Epizoda Anterije i nevinost II dio
Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše,samo se prelijevaju u pahulje ledenih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.Pogledam je.
Meni suze niz lice.Ono skoro. Jedna izdajnička u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put u životu jer ” Ona ” ulazi u bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da u onoj mojoj suzi Frka može vidjeti naše dane.
Vrijeme kao da se vratilo , na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.
Kemo tuguje :
Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj nježne ruke, ona ih podiže i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka iz Đul bašte . kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.
Sluti se, ništa ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore. Ona je mlada, što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.
Njen budući muž, nije njen dragi , vać očevog prijatelja iz neke druge varoši sin. I ona ovo ne pleše za njega. Pleše za mene, svog jedinog , nikad prežaljenog.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku . Gdje god krene,gdje god se makne, njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri, neko joj ništavilo utrobu kida, priziva slijedeću nesreću.
Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi htjela je da živi.
Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati, ili ona mene prije svojih posrtanja.
Možda?
A možda i ne?
Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.
Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.
A ovo , dijete malo, bi vjerovatno nesretnije bilo, ako je to moguće.
Njoj suze na licu, meni suza na licu, valjda se pahulje tope. Osjetimo; i srca i duše plaču.
Smirimo se,valja izaći pred svijet. Sreća njena ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa.
Malo se sagnem, poljubim u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:
-Čuvaj mi se dobroto moja, milosti puna.
Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:
– Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati, i tuđe brige voditi. Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju . I kakav glas nas grlice vaše bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze, samo što sa nama nisu bile. Još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju..
Zavjese u susjedstvu se tresu.
Ljepota moja, me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.
Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljupce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.
U predahu ona šapuće šteta, mogli smo barem dobri glumci biti.
Ja se šalim; nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo, očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna, nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim,uzvraćam joj za sve naše neljubljene dane i noći. I njene i moje.
Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:
Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje.
Ona se odvaja, suze joj u očima. Nije dobro , mislim ja! Ove suze nisu dobre. Nikad ona nije plakala. Neka me ledena jeza hvata.
Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…
Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ, evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema. niti će biti.
Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima.
Samo prošaputa:
-Kako ti kažeš,mili.
Miluje me ručicom malom po obrazu, dugo, grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Kroz onu suzu vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekog novoga, a već bajatog milenija. Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne , ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata..
Zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim, dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug, skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka. To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.