Bajka o Galeriji Bosna zemlja Božije milosti u Sarajevu Gradu čednosti – VI Poglavlje

VI Poglavlje – Taisa

Djeca , slikari i poete vole slagati mozaike. Za to su , ponekad , najprikladniji komadići stakla ili riječi . I nikad se ne ljute , ako im neka prelijepa leptirica pokloni i staklo i čaroliju. Tada , boje njihovih života i isprepleteni krugovi djetinjih radosti , bivaju uvijek na sigurnom,

Slike su kao i ruže . Mirisne i pune ljubavi. Samo slika ne može uvenuti.A ni ruža, zavisno od srca u koji se uvukla . Davno prije jedno dijete mi reče: – Ruža je ljubav, a slika nijemi svjedok vremena što izmiče, jer :  

 ” …- Ne – reče ruža – jednog dana ću uvenuti i onda će prestati da mi se dive.

    – Baš čudno – reče Mali Princ – da si ti moja ruža, ja bih te volio i tada.”

• 

I žive u nadi: i slika i ruža, i dijete i slikar. Znaju ,Bog je Milostiv i pobrine se za sve. Jedino poeta uvijek sanja.

“Bitno je da su slike unaspraćene i van domašaja šapa slonice u staklarskoj radnji tj. na sigurnom.” – reče mi Anđeo jednom, iako istinu zna , bojažljivo sa strepnjom pita:

-“Noli turbare circulos meos” * i nadam se da jos uvijek uredno vise!?

U galeriji Galerije , u vrhu zida snova i uspomena, Et circulos , et colorum , zaštićene od neukih ,uspravne kao okamenjeni cvijetovi, ponosne i čedne kao kolekcionarka kojoj pripadaju, pomno iščekuju nježni dodir ruku suđenih.

Godine prolaze. Galerija stasava , jača i postaje svjetlosnija i umilnija , kao da joj je njeno i tvoje ime odredilo život.

Korak anđela sve rjeđe leprša uz stepenice da bi na vrhu zastala i gledala svoje krugove. A sve češće eho njenog umilnog glasa ide od okvira do okvira :

“Noli turbare circulos meos .” kao da provjerava da li krugovi i neke druge njene slike uredno vise.

Još uvijek nerazboru i umilnim snovima sklon , slikar se ponekad od srca nasmije i scene prošle priziva da kao umilni snovi plešu među slikama , sa bjelinom njene djetinje duše uz koju naviru sjećanja .

• 

• 

Ne znam Mila da li sam ti pričao , jer naša tri mjeseca proletješe u bunilu, ali tog ljeta kada otvorismo Galeriju bilo je šest decenija od moje prve velike boli.

Imao sam psa , bio je meden , rundav i crn .Nisam ga zvao rundavi , tako sam mu tepao . Nisam ga zvao crni , tako sam ga mazio . Zvao sam ga Medi tako sam ga volio. Pas i dječak , Medi i Crni , igra i radost . Jedno ljeto , mnogo smijeha i radovanja. Tri mjeseca sna i čudesne djetinje ljubavi . Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci .Mislili su zajedno će rasti , živjeti čitav život jednim snom.

Dođoše ljudi neuki , dođoše ljudi zli , dođoše ljudi sa plićakom uma ,dođoše ljudi sa žicom i zlom u duši ; žicu oko psa staviše , žicu oko vrata Medenog saviše , žicu oko života moje bebice zategnuše .

Zacvili štence , zacvili dječak , zacvili nebo , sve postade noć. Nije se dao Medi, nije ga dao Crni , otrgnuše se , ugrizoše dvojicu od neljudi . Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri , zvijeri djete na zemlju bacaju , treći monstrum hvata rundavo tjelešce za zadnje noge .

Diže dječakovog medenog dugara visoko u vis , najviše i Crni očajnički , nemoćno osjeti zlo se sprema , sa zemlje vrisnu :

-Joj Mama mamice !

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju , cvile nevinost svoju:

-Pomozi Maleni …

Ni oči nisam zatvorio , ni Bogu Jedinom se pomolio , ni pomoć bebici pružio. Glavom Medijevom protrese ubica trotoar , prosu se nevini mozak , crvenkasto bijela masa po sivom asvaltu.

