Frka Frkica – IV Dio

   

Vesna Moreno S.

Opet me ubjeđuju drugarice da odim u Trasu. Onaj plesnjak za pubertertlije i početnike. Pristanem, teška srca. Ni prvi odlazak mi se nije previše svidio.Nešto me koči.Ko da mi neki glas poručuje da pravim veliku grešku ako odem.

Vrijeme je zimsko , ljuljačka ne radi. Zatvorena u sobi tugujem. Gubim nadu da će me lažov potražiti. A opet, kad pomislim na njegove oči ,  srce mi igra ko ringišpil bez kočnica. Utroba mi se grije kada osjetim njegov poljubac  a spušta ga na vrhove mojih prstiju. Čista struja.

Nagovoriše me. Kažu svira Svira neka Formila 4 . Nikad čula. Neka roken rol furka. Drka – drka d -Đon – The  đon. Mislite ja ne znam te šatro fraze. Znam,  ali sam se vaspitala da nikad  ne psujem.  Osim kad mi se otme i kad mi je dosadno. I kad mi misli krenu na ono : rano si počela. Moram nečim zabaviti um da sjećanja ubijem. Narodska sočnost mi se čini sasvim dostatna za razbibrigu.

A sada mi je dosadno . Zijeva mi se . Znala sam da ću zažaliti. Moje tri drugarice pomalo , đuskaju. Nisam znala da se to cupkanje nogama, malo tamo,malo vamo,  trt vrt uvijanje guzicom – zove đuskanje. Meni smješna muškadija. Nisu ni momci, ni djeca.  Golužradi tići.  Negdje između. Sada u potpusnosti spoznah izraz fićfirić. Htjeli bi nešto ,  a ne znaju kako. Zbijeni u gomile. Bez hrabrosti.  Pogledaju li koju kokicu , zarumene se ko pjetlić kad ganja iskusnu kebaru a zna da će mu pobjeći.

Ankica , oficirsko dijete se izgubi. Leti prema ulaznim vratima. Tamo ulaze ona trojica . Oni isti blizanci otprije , mislim ja , rasvjeta je prigušena. Isto odjeveni , ista  visine , ista dužina kose. Isti šeretski osmijeh. Zavodnički i samosvjesni. Ankica grli onog svog  jako štrkljavog.  Dovodi ih do nas. Ovi nisu fićfirići. Vidi se da znaju šta rade.

Poslije sam skontala šta to. Odvajaju kokice zrele za branje i kljucanje. A one se ne bune, jer skoro nisu ni svjesne ( Ta hajte molim vas !) da im je vrijeme došlo. Iako ih svaki damar svrbi. Najviše tamo gdje je kod mene led. Uvijek mi je bilo jasno zašto pijetao kljucne koku. Prekida nepotrebno  ganjanje i stvari dovodi u domen prirodne bitke za produžetak vrste.

Sjećam se njihovih imena : Oma , Deba i Baška baŠa. Neobična imena. Ne zna im se rod, ni korijen. Kasnije sam saznala da ih to ne interesuje. Religijsko i nacionalno porijeklo. A i skontala sam da ih jedino žene ili djevojčice koje to trebaju postati  interesuje.

Bili su kao neka vesela bujica , kao neki tornado humora. Osim po odjeći koja je bila istovjetna, po visini i dužini kose uopšte nisu ličili. Mogla bih se zakleti da su svi visoki metar in osamdeset centimetrov i koji pride.

Oma gavranove grive, i crnih mark špicopvskih brkova, mnogo pjega na licu i velike naočale , se krio  iza ironije.

Deba ili debeli , koji je bio mršav ko štiglić , bio je nervičak , sav u trzaju , u kretnji.Nedosljedan u mislima , istajan u glupostima i dembelstvu kao da je htio da se nadvije nad čitavu Trasu.

Baška baŠa me privukao svojim veselim , zaraznim osmjehom i očima. Kako si samo ličile na one od onog mog . Jedino su mu obrve bile malo tanje i oči nisu bile tužne.

Od kada su se pojavili , nije mi bilo dosadno. Bila sam dobar učenik.Vidjeće se – ipak nisam kako treba savladalo gradivo. .Bili su  moj usud. Bili su sa Bjelava i Baška baŠinoj majci sam nosila mlijeko. Ugodna razgovorljiva hanuma koja se uvijek volila šaliti.Obećavala mi je da ću joj biti snaha.Nije znala koliko je bila blizu istine.Jednu malu bogdicu.Jedno malo usamljeničko nestrpljenje.Izbor po mjeri Nepogrešive Sudbe.

Nisam ni znala da ima četvoro djece.tri sina i kćer .Nikad ni jedno nisam vidjela. Hadžijska djeca. Ne moraju rintat. Tako sam mislila.Uveliko sam pogriješila Socijalizam je pokušao da ukine razlike. Sirotinja i raju  partizanskog miljea izjednačiti i položajima i beneficijama ,a  u ime jednakosti trebaju dostići i prevazići trule bogataše u koje spadaju i hadžije.

Ta saznanje će doći vrlo brzo.

Neke stvari se nepredviđeno dese i okrenu sve tumbe, a blesavi hajvan od čovjeka nije ni svjestan grešaka koje radi.Neki, čini se nevažni izbori budu katastrofalni i okrenu život u pogrešnom smjeru.A kada jednom krenu lošim pravcem , kao da se ljudi takmiče ko će ti više nagrditi život.I evo, čitav potonji život se pitam zašto se meni i Dobrom nije dalo, a bila sam sigurna da smo savršen par.

Najviše odgovora se sazna u ispovjednom razgovoru sa dobrim dušama, iskrenim prijateljima, privrženih Božjoj milosti. i mudrosti.

Imala sam sreću da posredstvom Dobrog upoznam tri nestvarno dobra i plemenita bića – blaženu ljepotu Lucu Blaženovič i moje imenakinje uzvišenu krasoticu Kosaru Mariju Magdalenu i Mariju Magdalenu Grdelinku.Nikad im se nisam stigla zahvaliti za sve što su učinile za mene i svojom nenametljivom plemenitošću i mentorstvom pomogle mi da preživim i naučim šta je život.Dio mojih najljepših sjećanja vežem za njih.

Imala sam sreću i čast da im pravim društvo tokom njihovih poslijednjih dana i da primim njihove blagoslove.Koliko je samo ljubavi i hrabrosti bilo tim divnim ženama.Voljele su i bile voljene. Život ih baš i nije mazio, ali su zadržale umnost , blagorodnost i uzvišenost do poslijednjeg trena.I neugaslu ljubav prema Dobrom.

Kada je početkom ljeta sarajevske olimpijske godine umrla Nadin, njena i Dobrog kćerkica,znalo se da Luce neće moći dugo ostati sa nama. Neumitno se razboljela kada je četiri godine prije proviđenjem rodila tog anđela Samo je ljubav prema kćerkici i Dobrom sve te godine držala u životu.

Jela Lela Jelena i ja smo joj naizmjenično pravile društvo,kada je Dobri morao biti odsutan.Normalno druženja i razgovori su se kretali u okviru onoga što nas je spajalo.Bile su to ispovjedne sesije u kojima je ona kao upućenija pokušavala da me nenametljivo uputi u ono što se zbilo i iz čega se eventualno mogu roditi neka olakšanja i saznati potrebni odgovori.

Tako mjesec, dva prije uznesenja ona prekinu neku svoju nježnu uspomenu i zavapi :

-Ajd , bona Frkice prozbori i ti koju. Ako ja nastavim , o Dobrom i meni , raspizdiću se ko najveće pizdnka. Već su mi se slavine počele odvrćati.

-Ih ,ko da ti ne znaš šta se u našim đardinima dešavalo?

-I znam i ne znam. Nisam baš zorno pratila vaše najintimnjie putešesvije i karambole koje ste svpjevoljno birtali. Samo sam se brinula da vam se nešto loše ne desi.Imala sam tada mnogo posla. Eto ,nikad ne spoznah kako i zbog čega se ti i Dobri nađoste na ljuljašci;ono jutro kada sam zvanično banula u vaše živote.

-Dobri ti može bit nije pričao?

-On nikad ne priča o nome što je prošlo i ako nema veze sa nama dvoje.A ako progovori to je poprilično šturo i dosta neodređeno Ne voli mješati priče . On to kaže: kad nema osobe o kojoj se priča onda je to najprimitivniji trač, bez obzira na dobronamjernost.Mislim da je prestrog prema sebi , donekle i prema drugima.

-Pa ovako , u stvari to veče  se ništa nije desilo . Ništa vrijedno pomena. Najvažnije pitanje je kako sam završila sa Debom ,a ne sa Dobrim. Zapravo ja sa Debom skoro ništa nisam ni imala .Išla sam u onu adolescentsku igranku u Trasi sa Ankicom , Mirjanom , Suadom i ponekad , čini mi se Rajkom.

-Nisi ništa imala sa Debom? Meni se nije činilo tako.

-Sačekaj malo sve ćeš saznati. Rekoh tipoznala sam Debu , Omu i Baška baŠu u Trasi. Blago rečeno ; oduševili su me.. Prošlo je pola godine od kada je Dobri ušao u moj život. Bila sam izluđena što ga nema. I strahovito usamljena. Od kada sam sa sedam godina počela mlijeko raznositi sve do srednje skole nisam imala drugarica.Drugova? Nije mi padalo na pamet!A nisam ni znala da  ga ova trojica poznaju.. Nikad  ga nisu pomenuli.A da mu je Baška baŠa brat nisam ni slutila još dugo vremena poslije . Oni nisu oglašavali svoje srodtvo. Toliko  su fizički i mentalno bili različiti kao da nisu braća.

-Vidiš, ja sam oduvijek znala da su braća. No , to je nekako i logično . Moje je bilo da znam takve stvari!A da li bi saznanje da ga poznaju bilo šta promjenilo?

-Normalno da bih potpuno drugačije reagovala . Ne bi mi palo na pamet da se družim sa njima.

-Nije li to pomalo licemjerno prema njima.Da ga nisu poznavali bilo bi sasvim u redu da si sa njima, odnosno Debom?

-Ne znam Luce!?Bila sam neuko dijete. Slomljeno,usamljeno, nesrećno, tužno.Život mi se raspadao .Nisam imala nikoga da me uputi. Dobri je bio tek samo jedan duh u mojim mislima. Jedna sjena u mojim snovima. I nije dolazio.

-Ali , ako ti je toliko značio , bez obzira – sjena , duh ili priviđenje trebala si sebi , u svoju ljubav vjerovati ?

-Šta sam ja o životu znala? Kako je teško svako jutro ustajati u četiri ujutro , svaki bogovetni dan sedam godina? Kako se muze krava? Koliko je težak džugum?Kako se timari marva?Kako je to kad dijete umorno , pospano i slomljeno stupa kilometre i kilometre pod punom raznosačkom opremom? Kako sam košmarno rano počela a da nisma znala šta sam to počela?Kako je razgoračenih očiju gledati kako se drugi raduju i igrju, a dijete rinta puno robovlasničko šesnaestočasovno radno vrijeme? I ne žali se!To je bio moj svijet i moj nauk.I pitanje: Gdje će im duša? Iako nisma ništa znala o duši.

