Category Archives: K'o fol roman

 

Dan deveti

 

Slaveći jutra i naše susrete svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.

Tačno deset godina poslije na praznik tuge sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine,zapravo zaposlio me otac jer mu je dosadilo ono što se sklapalo oko mene ili se to njemu činili.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.

Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu moj prvi službeni put vodio u tvoj region na dva dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije te večeri sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa niti poduzeti bilo kakav korak.

Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu.

Hotel u kome sam odsjeo bio na obali jedne modro-zelene rijeke nalik onoj  Makovoj i mojoj  Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što išla je do izvora pa se završavala,ili se mnei zaljubljenom samo činilo.

Svu noć sam probdio.veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero na kojem  nestašni jesec hoće da najavi djecu koja se igraju i jure.

Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio deset godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec sa onih naših obala pustih,obala vrelih kad molio sam te da budeš kao more.

Bio je to onaj isti jesec što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero i okretao leđa da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja u  uzburkanom i zapjenušanom moru poljubce krili.

Sutradan kontakt sa  špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije deset godina.

Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.

To nije mirisalo na dobro.Zatim  sam žurio na drugi sastanak u narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.

Ona se zamislila,skoro ukočila ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom i da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala dobila dijete.Neko joj je  rekao da si opet trudna,i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu.

Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.

To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on ni one nisu mogli moju tugu.Bila je tako teška da je splav počeo tonuti u vodu kad sam legao na njegov drveni pod.Ni zrikavci se nisu glasali.Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušalvajući  mi nešto kažu.

Čini mi se da sam ih razumio.Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati  krajolike tvoje modre i malog princa dozivati,o majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati.Zelene modrina i  zelenobijeli žumor su te tješili.To me umirilo.Znao sam da si imala moćne zaštitnike.Aleju i modro zelenu rijeku.Nekako,ne znam zašto sam zaspao i usnio.

U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima sunca što se vješto kroz platane probijaju rubin boje iskri i pleše na tvojoj kosi .Vidim oči ti još uvijek iste.zaljubljene i čiste

kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim,ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto bježiš.

Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić  naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja koja nadomješta nihilističku prazninu govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego  su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim  ono jako sunce deset godina mlađe kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je princ mali i to sam ja,zamišljeni smo i tužni što nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajoli.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgbiti mene,sreću svoju.*

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne.Mislim oni galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.

Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.Par puta sam išao do tvoje ulice i prolazio kroz nju.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.

Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka  ni ja više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno u  očima .Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.

Obično sam boravio u hotelu  na obali one  rijeke čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri kad shvatio sam da bajka početa na moru ne završava tu veče i na tom slapu.

Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni ali i  suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene,kao u nekom činu teorije zavjere koja se,sasvim je moguće neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.

Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je  krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu..Ona je čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.

Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.

Detalje o poslu sam ti ispričao tek toliko da razaznaš kakve je osjećaje je izazvao nedostatak  informacija.

Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:

“Da li sam te mogao zaboraviti.“

Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:

“Nisam i nikad nisam ni trudio.“

Godinama poslije kada bi se koja decenija upotpunjavala svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:

“Da li je vrijedilo sve to?“

Sve to je podrazumjevalo tebe,tebe i mene,nas, tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca,mjesece,maglice,zvijetdice,more,pjesag i dane proljeća.

Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,potvdan.

„Da vrijedilo je mila moja.“

Svaki dan mog života u kome si bila ti bio je neki praznik,najčešće praznik ljubavi i radovanja.Te godine dok sam spavao na splavu Indexi su nam poklonili onu tužnu :

“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

 

 

Dan osmi

 

Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka,Majakovskog,Sen Egziperija…Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.

Ja sam ih tek upoznavao,a najviše ti si mi pomogla da ih shvatim i prigrlim.

Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola : Mislio sam,imaću vremena,kasnije ću te ili češ se sama  uputiti u nestvarni vrtlog poezijeAnabel Li,Ane Snjegine, Barbare, Marine.

Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme  utkivanja tvoga lika u srce.Tvoje ljubavi u moju dušu.

Jednostavno –  bio sam sebičan.

Poslije  sam saznao da je tvoje vrijeme za naših dana  već  bilo prožeto tegobom i tugom,moja malene ruke mile.

Sutradan se budimo,svako za sebe.

Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.

Nesvjesni prisustva mnoštva započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove  i utapaju se u njima,

Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.

I shvatim:“O milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“

Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti kao dijete malo veće.“

Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce,mjesec,zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.

Ponekad,samo ponekad i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika  ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.

I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi  smo se zagubili.

Boli sve to ljubavi moja i nedostaje mi.Mnogo mi nedostaješ maglice moja.Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.

Još uvijek se smijem i radujem.Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.

Malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena grudi.Još teže ono što trebao sam ,a nisam dobio. Uglavnom to mi nije žao.Možda bio samo jedan od onih koji su blatili nevino dijete,djevojčicu moju.

Naši susreti,divni susteri,susreti nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet ne vide strah, igraju se,i jure a ne žure.

Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića  nalik ljudima.

Mnogo mi nedostaje to proljeće kad bježeći  završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruža.

Naću ti  reći hvala za sve što si mi ili nisi dala, jer evo Bajku o nama samo za tebe pišem.

 

 

Dan sedmi

 

U vremenima naših života sve je bilo nalik na jedan začarani svijet iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje ,sve radi radosti povratka.Svuda odi ali svom Gradu čednosti dođi.

Krajem ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.

Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Iste godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.

Ponekad neka viša sila ili priroda pod nazivom sudbina odlučuju umjesto nas.Sve što mi je ostalo to je poneka ogrlica od staklenih perli,dvije slike i neizbrojeno mnoštvo ljubavi

Bile su to prve prave a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve one su krenule putem sreće svoje.

A mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Ako želiti prekinuti snove i prizvati smrt samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.

A poslije toga?

Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.Znali smo Putevi se ne vraćaju onako kako mi to želimo,postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.