U groznici drhtulji duša djetinja zarobljena u zlokobnom zvejrinjem smjehu.

I prođe vrijeme . O'čas . Samo šezdeset kuka , A ja iz noći u noć sanjam ljepot okice Medijeve , dva nevina kristala kako očajnički gledaju , cvileć nevinost svoju:

-Pomozi Maleni!

Možda me zato zovu Bleki

U mahali su neki čudni humani običaji. Kada neko umre , kažemo :

– Mi nemamo vremena za tugu, mi ljubav slavimo.

Otuda sjeta , a ne tuga. Aha , kako ne. Ima izuzetaka. Zato se moji snovi i moje slike uvijek vraćaju u djetinjstvo , u prošlost .

To vrijeme , ta tri mjeseca kada sam ja Maksumče imao jednog medenog psa, običnog malenog psa , bosanskog torlaka , četiri mjeseca starog, vidjeh u snovima tvojih iskričavih šućmurastih očiju . Pomislih tako izgleda ljubav u djetinjim očima.

Ako se sjećaš dan za danom , tren za trenom sam zurio u tebe , bez daha , bez treptaja , u zlaćane iskrice tvojih svjetlosnih očiju . Pravdao sam se , granatama kojim su htjeli uništiti bogumilsku tvrdu glavu , ali su tek malo uspjeli dohakati sluhu i ovlaš nagrditi nogu baksuznicu..

Kažem ; bio je to veoma mali i meden pas , četiri mjeseca star, tri mjeseca igre- Mnogo vremena za ljubav. Mnogo više za tugu. Čitav jedan život tuge, zbog malene  nestašne , slatke rundave grudvice , blentovijice nalik tebi i nevinosti tvojoj. I tvojoj svjetlosti koja meni dođe na kraju mističnog tunela zvanog život.

• 

Mila oprostićeš mi jednu digresiju ; sudba i život nikad ne rade čudne i grozne  stvari. Mi , ljudi ih radimo. Život/Usud su prelijepi i velikoduušni. Žele nam i nude ono najljepše , što mi sebi nikad ne znamo darivati . Ali…imamo (ne )sreću da smo bića koja griješe, mnogo, veoma mnogo griješe.

Malena   oprostićeš mi i drugi put. Tuga nikad ne prolazi. Persistira kao biljeg da se voljelo i živjelo.

Najveće radovanje u mom tunelu je da si ti danas sa mnom. Nisi pored mene, Ali zar je to bitno? Tri mjesece radovanja , druženje, rada , rame uz rame , osmijeh na osmijeh , djetinja ljutnja , poneka skršen ram i mnogo povjrenja i bezuslovlja , je mnogo više nego će ti bilo ko , iskreno , od srca , iz dna duše ikad pokloniti. Dostatno za jedan život vrijedan življenja.

Ta tri mjeseca sa tobom mi je znak da vrijedio je svaki moj dan poklonjen ljubavi. Znači, naučio sam se da volim onako kako je Nebu najmilostivije. Poslije tih dana poželio sam da ti mogu reći nevjesto moja , ali ne mogu jer grijeh je.

Pa recimo …

Dan je prelijep,

Ti u njemu, sveprisutna i sveobuhvatna. Ne treba sanjaru ništa više. A opet negdje u zakutcima srca , srca čudesnog , srca krvavog , živi život prelijepi dok , kiša i mraz neumitno otkucavaju krajnji sraz tunela koji se bliži kraju , a život postaje svjetlost.

I vremešni Galerist koji je , igrom prelijepog života , i poeta i slikar, bez tvog osmjeha i čarolija : ja došla , ne umije više živjeti i ponekad je tako sam i poneki tren se osjeća bespomoćno , kao stari ofucani ker, jer ponekad ni snovi ne pomažu. Ali , slike koje noću sjaje i riječi koje se zavodljivo djetinjom dušom nižu , vraćaju me u dane ljubavi , dane fizičkog postanja Galerije i ona jačom postaje.