-Oprosti nam nam na nerazumu Marija Magdalena molim te.I meni oprosti za moj grijeh prema Bogu Jedinom i tebi anđelu njegovom. . Evo , iako o tome niko ne priča ,svi me “štede” , iako znaju da znam da neću još dugu – a još nisam spoznala kako se desilo da sam zgriješila i završila sa Dobrim. Četrnaest godina prebirem svaki detalj i ne znam kako se desilo nešto što se nije trebalo desiti i nije imalo šansi da se desi.I kako se bliži dan odlaska , sve mi je manje žao što sam zgriješila.I pokušavam naći hrabrosti da sebi oprostim.Znam Bog Milostivi mi je odavno oprostio i podario mi radovanja koja nisam ni slutila da su meni moguća.

-Oprosti ti meni Luce. Nikad ne kukam i nikad se ne ispovjedam o svom bolu i svom životu.Ali kad sam sa tobom kao da mi popuste sve barijere.Jer ti si moj , naš anđeo uvijek bila.I njegov i moj.

Luce me čvrsto zagrli . Zaista , u toim trenu se osjetih kao ona mala djevojčica koja džugume tegari ,a anđeo ga miluje i snagu mu daje. Malo je trebalo da se raspizdim i otvorim slavine bola.Ali nisam.Morala sam još jednom preći sve ono što nikad nisam imala skim podijeliti.

-Sada se ništa ne da ispraviti. I bolje je ne razmišljati o tome.Boli saznanje koliko smo ponekad povodljivi, plitki i nerazumni.I tako malo po malo Deba mi se počeo šlepati . Nisma ga uzimala za ozbiljno  zbog Ankice, a i on mi se najmanje sviđao od svih Bio nekako federast, kao na nekim oprugama, pomalo prijetvoran i često nije znao šta će sa sobom.Njih dvoje  su imali jako nervoznu i tubulentnu vazu.Voljeli su se , a nisu mogli doći do zajedničkog jezika.Ankica je bila tužna jer , jednom reče , ako ne vode ljubav , onda se neprestano i bezrazložno svađaju.Mislim da je razlog svemu to što je Ankica znala da Deba i njihova ljubav nema šansi kod njenog oca.

-Ma sve je to u redu,ali kako si zaglavila na ljuljački sa Dobrim.

-Joj , jesi navrla. ko junferica kad je ufati svrbež .Da bi se ljuljačka desila , moralo je poteći dosta vode i lomova. Dobrom i meni se jednostavno nije dalo.Poslije Debe se desio Mojsijev i  Zlatin godišnji odmor. Poslije se desila , noć anterija.

– Mojsije , Zlata i Noć anterija? Kakve veze imaju sa tobom i Dobrim.

– Vidiš malena  ima dosta toga što ne znaš!  O tome ću ti ispričati u jednom dahu. Ako me prekineš izgubiću se , dušu isplakati i prosuti na tisuće sitno sjeckanih santi leda.I neću moći nastaviti.

Skontala si , valjda , da je Dobri neka lutalica. Samo ode i nema ga. Pa se poslije vrati , zeru tužniji i zamišljeniji i muči. Ništa ne govori. Ja se uveliko počela družiti sa konzilijumom.Svi me dobro i obzirno prihavtili , posebno Zlata i Jela Lela Jelena ; samo je Mojsije nešto sumnjičav. Kažu – stari skeptik , a i prorok uvijek je takav prema nepozantim; dok mu ne dođe neko znanje o muhadžerima, odnosno uljezicama. Ja se umorila od čekanja onog lažova  i počela  se sa Debom družiti , ono polako i oprezno. Od onog potopa imala sam taj strah i odbojnost od muškog dodira. A i Debi čini se nije bilo do dodira, više mu je trebala ženska  pozornost i faktičko društvo radi raje.Njegova veza sa Ankicom je bila gotova. Tako su svi mislili.A i činilo mi se da je to neka mahalska verzija Edipovog  kompleksa . Ne sjeća se da ga je mater  ikada mazila i ljubila.Odakle joj vrijeme od silnih trač partija i kahvenisanja.

I na  proslavi Mojsijevog i Zlatinog godišnjeg odmora prvi put neko pomenu Dobrog. Mojsije vjerovatno:

-Još bi nam samo oni baksuz Dobri trebo da sve bude cakum pakum. S kojom li se sada u belaj uvalio?

U meni sve zatreperi. Imala sam hiljadu pitanja , a ni jedno ne izgovorih. Stid me . Ako dođe i sazna da sam sa Debom načisto ću propasti u zemlju.Po baksuzluku dođe.Kada je došao druženje je dobilo neku novu dimenziju. , plemenitiju i nježniju. Ali i opičeniju.Sve se odjednom otelo kontroli i svi počeše čudovati.

Ali mene zaboli taj njegov dolazak. Nije došao sam.Jebote! Moram opsovati , izvini me!Kakva je ljepota bila sa njim. Ciganka , naslućujem  ,  a uzvišena i plemenita kao tamnokose Marija Magdalena , sa aramejskih ikona.Tada mi je prvi put na pamet palo:

-Baš je ovi Dobri srećo. Hoće ga prelijepi anđeli.

I nisam bila ljubomorna. Bolilo me srce , ali Vesna je bila nešto uzvišeno i savršeno. Kad bolje razmislim ,u svemu veoma nalik tebi Luce. Suptilna , smjerna , obrazovana , prelijepa , blagorodna , uviđavna  i nekako pomalo distancirano susretljiva.A fizički ti je sušta suprotnost. Skoro da nije pričala. Smješkala se , klimala glavom i zaljubljeno gledala u Dobrog. Nije skidala oči sa njega. Ni on sa nje.Ispreplela je prste njegove  desne ruke sa svojim lijeve ruke , uvukla se u njega i ni za tren ga nije ispuštala. Kao da se bojala da će joj pobjeći , ako sa samo na tren razdvoje.

-A Dobri , kako je reagovao kad je skonto da ste ti i Deba par?

-Ma, nismo mi bil nikakavi par. Bili smo dvoje usamljenih koje se silom prilika druže.A Dobri je bio … ma Dobri.Diskretan , pokroviteljski , malo šaljivo rapoložen , kao da se utopio u njihovo mahnitanje i kao da nije obraćao pažnju na mene i Debu , više nego na ostale. Malko je po običaju , “nesvrstano” roštiljo Debu i navodio vodu na mlin Lenjeg.U njegovim očima i gestima nisam osjetila ništa nalik na negodovanje. A znaš kakvi su mahalaši! Kad njihovo mahnitanje krene , to je bujica koja se ne može zaustaviti .Stampedo koji ne da insanu da misli.To je prvi put kada sam osjetila da nam se neće dati.

Poslije tog susreta je nestao na neko vrijeme.Rekoše mi opraštao se od Vesne . Ona je morala svojim putem ići. A na tom putu nije bilo Dobrog .  Bojala se da ga ne uprlja.

Kasnije , mnogo kansije sam spoznala :

-Baš je ovi Dobri baksuz.Njegovi anđeli umjesto njega odlučuju šta je najbolje za njega – kao da je autist ili osoba sa posebnim potrebama.. Bez obzira koliko ih je to boljelo ,koliko su ga voljele i što su znale da će mu svojim odlascima srce skršiti, on je ostajao sam. Znam u dobroti svojoj nije se ljutio i uvijek ih je opravdavao i praštao im:

– Poklone mi toliko ljubavi, milosti i znanja, da ne znam šta ću sa tim. Ne mogu oči otvoriti od ljepote i suza. Onda to moram podariti nekim drugim anđelama da znaju da se ljubav ne može ugasiti.Čarobni krug ljubavi.kako da se ljutim.A vremena za tugu nema jer Bog je milostiv.

A onda je došla noć anterija i nevinosti , koja je , činilo  mi se , otvorila vrata daljem betoniranju svih prilaza nekoj izglednoj budućnosti između nas . Poslije anterija se desio đardin skršenih srdaca, kojem si i ti nazočila.

I to je to! Dobri i ja dva, ledena svijeta. Sjeverni i južni pol.Na istoj planeti , ali bez dodira.

Nisam te noći znala , ali bio je toliko tužan zbog Vesninog odlaska da nije mogao disati. Trebala mu je samoća. I ne bi došao , ali Zlata ga je zamolila za malu pomoć.Nikad nije rekla da li je to bilo zbog nje ili je boljela Dobričina tuga, pa je htjela da mu ne da vremena za samovanje.Njoj su ostavili jednu njenu rodicu , prelijepu pizdunčicu , školarku Hanu da pazi na njenu krepost.A o Zlatinoj kreposti niko nije razmišljao, jer nije bilo ptičijih svjedoka na granama .Vremenom je većina njih utihnula ili otišla iz gore bosanske , na more plavetno jadransko..

Niko nije znao šta se dešavalo u umu.U njegovo srce nisu htjeli da barkaju.Odrastao je muškarac.Nek se snalazi kako zna i umije, samo nek im ne pizdi., Uprkos kontraverzi Dobri nam je priuštio jednu od najljepših noći koje smo doživjeli.Bilo je toliko ljepote, nježnosti , blagosti , čežnje i ljubavi u njegovom , slobodno mogu reći vanvremenskom igrokazu o anterijama i nevinosti.

Bilo je toliko topline , ljudskosti , nezaborava i ljubavi u svakoj izgovorenoj riječi , u svakom gesto i pokretu da sam se od te ljepote rasplakala ko prava pizdunka. Zapravo slutila sam  ,  znajući da ga gubim , da sam ga  tu veče nepovratnu i beskonačno zavoljela. Činilo se da je svoj igrokaz meni posvetio.  

Skoro da se ne sjećam odakle mi(!?)  , još uvijek imam zapis o toj noći i napamet ga naučila.:

Anterije i nevinost

Večeras , u našem đardinu imamo posebnu gošću, prelijepu Hanu , pa osjećam potrebu i čast da joj poželim dobrodošlicu i da joj se zahvalim što nas je obasjala svojom nazočnošću.

U ima naših grlica i u njeno ime , zamoljen sam da vam predočim nikad ispričanu priču o anterijama i nevinosti.Često se pominje ta bajka.Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno samo misle da znaju.

Dakle ,večeras su stvoreni svi uslovi da malo prozborimo o anterijama i kako je razmišljanje o njima nerazdvojivo vezana za nevinost.Nevinost je ipak sveobuhvatnija filozofska tema i njoj ćemo posvetiti posebnu pažnju, u nekom drugom vaktu i na drugom mjestu, gdje nema mnogo svjedoka. Otom potom.

Neki kažu – anterije su starinske teške haljine i njih su izrađivali terzije.Mere biti. Da su starinske nisu.One su iskonske.Mislim da ih je pramajka Eva sa ponosom nosila.Kad se te dvije milosne ljepote – žena i anterija sastanu; ništa ljepše i uzvišenije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti.I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o đardinu, cvijeću , grlicama,i tako to…

Ma, jok boni. Ne ide to tako. Priča je o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici ,kad se anterija još nije izvezla, ni natandarila. Tek kad se završi i obuče mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli.Hoćete sve nešto preko reda,bezbeli. Mora sve polako , po istilahu..

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokona, bogata i lijena ženska čeljada.Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote.Ponekad bi im se posrećilo pa bi nešto nalik našim anterijama napravili.Urijetko. Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene.Đez ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš?

Malo skrenuli,ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali,čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli.Ako ne znamo protumačiti i skontati,znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati.Tako je najlakše tu zabune nema.