Kad izgubiš nekog,ko ti je drag,kada neko koga voliš skrene sa puta koji vodi u središte srca ili barem u tvoj Grad, u početku ništa ne osjećaš.Misliš kako je sve lako i prolazno.

Onda se javi bol,oštra parajuća bol što ledi mozak.Pa opet bol  što guši i neda da dišeš.Nakon nekog vremena panika,napadaji panike i svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.

Praznina,bujice praznine i bespomoći.Svuda se okrećeš na sve strane lutaš i tražiš je.Nje nema,Ti to znaš i,ali opet te nešto tjera u potragu.Jedna završena potraga,još veća praznina.

I dok i dalje tragaš vrijeme prolazi.Mnogo vremena prošlog.Tada shvataš da možda uopšte ne želiš da je nađeš.Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena,možda čak starica neka.

Sleđeni mozak ledi srce ti postaješ usporen i sasvim nihilistički kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.

Samo duša i dalje rovari i sni,bajke prelijepe piše.Bajke o kojima nikad ne progovaraš,sve dok ne bude kasno za sve.

Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.

Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si želio.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posevice djevojčice su itekako iskrena.

Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke bremenitosti i bogatstva.Ono nemati poslije imati ti pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao.U tvome srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo koje ne možeš potrošiti za

svog vremena.Obogaćen si toliko da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.

Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima;ljubavi,dobrote,čežnje i strasti u čovjeku koji je imao pa nemao ima, da poželi to pokloniti svim ženama svijeta.Nekima onim iskrenim i dobrim pokloni i one to prihvataju kao sveobuhvatni ddar koji se vraća.Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju.Neke se nisu svikle davati,one i ne primaju darove.Neke i ne znaju šta žele.

Potom ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo.Vrijeme leti u snovima vidimo one djevojke,žene koje smo imali.One uvijek izgledaju,nježne i lijepe; mlade i zaljubljene,čak možda mlađe i zaljubljenije,nježnije i ljepše,nalik anđelama.Na licu stranca u ogledalu kupe se bore,kupe se sjedine,vid se muti,misao se brka.

Sanje o anđelama vremenom postaje jasnije,svjetlije i bolnije.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama,Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bij mogao ikako pomoći?I nadanja:sve je u redu,ljubav i dječicu ima,ponekad se sjeti mene.

A bilo nam je bilo nam je lijepo,milo moje.

Onda shvatimo od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne.Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše,nepopravljivi;ali u ljubavi nema ničega previše.

Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne postane kreten.Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne i tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.

Bajku to je već malo teže ostvariti.

Žao nam onih koji je ne dožive.U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,nema vremena ni za bajke.

Često prelistavam jednu mudrost koju sam kasnije spoznao:

„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to nešto dobro za vas.“

Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomognete svu ličnu bol,tugu i jad-Prava ljubav može pomoći da podnesete mnogo bolu,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molize i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njene i svoje.

I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.

Probudiš se a onda počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići sekunde.Mi se poudasmo i poženismo.U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  je bio Davor.Neki se nisu nikad kanonizirali.

Osvrtali kao da se nismo.Znali smo, iza nas je bio bol i tuga.Ali srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo da bi rastanak od boli značio rastanak od onih dječačkih dana i snova kada sve bilo je tako tako lijepo,usporeno i umirujuće.Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.

Otala je čista ljubav i snov koje smo sa njima snili.

Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.I ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali. Sve ove godina.Zbog tog djeteta i te djece, ona i one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječene u grudi,poput ordena  okačenih u nutrini srca.Što se desi  srcu to ostaje  srcu,zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.

 

 

 

Dan šesti

Sve se normalizovalo.Ti i ja smo,ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati ni znati.Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.

Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli,usud nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako da bi na kraju postalo zašto.Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se:eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto iako ga u duši nosimo.Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače jedan niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako dobro sjećam s sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene,njome govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke prema tebi.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi. Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli,i uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja,ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi proljeća tog i tih dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više,svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje.Život je kao vuneno ćebe od stakla,oštro,otrovno i stalno grebeTi to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu za mene za moju dušu.Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja ,što tvoje dječije srce i duša nježna nije znala.

Oh Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno od sanja.

Oh Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu poslije petnaest ljetnih dana proljeća moje molitve uslišene.

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.Zaboravih na molitvu što svaki rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Ne nije to bio utisak,bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.

Susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala,ili bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako davala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da nećeš  moći doći,tačno na vrijeme kao i uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“ – šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“ – smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje nije bilo,bez prestanka me gladala u oči.Smiješila si se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje oči.Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram i upijam one usne što nekad ne umiju da stanu.Ljubimo se i ćutimo vrijeme koje kao da želi stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.

Sunce treperavo uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno,uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,zaustaviti Bolero odvraćam pogledom ,sliježem ramenima kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer novi akter bajke ove nići je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi  mjesec koji katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu ipodvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara onaj isti put sa biserjem,rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih,bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi..

Krešendo.Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.,prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih  odsjaje što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica,zvjezdica,mjeseca,Bolera i nas.

Bolero posustaje.Usne rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.Proljeće i dobrota.Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja,Bolero nestaje nošen vjetrom.More se talasa.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao,naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu: Obala pusta,obala vrela…

 

Dan peti

 

Sutradan  nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela. Nije te puštala iz

vidokruga. Iako bajke su govorile o tome, tek tada sam shvatio zlo i tamu koje

neke spodobe  nose.

 

Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao da su

dobro i zlo poput sportaša različitih atletskih disciplina:sprintera i trkača na duge

staze ili maratonca.

 

Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto,uvijek

simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje

na njegov izvor.

 

Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu

je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To

je još uvijek normalno u SAD deklaratoru demokratije.

 

Inače čitav svoj život,Bessie kraljica bluza je u ime naroda svoga i svih porobljenih

i potlačenih krvarila u svojim pjesmama.

 

Dobrota je poput maratonca:sporo,dosljedno,uravnoteženo,spokojno,uglavnom

dosadno i sistematično.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.Dobrota je utkana u biće

svakog časnog čovjeka.