Kao što vidiš svaki tren mog života je vodio Galeriji Bosna zemlja Božije milosti i tebi , Milosti Božijoj. Sve što se bilo kada desilo ostavilo je duboki trag i svjedočanstvo u meni. No , još nije došlo vrijeme za rezime. Treba završiti sa pričom koja je obilježila i ispreplela mnoge likove i živote.

Jedno od svjetlosnih bića koja me učvrstila u ubjeđenju da su moje slike živi odraz moje duše i moga pogleda na svijet, često obitava u mojim slikama. Zato joj , sa povjerenjem prepuštam pripovjedanje o nekim vremenima koje nikad ne tamne.

One godine kad se Dobri ženio saznah da je Nesrećnica umrla. Tada sam se malo više družila sa Frkom Frkicom , koja uopšte nije bila frkičava. Bilo je to jedna predivna , prijatna i umiljata djevojčica , najbolja koju sam ikada upoznala , a koje je plaćala i otplaćivala užasne čini drugih ljudi , učinjenih njoj.

Uvijek smo je oslovljavali sa : Ljepoto moja mila, bojeći se da joj i mi nismo, nehotično , neko zlo učinila i dušu ogriješila ,moleći Boga za oprost.

• 

Nije mi ništa , uvijek bi govorila kada je nešto debelo boljelo. Ja bih znala kada je nešto boli.Bila je prozračna i krhka ko kristal , kada se dušom dijelila , lice joj je postajalo jantar ili žad.

Jedne večeri je došla crna i voštana kao ebonit. Da je se čovjek uplaši i pobjegne na suprotnu stranu od nje. Nikad je nisam vidjela izgubljeniju od one noći kada se od Dobrog iskradala , da bi se udala.

Uletjela mi je u naručje kao duh i onako sitna i krhka utoplila se u moje tijelo. Ridala je i vrištala. Ja sam je čvrsto zagrlila.Ništa nisam govorila, samo sam je ljubila i milovala po kosi kao maleno dijete . Dugo nije mogla prestati. Često sam kroz jecaj slutila riječi :

– Zašto nju Mili Bože ? Ništa ona nije nikom skrivila.

Potrajalo je dok se smirila. Kada se malo sabrala , povukla se iz mog zagrljaja , kao da je stidi te slabosti i šapatom pita sebe i nikoga , onako , kao uzgred .

–Zašto dobri inasani , zbog ponosa i ljubavi , uvijek natakare sami sebe?

-Ko je to sada natakario sam sebe Ljepoto mila?

-Sirotica je napokon uspjela ubiti svoju prelijepu dušu. Jutros u zoru je presvisnula.

I ja se rasplakah. Znala sam je iz priče više nego dobro.. To je ona crnokosa upis vila koju je Dobri spašavao sa mahalašima i zamalo se skroz naskroz natakario .

-Pričaj mi ljepoto mila šta je bilo? Sve polako i po redu , ko šta kako , zašto. Jednom mi Jela Lela Jelena rekla da ti sve znaš.

Frka Frkica ponovo zarida.

-Kako ću ponovo pred njega izaći i u oči ga pogledati.

Družila sam se sa tom Siroticom. Posredno sam se ili bolje rečeno zahvaljujući Dobrom upoznala sa njom . No , bolje da ti ispričam kako je to poznanstvo krenulo.

Poslije udaje sam se vrlo rijetko družila sa mahalašima , ili kako su ih zvali mahalskim konzilijumom . Jedino bi otišla kada bi me Dobri pozvao , a to je bilo poslije ovog susreta koji ti kanim pričati. Nikako ga nisam mogla zaboraviti i nikada ga nisam prestala voljeti. Nemam šta kriti. Tako je kako je. Kriva sam. Izabrala sam , izdala sam ga , tada mi se izdaja činilo manje zlo.

One godine kada si ga treći put , i činilo se zauvijek , odgurnula od sebe , neću da kažem hladno šutnula radi , tobe jarabi , njegovog dobra, bio je poprilično smušen i zabrinut. Na za sebe i ne radi sebe. On je svoje istine prihvatao smireno i razložno .