Pravu i najljepšu anteriju bi žensko sama sebi i prema svome tijelu skrojila i izvezla.Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima,koliko krivina i oblina i na kom mjestu čega ima?Niko,pa ni dragan.Ima on čitav život da to upoznaje , pa mnogi ne upozna niti domozga kako ta ljepota funkcionira.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje štedile i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.

Konzilij je sretan što bivstvovuje i uživa na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana opijenih čarolijama i ljubavlju.

Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho-ho. Vezla se za ženskih večeri ,uz pjesmu, šalu, gurkanje,govorkanje , ples, ćežnje,nade i uzdisanje.Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi za ljubav rađena. To nije bila još jedna duga vezena ženska haljina. To je bio neviđeni krajolik skladan po tijelu švelje i mjeri ljubavi što u susret te žene brodi.

Po najsitnijim djelićima i vijugama tijela koji će biti prekriveni, brižljivo su birani detalji, boje,linije, zavijuci,krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom.

Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine da istakne dio tijela koji se vidi i koji se ne vidi , ali koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo, lijepa ženo, bježi i sakrivaj se da bi sebe poklanjala!

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio nogu do i oko svilenkastog đardina što je pjesnikov omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre? Jeste, jedan kroz jedan. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti – jes vala! Toliko je čaroban da insanska blentovija ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, niti bi poželio da nađe.

E, taj vrt treba poslijednji da zatitra , u nagovještajima i mirisima dok mozak nekom zaljubljenom slunti ne smuti.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja i šara i svih mogućih ženskih nošnji i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što hoće da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime. Uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko ženskog krajolika kao prvi prozirni snijeg oko brdašaca i dolina.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne ,taj šturi opis nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.

Sjedite zavaljeni na šiltetu i među jasticima i… Ne, ni to ne ide.Suviše vulgarno.Čovjek se zavali kao u hamam baru i čeka gologuzu predstavu.Nisu anterije, nikako nisu bestidne i nisu za širu publiku.

Tu žensku,djevojačku kućnu anteriju i nevinost ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe.

Kad ono isto veče , malo kasnije …

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata , harmonika i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno ,  ali njemu bi to bilo normalno.Tu pomoći nema.Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma, čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomjestiti.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom i nježnom tandarli smislu.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafajtati.

Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam merhametli noći. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte  u odaje, jal’ iz odaja u bašću. Lejla Jelena sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih vrijeme i drugi ne postoje.Samo im jahanje na umu.Vela havle , vela kuvetiula. A čini se kuvet ih plaho pripazio.

Nisu to razlozi da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Jedna pogrešna riječ i to je to.Ostalo je stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.Ne mre bez njih fešti čar nadolmiti.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije. Proljeća kao da su se gubila. Djevičanske ljubičice su nestajale. Jedna za drugom. U nepovrat . Osjeća to on.Više ih neće sresti. A prelijepe su bile. Svaka .Dostojanstvene i čedne u onom nejuzvišenijem i najplemenitijem smislu. On je dio po dio sebe , sve više u dubinu nutrine sakrivao. Bojao se ako ako ih ostavi na javi , opet će mu neka grlica srce skršiti.Radi njegovog dobra!?

Aha , jes kako ne.

Pustio je da Mali Princ odluta . Nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju i nestaju.

Tu je i pridošlica  Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire krepost kuće , da se kakav nered ne bi zbio.A on prijateljskim pogledom nagovoren da joj posebnu pažnju pokloni.

Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i  provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost, pa  djeca dobiju djecu. A i to se mere srediti. Ljubav bi trebala uvijek pobijeđivati. Nažalost….

A ta Hana upečene  i kisela ko dijete sa  turšijom u  ustima . Uspravna ka problijedjeli  kameni stećak ispred muzeja,  sa strane gleducka  i mršti se.Uvodna besjeda besjeda Dobrog joj rumenilo i osmejh na lice nabacila.

Deba nju ne zna .Jes ljepotica , svaka joj čast , ali mu se čini da Šanel 5 žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo.A i sumnjiv mu onaj uvodni ekspoze.Čuj molim te – Dobri pored živih grlica posebnu pažnju obraća nekoj nepoznatoj šmizli.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda, zakopčana do grla, rukavi  do vrha malog prsta. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba, jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega,  pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini nešto , prozbori mili brate.. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, a dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se gospodski mezuckalo. Nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao.

Zadnjih mjeseci ,Vesna i on se grčevito družili.Nisu se odvajali jedno od drugog. Uvijek u nekoj ekstazi i uvijek na ivici plača. Joj , mamo mamice ! Koliko se ljepote i uzvišenosti u njihovim dodirima bez puno riječi prelamalo i bolilo. Previše nečega , pa makar to bila i ljubav ne sluti na dobro.

Vesna je morala otići . Nije to bila čežnja ciganske duše za nepoznatim prostranstvima. Nije to bio ni zov predaka. U jeku najvećih nježnosti , na kamari dušeka , jastuka i lepršavih prekrivača , u nestavrnoj noći srebrenog sjaja , u odjeku pobješnjelih dodira , u trenu nepojmljive sreće Dobri osjeti Vesnine suze na svom licu.On je pogleda.

-Sutra odlazim.Molim te ništa me ne pitaj.Jednostavno moram otići, – reče Dobrom – Kao da me nešto silno poziva i nekud vuče. Ovo ovdje , ovo naše , ova ljubav toliko ljepote i sreće nosi , da me prosto strah.Sudba me tjera : idi , bježi , bolje u tujini nestati nego voljenom čovjeku , koji te toliko voli i sa tobom dušu dijeli ,bol nanijeti. Molim te Dobri moj , ljubljeni i voljeni , jedini moj , ne zaustavljaj me i oprosti mi.

Dobri je gleda i ne vjeruje. Ne , te riječi nije izgovorila njegova Vesna . To joj neko sihire bacio. Ne nemoguće …Ona ko da zna šta mu se u mislima roji , usnama mu poklopi misle , zagrli ga , okrenu se, povuče na sebe i ponovo krenu očajnička igra , u kojoj strast i izgaranje potiskuju svjesnost da je to njihovo poslijednje vođenje ljubavi. Onaj umilni , nježni i uzvišeni , poslednji labuđi ples. Njihov poslijednji tango.

Normalno , Dobri je nije zaustavljao. Još kao dijete je spoznao koliko je sitan i nemoćan da zaustavi ono što se desiti mora. Usud. Nije ni zaplakao. Nisu mu se ni ramena stresla .Otpratio je do dvorišnih vrata Napolju je čekao taksi.

Zagrlio je , nježno , ne ljubavnički. Više očinski.Poljubio je , kao da je to prvi put. Plašljivo , sneno i sa nadom, da sve će biti dobro.

-Sretno ljubavi , ljepoto moja , čuvaj se . I vrati mi se.

Gledao je taksi kako polako slazi niz njegovu mahalu. Ona je izbacila nježnu sedefastu ruku i mahala mu dok auto nije zašao za ugao. On se nije micao ali je pratio i iza ugla i vidio da još maše , i da plače . I još je vidio je da želi da se vrati , ali kiša iz vedra neba i crnilo koje se naglo stušti na Bjelave rekoše joj : povratka nema. U Dobričinom oku se uklesala slika za sva vremena.Vesnina ruka i crna kišna zavjesa.

Ona je mahala bjelokosnom rukom koja ga je maloprija grlila. Na prstenjaku joj je svjetlucao zlatni vjenčani prsten sa srcolikim rubinovim kamenom. Njegov zaručnički poklon.Kiša je bjesnila , crnilo se spustilo do asvalta,Zavladao je mrak Jedino je plavičasti taksi svjetlio u tom jutarnjem mraku . Poslijednje čega se Dobri sjeća je okrugli znak na autu, sa trodjeljelnom razdjelnicom unutar punog kruga. Poruka bila je tako simbolična za taj momenat i za vremena ovih dešavanja :

-Peace sister peace. Make love no war.

U svom tom halu zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj rodicu , pizdunčicu ostavila da je nadgledava. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, anterije,šalove, plesove, vrisku i ciku .  I refren – Joj , mamo mamice. On je najviše intrigirao.

Ne boji se Zlata  ničega. Svoja je i uglavnom Mojsijeva insanka . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila. Želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta ne bi voljela i šta bi najviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on ne mere mašiti. Tako će svi ,  đematile biti zadovoljni. Nije je mogao odbiti.Imala je lijep preklinući pogled.A on i onako nije znao šta će sa sobom.Bio je bijeli udovac na neodrađeno vrijeme.

Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo. Vidi ona da ove blentovije nije dojmila,radost predstavljanja je malo splasnula , pa se pokunjila..

Dobri pogledava na Mojsija.Zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena.Anterija u tonu sa novom melodikom se ko raskošna bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala.  Mojsije skonto pogled, pa Zlati  nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku i njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine; ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom – stop signališe. Ostalima oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri ljepot duše u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, tijelo svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce Mojsijeve dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija,nikad prije nije bila.Sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Mojsije se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu ispod oka mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasitost sazrijevanja je tih godina  prelijepom činila. Plavetnilo anterije; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko,  pa ni on osjetio nije.Samo se za srce uhvatio i dah traži.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku Frkicu . Blista ljepotica mila. Sjaji Princeza ljepotom  i dobrotom i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jermenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengija iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago netaknuto ;  licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinošću – gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju nanijećenog muškarca kojeg ona , možda , nikad neće imati, Ona to još ne zna, tek neki nagovještaj, neki zlehudi osjećaj rovari joj dušu i srce grčevito steže.

Sve tri krasotice preko čela u kosu zlatne lančiće uplele.Oko nožnih članaka narukvice okačile.U rukama raznobojne velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile. To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij – i glavu ne gubi! Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu milinu ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti , u rastanku , u damaru sve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad odlazi i mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ovi se priizori rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dešavaju. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi joj otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene babo ćera u armiju”

”I nije” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku rumenu ko sabah , što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću – ti se to,  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna i umije . Ja ne smijem, poslije bi me Zlata poslije mogla propitivati oklen i  kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu o armiji ovo ćemane ne zasvira.  Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.A i bolje ti je da da se kloneš armije.

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako su se tek iz spavaće vrnuli. Provjeravao anterijska svojstva i i kuvetli djelovanja,i iako ga srce strefilo , preživio.

Što ti je Bosanac i mahalaš ,  i kad ga draga ostavlja i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.Umirući o ljubavi sanja.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho , nepopravljivo bolesna.

Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba na samrti ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad ni.Do Armije.

Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta slavu anterijama muhurat.  Otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti:

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira. Može se  sama počešati, al’ ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Takame san Suma Bolna .

U prijevodu: Joj, mamo mamice .

Ono – prevod ni nalik , ali skoro potrefljenom , a to mu na isto dođe .

Frka Frkiaca – II Epizoda / IV Dio

 

….

….

Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frki nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavama. Završim pa krenem, na vratima srednja sestra.

 

Tužna , neveselo glavom klima i progovara :

 

-Rano si počela.

 

Nije to ni prigovor ni ,  korenje, ni prebaciovanje, već samo neka tužna tačka na ono što joj se čini da se desilo. Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli. I  dole, i tijelo i srce i mozak i … duša. Tada spoznah, u  hipu spoznah dvije stvari:  da imam dušu i znam gdje je ona. Tamo gdje me grlica poljubila i milovala

Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim. I manje me sve boli. Ne znam kako  mi dođe hrabrost i znanje. Sestri prkosno odgovaram:

-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.