 

Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija.I njega su te

davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većina

se ljudi plaši ili strahuije za budućnosti.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:

 

-Šta ako me se ne sjećaš?

-Šta ako me se sjećaš a zaboravljaš uspomene?

-Šta ako ni snova nemaš?

-Šta ako si ravnodušna?

-Šta ako…/dalje ne smijem da mislim/

 

Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Prekidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to

malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Kotrlja se kao lavina brzinom

neupitnom, mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto

lijepo od ako ispliva.

 

Mnogo puta sam htio bih nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali

nisam  znao ni  kako ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni nadajući se

da još uvijek krik  onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni do tebe

mogu dovesti.

 

„Ništa se ne boj mila moja,ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te čuvam ljubavi moja.“

 

Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra,činilo mi se da se nisi ničeg bojala.

Ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.

 

Djeca se ne boje ničega,strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo

neke tete i čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju

sijača straha.

 

„Obećanja su šuplja priče.“ kako  bi ti govorila.

„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.

 

Nisam te uspio zaštiti dijete moje,obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.

 

Pričati o tvom životu mi teško pada,boli,i ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu  kao čovjek

na infuziji od  koje srce ne smije da mu  stane.

 

Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno ali

nadam se da si bila.

 

Nekad kasnije sam saznao da si  šest godina gledano od  ljeta naših proljeća otišla na

zapad.

 

Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenom

sve dok mu ne istekne ugovoreni rok.Prava jubav je jedina  moja laka kao tračak sunca ,

kao smješak mjeseca iili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan i nema rok trajanja.Vječna je,pitaj mene.

 

Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem što

sugerira zaobilazak istine.

 

Ako se sjećaš ,tog ljeta prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru  mog ulaza jedan.Sreli smo se,a istina je da smo se sudarili,bubnuli jedno u drugu.Nije bitno kako,zašto ni tko je učesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba htjela su i učinili da se sretnemo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i  kažemo:

 

“Pardon mili.“

„Pardon mila.“

 

Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe, prirodne, blage,sočne i naše i odredile nas.Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.

 

Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina  bio u modi,dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći  plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice na kojima su iskrile oči duboke i tamne kao ono naše nadolazeće večernje more.Ti i brat ste u ruci imali i ozbiljno kao i sva djeca lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.

 

Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči, upoznavanje krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi,sasvim nenametljivo i kao fol logično.

 

Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku,pitaš:

 

„Šta misliš koliko godina imam.“

 

Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:

 

“Šesnaest.U,pravu sam zar,ne?

 

Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest godina,kao mnoge  druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.

 

Zatečena si,(ja to tada ne znam),okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat,anđeo nas opet spašava,reče tvoje ime, zaustavi tvoj pokret glave i pita:

 

“Mogu li sad mami ići?“

 

Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:

 

“Da.“

 

Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni  a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći  kad sve je vrilo..Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.

 

Spoticanje,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima,  klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko smicalica da bi se zapisani usud obistinio.

 

Onako usputno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila dobroti. Milostivi i vi.I još neke kojih se često sjetim.

 

Nadam se da si uspjela naučiti i nekog drugog  jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.

 

 

Dan četvrti

 

Bili smo u moru, sami ,daleko od obale.

 

Tog dana sam te prvi put poljubio.Blago,nježno,skoro ovlaš.Nisi se bunila.

Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala.Bio  je to tvoj prvi poljubac.

Kasnije si mi to priznala.

To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.

 

Nadam se da ti je još u sjećanju. I onaj drugi malo duži. Još nježniji i sneniji. Nisi se plašila.U srce si ga unosila.

Tada si oči otvorila. O kakve su ti  oči ljubavi moja. Prelijepe ,čiste , jasne i prozirne,

nalik mojim. Smeđe i crne i sa nekim ljubičastim sjajem koji hipnotiše.

 

Gledali smo se. Neko bi rekao blizanci smoi vrisnuo incest pravimo,takav je svijet.

 

Duboko smo disali,zaronili bi i dodirivali se. Ne,to si me ti  u vodu gurala. Možda si

se svetila za krađu prvih poljubaca. Zatim bi izronili, mokru kosu sam ti sa lica

sklanjao, ti si se uz mene pribijala, pogled sakrivala.

 

Nismo ništa govorili. Riječi su bile suvišne. Naša srca su ubrzano kucala,

priljubljena jedno uz drugo. Iako malo toga znamo o duši, vjerovali smo  da su

se naše tada stopile.

 

Kažem naše duše se stopile, jer sve oko nas je bilo blještava svjetlost.U toj

svjetlosti tek otkrivene blagosti osjećaja  polako nadolaze, izviru iz podsvjesti bića ,

koja prvi put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.

 

Jedno od nas zasigurno jeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja je rijetko znak  odobravanja. Najčešće znači bol.

 

Iznad nas galebovi lete. Gledamo u nebo, u sunce, možda i u nešto iznad .

Pod nebom mnogih galebova krik, spuštamo poglede, još uvijek se držimo za ruke,

zbunjeni samo, gledamo se i smješkamo.

 

Tvoj glas je promukao:

“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“(mlađahna poetesa ti)

 

Moj je nešto dublji:

“Žele da se okrznu o našu sreću.“(ko'fol poeta ja)

 

Bili smo naivni. Iako ne izgledaju tako, galebovi su samo ružne i zloguke ptice,

Strvinari i ubice.

 

Prsnemo u smijeh. Ponovo sve je u redu, nema više zbunjenosti. Život teče

dalje, rekla je prošlost, sadašnjost je trepraj oka , budućnost je iza ugla vrebala. vrebala.

 

Ovaj put život nije tekao dalje, stao je. Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka

kada sadašnost ne traje samo jedan časak.

 

Ćasak se produžio na još čitavih čitavih jedanaest dana. Dakle usud  nam je poklonio petanest dana proljeća , usred prelijepog ljeta.

Možda zbog hira nekog anđela koji želi da to bude zbog te djece, tebe i mene,

da djeca imaju sekundu-dvije više vremena?