Tada se nikome nije imao nikome obratiti osim meni. Ti si se okrenula od nas i posvetila molitvama za spas svoje duše , ne pitajući šta je sa njegovom , sa našim dušama, jer svi smo te neizmjerno voljeli i bili zaljubljeni u tebe. Jela Jela Jelena se takođe izgubila iz naših mahala , razvela se od Herce. Zlata se našla pa se onda nije našla sa Mojsijem i svoju bol je sakrivala od nas. Jedino je moja bračna luka bilo koliko toliko podnošljiva.

Nazove me Dobri :

-“Ljepoto mila , možeš li navratiti do mene , molim te. Imam neki problem ne mogu ga sam riješiti.”

Znam da je ozbiljno. To je prvi put od one noći pred udaju , da me nazvao ili poželio vidjeti. Njegova majka me uvede u njegovu , meni dobro znanu sobu. On u polusjedećem položaju, radi debelog gipsa do iznad koljena na lijevoj nozi. Njemu veseo , blistav osmjeh na licu.

Htjede se ustati , ali bolni grč na licu sugerira da je preveliki optimista, da je prerano za ustajanje .

-Oprosti mi ljepoto mila , ne mogu ustati , dođi da te zagrlim. Dobro mi došla.

Zagrli me , Čvrsto i nježmo. Skoro očinski.

Pitam ga :

-Jesi li još uvijek ljut na mene?

-Nisam ljepoto moja nikada bio. Samo si me previše boljela, i srce bi se prekinulo da te vidjelo, jer si postala tuđa žena.

Suze mi u očima.:

-Znači oprošteno mi je ?

-Nemam ja tebi ništa oprostiti ljepoto moja. Oprosti ti meni što te nisam spriječio da se udaš i spasio .

-Nisi znao, nemaš sebi šta prebacivati.

-Imam , itekako imam. Morao sam nekako naslutiti.

-Smijem li te poljubiti?

Ja onako iznebuha , ne razmišljajući . On se smješka.

-Moja Frka Frkica.Otvirena i jasna. Znaš da tebi ne mogu ništa odbiti.

Zacrvenim se. Što ti je nerazum i snovi? Godinama sanjam o ovom susretu, o poljubcu, zagrljaju s njim . Ja udata žena , majka dvoje djece , on momak; dobro , moja ljubav neprebolna i jedina , naočit , bebast , i prelijep i nježan , srce mi uzdrhtalo , pitam se smijem li ja to; na šta će izaći , na dobro ili zlo…

U tom času ulazi njegova majka , nosi dvije ružice , tulumbu , slatko od ribizli , neki šerbetli sok i kafu . Meni srce ko tenećka. Odakle ona zna za slatko đardina skršenih srdaca? Dobri nesvrstano koluta očima i sliježe ramenima, k'o veli u mahali se ništa ne može sakriti. Ustadih da joj pomognem. Pomiluje me po kosi , zagrli i poljubi u vrh čela, tamo gdje se spaja sa kosom i kaže:

-Znaš , najdraža mi od svih grlica , u mojoj kući se alkohol ne toči kada mu otac nije tu i prije akšama. Šteta što te udaše , bili bi ste tako dobar par. Najbolji koliko se razumijem u mahalu. . Čuvaj se ljepoto mila i pripazi mi ovu dobrotu . Uvijek ima sreće i uvijek se izvuče. Ono reklo bi se tako. Na oca je. Šuti i muči. Ni mukajet. Ne daj mu da puno skita , odlutaće ili zalutati . Uvijek mi ga slomljenog donose. Bojim se jednom će mi ga u komadima donijeti.

Još jednom me zagrli , poljubi u obraz , pljesne po guzi i ode . Ostavi neki nježni i ugodni miris plavog neba , prisnosti i dobrote iza sebe. Uvijek je takva bila. Otvorena , brižna , ne baš diskretna , vrlo blaga i srdačno razgovorljiva sa onima koji joj se sviđaju.

Sjednem pored njega. Uzmem ga za ruke , poljubim ih stavim ih na čelo i ponovim . Tako je on to nekada činio kada je neku dilemu ili problem rješavao. Sada malo rjeđe. Poštivanje , ponos i sjetna sjećanja , valjda.