 

Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma , dvadeset kila.

Dijete od trinaest godina i trideset pet kila prkosno nosi svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata kao neka druga mala grlica hodim , kao da lebdi. Ne zna šta će sa tom dušom  sad je oskrvavljena, upraljana i slomljena.

Slijedeće jutro se pripremila,britvu očevu ponijela, smislila nešto. Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao  dovršio nije. Pustiće ga da je povali. Predaće mu se, ali prije nego joj opet bol krvničku zada , samo jedan rez i gotovo. Sanjala ona to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Može ona to. Ako četiri đuguma i dvadeset pet kila mogu i ovja rez. Mogu. Moram. Da nekako skrpim dušu.

Samo što se smjestila eto ti njega. Ona mu se smješka. On zadovoljno grokće. Misli mala dobila svoje, dopalo joj se.  Oće još. E, vala i dobiće.

Saginje se na mene . Ja dijete kost i koža, ni sisica nemam. Njega nije briga samo želi da svoj bolesni, zvjerinji nagon  prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice prlja, siluje i ubija. Da ubiće je, juče mu sramotu nanijela, razmišlja monstrum.

Kako se saginje, odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu pogađa , jednom pa drugi put. Zvuk  kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva . Čudovište  pored mene pada.

Tada vidim srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na suncevoj svjetlosti, još jednom ga po glavi mlatnu i kaže:

– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.

Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:

-Odi, raznesi mlijeko, konja za javor zaveži, neko će po njega doći, ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.

I odem ja; mlijeko raznesem , kobilu bijelu za javor zavežem, u školu požurim i prav u kljupu sjednem.

Nikom ništa ne govorim. Mučim.

Juče grlica , danas sestra ; ništa ne brini . Ja ništa ne brinem ništa . To ništa me više ne boli. Kolje me. Jeste da sisa nemam , ali znam da postala sam žena. Sama sebi kažem :

-Dobro došla u život Marija dobrote puna. I ništa ne brini. Sve će to prekriti paprati , travke i šaš. Jest , kad ne bude mene.

Vratim se iz škole, u kući tišina. Majka i sestre sjede, oca nema.  Niko ništa ne govori .

Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena.

U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se mutna  na rabota dovatio. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu pobucao. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna  odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila.

Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i plela. Slijedeće jutro osmogodišnji brat ide sa mnom u štalu, pa iz štale na Podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem. Počeše mi se malo brkati riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe , riječi pod dizgin , đugum imam, ali kamu vješto skrivam i pod aljinu metam. Neće više nikad niko od mene uzeti ništa što ja ne dam.

Ništa se više ne brinem. Aha. A ne zna insan kako se nikad ne treba opustiti. Zlo je iza svakog kamena sakriveno. Čuči i vreba.

Jesen je brzo dolazila. Starija se setra spremala za udaju. Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla. Dunja se sagiba pod teretom zrelih dunja, nikad bogatije nije rodila. Mislim biće ove zime slatka za prodaju.

Sestra sjede na ljuljačku u krilo me posadi, ja joj ko dijete dođem tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrkla od mladosti i ljepote, ali znam da je neka sila nekud vuče. Nikad mira nije imala.

Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju frkisala. I ona je bila tek djete malo veće.I nju su bunili  i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni. U svoju je tugu uvlačili. Kaže više ne može da diše i tu tugu da u sebe trpa. Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila ide u veći  bijeli grad , kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.

Kaže more je neki prelijepi  snovi i mora u susret da im hodi. Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela. Tada se činilo da to više nije bitno.

Sestru sam poslije rijetko viđala , jednom u par godina. Otuđile se mi iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.

Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih. Imala milozvučan glas, a u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom i radosnim licem gledali.

tako sam tog ljeta  šezdeset šeste postala žena. Trinaest godina, trideset pet kila, momka nikad ne poljubih,  dva đuguma i bijela kobila mi sva milovanja bila.

 

 

Bajka Petnaest dana proljeća – Epilog

Epilog

Umilno srce, dobro duša su nepromjenjive datosti iz kojih se rađa mnoštva nesebičnih ljubavi.

Draga

Bilo je to safirno tvoje i moje

Baz anterija sanjano  vrijeme

Naših  petnaest dana proljeća

U pijesku bez straha i cvijeća

Bez ribizli  i  srebrenog vela

U đardinima vrištućeg bola

Što neumitno će doći

I nikad neće proći

Rubin sunce more i ljubav krali

Kad smo samo za ljubav znali

Jedina moja

Drijemež naš

Ti i ja

Osmijeh blag

Ljubav tu

Meni poklanjaš.

Postoji jedno pitanje  koje od početka Bajke, svih ovih decenija, lebdi u tvojim i mojim mislima. Pitanje koje se ne izgovara .Možda zato što ono sada više ničemu ne vodi i  nema smisla. Kao bilo pa prošlo  Kažu čovjek mora otići u neki drugi svijet sa što više riješenih enigmi.

Pomislio sam da ti pitanje, koje nas najviše tišti, postavima na početku bajke pa makar odgovor dobio u danima nakon toga što slijede.Ali kao autor svaki , s'kontam nije to dobro za oblik, ritam, emotivnu neizvjesnost i pripremljenost čitaoca, vjerujući da to i njemu odgovara. Tom čitaocu bih se i prije obratio da sam osjetio njegovo postaojanje. Čovjek koji voli je poprilično slijep, a ostarjelom teretu koje voli, u očima još je bjelje.

To pitanje ostavih za kraj i zbog osebujnog odnosa prema svom ponosu. Bajke treba da imaju sretan kraj. I svojoj želim pružiti šansu tu. Zbog toga te odlučih pitati licem u lice. Bajka više čekati ne može:

Zašto pisma su prestala dolaziti; Tebi od mene – meni od tebe?

Moram ti se pohvaliti, imam sasvim novi štampač i mnogo praznog papira.Neće biti teško izvuči Bajku o petanest dana proljeća. Ni sve one pjesme ( kao fol ) izbačene iz bajke neće mi biti teško štampati. Pa čak ni pjesme neke druge što odišu  snovima, mladošću, tugom i ljubavlju.

Čak ni pjesme pominjane i podcrtane sa ličnog đu-boksa nije teško presnimiti.Jeste potrajat će, ali ja i onako do zore nemam šta da radim i od one naše zadnje večeri volim svitanja dan.

Šta  znam, možda se još nečega dosjetim tokom noći. Ima mnogo ako među nama mila moja. Uvijek mogu početi sa :šta ako ti? Vidi sad  mislim ja; – ako – ovaj put ne ide ne želi da se javi i raste. Mislim da  se  – ako – napokon umorio i uvidjelo da smisla nema, jer bez viđenja tebe naša Bajki sretnog kraja nije.

Kao da čujem glas zlaćani i glas promukli kako se susreću.

„Sad oboje iste ožiljke imamo.“ – kažeš ti.

„Ti zbog hrabrosti, ja zbog gluposti.“ – kažem ja.

„Svako nosi  svoje breme.“ – smiješ se pomalo veselo.

„To se samo tako kaže.“ – smijem se pomalo umorno.

Prekidam smijeh prije nego što neko –ako- poželi da postane stvarno i aktivno.Idem da uradim  to što sam naumio.

Potom sutra il’ neki drugi dan u auto ću ući, vozaču reći – na istok vozi. Vozač sluša,jako je fin. Ženskog je roda, unifromu ljubičasto biijelu ima, nema zvaničan čin.  Ispod šorca sve vrije, jedino crne mrežaste najlonke i crne štikle dvanestica stišavaju jarkost. Pored nje uvijek palica zlaćana ,zlatni upaljač, kutija jermenke što pleše i upija priče o proljećima davnim.

Kamo tačno, u koji grad, će se reći kasnije, bitno je krvavu rijeku prijeći.?!

Kroz kanjone vijugave mnoge proć’  teško je, ali teže je jedinoj dragoj poslije po vijeka doć’.

Znaš mila moja, nisam ti stigao nikad javiti da vozač nisam nikad bio. U neko doba puno sam, previše pio. Zbog čaše ili više njih preko mjere nisam nikoga ubiti htio.Više sam volio da me druge vozaju, jer vozači moji uvijek žene su bile. Žene su osjećajni vozači, imaju djecu, pa na djecu paze.

A sada, u ovom trenu sretnom i da znam upravlječ držati noge teške ne bi mogla gas kočnicu, stisnuti. Ruke ukočene skoro da se treskaju .Uz to od žudnje teško dišem, u meni  preostale perle staklene zveckaju, guše, kliču:

Dolazim tebi ljubavi moja ; svoju mladost , proljeću svome Bajku , stihove  i  pjesme pokloniti.

Neki milozvučni, anđeoski glas sa nebe vrišti, leleče i moli:

Ne idi Dobri, ne idi bekrijo mila,  ljubavi moja, ne idi , preklinjem te.

Dobri se blago smješi, prepoznao glas, to nestašna Frka frkiše. Kanda je malo ljubomorna, pa joj strpljivo pojašnjavam:

Ne brini se dobroto moja, milosti puna. Sve je čisto i nevino, u mojoj duši više bola nema. Ti si me, anterija i nevinost tvoja, onaj odar tuge bijeli, ona mala grlica sa plavom ogrlicom na vratu me na ovaj put šaljete. Moram bajci smiraj dati.

——–

Nekoliko dana poslije; Bajka je u velikom, boje ruže omotu , prispjela u grad na istoku, do koga rijeku krvavu moraš proći, u željeznu ulicu  br. 25 doći.

Dostavljač je bila djevojka obučena u mornarsko odjelo bijelo-ljubičaste boje, kapetnaskom , možda francuskom kapom na glavi i rozim šalom umjesto pojasa. Ispod oba oka na bijeloj maski bile su ucrtane dvije suze.

Ona lijeva plava vesela izgledala.

Ona lijeva ružičasta tužna je bila.

Jedna plava za tebe ljubavi moja, za svu ljubav što si mi dala.

Jedna ružičata za mene mila moja, za sve snove što si mi dala.

Tako je govorio Mali princ.

Omot je istog dana hladno, bez otvaranja prepakovan u veći omot žute boje i preupućen  na zapad.

Primalac; malo dijete, sad već žena sa ponekom sijedom. Na licu  promjena jedva da ima.Usne još rumene, nevidljive rupice još se smješe .Neprimjetne crtice oko očiju i jedna jedina blaga bora na čelu. Ona čita Anabell Lee i misli mnogo mi je naivan ovaj Poe, kao onaj Princ Mali.

Bio je je sumrak, tmuran,siv.

Zvono zvoni, žena ustaje, noć,oluja se sprema. Lice sviježe i svjetlucavo, bez imalo oholosti,  prirodno i jednostavno govori:

“Bila sam tako lijepa, prelijepa ona četiri stađuna i svih onih naših stađuna,zar ne ljubavi moja.“

Odlaže pjesmu, stavlja je pored riječi Egziperiji koje su slijedeće na redu.

Ustaje, prilazi vratima. Raznosač pismenih pošiljki omot daje, ona nezainteresovano potpisuje. Prepoznavajući adresu pošiljaoca htjede pošiljku da odloži. Pogledava ka korpi za otpatke. Ne, debljina pokret  priječi, usporava. Rezigniran stav navodi na pomisao:

„Koja budala  još u ovim vremenima piše i poštu šalje?“ – i misli; njoj od vudstočkog ljeta nema ko da piše.