 

Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu kada se vrijeme savija

i gubi u nekim nepoznatim lavirintima, ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti ni ka

budućnosti?

 

Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.

 

Čuvari vremena upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela , nisu ostali nimalo ravnodušni, pokušali su stvari dovesti u red. Kasnije ćemo biti kažnjeni.

Kako je naš anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni. To ćemo jednog dana saznati.

 

Mnogi misle da je srce centar ljubavi. Tog dana smo otkrili  da griješe. Duša je ono mirisno i opasno minsko polje u kojem ljubav obitava ,živi i sanja.

Srce   samo manifestuje ono što se u duši zbiva.

 

A tko će ti reći šta je to duša, to samo Bog zna. U njega je tajna svih stvari.

 

Kad bih bio siguran  šta je duša ja bih je tebi poklanjao, a tebe svojom zvao,  zato sam tebe u svojoj zaključao.

 

Glupko kako je to providno, smejala si se ti.

Šta mogu,prirodno sam takav, buio sam ozbiljan ja. Ono k'o fol.

 

Duša se nalazi malo iznad srca, lijevo ka vratnoj žili kucavici.

 

Uplašio sam se kada se pojavio miris koji me podsjetio na tebe.

 

Kada se duša  ispuni ljubavlju pritišće srce koje otežano kuca i suprotno

uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.

Srce ubrzanokuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna.

Dovod kisenika mozgu pada jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i

javlja se nesvjestica.

 

Povremeno srce stvori kontra pritisak na dušu koja udara u grlo i tada ponestaje daha. Kada se uspostavi balans  između duše i ljubavi.

Stvari se povemeno mogudovesti pod kontrolu. Balans se uspostavlja izlivom osjećanja, bilo emocijama, bilo strastima; napoželjnije zajedničkim, uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.

Međutim tu voljni dirigent u svakom slučaju gubi posao i palicu…

 

Dakle, ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje, privid nesvjestice,

gubitak glasa ili otežan govor, nekontrolisano treperenje ili drhtanje.

 

Kao što sam pokušao da dokažem,  sasvim dobro izgleda  teorija da to čini

duša ispunjena ljubavlju. I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati

u vakumu. Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete

u nebo.

 

Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez dovoljno ljubavi odleti u nebo, no ubrzo

biva vraćena na zemlju, na popravku. Srce nikad nije i nema šansu da uzleti u nebo.

Srce je previše teško za to,  jer materijalno je.

 

Ne vjerujem u reinkarnaciju. Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.

Ljudi vjeruju u reinkarnaciju i zbog straha od onostranog života i željom za produženjem

ili nastavka ovozemnog.

 

Lako je biti zao. Ispaštat grijehe i podnosit zaslužemu kaznu je nepodnošljivo.

 

I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,

crva,krava, ili majmuna. Pa čak i biti papa to i nije neko čudo. Za prvog života

svega toga ima u izobilju.

 

Vjerujem udobrotu, milost i ljubav  to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost

Božjeg Bića .

Bog je ljubav, Bog je dobrota, Bog je milost. Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.

 

Tim odrednicama pokušava  nadahnuti ljude.Vjerujem u život i onaj koji slijedi. Inače bi ovozemni život  i mnogo toga bilo apsurd  i prevara. Skoro sve-

 

U ovom sam životu  dobro prošao. Nadam se iskreno,sa određenom dozom straha,

i vjerujem, žarko želim da povjerujem da sam bio od onih dobrih jer u sebi nisam nikad

primjetio neko zlo, a primao sam mnogo toga dobroga. I davao.

 

Ti si me naučila dobroti i davanju, prije će biti razvila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.

 

Volio bih da ne griješim!

Ako griješim tada bih izgubio tebe. Poslije pet decenija strpljenja i čekanja to bi bilo porazno,

 

Dobre čeka nagrada. Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada. Moj odabir si ti.

Vjerujem da me Bog našao strpljivim, podario mi usud susreta sa njim, kao što

je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem,pišem i

sanjam.

 

Čovjekov život je zbir njegovih iskustava. Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće

nose, teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.

 

Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka. Uvijek, baš uvek,kada sam krenuo voljeti neku drugu ti bi se počela isključivati iz Bajke.

 

Ne vjerujem da je to bila ljubomora. Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.

 

Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti. Ja na to nikad nisam

bio spreman, znao sam da  bi me tvoj odlazak ubio. Nisam bio spreman i grčevito

sam se držao Bajke i tebe. Zbog toga sam te svaki put  privolio da se vratiš u nju,

najčešće ostavljajući onu drugu. Uglavnom se nisi bunila, Bajka nikad.

 

Nije bilo pošteno: ni prema tebi, ni prema onim drugim. No,moraš priznati da ti

je glavna uloga  u Bajci savršeno pristajala, vjerujem i ljubav naša, tvoj i moja.

 

Ni ja se nisam bunio.

 

 

 

 

Dan treći

 

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo te.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.

Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,moja te duša poznaje i vjerujem da su to učinili oni loši ljudi ove priče.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.

Mnogo toga nisam htio da ti govorim. Boljelo me. Svoje bolove sam samo duboko zepretao u maglama malog mozga. Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru jedan.Djeci ne treba mnogo govoriti.Djecu ne treba plašiti.

Djecu ne trabaju stariti.

Niti im bilo šta braniti.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A mi!

Samo smo se igrali i ljubili i jurili i opet igrali i ljubili i jurili.

Jer život je samo igra i zabava,rekao je mudrac znani.

Igrali.I jurili.I ljubili.Za loptom.Za nebom i suncem.Jedno za drugim.Za mjesecem i zvijezdamaZa morem.I opetJedno sa drugim.Igrali.I jurili.I ljubili.Sa pjeskom.Sasvim sami. Oko nas kao da nije bilo nikoga.Nije nas bilo briga.Ta bili smo djeca.Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi

se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno

vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem

Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.prvi od Indexa je

prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.Koga će očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.Vjerovao sam ti,ljubiti je nevino,

dječije.

