U meni sve plače
dok nad gradom kiša lije,
kakva se to čama stače
do srca što gorko plače?
O tiše,tiše,kiše,
po zemlji i po krovuĐ
Za srce što uzdiše
o tiše,pjemso kišo!
Plače ,bez smisla plače
duša što je patnja kuša.
Zar nevjerstvo neko jale?
Zar bez smisla grca,plače?
Njagore su patnje,čame,
kad ne zna zašto,s čega,
bez ljubavi i bez čaem
srca čame tugu mame!
Neznam gdje pocinje praznina mora
Ali slutim sto je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad
To je rijeka koja se ne ,vise ne vraca
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji ceka u daljini.
To je cvijet koji ne silazi vise
u svoj korijen
jer se ondje naselila buducnost
Nikad.
Sumna trava neizgazenih visoravni,
snijeg na planinama ,ljubicastim.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih,u sjaju zelje neugasle
Obazri se ,prepoznaj svoje Nikad
po iscezlim nizinama prostrto
I teska misao ,koju si zanjihao
postat ce blaga ,
jer je kraj nje covjek nerazumljiv
u svojoj samoci .
A kad se on pomakne u Noc
i u veliki uspavani prostor,
ispruzit ces za njim svoje ruke
i viknuti ;
Ne odlazi
– Gdje su labudovi? – Oni su odletjeli.
– A vrane? – Ostale su vrane.
– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.
– Zašto su otišli? – Da krila olagane.
– A tata gdje je? – Spavaj, spavaj, evo ga san,
San na stepskom konju samo što nije.
– Kuda će nas povesti? – Na labudov Don.
Moj labude bijeli, znaš, tamo ti je…
Ego . mržnja, kompeksi i ogorčenje su poslijedica praznog života. Prazan život je alter ego ljudi koji uprkos svim činjenicama , dokazima uporno guraju u prvi plan sbvoju neinteligenciju i neukost.
Od tisuću ispitanika njih 998 će vam gvoriti i pametovati o životu. Onaj hiljaditi će zaustiti da nešto kaže i odustati i žurno krenuti naprijed . A onaj jedan jedan će odmahnuti rukom i reći da nema vremena za gluposti i krenuti za prethopdnim.
Ovo nema veze sa pitanjima koje je boje trava ili nebo jer to je individualna percepcija. Isto tako nema veze sa dugovječnosti. Ima veze sa životom i njegovom kakvoćom.
Ko traga za smislom života taj uglavnom propusti život. A hrabre i inteligentne jedinke jednostavno nemaju vremena raspravljati se sa magarcima jer život nikoga ne čeka , samo odi dalje bez pardona .
Ako se ne živi isto kao da ne postojiš. Neki kreten je rekao : Mislim dakle postojim. Joj ublehe kažu mahalaši i dodaju: Živom dakle postojim.
Ako se ne živi isto kao da ne postojiš.
Ali to nije sve.
Neuki (oni koji nisu sposobni razumjeti istinu ) se udruže sa onima koji su zaslijepljeni egom , mržnjom i kompleksima ( ogorčenje praznoćom života ) želeći biti u pravu i kada su svjesni da su fulali istinu (život ).
Život je jedino mjerilo vrijednosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Pogled u budućnost nam govori da je prošlost bila milostiva,a život (sadašnjost) prelijep.
Kada neukost i komleksi postaju bučni i nerazumljivi , razum se povlači . Mir , tišina i guštanje u čarima života vrijede više od svih nebitnih prepirki i šupljanja.
Zragahzći za smislom života ljudi ne shvataju svoju neukost ; ko su , šta su i šta žele. Kako takvi ljudi mogu drugom savjete dijeliti i govoriti ko je i kakav je .
Takvima oduzmi mobitel, kompjuter i televizor i shvatiće ( ako im neukost i ego odzovole ) svu ispraznost svoga bivstvovanja.
No , molim , oprostite mi moju eventualnu neupućenost i smaranje , jer ponešto znam , a mnogo više toga ne znam i još uvijek učim .
.
Danas je Petak 6. Jun / Lipanj 2025. novozavjetne godine
Izlapilo je 156 dana , a nareduju se 209. za pljačku mafijaške oligarhije i ilmija.
