ‘proto-čovek’, dijeli karakteristike sa šimpanzama i gorilama i ljudima.-od 3,9 do 1,6 mil.g. , javljaju se ,redom : Australopithecus afarensis živio je u Africi,Paranthropus je živio u šumama i imao ogromnu čeljust za žvakanje,Homo habalis u Africi ,fosilizovani tragovi Homo ergastera,ručne sjekire postaju prva velika tehnološka inovacija.Prije 800.000 godina – ognjišta i vatra utiču na drastično povečanje mozga .
Idite boni pa se liječite.
A po Bleklijevom institutu za drštvene i prirodne nauke :
Prije 400.000 godina – Neandertalci počinju da se pojavljuju i šire po Evropi i Aziji prije 200.000 godina – Homo sapiens – moderan čovjek – pojavljuje se u Africi
Prije 40.000 godina – Moderni ljudi stigli u Evropu i za 14 .ooo godina dostigli tehnologiju kojom su prije 26.000 godina napravljene piramide u Visokom.
Oni nama ne vjeruju . Kažu : što je mnogo , ponekad je premnogo.
Joj neukih insana , ljudi mili.
Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.
Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!
Još punih pet godina
mogao bih da te gledam
Danas je srijeda 10. jun / lipanj 2023.
Ovako su se dani podijelili:
160 umotanih u prohujalo sa vihorom i pokopanih ispod starog hrasta ovogodišnje historije . 205 se priprema za iste ceremonije.
Neobično , pomisliće neko. Dani tako tihi i dostojanstveno odlaze na vječne pute.
Nemojte da vas prevare. Tako oni levate vabe i svakog dana milione hablečina povuku sa sobom.
A te hablečine ?
E to vam je duga i druga priča.
Pričo ti njima il ne pričo , oni svoje pa svoje . Hajd da umetnu bar neku pametnu ! Jok boni . samo prepisuju i praver se pametni. Zaboravljaju , hablečina jednom , hablečina uvijek . A ima i ona : Što hablečina skonta to ni pametnom , a ni umjetnoj inteligenciji , ne mere na um pasti.
Eto , hablečine skontale da je zemlja dibidus ravna.
Kako će ba biti ravna , bune se pristalice teorije ravnog stomaka. Ni stomak nije ravan . Od onih koji nas zanimaju, niti jedan . Koliko god se blentovije trudile da ga istešu i izravnaju ne uspijevaju. Naprave neke ružne grbave gutice , kažu čvrste i ravne ko ploče čelika .
Aha kako ne!
Ako nešto dograđuješ i kljukaš sintetikom sigurno nisi pametan . Hne se truješ , hem si ekološki blećak ,a i pitaće te otrombljena , krvava i reciklirana starost gdje ti je bila lijepa i nedostižna mladost.
Ma ,sve što je protiv prirode je ružno.
Evo , pogledajte djela Fidije, Botičelija , Goje . Imal’ sekunde plastike i sintetike u njihovim tijelima? Ma ne morate ni savršenstvo njihovih divea i oblost i ljepotu njihovih stomaka gledati ; niste voajeri .
Recima zaigrajte pokera sa nekom svojom ljepotom. Nema veze ako ne zna. Tim još bolje. Čak i ako zna , intuitivno će izgubiti igru. Takav joj usud nanijećen . Mora izgubiti ; kad tad il sad pa sad. A i nije fol igrati običnog pokera i u lovu. Kažu kocka je zabranjena , ali ne zbog toga . Već kako ćeš igrat u lovu kad je ljubav u pitanju. To hablećine redovno rade , i gube i plaćanju
Znači mora se igrati striptiz poker. Anlaišete li? Ko gubi taj ima da se skida. Halju po halju. Joj miline ljudi moji . Dio po dio ljepot bisernog tijela pukne srećnika posred čelenke i mozak se devraniše i ne vidi ništa osim te galaksije ispred sebe .
Svako normalan zna št se nalazi u centru svake galaksije. Zato tu pamet nećemo širiti , nismo frajeri . Ko zna , zna. Daklen , ta bjelina se u svaki damar zabezeknutog insana zavuće i on bleji ko da se nekom čarolijom pred njim stvorila bjelokosna , mramorna Fidijina Afrodita , ili se dešava Rođenje Venera ili je zalegla Gola Maju.
Taka se vama prisnila vaša Ljuba.
A stomak ljudi mili .Tako lijep , bjel , podatan , nježan i obal do uzvišene ljepote , raskoši i savršenstva od koje zastaje dah. I pred takvim bićem se osjeća samo uzvišena ljubav i osjećanja . Jer te ljepote su predstavljena kao mitska čarolija ; žena majka , žena dijete , žena prijateljica , žena ljubavnici, žena insanska galaksija .
I oni nama zemlja ravna .
Kako će boni niti ravna kad nalikuje trudnoj ženi koja u svojoj ljepoti , u sebi , u svom okruglom stomaku nosi jedan čirav svijet .
Kako će boni biti ravna kad je Zemlja uvijek bremenita od ljepote i rađanja prekrasnih bića , na radost hajvanskih insana , a ća se mere i hablečina. Ima ih pa im se ponekad neka vijuga prosvijetli. Inače ko da nisu ni živjeli.
Što bi poete rekle:
Hablečina jednom i mrtvac jednom , ali zauvijek.
U prevodu :
Bolje biti hablečina nego mrtvac .Jes kako ne? Hablečine i ne znaju da su mrtvi , a mrtvac će jednom oživjeti i zaplatit za ono šta je radio .
O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.
Kako to beše isto:
udisati miris rascvalih lipa,
slušati tišinu parka –
pa tada najednom podići oči,
pogledom se sresti
i čuditi se sve do osmeha.
U tom osmehu
beše uspomena na jednog zeca
što je do malopre skakutao po travi;
to detinjstvo osmeha beše –
već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,
koga smo videli potom kako na dva dela
večeri neme ribnjak polovi.
A krošnje –
svojim rubovima prema čistom,
slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,
ocrtaše rub osmehu ovom
prema ushićenoj budućnosti na licu.