Zatim šaptah volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano,Vjerovao sam ti,voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.Vjerovao sam ti,željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosnoVjerovao sam ti,svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ zastaješ,tješila si me.

“Obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći poslije.Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će ih donijeti

u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti

Bio je svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi

bio turoban spoj.

 

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si

bila muzika.

Još gledam -osmijeh balada. Još pamtim pokret – arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – milovanje bolero.Još ćutim – poljubac fuga u C-duru.Još osjećam –

pogled  rapsodija.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da

sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio

uplašiti.Ti se nisi okretala iako da gledam te si vrlo dobro znala.U gledanju nisi

htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne

prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam o našoj ljubavi si

snila.Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila kada

bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.

Naznaka moje kasnije sudbine.

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na

pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih

se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su

laži same i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas

ni djece cvijeća.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i

Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća.

Da ubiše ih ,da prekinu,da unište  i svaki trag ,svaku misao i pomen u

pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim

godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo

toga,ali ubitstvo,smrt ne može.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila

sama i upućena na sebe..Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav

osim u pjesmama  uvijek je ostajala sama.Samoća kao usud.Kako to poznato

zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja

procvaju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica

unosi u srce,dušu i misli najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej

i tvoga glasa,i pomislim:

Koja to više nikad neće  pjevati  moje pjesme

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme lako sanjala.

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

 

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj.

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J'er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

djeto to nemoj voljeti.

 

/In memoriam Đugum Frka/

Stihovi neki koji kao da se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose,

i pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje pjesmu i pjesme moju više ti ne pjevaš.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac

neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet,

a crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

Našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definizivno ubili mila moja?

 

Dan drugi

 

Na moj prvi rođendan poslije tebe,na dan mog punoljetstva,one slijedeće godine 1969.

dobio sam dva poklona.

 

Ti si poslala stihove upućene nama.

 

Ljubav se dogodi tek tako

Sama od sebe savim lako

Mili moj samo ti tuguj i tuguj

Obrći se hodaj vrišti ne miruj.

 

Na  plač za tobom nikog ne tjeraj

Bio dovoljan poljubac jedan znaj

Da ću te voleti zauvek to znam

Na osmijeh tvoj-srce obećavam.

 

Znaš li kako bol svoj zadržavam

Zatvorim oči i tebe pogledavam

Ali ne mogu da se utješim ja

Prejaka čežnja nada nebom sja.

 

Mali princ u tebi  da odraste ne dozvoli

Ako treba slamčicom mlatni ga po glavi

Da djete ne odraste i samo mene da voli

Podmiti – moli sve učini nama u slavi.

 

Dok sam čitao tvoju pjesmu Indexi su isti dan snimali Plimu.

Tom pjesmom su se definitivno vezali za moj život,lancima i okovima koji ništa pa ni smrt neće moći prekinuti.Njihove pkesme i moja ljubav živjeće vjećno.

 

Bilo bi nepošteno reći,bilo je to u čast mojih snova.Jednostavno poklopilo se.

 

O tvom rođendanu, sam dobio još jedan,sad već očekivani dar.

 

Videla sam naše nebo pahuljasto,

ono samo naše sunce vragolasto,

one samo naše  stidljivi mjesece,

one samo naše lelujave zvijezdice.

 

Sanjam samo naše more opjevano

onaj naše pjesak  leglo uzburkano

onog samo našeg  ljeta raj plodovi

na  našoj jedinoj plaži Ljubavi.

 

Još vidim tebe,moj mili i jedini

tebe i mene zagledani zagrljeni

dva srca,dvije duše,usana poj

dviju ruku,lijeve i desne spoj.

 

Sa ovom pjesmom jednostavno se nije ništa poklopilo.

 

Početkom ljeta prestala su da stižu tvoja pisma.Nenadano! Tajac usred pjesme.

Pisama nema.Tišina usred sna.Meni od tebe,tebi od mene.

 

Vremena su prolaze.Laka i teška,a lijepa.I uvijek kao da svoj hod zaustavljaju

na nekom od onih petnaest dana proljeća.

 

Poslije su to Indexa,godinu za godinom pretočili u mnoge pjesme: posvećene

samo onom našem ljetu.Vrijeme neko prođe a oni se vrate nama.

 

(Budi kao more.Obala pusta obala vrela.Brod.More i More.Ostrvo…)

 

Sada se sve čini nevjerovatnim i čudnim,suviše slučajnim i nenamjernim,ali sve

njihove pjesme kao da su bile posvećene nama.Sve baš sve:one tužne ljubavne,

pjesme sanjanja i prelijepe.pjesme nadanja i strepnje.I one žestoke,pjesme

ljutnje,pjesma bunta i prkosa,uzavrele pjesme dodira i čula,preklinjanje ne

i proklinjanja.

 

Da ne bi bilo sumnje i neke druge slutnje Indexi su,barem dio njih,u pjesmama

tražili nju il’ one svejedno je.Usudu se tužili,usud prihvatali i ponosni kakvi su

bili za ljubav nisu nikad molili.Tvoj Mali Princ im je vremenom sve više nalik

bivao.Poslušao tebe i nikad odrastao nije.

 

Nismo molili one što su nestajale bez pozdrava.Kamo,kako i šta se sa u njima

zbivalo i zbiva kao da nas nije interesovalo?

 

Ne,nismo bili mačo muškarci ni hladni tipovi bez osjećaja.Naprotiv osjećaji su

vrili,kiptjeli,mi ih stišavali i pravili se bezbrižni.A srca ste nam čerečili,a srca u led

ledili.Sreća Indexi i ja imali smo duše,one su nas spašavale pa smo preživjeli.Bogami mi Miloga po neki i nije.Izgrizla srca i dušu ta prva ljubav,pa tiho presvisnuli.Ljekari dobri

neke druge dijagnoze dali ljudskosti radi.

 

Mnogo tajni život krije.Bili smo samo mladi zaljubjeni momci,skoro dječarci

koji ne shvataju šta se dešava,vjerovatno ko suha grančica prebijenog  srca.Jedno

nečujno kvrc bez svjedoka i srce skoro da nije srce.

