Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
****
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem, jer znam da me osjeća , vidi i čuje:
Hvala ti velika čestita i mila ženo, mala Velika Frko ,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda.Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati . Jedan mnogo više od ostalih. Ti si uvijek sve znala. Oprosti Maksumčetu lutanja njegova.
****
Četvrta epizoda
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio.Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem. Javi se. Ili pospana ili umorna , taji joj glas. Može kaže, sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.
Suta u podne sve natenane, po mahalskom tabijatu.
Žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i prsluk od kadife, glanc cipele, kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.
Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću. I stigoh.
Nije bilo veselo.
Nimalo.
Četvrta epizoda III dio
Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada. Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.
A tamo, odar boli i tuge.
Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji, plavičastim safirima optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, žeđ za životom sa sobom, na nebo nosi.
Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim. Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.
Kraljica vrišteće boli , čini se sni.
O Frko,Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.
Čuti dijete, ne progovara. Umorna od čekanja mene neuviđavnog, umorna bila, pa spije
Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu nose:
-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.
Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad ,orosim onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže :
-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.
Sve zna . Sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da se zbude, i kad se zbilo a kasno bilo vodu na stari mlin vratiti. Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela.Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.
Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga doli nas troje.
Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću po običaju odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela.Ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:
Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji nešto sprema,a tuga ga mori.
Joj,Frko Frkice,gdje si sad?
Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla.Misli se kovitlaju u dane kada su anterije bile sve .
Anterija je haljina nad haljinama,kao meleka među djevojkama.Anterije su mogle biti svečane, kućne i djevojačke. Ova svečane treba raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.
Kućne i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača.Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju.Nikako ,jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.
Kućna anterija,eh. ta je u samom raju skrojena.Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira,zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela.Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.
Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom,srebrenom i zlatnom svilom.Druge boje su se uglavnom izbjegavale,ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta bila potrebna svila neke druge boje,ona se vezla.
Zamislite sada boju rubina,safira ili brilijanta,zatim ružičastu,srebrenu,zlatnu,modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke.Koji je to spoj ljepote,mladosti,ljubavi i strasti i vještine.
Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje.U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.
Nekad se vezlo šutke,nekad se šalilo i tračalo.Nekad bi se sve zabibalo i prolomio bi se ženski glas:čist,kristalno jasan,veseo,vrckav,čeznutljiv i nježan,nekad blag i umilan,nekad opor i ogorčnen,nježan i tužan,ponekad čulan i strastan,najčešće veso i razuzdan.Ali uvijek,baš uvijek,pri svakom vezenju se morala više puta ,od srca,otpjevati ona:
„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“
Rjeđe ona
„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“
Kako i ne bi?!
Često pominjemo anterije i nevinost.Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno znaju.