-Oprosti mi mili. Tren nerazuma, možemo li zaboraviti onaj poljubac. Stid me je , ne znam šta mi bi. Boli li te?

– Malo , već sam se navikao , uvijek u istu nogu i isto mjesto. Eh , milo moje. Tako nas sudba miluje i kuša. Tu smo , uvijek ćemo biti jedno pored drugog , jedno za drugo , emocije duboko zapretene , mora se živjeti , a doticanja nema . Uhh…Zvao sam te mila treba mi tvoja pomoć. Ukratko: Čula si , valjda , za mahalsko putešesvije i karambol u Brezi od prije par godina.

• 

Svi su je prozvali Nesrećnica . Neko Sirotica . Ja ne, jer je imala prelijepo simbolično ime i nadnaravnu svjetlosnu dušu. Da se neke stvari nisu desila već bi bila Svetica. A na nebo će otići uzvišena , kao nebeski anđeo. . Taisa je čarolija i uvijek je živjela po svom i u svom svijetu . Uopšte nije bila nesrećnica ni sirotica . I nikad neće biti. Samo dijete koje se očajnički davalo i voljelo..

Crnih dugih kosa, zelenih iskričavih očiju, bijela kao vila , oprosti mi , najsavršenije lice i tijelo koje sam vidio. Otac joj bio čuveni hirurg, rođen na Bjelavama , bekrijao i volio žene, umro od srca u 49 godini na njen osamanesti rođendan.

Nije se slagala sa majkom i njenim potonjim izborom ,pa je odlučila živjeti kod bake , očeve majke u jednoj maloj kučici na Bjelavama. Od oca je dobila peneziju sasvom dovoljnu za studiranje.

Majka uspješna arhitektica se godinu dana kasnije udala za direktora firme u kojoj je radila, vremešnog neženju , alkoholičara i kockara.Uspio je za dvije godine prokockati i njegov i njen stan i ubiti ih u saobraćajnoj nesreći na Taisin dvadeset prvi rođendan.

Nedugo za majkom umrla joj je baka. Mene je “naslijedila” od bake. Oko kučice je bio vrlo prostran i prelijep vrt sa desetak voćki , koji je baka uz moju fizičku pomoć savršeno održavala. Taisa me tek površno poznavala , jer sam bio skoro dijete kada sam počeo raditi za njenu baku, a ona u cvatu i beharanju

Znaš i sama da se mahalaši vrlo rano počnu brinuti o sebi, od devete , desete godine. Takva su bila vremena. Još uvijek patiznaska i siromašna. Moralo se. Ja sam bio zahvalan što sam godinama imao ne baš težak , a za mahalske uslove solidno plaćeni povremeni posao . I bome veliki praktični nauk. O zemlji , cvijeću , prirodi voćkama…o Milostivom i o ljubavi .

Kada joj je iznenada , iz čista mira , imala je samo 84 godine, baka umrla bilo je rano proljeće. Nije bilo njeno vrijeme umiranja. Željela je da to bude kraj maja , početak lipnja , kada joj bašća oživi rajskim bojama i mirisima višanja i ašlama , đula , jorgovanom , jasminom , karanfilima, kadificama , mačuhicama , petunijama , ,..

Ja sam okopavao i pripremao zemlju za sadnju cvijeća i povrća. Krečio i obrezivao voćke, uređivao plitke kanale za dotok vode u baštu . Teta Vera je pomno nadgledala svaki udarac lopate, svaki zamah krampe, svaki potez četkom i makazama , svaku kap vode koja je ulazila u zemlju.

Ne znam , možda sam tada zavolio boje i cvijeće, đardine . Možda mi se sve to uvuklo u krv , srce i dušu jer se moje djetinje srce sjećalo moje babe , majčine majke , koja je imala istu takvu baštu oko kuće , na uglu Masarikove i Pionirske, čiji su mirisi opijali sve do Pozorišne Ni iz te bašte nisam izlazio dok se odrasli ne bi sjetili da postojim i potjerali me da idem doma.