 

Ipak svakog novoga stađuna život je ponovo počinjao da se rađa.Svakog novog stađuna,bonaca ili bura  pjesma Negdje na kraju u zatišju nas jačala.

 

Mnogo,mnogo kasnije život se morao nastaviti,nekom od nas i nije.Nastavi se mnogo

kasno,u suton života.

 

Čini mi se da si te dane proljeća provela u bunilu;srećna.Ja jesam.Bio sam i previše srećan;a to nikad nije diobro.Vrijeme poslije petnaest dana proljeća je bilo ljubomorno jer se moralo ubrzati, pa nam se osvetilo.

 

Pričala si mi o Malom Princu.Nisi ni znala da u stvarnosti postoji.Imala si sreću d si

ga našla.Iako je imao tamniju kosu,ti si ga prepoznala i u trenu ljubav poklonila.Nisi

ga htjela izgubiti.U srcu si ga zaključala ,a ključ u nježnu dušu stavila da ga do smrti ne izgubiš.

 

Poslije ću se vrlo često pitati šta bi sa ključem i Malim Princem u tvoju predivnu dušu i milo srcezaključanim.

 

Da li je neki trezor majstor iz duše ključ oteo,srce otključao i Malog Princa domu njegovom

u Dvor male planete otpravio?

 

Pričao sam ti o blagosti i milosti,ljubavi i nježnosti.O oprostu nisam mogao,nije bilo potrebnu.

 

Oprost će doći mnogo mnogo kasnije.Ne i dockan.Sve to i još više sam ti, kasnije,

u pismima i mislima sročio.Ništa od toga ti nisam poslao.Bez obzira na sve ni jednu

misao,ni jednu riječ,ni jednu nit nisam izgubio ni pogubio.

 

Eh,ti dani kada sve je bilo ljubav.Šala i smjeh!Milost i nježnost.Možda i previše toga,blagorodnog. Sasvim neizostavni  pred slijed onoga što se nije snilo.Predskazanje onoga što se zbilo i nadali se Jutro će promjeniti sve.

 

Nije.Kad nešto krene po zlu ne može se zaustaviti,

 

Mornari bi rekli.Ak ti Gospe!

 

Mornare je nebo učilo da budu iskreni i strpljivi,i da se nadaju.

 

A ispod našeg neba ti si se tako vedro  smijala i skoro da mi nisi vjerovala.Volio

sam čuti ono tvoje skoro pa mangupsko:

 

Idi,bre pa se leči !

Nije ti ovo san.

Opa,ti to ozbiljno!

Koji ti je naopaki dan?

 

Ili nešto malo ozbiljnije  upitnim pogledom,onako s kosa izvijene obrve i malim crticama na čelu:

 

Hm.Hm.

Neštom si mi znan.

Vidi, vidi.Siv,tmuran dan.

Ti imaš neki plan.

 

Ili nekako strogo,bez riječi, trepereći  kažiprstom,okretala glavu  prema moru,

potom  prema suncu,ponekad stišćući pest.

 

A četiri puta vidjeh ka nebu okrenutih pet.

 

Dobro se sjećam,prvi put kad pitao sam te o majci.

 

Drugi put kada ti oca spomenuh.

 

Treći put kad ugledasmo tetu što majku ti mjenja.

 

Četvrti kad te kao maloumnik upitah: „Da li me voliš?“

 

Tada bih vidio i suze u tvojim očima.

 

 

Ipak danas ćutim i slutim te suze i one neke jedva primjetne sjete,možda boli.

Sjene tuge što prolijeću u tisućinkama sekunde preko anđeoskog lica.Toliko

brzo prolijeću da su u mozgu onog koji gleda ne može roditi pitanje:

 

„Zašto  te suze ?

Ta sjeta!

Zašto ta tuga?“

 

Tada sam vjerovao da je to zbog priče o Malom Princu.A nekako,tog ljeta su

se misli sporije kretale.

 

Glupko – razdragano bi govorila.Princu Malom ponovila bi da smo isti.

 

Bunio sam se,rekla bi:

 

“Ne boj se ja ću prilagodit bajku nama.Prefarbat ću mu kosu u smeđe.Moj

Mali princ će biti moreplovac.Kapa i odjeća će biti mornarske, majica

plavo-bijela, pantalone teget.Opasača nema,šta će ti opasač frajeru jedan,

(ha,ha,ha).On podjeća na stegu i steže li steže.Ai pamtalone ću ti skrojit po

mjeri.

 

Dobro,već kad se buniš, staviću ti moju maramu bijelu i cvijetnu, uspomenu da

imaš.Zadjeni je za pojas .Ruža tvoja crvena da se ljuti i ljubomorna biva.I još,

insistiram;pokloniću ti jedan od mojih velova bijelih,da staviš ga na vrat,prekriješ

dušu da je slučajno ne upraljaš.

 

Planeta će biti nešto malo nešto veća i malo šira,dovoljna da stane dvoje

ili troje, jer ću tvoja princeza biti i bijelo plavu uniformu i kapu maržoretkinje

nositi.

 

Na drugoj strani planete,onoj koja se nikad ne vidi docrtat ću tačno

tisuću ljubičica il’ više ako stane, i jedan ležaj od duge za naše skrivene,

beskonačne ljubavi dane.

 

Za tu stranu naše aplamete ću imati drugu uniformu i kapu maržoretkinje

ljubičastu boje. Da se izgubim u polju da bi me ti pogledom ili rukama  u igri

lovice teže našao.Nacrtat ću i po jedan suncobran na obe strane,da nas neko

sa visina ne bi vidio i prstom prijetio.Znaš,želim da budemo mnogo i još više

nestašni.To nije za tuđe oči.Da sam vična istkala bi i jedam ležaj od  radosti i

snova.“

 

„I to bi bilo sve“ – ko’ razočaran ja.

 

„Ne znam,ako je malo već ćemo nešto smisliti“-sasvim si ozbiljna i zamišljena,

kao da nove rasporede na našoj planeti sanjaš i crtaš..