Onda  hladno trga omot, unutra  drugi.

Boja druge omotnice joj je bliska, roza kao šal koji je htjela a nije uspjela pokloniti.

Otvara ga laganije, pažljivije i ugleda zapis na prvoj stranici. Pogladi ga nježno,  kako je to nekad  Princu malom činit znala.

Čita ; Bajka o petnaest dana proljeće.Vidi i jedan CD na kome piše: Sve pjesme petnaest ljetnih dana naših proljeća, običnom spajalicom na stranice prikačen.

Nešto je bocnulo, žignulo. Trgnula je ruku. Iz stranica odleprša maleni isječak iz novina.

U kratkom članku neki crni – hroničar je zapisao:

„Danas je , na istočnom regionalnom putu ka istoku, na kraju tri kilometra dugog drvoreda, ne dalekog od nobelovog mosta i rijeke koju neki zovu krvavom, auto registracija Bosna – Saraj VS l6-08 MP skrenulo sa kolovoza i propalo u usjeklinu pokraj puta.

Jedna osoba je poginula,vozačica u uniformi maržoretkinje  boje ljubičice u besvjesnom stanju je prenesena u lokalnu bolnicu, izgleda da nema težih ozljeda. Identiteti nisu još uvijek utvrđeni.

Nesreću je izazvao pijani vozač neoprezno pretičući, bla – bla…“

Na kraju šturog zapisa iz crne hronike  prenosi se opažanje nazočnice nesreće, uz opasku nije dobro, nikako nije dobro; skoro pa vremenska prognoza:

„ To veče je bjesnila oluja kakva nije upamćena skoro pedeset godina. Neviđeni spektakl  boja i muzike  su izazvale tisuće šarenih munja i grmljavina šarajući po glatkoći crvekastog sjaja  krvave Modre rijeke.  “

Isječak ispada iz ruke…

Ona sjeda, rukama prekriva lice, al’ se suzdražava. Odmorivši se nekoliko trenutaka polako ustaje.

Iz druge sobe prašnjavi bijeli peškun vadi.briše ga, otvara staklo i iz njega flašu kurvoasije i dvije kristalne čaše vadi. I plavu kutiju Gitanes na kojoj neka žene, kako se njoj čini, frkiše.Ona ne puši, nikad nije, ali se sjeća, ponešto podsvijet nosi. Stavlja to na peškun.

Odlazi od peškuna pa se vraća, u ruci joj kristalna  zdjela.U njojgrozd rozaklije i dvadeset četiri ribizle, nemojte brojati, provjereno je. Reda ih i od njih srce pravi. Tri ribizle ostavila.

Iz ušiju vadi naušnice , čudne neuparene. Jedna ljubičica od safira,druga ljubičica od brilijanata. U sred kruga ih stavlja pa razmišlja. Dva glasa , ona ih čuje , joj šapću smisliće ona nešto. Ona se ne obazire, decenijama joj srce nešto šapće. Navikla ona. Samo je sada nešto buni, nikad se ženski glas nije javio.

Slegnu ramenima, za ljubomoru je sada kasno. Odi u sujednu prostoriju. nema je, nešto se zadržala.Ulazi ona prelijepa djevojčica stađuna šezdeset osme odjevena u prekrasnu neponovljivu bijelu anteriju. Takvu istu , samo jedno ljeto poslije proljeća, je jedno drugo dijete,neka druga ljepota takvu istu nosila.

Anteriju nećemo opisati jer opisana je. Samo dodatak ima udadbeni mrežasti veo. U ruci nosi

ljubičicu broš, safiri i dijemanti izmješani, grana je od zelenog žada iz kojeg iskre rubini.

Stavlja ih u srce do druge dvije ljubičice, tri ostavljene ribizle dodaje, po jedna uz svaku ljubičicu. Skida veo prekriva srce.

Otvara flašu i sipa  piće u kristalne čaše. Jedna je njegova ona lijeva od srca. Druga je njena ona desna od čekanja bolesna.

Pomišlja , sada bih voljela da si tu Mali Prinče da naše snove ispuniš.

Tužno je to, ali slegne ramenima. Uzima kutiju cigareta u ruku polako, nježno. Bestežinski  kao dašak vjetra blagi vršci prstiju celofan diraju i miluju. Suza kanu na celofan, on se nje malo zastidi. Neki dodir blagi kao da utrljava suzu i celofan  se raskinu. Jedna nečujno ts i stid se zacrveni. Šezdeset osmašica je takođe crvena, ali sretna sada je kutija otvorena. Zna koliko bi radovanja Malom  Princu darovala.

Cigaretu zlatnim upalječem pali. Čudi se odakle joj , davno ga poklonila, odavno se ničen ne čudi. Takve stvari se njoj odavno dešavaju . Otkako je neki mir i spokoj našla i u duši se vjenčala sa svojim milim bekrijom. Cigar na kristalnu pepeljaru stavlja. Njegova je  od nje  darovana i devetnaest ostalih pride.

Scena je postavljena, mlada koja je netom prije postala žena mora da čita sluti bračni zavjeti za dvoje su to.

Prije toga CD pristavlja, blagi smješak nešto kao nagovještaj prošlih dana se javlja.

Muzika počinje,ona dječija:

Pružam ruke…

Čita.

Pogled ne podiže;stranica prva dan proljeće prvi .

Dan proljeća prvi,ponovljeni

I čita dalje i dalje. Ima tu dosta stranica. Bajka je to o ljetnim danima njihovog proljeće. Nastavlja da čita, sada  su to snovi o njenim danim, a tmurna noć plete svoju mrežu i širi se.

Kiša dosadno trepće; riječi neumitno klize, ko pijesak kroz prsti. Njoj prsti kao opečeni i bolni listaju stranice.

Uzdah za uzdahom, poneki jecaj za jecajem. Krikovi nalik onih galebova kricima se ne stišavaju…

(sprema se završna scena)

Svjetlost prekida tanku nit noći i dana.To se zora javlja. Djevojčica postaje svjesna da su on i ona, njih dvoje, prvi put proveli noć zajedno.

I žao joj .Ne te noći, ona je prekrasna, jedna od tri najljepše noći u životu. Žao joj svih onih nedosanjanih i s’ njim neprovedenih noći. Dije onog ljeta i ova, svadbena.

Eej mame joj mamice mila! – to je slabašan krik, više uzdah.

Upravo tako, zajedno su probdjeli cijelu noć. Njegove je riječi milovale i grlile. Ispod Sunca, ispod Mjeseca, ispod Zvijezda, ispod maglica  na pješćanom žalu pored mora. Na očigled munja i gromova, poljubaci i milovanja, jedna duše i jedno srca,one dvije ruke male,lijeva i desna napokon dočekaše svitanja dan.

Svijetlost  se provlači kroz njene kose, prosipa se preko njenog prelijepog lica. Ona ponovo ostaje sama i iznevjerena.Sav je grozd,dvadeset pet  ružičastih boba i sve su crvene bobe ribizli pojedena. Srce je nestalo.Ostao je samo bijeli veo i tri ljubičice na bjelina peškuna što blješte.

Lice anđela blijedi i grči se. U ledenom grču je žal za onim što nije učinjeno ono što su mogli ali nisu htjeli nisu smjeli učiniti, ta samo zato što su djeca bili. Žal je čisti bol i ljutnja.Ljutnja ovlaš, tek na tren i pomisao:

„On bekrija mili još jednom je  izvukao srećniji kraj bajke naših proljeća“

Ruke su ispružene ka nebu, pogled ka suncu koje se stidljivo, obazrivo javlja. Oči se očekivano magle, nema onog tmuran dan strašno siv, svjetlost je jaka, blještava, niz, potok suza šapuće:

„Oprosti nam neučinjene grijehe naše Bože naš, ta bili smo samo djeca kojoj su branili da se vole.“

Zatim, onako okrenuta ka suncu ka nebu ogorčeno kroz stisnute zube:

„Opet mi pobježe, mili moj, ljubavi jedina moja.“

Ramena se tresu, polako se probija lagani jecaj, pa  potom  krik ,ona osjeća, zna da plejer  njenog milog  stao na pjesmi koju zna i ona :

Mojoj jedinoj ljubavi.

Proljeće njegove mladosti, njegova jedina  polako klonu na pod, obara knjigu Egziperija. Udar jedan pa drugi, onaj žešći, presudni u predjelu srca i duše. Prozor se iznenada otvara.

Ona vidi čudesna bijela grlica sa rubinovim prstenom odleće prema dugi što javlja se ispod neba. Odjednom sve povezuje i shvata. Biće da je to njena oslobođena duša što u susret jedinoj ljubavi hrli. I dalje vidi i dalje se čudi je tamo ispod duge čekaju je dvije blistave grlice bijele jedna sa safirovim druga sa brilijantnim psrtenom.

Kao da je čuje:

Mili moji, evo me, ja ti stižem.

Mila moja, dobro nam došla.

Jedan blistavi Anđeo, skriven iza krajolika se smješka i pučanstvu pojašnjava:

Tamo negdje, gdje ih putevi darovani nose nema žeđi i boli, strasti i tuge.Tamo je sve ljepota i radost. Tamo je ljubav i blaženost. Tamo su troje savršen par.

Sjaj u oku polako gasne i više ne vidi grlicu kako se plavom nebu uspinje, dodiruje vršcima krila sa dvije druge i nestaje tamo negdje gdje rijetki srećnici dospiju.

U pozadini  muzika –  kao i uvijek Indexi su na usluzi onima koji vole i koji se susreću , moraju ovjeriti ulaznicu perom anđeoskim.

Neki od njih sa visine, neki iz daljine, svi su prisutni.

Prvi među jednakima od Indexa, muzikom se klanjaju ženi što nepomično leži, Bajci, grlicama, Malom Princu i ljubavi.

I  odmah potom  Bodina gitara počinje da jauče – cvili, Đoko bijesno i uviđavno udara, Ranko nježno miluje klavijature, Fadil  prebire debele žice.

Sve je spremo za pojavu vokala.

Davor ruku zlaćanu uzdignutu u pest  grči ka obzorju, pa je širi, za trenutak zatreperi njome pa zastaje.

Tajac. Dug sekundu-dvije; tišina bez pokreta, teška kao minute, tuguje i ćuti.

Apsolutna tišina.  Ruka  se spušta.

I to je to.

Ljubav i muzika sve je.

Muzika jeca.

Muzika plače, ježi.

Davor zamuckuje, Bardu glas podrhtava,t reba se upjevati , sevdah je to, Pjevač pušta glas.

Pjevač, Bard, Davor počinju da pjevaju.

”Ima jedna modra rijeka…”

Netom iz vedra neba kiša počinje da pada.

Ili to neko plače?

Poklanja se Princ Mali i šapuće:

“Mila moja, ne, nije sve svršeno za nas dvoje. Ništa se ne brini. Sve se posložilo kako treba.