Ponavljamo – danas je petak. Kažu i praznični dani su još uvijek. Ako nisu samo što nisu..
Kako za koga!
Mnogima je svaki dan isti ili gladniji od onog prethodnog.
Beskonačni niz dugih i gladnih dana.
Ne daju im hodže ,ilmije i druga sveštena lica i njihove gazde da dišu, otimaju im i poslijednju koru kruha iz ustiju. Udružena mafijaško zločinačka bagra na djelu, kako bi haško pravosuđe donijelo poresudu.
Danas smo poetski raspoloženi.
Pričaćemo vam jednu kratku štoriju o fatalisti.
Zapravo uvijek smo bili u dilemi da li su fatalisti ikad razmišljali o ekologiji.
A kada insan razmišlja , kažu to je filozofija ili bitak.
Glupaci. Pojma oni nemaju.
Čista je filozofija kada čovjek razmišlja o ničemu.
Pun mu mozak ničega, jer mu je i stomak nahranjen havom .
Pitajte nacionalističku bagru i fukaru, otimače narodskog blaga i njihove slugane ; sveštena lica.
Kad nemaš ništa u stomaku, normalno je da misliš na ništa.
Ako je hrana misaona imenica koja postoji samo u mašti , eventualno u kontejneru prosječnog stanovnika, onda je razmišljanje o ničemu jednostavno stvar neizbiora.
Ma kakva filozofija?
Nirvana!
Što bi poete rekle:
-Bolje biti fataljist nego hanefija IZ .
U prevodu:
Fataljist radi čistu ekologiju, a kuku hanefijama IZ i njihovim gazdama.Pocijepali se u vjeri i ljudskosti. Haman – taman dostatno za pržuna.
Gdje je pomenuti fataljist, pitate se vi?
Zauzet čovo . Ima pametnijeg posla fata listove, a hođe i ilmije džehenemske grijehove. Stvar ozbora. Sve je u parovima. Svako svome jatu i za svojim jatom leti , osim preletača.
Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčo majci raširenih ruka
I pado joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku… Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz reku,
I gledam na njene srebrne svijutke.
Jutros, kao i ti, lepa reko čista,
I moja sva duša žuvori i blista,
Razleva se, raste, i hučno koleba…
Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće
Ogleda se zora i plav šator neba.
Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti
Vreme je žena Ono oseća
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge kao kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućuje i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kad se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
Tu moru vremena zaustavljenu kao krv u venama plavim
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
I ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške A u stvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstava
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti ne dišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Dato mi je tijelo – šta s njim da činim,
Toliko mojim, tako jedinim?
Za tihu radost: disati, živ biti –
Kome se, recite, moram zahvaliti?
Ja sam vrtlar, ja sam i cvijetak,
I nisam usamljen u tamnici svijeta.
I već na stakla vječnosti leglo je,
S mojom toplinom, i disanje moje.
Šara će na njemu da se satvori,
Neprepoznatljiva od dana skorih.
Neka se sliježe mulj trenutka –
Neće nestati šara ljupka.
Ljubeci se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa cudnom ceznjom, da se nadju
U metezu stranih ljudi.
Razmisljaju o sebi cesto
I prevarit ce se kadikad,
Da su jedno drugo nasli,
A nece se naci nikad.
Pa ipak, on ce jednom doc
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noc
Uz uzdisaje mora bdjela.
Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu mislec koju trazi,
Ni slutit ne ce, da mu jorgan
Pokrivase vec njene drazi.
I mozda ce u restoranu
Iz one case on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.
Gledao sam mladu zoru,
kada jutrom istok krasi,
i rumeno lice svoje
kupa mora u talasi.
Pred čarobnim likom njenim,
pred zracima silne moći –
drhti, strepi, pada, bježi,
iščezava tavna noći.
Pa i meni kad se smrkne,
kad mi bolest grudi slama –
ja pogledam tebe, zoru,
i s duše mi bježi tama.
Srce plane vrelim žarom,
i nada se dignu dvori,
pa tad kliknem: “Pjevaj, srce,
ta pred tobom zora zori!”