 

U čekanju i snovima ležaji duge ponekad postaju ležaji samoće i tuge.Tada

se pitam:

 

-Ako je moja ljubav stanje svjesnog uma,šta su onda snovi o tebi,mila

moja.

 

Uprkos svim iskustvima prošlosti,htjenjima  i željama  mladosti,te davne,još

uvijek magične i mistične godine i potonjih dana  nadolazećog poluvijeka samoće,

nažalost zamalo postadoh postadoh lopov i  ubica i još štošta.

 

 

U proljeće jednog ljeta

neke davno ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset neke

Upoznah jedno dijete.

 

Dijete

Milo

sneno

u ljubavi procvjetalo.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotina šezdeset i neke

Postadoh lopov koji krade.

 

Tijelo

Misli

Ljubav

i još štošta

Djevojčici

Miloj

dragoj.

 

U proljeće jednog ljeta

neke davne ovog svijeta

Hiljadudevetstotinašezdeset i neke

To je meni malo bilo

Te postadoh ja ubica.

 

Zadavih

te objesih

i ubijah

mnogo

često.

 

U proljeće neko davno

Ubijah kažem

Čak hiljadudevestotina

šezdesetosam

I još preko nekoliko puta

U svom srcu ljubav svoju.

 

Al’ se ona nije dala

Već je jačom postajala

Radost rose njenog  bića

Meni sretnom poklanjala.

 

Pjesmom odaslano

Tuga – sjeta!

Sjeta – tuga!

Oči suza bjelilo.

 

Ne boj se ljubavi moja

Ne strahuj mila

Koračaj polako ljubavi

Koračaj hrabro mila moja.

 

Bilo je to zbog Malog Princa?

Ili zbog svoga malenog brata i sebe?

Ne okreći se jedina moja

Sve će to ljubičice mirisom prekriti..

 

Naznake sjete  u očima uplašene djevojčice.Djevojčice srne što traži odbačenu majku-ženu ili  odbjeglu ženu-majku.Majka što vratit se neće,izgubila je ili su joj uskratili pravo da bude majka.

 

Nikad mi nisi htjela,smjela,mogla ili stigla ispričati tužnu priču o odlasku majke.Ja sam nekako sam od sebe svu krivicu prebacio na tvog oca i zlu tetu.

 

Naznake tuge u uzdahu krhkog bića.Bića kome polako mladost lomi spoznaja da gubi i oca.A nekako je osjećala da  će vremenom ć izgubiti i brata.

 

Kako da se onda, ljudi moji, priča o Pou,Preveru il’ Jesenjinu?A tek Marini Cvjetajevoj!

 

 

 

 

Dan prvi – ponovljeni

 

Kad poželimo,možemo sve učiniti,čak i dan ponoviti.To je zaljubljenim bar lako.Da,već

sam  zasigurno bio zaljubljen u moju milu, iako te još nisam sreo.

Trebala je biti nedelja,što je bilo  sasvim logično,

Polasci moje porodice na ljetovanje su počinjali petkom naveče,znači subota ujutro

je bilo vrijeme dolaska.Prvi dan te nisam sreo.A to je bila subota.Sada se ta subota

trebala ponoviti , da bih te već prvog dana sreo.

„Nije da nisam pametan,“ hvalim sam sebe.

Očekujem barem mrmljanje : a-ha. ali ono izostaje.

Pa da! Ti još u Bajku nisi ušla i time negiram ono što sam malo prije rekao.

„Kakvo logično razmišljanje“-  danima poslije bih se razbacivao ja.

„Bistro,sasvim bistro , nije ti slično.“-vjerovatno bi peckala ti.

Prave osjećaje ne možeš upoznati bez pogleda u svijet i vremena u kojima oni izviru.Ni bez pogleda u prošlost ali i u budućnost.

Zapravo ,ako si primjetila sadašnjosti zaista nema.Postoji samo u jednom trenu kad nešto izgovaraš ili započinješ neki pokret.Svaka izgovorena riječ,svaki mah,svaki izrečeni glas,svako izrečeno slovo,treptaj trepavice ili misli je već stvar prošlosti.

Znači sadašnost ne postoji.Postoji onaj djelić sekunde  koji bi se ,uslovno rečeno,mogao nazvati prezentom.Ako sadašnjost ne postoji , kako se prošlost mogla desiti na osnovu nečeg nepostojećeg, nepostojeće sadašnjosti.Uvrnuto.

Tvrdnja da prošlost određuje našu budućnost, dodatno komplicira našu nepostojeću sadašnjost ,na osnovu koje je nastala prošlost ,koja nas određuje kao ljudske jedinke , u budućnosti.

Sve je relativno,rekao bi naš drug Albert.

Uvijek postoji neka realnost,neka stvarmost,manje ili više surova ili lijepa.

Stvarnost kao suma onih pojedeinačnih djelića sekunde što tvore sadašnjost.

Stvarnost koja premošćuje i spaja prošlost-sadašnjost-budućnost.

Ta stvarnost postaje suma djelića naših uspomena, bliskih, dalekih,prošlih i onih koje nadolaze. Sve mu nekako miriše na podsvjest iz koje nenadano izvire onaj koloplet,ona bujica slika koje se spajaju u ono što se može nazvati doživljenim ili protraćenim životom.

U tom životu prošlost nas ništa više ne treba i za nju nas ništa ne veže;ni vrijeme,ni ljudi,ni događaji.Tako bi trebalo biti.U budućnosti oni  će se rasuti na sve strane ovog i drugih svijetova.

Postoji neka distanca u koju su utkane uspomene i sjeta.Ako smo imali sreće ,dostigli smo ljubav jednu il'dvije i prijateljstvo neko.Intezitet uspomena određuju naša srca i duše.Uspomene određuju kvalitet života koji smo živjeli.Što više uspomena to bolje.Postoji mogućnost da iz količine snova i sanja ispliva kvalitet dobrodošao samrtničkoj postelji.Tada onaj dugi tren ;kada se prizori života nižu pred smrt, kao kaleidoskop u rukama radoznalog djeteta, govori kakav smo život imali.