Tada mi se činilo da bih čitav život mogao provesti u prirodi ,u bašti , u cvijeću , među voćkama , upijajući čaroliju boja, mirisa i šumova , koji su opijali i rosili oči suzama. Bašte , đardini su mi bili u genima , i žao mi je što nisam imao vremena da napravim svoju. Ali nikad nije kasno. Imam jednu ideju , možda pozajmim jednu baštu i natjeram njenu vlasnicu da je oživimo bojama i mirisima sretnih dana. A ostalo , možda se posloži. Ljepota i ljubav idu zajedno.

U babinoj bašti sam bio gost i posmatrač ljepote i raskoši koja se nudi. Bio sam vrlo pristojno dijete koje nikada, ama baš nikada nije ubralo ni jednu voćku ili potrgao bilo koji cvjetić. Radeći sa teta Verom , upoznao sam ljepotu , milost i sveobuhvatnost Božijeg stvaranja i milosti. Na malom prostoru par stotina kvadratnih metara , toliko šarolike ljepote, dobrote , boja , mirisa , okusa , blagosti i ljubavi . Sve harmonično i jedinstveno , a raznoliko u svom postanju osebujno od iste vode i kiša , iste zemlje , istog Sunva i Mjeseca . Toliko slični , a toliko različiti da iako dijete osjetiš savršenstvo , uzvišenost i bezgraničnu mudrost i dobrotu Božijeg stvaranja.

U teta Verinoj bašti nikad nije ubran ni jedan cvijetak za ukras . Čitava kuća je mirisala tom baštenskom čarolijom . Kad bi cvijeće počinjalo venuti bralo se za slatko , lijekove ili meleme. sa voćem je druga priča. Bilo ga je od sredine proljeća do kasne jeseni. Zerdelije , trešnje, višnje, breskve , dudovi , jabuke , kruške , vinova loza , tikve , dunje … su bili predodređeni za cjelogodišnju riznicu viramina i minerala.

Neću te dakje tušiti ovim snoviđenjima , več samo hoću reći kako mi ljudi nismo svjesni šta nam se nudi , a mi bježimo od toga.

Pomogao sam joj oko sahrane. Više moji , jer ja sam ipak bio samo dijete, golobradi momčić od četrnaest godina. Taisa me uljudno zamolila za pomoć u bašti , jer ona o tome pojma nije imala.Nije mi bila od velike pomoći iako se žestoko trudila. Naučio sam je sve i bila je voljna učiti i pomoći , ali ipak njene nježne ruke nisu bile dobar saveznik rada u vrtu u redovno su popuštale u srazu sa zemljom..

• 

I ne znam kako , valjda zbog usamljenosti , ona zaista više nije imala nikog svog, ili bilo kog vjernog , odanog, iskrenog pratioca osim mene . Zavoljesmo se i vremenim , činilo se , postadosmo savršen par. Valjda oprečnosti; ja tih i miran , strpljiv skoro autista , ona sva u pokretu , u raskoraku , rastrzana na sve strane , u stalnom traganju za nečim što joj nije na dohvatu ruke, a za čim ona žarko čezne.Nije to krenulo odjednom. Dvije pune godine smo učili jedno od drugog . A nakon dvije i po godine vazduh u našem gradu joj je postao težak i počeo je gušiti.. Reče mi da nije dovoljno dobra za mene i da ću se s njom pogubiti.

Po nerazumu i kijametu u Brezi , dok se liječila nije dala da joj priđem , potom se dvije tri godine izgubila . Čuo sam da je u Švedskoj , pa u Norveškoj ; tražio sam je , čak i u Finskoj , ali je nisam našao. Njenu kučicu i baštu sam svih tih godina čuvao , održavao i pazio.

Prije desetak dana sam saznao da se vratila. Još uvijek imam osjećaj da joj trebam. Ona nema nikoga i ničega osim te kućice i mene. Odem da joj se javim , morao sam , iako sam znao da neće izaći na dobro. Nije otvarala. Sutradan odoh drugi put , nije otvarala. Odoh i treći put, tada me upucala u nogu vazdušnom puškom . Dobro sam prošao. Bila je vrsni strijelac , kao juniorka je bila prvak Jugoslavije malokalibarskom puškom na pedeset metara.