Dobro nam došla jedina moja .Uskoro ćeš biti ovdje .Posla nema, hiljade i tisuće ljubičica bijelih i modrih već je zasađeno, i koja pride. Dva suncobrana malo veća su pristavljena i planeta zeru proširena. Sasvim dovoljno za troje. Otoman nevinost je primio jednu anteriju bijelu u njoj te jedna grlica sa smješkom čeka. Nećeš s ljutiti, čedna je krasotica ta.Tvoju bijelu anteriju ne ispuštam iz ruke otkad sam čuo da mi dolaziš. Oprezni biti ne moramo,nebo na nas prijateljski gleda. Ovdje se na ljubav i radovanje drugačije gleda.“

Sa osmijehom zalijeva dvije ruže, rubin crvenu i brilijant bijelu. On je u safir-bijelom mornarskom odijelu i kapu đačku ima.Za pojasom mu dva šala :ružičasti i srebreni.Čeka grlica bijelu.

Svijet se izgubio u mirisima mirijadama svojih koje  ne opaža i ne osjeća.

Zastor nenadano ali polako i neumoljivo pada, svjetlost krajolika se gasi, anđela više nema, samo muzika sve je.

”Valja nama preko rijeke.”

Aplauz molim.

( kraj)

(A možda i nije, koće Malom princu vjerovati , nestašan je on uvijek nekud bješi i neke nove vragolije sniva, kontaju Luca i Frka i dodaju . Smisliće on već nešto.)

Bajka Petnaest dana proljeća – Dio XII

Dan deseti dio drugi

Sigurno se pitaš gdje sam sada, kako sam,s kim svoje dane dijelim,šta radim-o čemu pišem,šta slušam-pjevam .Možda i ne.jedna od osobina je vremena da nosi zaborav u kome slike postipno blijede,postaju nejasne i nestaju.Nečega se ne želimo sjećati.A opet neke slike,one najdraže se opet,opet i opet vraćaju.

Iako nepitan ja ću ti reći:

Ima jedna zemlja da prostiš snena i prkosna od sna Zemlja Božje Milosti.

U njoj jedna Modra rijeka po kojoj zemlja ime dobi.

Na izvoru te Bosne u srce te zemlje imade jedan dvor Gradom Čednosti on slovi.U  toj zemlji,kraj izvora te rijeke u Svetoj palati  privremeno još uvijek živim ja.To je moj usud.

Nikad,ama baš nikad mi nije palo da odem iz njega,da živim negdje drugdje.To se moglo pretpostaviti i one davne hiljadudevesrorinešezdeset i osme i svih godina poslije.Da, mnogo sam putovao,posao i znatiželja su me vodili tim putevima.Ponekad  prijateljatva i ljubavi.

Zbog ljubavi prema Gradu mnoge sam ljubavi žrtvovao.Svjesno.Znam žalosno je to!Ali kao što kaže Pjevač kaže: “Šta bi bilo sa sarajevom da sam ja otšao.“ Ne znam,ne zna ni on.

I jednu veliku ljubav na poček dao,možda na ispitu ljudskosti pao.Divne,dobre,nježne i prekrasne R.S. iz Belog grada iz vremena kada je on bio pobratim Dvoru.Vjerovati nećeš,upoznah slijedeće hiljadudevetstotinašezdestdevete godine kad sam je bol traganja za tobom bila tek svježa otvorena rana.To je jedna od rana koje me tište.Nemam rijeći kojima bi izrazio žaljenje i izvinjenje zbog toga.Možda bih i o njoj bajku mogao pisati.Ili samo duže pismo napisatiO tome bih mogao razmisliti.

„Ta zašto pisati pisma,“ – nihilista si ti.

„Da poštari imaju posla.“ – cinik sam ja.

Danas bi zbog pisama poštari gladovali.

Tako je zapisano u knjizi u zvijezama.Pupčana vrpca mene i moga grada još uvijek nije prekinuta.Nadam se i neće?

Bez želje da imalo fasciniram,ljekarske nalaze kratko definiram:

-ruke posustaju

-noge odustaju

-pluća ne dišu lako

-jetra nabrekla jako

-srce jako usporava

-bubreg ne zavarava

-kose sijede

-oči blijede

-uši oglušile

-misli usporile

-ništa natoročito to nije

-dječak od 17.g. sve krije.

-ostalo kažu bitno nije

Sve u svemu dobro sam.Čak mi se čini da me slijedi i i sa mnom sijedi velika sreća .Mnogih oko mene nema,dobrano prorijedili se,nestali su tako nagloiznenada ,put jahača u magli,ako znaš šta mislim.Zbog te nagle ničim izazvane pustopoljine i društva nekog nemam.Namćor postao nisam,čak ni ozbiljan nisam,još uvijek mislim.

Neko bi reko’:“ U njeg’ pameti nig'di nikad’ bilo nije.“

Po bosanski slovkano – rahat od pameti.

Neka, nek zbore,ja još uvijek sam ono dijete tvoje,samo snove i sanje neću više da krijem,ostalo ni tebi bilo bitno nije.Da sam ikad uspio ili htio definisati našu stvarnost nas ne bi bilo.

Imama sina brižnog i kćerku milu,njima poklanjam ljubav moju i tvoju.Mislim na dobro su izašli,boljim od mene mi se čine, iako rat im je uzeo dječije godine.Zeru su dvije ozbinija od mene, nježnošću i brigom zbunjuju ljude mnoge.

Da,ljubim i jednog unuka malog, tri četiri godine najboljeg druga starog.Druga za igru snove i maštu imam,njemu se mnogo sviđam.Puštam ga da radi sve što djetetu treba:Da igra i da se juri.Djedi blenti kao čigra u zagrljaje da žuri.

Kako i u svakom dječjem srcu mnogo ljubavi i radosti ima i ja je primam,i dajem onako kako si me naučila.

Vrlo često,svakodnevno čak i noćima dugim  u mislima i snovima susrećem se najćešće sa tobom ,a nekad sa nekom drugom prizanću ti družim.Znam ljutit se nećeš,nisam ja te sreće.

Onako iskreno ne radim ništa.Zaposlih se kasno,to nije bitno; već to što me posao pomalo  krao.Žustar ko „ munja“  kao što jesam nikad se nisam dao.Čupao,ritao,u bitke stupao ali snove i dječaka u sebi nikad nisam dao,tvoje savjete slušao.Neki zli ljudi me središe,drugi me prijje dvadeset godina u mirne vode baciše.

O'tade životu kradem dane reko’ bi neko.

„Muškarci su po prirodi stvari jako lijeni.“ – feministikninja si bila ti.

„Samo oni koji pivo i špricere piju.“branim se ja.

Nikad pivo nisam ni volio ni pio,čaj od hmelja,obična voda što usred razgovora,usred milovannja uskače i prekida.Sa pivom je frka trka.Sa špricerom istva stvar, voda sa dodatkom vina.

I sada mi neko od ovih sadašnjih ima pametovati o ljubavi.Nije nego spremno odbrusujem ja.

Od tada život počinjem nov,tamo gdje sam stao onih dječiji dana ne davne hiljadudevestotinešezdesetosme.Radim na sjećanjima tebe i mene.Vraćam se Aryacima /arijevcima/plemenitim,blaženim čista srca,izvorima moje mladosti.

Poeziju nešto manje ali samo ako je iz bašta:

Cvetaje,Ahmatove,Poa,Jesenjina,Mjakovskog,St.Egziperija,Prevera,Maka,  Montena.

Asja,Kao desna i lijeva ruka i druga pjevanja o boli i nadi dok djeca  umiru od gladi,Rakvijum,Anabel Li,Ana Snjegina,Oblak u kratkim pantalonama,Mali princ,Barbara,Modra rijeka,Bacila je sve niz rijeku je samo djelić onoga što titra, lebdi ,diše,plače,vrišti i voli u moji damarima.

Tebe,to i još više toga nosih,na samaru mene magarca poklonika čerge života.I uvijek sam dvije svijeće po đepovima nosio,da bih mogao reći:pogledom ugasila je plamen dviju svijeća,nestala je tama..Nažalost svijeće je moje srce istopilo  u male anđele neke lik,ali je ponovo nisam sreo

Tu i tamo Tagora,Neruda,Hajam,Tina,Lorka i Bodler se gurahu u prvi plan,ali…

Nije mi strana ni proza,osebice Mešina,Markesa, Koelja i Kiša.Nisam bježao ni od ruske realne il'futurističke škole kao ni od francuza Rablea,Fransa i Zole.

Romantizam u stihu i prozi za klase više čak i istorija briše a ja zaboravljam,ali pamtih stih jednog futuriste zagledanog u prošlost a pisao je o revoluciji,i ljubavi dakako.:

„Ja znam-

Svaki ekser,u čizmi mojoj

Strasniji je od Getea.“

Mišljenja sam istog o napuhanim ublehama stvaralaštva mraka i uma,um da se sledi ,um da ti stane:Dante,Njegoš,Flober, Rembo stavom Ramba,Borhes…,koće sve pamtiti i U njih  kao kod Homera i Ovidija,nema ljudi ,već više nako’,čudovišta i monstruma.U njih nema ni potke,ni ljubavi ni duše,već samo ništavila i praznina znak put nagosti Careva novog ruha.

Eto o tome pišem,bilježim ko’ notar,ćata il’ hronik neki.Ljepotu zbrajam,ružnoću sklanjam,zlu ja sudim i čovjeku isto,ali ljubav i naše ljubavi onim drugim beslatno nudim.Neko bi reko biblioteka savjeta neka mala u jednu  policu dječijeg bibliobusa bi stala.

Ljetno vrijeme gura u prvi plan svoje štićenice,tri muze,tri umjetnice iskrenog,vrhunskog vrištećeg protesta i nježnog  pjevanja o životu,traganju,nepravdi,ljubavi i bolu.

Bessie Smith koja je znala da te niko ne zna kad si donja i van zato što je dobrog čovjeka teško naći.Odustala od traganja 1937.u 43. godine u zakucavši se u drvo.Dobri milosrdni krišćani odbiše da je prime u bolnici ( što li Bože – nema veze sa popularnim američkim zdravstvenim osiguranjem).Iskrvarila je do smrti.

Billy Holidey – Ledi koja na plavom mjesecu pjeva o čudnom voću.Mnogo toga u životu je čudnog,gorkog i otrovnog probala,ali sreću od djetinjstva nije imala,sve do prelomne neke noći maja 1959.kada je jetra otkazala i u 44. godini agoniju prekinula.

Janis Joplin – Peas sister selam i plači malo dijete sa mirom u srcu dok želiš voljeti nekog ko

bi se mogao truditi da bude žešći i ruja.Dok sve žuti i crveni u obilju prelamajućih boja nju,bešćutni i okrutni se nimalo ne stidi dok po šabloni patološke laži  konstatuje:predozirana.

Tog 4.oktobra 197o.g. nalaze je u kadi bez bila i svjedoka.U smrti kao i u životu sleđena umrla je u 27.godini poslijednja muza djece cvijeća i muzike.

Na identičan način u 27.god. završavaju Jimi Hendrix ,petnaestak dana prije, Jim Morison pola godine poslije.

Patalog engleski: predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja komiranaHello – Chief , zadatak obavljen.Dokazi uništeni.Money please.

Patalog američki: predozirana,heroin,voda u plućima ,bez svjedoka.Hello – Chief,zadatak obavljen. Dokazi uništeni.Novac molim.

Patalog francuski:predoziran,heroin,voda u plućima,svjedokinja ušlagirana. Bonjour – Chief zadatak obavljen –Money please.