Dileme:

Da li smo bili dostojni onoga što nam je namjenjeno:biti čovjek?!

Da li smo straćili život?

Koliko smo sretni bili?

Koliko smo sebe i ljubavi dali?…

Blagi smješak ili bolni grč na licu na kraju puta  govori sve.

Prošlost.Sadašnjost.Budućnost.

Iluzija sve je.Ili podložno iluziji.

Hasidski jevreji se ubjeđuju da je život san.

 

Ja se ne trebam ubjeđivati.Moj život je bio san.

Sve je podložno makazama u ruci vještog krojača,koji kroji kako bi odjeća

Života najbolje stajala ,onome koji je oblači.

 

Kažu da postoje paralelni svijetovi čiji je broj određen brojem zvijezda.U nekim od njih naš život uvijek počinje iz početka i svaki tren našeg života se u djeliću sekunde u nekoj drugoj stvarnost vrti i dešava.Glupost!

Zaviriš,ko biva,malo u neki  drugi paralelni svijet i nogom šutneš ,ono tvoje drugo ja, koje živi život koji ti sanjaš.Ili po voljio dabereš onaj koji ti se najviše sviđa.

Ne ide to tako.

Meni je dato znanje:Imaš jedan život i njega živiš.

A poslije se moliš da ćeš na onom drugom bolje proći.

 

Sjećanja su često zamagljena ličnim poimanjem minulih dana.U zavisnosti da li je nosilac optimista ili pesimista , uspomene postaju ljepše ili tužnije, svjetlije ili tamnjije,smislenije ili besmislenije.

To nas ne čini nimalo boljim ili lošijim nego što smo to u  iluziji života bili. Većina ljudi ,čak i oni „umnijeh“,provedu i potrate život pitajući se:

“Ko smo?

Šta smo?

Ćemu smo?

Gdje smo?

Kome smo?“

Zapravo se pitaju za svrhu života.

Ta pitanja po meni su šuplja priča,carevo novo ruho.

Nema tu neke velike filozofije,dgovor je jednostavan:

Bog i Ljubav.

Nije bitan redosljed riječi.One su sinonimi.

Uspomene i samrtna postelja su nijemi svjedoci , da je život vrijeme pokušaja,često uspješnih koliko i bezuspješnih traganja za ljubavlju.Traganja  za ponovnim rađanjem čovjeka kao Božijeg bića.

Jedina konstatna je ljubav  Božja,samo njenu neiscrpnost treba znati prihvatiti i predati se.

Bježim od pezije koja je uvijek san nekog opijenog čovjeka,očaranog ili zaljubljenog ludaka ili zlog stih majstora.

Vrlo   često se susprežem da misli poetskim crtama izražavam,ali ponekad jednostvano odoljeti ne mogu.Kada sam tebe upoznao riječi su zaplesale tango za dvoje – U noćima dugim.

 

u noćima dugim

danima teškim

mislima tražim

dane kratim

vrlo često

jedno mjesto

vrijeme jedno

malo dijete

ljeto sanjam

 

 

vrijedno nespokojno

prelijepo vrijeme

mirisavo dijete

prelijepo mjesto

ljubav kao stanje duše

zaboravljeno od ljudi

 

okupano

morima

obasjano

zvjezdama

 

tiho

osunčano

velikodušno

sjajno

 

blago i blago

pitomo

drago

 

nježno

čisto

milo

 

bistro

ljubavlju ozračeno

davanjem nesebično

 

dobrotom umilno

od cvijeća mirisno

 

sneno od nevinosti

blaženo od radosti

 

pomalo umorno

od čekanja mene

što poput sjene

nalik Princu Malom

hodim duhova tragom

 

ja koji ću plakati za dvoje

vrijedno je toga milo moje

tih godina ruke pružao

drugim nježnijim se nadao

 

te godine sretoh tebe

skoro napriliku mene

u prvi tren tada nisam znao

ljubav svoju tebi sam dao

 

jer plakat ću za oboje

a si ruke si mi pružila

 

prigrlih dušom

tvoje srce iskreno

utopih se u tvom zagrljaju

 

svježem od mladosti

leprašavom ko zvijezde

 

tihom blagom

nježnom pitomom

rosnom od sanja

 

jer plakat ću za tebe

ljubavi moja

 

velikodušan u sebičnosti

izgubih se u izvoru

ljubavi tvoje

u tvom pogledu

bistrom umilnom

snenom radosnom

čistom i suznom

 

jer plakat ću za sebe

radosti moja

 

 

dobrotom sapleten

milošću sakriven

ko nježno janje

ko malo kuče

izgubih se

u tvojoj duši

 

iskrenoj snenoj

blaženoj od nevinosti

cvijetnoj od radosti

orošenoj od snenosti

 

jer ću plakat za oboje

milosti moja

 

 

više ne tražim ništa

svaka misao na tebe

vraća me u vremena

ona neka tamo davna

 

divne puteve

cvijeća djece

i tebe mila moja

 

i zato ljubavi

ja plakat ću za oboje

živote života mog

 

 

 

Uzmem sliku,gledam  tebe,zavaljenu u travi,slamčica u usnama,farmerke tek pokoja ljubičica .Slika broj jedan.

Visim te mladu blistavu.Lijepu nasmiješenu.Blagu svijetlost svitanja.Istu kao na drugoj ,od one jedine tri  tvoje slike koje imam.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve z parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce i moja nevina duša  im odgovaraju:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja.?

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.Sunčev sjaj.Meki pjesak što klizi kroz tvoje i ruke moje..

Blago ustalasano More očekuje zvijezde koje će da nas vode svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi plavim do crnila nebom.Njegovo vrijeme će kasnije doći.

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni ili bijeli bikini.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne, nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

I tak tada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.Dva anđela.Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,između njih ,ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor,i bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.Zaboravljaju okrutni svijet oko sebe.

Tog   ponovljenog prvog dana  u ružićastom smiraju ,dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku, upoznao sam tebe,mila moja.