Nasmijah se, nasmija se i on . Zista je Taisa uvijek znala odabrati vrlo konkretan i vrlo živopisan način kako da ga udalji od sebe.

Dobrog je upucala u lijevu nogu ispod koljena sa vanjske strane, tačno na mjestu gdje je imao dva loma cjevanice. Fudbalski i skijaški. Oba loma je imao zbog Sirotice. Prvi fudbalski , kad je namjerno radio vratolomije vezivanja mozga u učkur najgrubljem igraču lige. Znao je da će ga ovaj pokupiti i slomiti. I slomio mu nogu. Otvoreni lom. Tako je sa sedamnaest završio fudbalsku karijeru.

Drugi lom je iz Rajske doline , sa skijanja , pola godine kasnije . Fantastična staza, najbolja i najljepša u Jugoslaviji. Na dnu staze daleko od strmina , sa lijeve strane m u zoni pasivnog zaustavljanja se nalazila skupina od tri jele. Nigdje u vidokrugu nije bilo drugog drveća. Dobri , uz Miru Č. najbolji bjelavski skijaš, ee neslućenom spustkovskom brzinom zakucao u te jele. Opet otvoreni lom lijeve noge ispod koljena,. Mora li se napomenuti da je noga slučajno kvrcnula na istom mjestu kao prvi put.

Nikome nije bilo shvatljivo šta se desilo. Ni prvi , ni drugi put. Svi su se čudom čudili. To se dešava maloumnicima i totalnim neznalicama. A Dobri je bio veliki talenat i nikako nije bio malouman. I nikad nikome nije pričao o tome kako se to desilo, kao da se nije desilo.

-Ne znam kako ćeš i šta ćeš, približi joj se , molim te . Stekni povjerenje . Znam da je u škripcu i neimaštini . Moramo joj pomoći. Nema nikog osim nas. Za pare ne brini.

Na tren me žacnu ljubomora, ali se izgubi. Sjetih se; takav je on. Brižan i dobar. Nikad ne zaboravlja učinjenu mu milost i uvijek višestruko uzvraća dobrotom , čak i decenijama poslije.

Nikad me prije nije ništa tražio ni molio, osim za tebe i to godinama poslije. Začudih se i obradovah. Ipak , još uvijek mi vjeruje.Par dana dumam kako ću i šta ću? Nemam nikakvog izbora , ideja ni mogućnosti.

Ma , idem ja direktno na vrata pa šta bude. Bog Milostivi će mi dati riječi , hrabrost i nauk.. Stari , zarđali zvekir na još starijim , ispucalim skoro izblijedjelim zelenim vratima , kao da niko godinama nije doticao.

Akšam samo što nije . Drhtavo primim alku u ruku i udarim jednom. Sablasni odjek zazveči praznom ulicom. Zveket kao da dozva ezan koji se sa drvene džamije milozvučno prosu po Bjelavama.

Na jednom prozoru zatitra blistaava bijela lelujava stora , sa crvenim i plavim cvjetićima šarenom đuvezlijom rukom vezena,  Iako im još nije došla sezona , nazirali su se obrisi pregršt žutih dunja. Birvaktile , prije stavljanja na ormare , dunje su se u prozoru izlagale sunce da dobiju zlaćanu boju.

Čujem lagan , odlučan i ritmičan klepet nanula po avlijskoj kaldrmi . Otvaraju se vrata , izviruje prelijepo pravilno , bez pogrešne crte lice , umotana u dugački bijeli šal , nalik šamiji i oprezno , kroz mene gleda lijevo i desno.

-Nije tu? Ma znala sam ja da će blesan izvesti neku mudroliju . Jerdino tebe ne mogu vratiti sa vrata ili ti bilo šta zamjeriti. Ajd, upadaj šta si se ukipila.

Širom otvori kapidžik , skloni se u stranu , a ispred mene bljesnu kaldrma , kao niz savšenih bijelih porculanskih bisera. Zakoračih i najljepšu avliju koju sam ikada vidjela. Škripa vrata koja se zatvaraju dopre do mene.

Ušla sam , a da nisam ništa učinila ni progovorila.

Hvala ti Gospode Milostivi.

•