Pjevače ubijaju zar ne.Samo Indexi te zamke izbjegoše jer do kraja su htjeli ljudima do daju. Kraj Indexa dođe nekako s’ kraja proljeća mjeseca ljubavi prve,godine ljubavi prve,milenija novog.Tada sam užurbano da pišem o tebi mila moja.Pjevati sam počeo s’ kraja ljeta hiljadudevetstotinašezdesetosme s’ kraja petnaest dana proljeća,Šaliti se neku godinu kasnije.krajem osamdesetih počinjah sumnjati da su ljudi baš ljudi,devedesetih se uvjerih u to. Mnogo vremena,a časak jedan.

Nakupi se svega i svačega.O mraku boli i boli mraka  nije teško pisati.Svjedočanstva lična i posredna na svakom koraku,iako pod tepihe,pod nadgrobne spomenike,ispod bombi i mikrogena ih kriju.Ljubavi je neiscrpna tema.

O duši i tebi najteže je pisati ljubavi moja jedina.

Muziku čitat nikad naučio nisam iako neku muziku sam skoro kao tebe volio.

No o mnogim stvarima pričat još uvijek ne mogu.Nije tom vrijeme,a ni mjesto u ovoj bajci koju zorno stogi sud čaršije moje Palate posmatra.

Bajka Petnest dana proljeća – XI Dio

 

Dan deseti

 

Ono malo škrtih riječi koje sam povezao sa tobom,  mi je govorilo , da je život je vukao da budeš pepeljuga.

Ja sam volio zamišljati da si  proljeće koje će eto Mali Princ poljubcem probuditi iz dubokog  sna i biti tvoje spasenje. Spasiti je i odvesti   na malu planetu na kojoj ima mjesta samo za baobab,  ružu, nas dvoje i ljubav. Ah da, malo proširenu i docrtanu za malo polje mirisnih ljubičica sa nevidljive  strane planeta, a za čije postojanje niko osim mene i tebe , pa čak ni Egziperi, nije znao.

To polje  ljubičica što  krasi i naša srca , nećemo gaziti,  ni ti ni ja. Ljubičice su tako krhke i nježne , a tako mirisne. Lebdjećemo preko njih. Mi ćemo ih svakog dana zajedno   mirisati i pogledima milovati. Nema veze ako moramo pričekati još  nekih pedesetak godina ili nešto više do ponovnog susreta i poljubaca.

Vrijeme brzo leti, kad  igra se i juri. A djeca ko djeca, šta ona znaju šta su godine?

A  imam i dovoljno vremena da smislim  kako da tebe prenesem na moju planetu u moj svijet. Treba samo da postanem alhemičar. Ti si mi toliko predivnih i neobičnih darova dala da je dovoljno da zavirim u taj trezor ljubavi.

Meni je to lako. Ja sam sviko da me guje svako malo gricnu. Uz sve to ja volim pune brojeve. Pedeset , sto godina samoće , su  sasvim okrugle  cifre koje tako lijepo zvuče i samuju.

Jedanaest godina poslije, mjeseca osmoga , našeg mjeseca je snimljena Modra rijeka. Ta čarobna,  tajanstvena,  nepodnošljiva, bogata Modra rijeka. Vanvremenska kamerna rok fantazija tkana na lirskoj potki savršenstva stihova Mak Dizdara. Ja sam u tvojoj varoši  iznad tvoje modre rijeke poslijednji put spavao i krajolike tvoje snio  iste godine.

Divni su   prijatelji, ti naši Indexi. Posmatrano iz ugla decenije , što su se preko nas  prelomile  , naši najbolji i najdugovječniji prijatelji. Niko nije bio  upoznat sa našim  tajnama kao oni. Niko nije mogao   zaviriti u naše duše bolje od njih. Niko ljepše od njih nije pjevao tebi i meni, o nama i našoj  ljubavi; ljubavi moja.

I zato hvala im na ovih skoro pedeset godina pjevanja o ljubavi, pjevanja o nama i sa nama ljubavi moja.

A ja ?

Neki dan sam slavio  praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja. Tvoje usne na mojim usnama, tvoje usne, usne meke, vlažne, vrele, pohotne, pune i blage, usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.

Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja. Tvoje grudi u mojim rukama, tvoje grudi djevojačke, čvrsta bista ustrptjela, milodarja , radovanja , e  mirišu na strast i pupoljak ruže. Grudi milovanja.

Poslije  ću slaviti Praznik čežnje .Tvoje tijelo moje tijelo , tvoje tijelo na mom tijelu, tijelo djevojke, mirisno, raskošno, podatno, rosno, miriše na nevinost i ljubičice, tijelo za milovanje..

Ali danas slavim Praznik snova , jer tvoje oči na mom licu , tvoje oči mile, nježne, blage, sjajne, snene, zaljubljene mirišu na mladosti i more. Oči za sanjanje…

Jedne godine, mnogo mnogo poslije možda iste one godine kad bezuspješno sam te tražio  u tvojoj varoši, bio sam na plaži velikog pijeska. Ta plaža velikog pijeska je bila malo dalje, pet šest kilometara južnije od naše plaže malog pijeska.

Nešto sam poranio, i kao  uvijek,  tebe tražio i nisam baš najbolje mogao spavati.Nisam se ni obazirao na okolinu.Sunce još nije sjalo,vrijeme nije stalo, ali sam se namjestio i za nevjerovati istog trena zaspao.

Zaspao i tebe sanjao. Teški stihovi mi u sanje dolazili, ja se branio, ja te branio , oni se gubili pa se vraćali. Htio sam tebe, ti si moj stih, ti si pjesma moja. Opet smo bili u moru, sami, daleko od obale. Ljubio sam te na isti način kao onaj prvi put, ali i drugačije. Nežno, grzničavo i čvrsto. Ni sada se nisi bunila već željno čekala onaj drugi mnogo duži, nježniji i  smjeliji val doticanja i davanja.

Odjednom si se zbog nečeg uplašila i ne nestašno  smijući se,već grubo divlje rukama i nogama me  guraš pod nogu.Ja sam prestravljen,zabezeknut nemam vremena da se pitam;što i zašto,gubim dah i davim se.Ti se gubiš prema svjetlu koje se krije i prodire sa površine.Ja tonem,mrak se javlja,postaje gušći,misao lebdi:pa neka to je dijeto moje.

Tada neko me blago za ruku prima ja otvorim oči i mislim da to anđelčiča vidim.Dijete malo,nježno žute skoro bijele kose za ruku me dira i u oči gleda.I vidim  smeđe prelijepe oči:čiste,jasne,skoro ljubičaste,a ipak u svemu nalik na oči tvoje,mila moja.Djetence malo,anđelak pravokosi neki,vidi se,prije mjesec dva očvrsnula svoje noge vuće me za prst  desene i ruke i nešro svkuće,špreha.Ja joj ručicu dirnem,hoču kanticu iz lijeve ruke da joj kao otmem.Ona se smije i viče najn.Toliko njemačkog znam.To najn je bilo toliko djetinje,slatko i nježno kao ono tvoje: nemoj,kada sam te htio milovati a ti nisi kao htjela dati.Ja je u sebi prozvah najn.

Ja se probudim i odmah se zaljubim u to dijete.Dijete to osjeti i hoće da se igra.tada mu dolazi mama.Ležeči okrenut ka Najn samo joj  noge vidim.Mama na njemačkom  dijete  nešto kori,valjada što nepoznatog budi.

Sledim se.Stas i glas poznati.Kosta ista,rubin svetlucava što se sunce,ono naše, u njega ogleda.Kostim isti,svileni i crveni.Bože moj,pa to si ti,moraš biti.Ja te zazovem,prolječe moje,ti se trzneš,tek tada si me prepoznala.Čuh prigušeni krik ,samo jedan jecaj i samo jedno bolno:najn.odmakla si se par metara dalje i leđa okrenula.Učinilo mi se da ti se ramena nešto malo tresu.

Pozornost mi je skrenuta na drugu stranu.Najn je dotrčala i poljubac dječiji,sočan i vlažan mi dala.Ručicom desnom usne traljajuć jako obrisala.Lijevom u nepovjenju od mene odmicala. Dešnjakinja je vjerovatno bila i toma me rukom nježno po licu udarila i nasamijala  se. Nasmijao sam se i ja.Nasmijala  se i žena za koju mislim da si ti,a onda se naglo osmijeh sakrila okrećući se.Znao sam i zašto se okrećeš,radosna što sićušno dijete tvoje bezrezervno,onog tvoga princa malog ,već na prvi pogled voli.Kao i što znali si da za nas  je kasno i prekasno,milo moje.

Taj osmijeh i svi osmjehi onog ljeta naših proljeća bili su isti.Sjaj leprša u kosi,svjetlost obasjava lice,to se anđeo javlja i smješi.Nemoguće je zaboraviti taj osmjeh kao što je nemoguće ne prepoznati ga.Tvoji osmjesi su bili oni trenuci kada sve stane,trenuci  koji  kao da žele da se ovjekoveče u sjećanje onog sretnika koji ga gleda.

Uvijek se desi nešto sreću i radovanje presjeca i kvari.Odjednom se pojavio  čovjek poveće glave,kojeg je kosa napuštala nervozno vodeći šestogodišnjeg dječačića za ruku.Pretpostavio da ti je muž.Nešto oštro,odlučno je rekao.

Ti si se pokunjila,snuždila i brzo se spremila.Samo još jednom si me pogledala.U tom pogledu je bilo toliko vrišteće boli,toliko neizecive tuge što dušu slama.Moja se treći put slomila i zavrtjela ona naša četiri stađuna usmjerivši ih ka decenijama.

Nedostaje mi ta mala Najn,onaj mali vlažni poljubac, što nosi  tračak nade da si ti bila njena majka,da sam te ipak na trenutak vidio.Bio sam zahvalan to malenom djetešcetu,toj miloj mrvici što se barem tren na pijesku sa mnom igrala.Na pijesku pod onim istim Suncem i Nebom,na onom istom moru i pjesku kao nekada ti i ja.

Deset godina kasnije sam dobio svoju Najn.Plava,mila,nježna i tatina.Prva riječ joj je bila: ne.Možeš misliti,na isti način je kanticu nisila,prste savijala i tati šamarćiće,pod istim našim sunce i morem,darivala.I nju i sina sam u momentu začeća zavolio.Takve stavri i znanje su od

Uzvišenosti darovane.

Nikad nisam pogledao kćer ada se nisam sjetio tebe i najn.Takav mi usud bio.I sprva je bolno bilo,kasnije sam se navikao.Sada imam tri radovanja,svakog dana.

Ti i ja ,rastajući se noću,okivali smo ljubav čeličnim alkama na dokovima ljubavi.Mila moja, sjećaš li se one urote anđela.Sunce,mjesec,maglice i Bolero su bili opsjenari; zvijezde, more, oblaci i vjetar  samo krajolik,ti i ja žrtve okivanja.Moji ožiljci su još uvijek sasvim novi i jasni.Sve ove godine nisam uspio da te prenađem i da vidim,pa ne znam šta je sa tvojima.

Rastanci su dio života.Tebe mila, moja  poznavao  sam samo tren.Izgubio sam te u slijedećem.Ima jedna knjiga života u kojoj je zapisan i određen život svakog čovjeka i sva njegova djela,dobra i loša,i svo njegovo činjenje ili ne činjenje.

Ova postavka zvuči previše fatalistički i beznadežno.Nije vjeruj mi ,čak naprotiv knjiga je savršenstvo znanja i koja,između ostalog govori da je čovjek tvorac svojih djela i svoga života,laički gledano stvari se trebaju gledati  iz ovog ugla:

„Zamisli da ima neko uzvišeno Biće koje može sagledati stvari i dešavanja od početka Univerzuma  do njegovog kraja.Shvataš kaoliko je lako spoznati život bića čiji život ne traje ni tren u pojmanju vremena Univerzuma .“

U svemu ovom mene čudi i veoma,veoma žali pomisao da ljudi vjeruju „vidovitim“ ljudima,gatarama,magima,lažnim prorocima,astrolozima, a odbijaju ruke Ljubavi i Milosti  Boga Jedinog.

 

Bajka Petnaest dana proljeća – Dio X pretvoren u IX dio

Dan deveti

Slaveći jutra i naše susrete svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.

Tačno deset godina poslije na praznik tuge sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine,zapravo zaposlio me otac jer mu je dosadilo ono što se sklapalo oko mene ili se to njemu činili.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.

Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu moj prvi službeni put vodio u tvoj region na dva dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije te večeri sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa niti poduzeti bilo kakav korak.

Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu.

Hotel u kome sam odsjeo bio na obali jedne modro-zelene rijeke nalik onoj  Makovoj i mojoj  Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što išla je do izvora pa se završavala,ili se mnei zaljubljenom samo činilo.

Svu noć sam probdio.veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero na kojem  nestašni jesec hoće da najavi djecu koja se igraju i jure.

Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio deset godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec sa onih naših obala pustih,obala vrelih kad molio sam te da budeš kao more.

Bio je to onaj isti jesec što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero i okretao leđa da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja u  uzburkanom i zapjenušanom moru poljubce krili.

Sutradan kontakt sa  špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije deset godina.

Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.

To nije mirisalo na dobro.Zatim  sam žurio na drugi sastanak u narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.

Ona se zamislila,skoro ukočila ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom i da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala dobila dijete.Neko joj je  rekao da si opet trudna,i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu.

Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.

To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on ni one nisu mogli moju tugu.Bila je tako teška da je splav počeo tonuti u vodu kad sam legao na njegov drveni pod.Ni zrikavci se nisu glasali.Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušalvajući  mi nešto kažu.

Čini mi se da sam ih razumio.Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati  krajolike tvoje modre i malog princa dozivati,o majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati.Zelene modrina i  zelenobijeli žumor su te tješili.To me umirilo.Znao sam da si imala moćne zaštitnike.Aleju i modro zelenu rijeku.Nekako,ne znam zašto sam zaspao i usnio.

U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima sunca što se vješto kroz platane probijaju rubin boje iskri i pleše na tvojoj kosi .Vidim oči ti još uvijek iste.zaljubljene i čiste

kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim,ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto bježiš.

Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić  naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja koja nadomješta nihilističku prazninu govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego  su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim  ono jako sunce deset godina mlađe kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je princ mali i to sam ja,zamišljeni smo i tužni što nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajoli.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgbiti mene,sreću svoju.*

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne.Mislim oni galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.

Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.Par puta sam išao do tvoje ulice i prolazio kroz nju.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.

Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka  ni ja više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno u  očima .Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.

Obično sam boravio u hotelu  na obali one  rijeke čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri kad shvatio sam da bajka početa na moru ne završava tu veče i na tom slapu.

Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni ali i  suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene,kao u nekom činu teorije zavjere koja se,sasvim je moguće neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.

Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je  krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu..Ona je čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.

Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.

Detalje o poslu sam ti ispričao tek toliko da razaznaš kakve je osjećaje je izazvao nedostatak  informacija.

Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:

“Da li sam te mogao zaboraviti.“

Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:

“Nisam i nikad nisam ni trudio.“

Godinama poslije kada bi se koja decenija upotpunjavala svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:

“Da li je vrijedilo sve to?“

Sve to je podrazumjevalo tebe,tebe i mene,nas, tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca,mjesece,maglice,zvijetdice,more,pjesag i dane proljeća.

Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,potvdan.

„Da vrijedilo je mila moja.“

Svaki dan mog života u kome si bila ti bio je neki praznik,najčešće praznik ljubavi i radovanja.Te godine dok sam spavao na splavu Indexi su nam poklonili onu tužnu :

“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Bajka Petnaest dana proljeća – IX Dio

Dan osmi

OVA EPIZODA JE DUPLA – SVE JE ZAPOISANO U OSMOJ EPIZODI.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxx

xxxxxxxxxxxxxxxxxx

Nisam te htio uputiti na Poa,Prevera,Jesenjina, Cvetajeve,Maka,Majakovskog,Sen Egziperija…Bio sam sebičan, a ti premlada.Nisam htio izgubiti ni jedan tren sa tobom.

Ja sam ih tek upoznavao,a najviše ti si mi pomogla da ih shvatim i prigrlim.

Bila si suviše mlada za nestvarne svjetove ljubavi i bola : Mislio sam,imaću vremena,kasnije ću te ili češ se sama  uputiti u nestvarni vrtlog poezijeAnabel Li,Ane Snjegine, Barbare, Marine.

Bilo mi je drago što nisam.Izbubio bih mnogo radovanja.Izgubio bih dragocjeno vrijeme  utkivanja tvoga lika u srce.Tvoje ljubavi u moju dušu.

Jednostavno –  bio sam sebičan.

Poslije  sam saznao da je tvoje vrijeme za naših dana  već  bilo prožeto tegobom i tugom,moja malene ruke mile.

Sutradan se budimo,svako za sebe.

Sneni od snova,topli od sanja,ni gladni nismo,skoro da bježimo.Da ,djeca se ponovo igraju i jure,sada već i kradu.

Nesvjesni prisustva mnoštva započinjali smo svaki dan put šarenih leptira što miluju cvijetove  i utapaju se u njima,

Ne bojim se da se jednog jutra neću probuditi.Bojim se da ovaj testament neću završiti.

I shvatim:“O milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam,tad bila si dijete.“

Ti se sjećaš:“Nema veze mili moj,ni ja o tebi,ti kao dijete malo veće.“

Mnogo mi nedostaje ta godina mila moja.Mnogo mi nedostaješ jedina moja.Nikad više sunce,mjesec,zvjezdice,maglice,more i pijesak nisu izgledali ni mirisali isto.

Ponekad,samo ponekad i to u pravo proljeće sam dao naslutiti mirisne valere krajolika  ljetnih dana našeg proljeća.I to je jedan od razloga što volim djecu cvijeća i cvijeće.Njima se proljeće dešavala kada i nama naše.

I isti kraj nam je namljeno.Te godine su počeli da nestaju i njih i nas.Oni su se izgubili.Mi  smo se zagubili.

Boli sve to ljubavi moja i nedostaje mi.Mnogo mi nedostaješ maglice moja.Ni plakat ne mogu.Nisi me tome naučila.

Još uvijek se smijem i radujem.Tvoje oči i osmjeh tvoj još uvijek imam.I poljubac osjetit mogu.I tvoju ruku na mom licu.Tvoje ruke male na mom uzdrhtalom tijelu.

Malo teže mi je naći tvoj vrat,ramena grudi.Još teže ono što trebao sam ,a nisam dobio. Uglavnom to mi nije žao.Možda bio samo jedan od onih koji su blatili nevino dijete,djevojčicu moju.

Naši susreti,divni susteri,susreti nježni kao preplašene srne dah.Kada djeca otkrivaju novi svijet ne vide strah, igraju se,i jure a ne žure.

Kad bi ih pustili igrali bi se svaki dana za danom,neprestano dok ih silom ne preobrate u zamišljena i gruba bića  nalik ljudima.

Mnogo mi nedostaje to proljeće kad bježeći  završavali smo naše noćne na susrete pješčanim plažama ljubavi.Dovoljno si se davala da još uvijek osjećam miris djevičanskih ljubičica i rose pupoljak ruža.

Naću ti  reći hvala za sve što si mi ili nisi dala, jer evo Bajku o nama samo za tebe pišem.

Bajka petnaest dana proljeća – Dio VIII

Dan sedmi

U vremenima naših života sve je bilo nalik na jedan začarani svijet iz koga nismo mogli ili nismo hteli pobjeći.Bilo je odlazaka u druge gradove i zemlje , sve radi radosti povratka.Svuda odi ali svom Gradu čednosti dođi.

Krajem ljeta 1969 god. sam dobio od tebe poslijednje pismo.

Pet godina poslije Indeksi pjevaju Bacila je sve niz rijeku.Iste godine ti odlaziš u inostranstvo.Ja to saznajem tri godine poslije.Tri godine prije Indexi objelodanjuju Budi kao more.

Ponekad neka viša sila ili priroda pod nazivom sudbina odlučuju umjesto nas.Sve što mi je ostalo to je poneka ogrlica od staklenih perli,tri fotografije i neizbrojeno mnoštvo ljubavi

Bile su to prve prave a možda i jedine naše ljubavi. Mnogi u Dvorima su mislili da bi sve one mogli biti žešča i iskrenija verzija  Julija iz romantičnih komedija.No,sve one su krenule putem sreće svoje.

A mi nismo bili glupi poput Šekspira ili Dantea.Ako želiti prekinuti snove i prizvati smrt samo pozovite  njih dvojicu u pomoć.

A poslije toga?

Kako nismo voljeli tragedije,a ni romantične komedije,ni vozove što odlaze,ni vozove što ne dolaze,perone sreće kao da smo izbjegavali.Ili su oni izbjegavali nas.Sasvim svejedno je.Znali smo Putevi se ne vraćaju onako kako mi to želimo,postaju drugačiji i trošniji.Čak i kada se obnove gube onu dječiju draž i nevinosti mirisnih ljubičica.

Kad izgubiš nekog,ko ti je drag,kada neko koga voliš skrene sa puta koji vodi u središte srca ili barem u tvoj Grad, u početku ništa ne osjećaš.Misliš kako je sve lako i prolazno.

Onda se javi bol,oštra parajuća bol što ledi mozak.Pa opet bol  što guši i neda da dišeš.Nakon nekog vremena panika,napadaji panike i svjesnosti da nikad više nećeš imati ni upola onoga  što si imao,mislio da imaš i mogao imati.

Praznina,bujice praznine i bespomoći.Svuda se okrećeš na sve strane lutaš i tražiš je.Nje nema,Ti to znaš i,ali opet te nešto tjera u potragu.Jedna završena potraga,još veća praznina.

I dok i dalje tragaš vrijeme prolazi.Mnogo vremena prošlog.Tada shvataš da možda uopšte ne želiš da je nađeš.Pomišljaš da to vjerovatno neće biti ona ista djevojčica kojoj si sebe,svoju ljubav poklonio,već nepoznata žena,možda čak starica neka.

Sleđeni mozak ledi srce ti postaješ usporen i sasvim nihilistički kao da ti uopše ništa nije bitno.Obamreš i postaješ ravnodušan.

Samo duša i dalje rovari i sni,bajke prelijepe piše.Bajke o kojima nikad ne progovaraš,sve dok ne bude kasno za sve.

Kažu imati pa nemati je najteže ili najbolnije.Nisam siguran da je tako.Nemati pa na kraju imati je nekako bizarno i glupo. U tom slučaju čovjek čitavog života ostaje uskraćen,zakinut za nešto.

Čitav život gladuješ,čezneš za nečim,tragaš za nečim i onda kad si na cjevčicama ili štakama neko ti ponudi to nešto što si želio.Mala,sasvim mala djeca kažu: bljak.A mala djeca,posevice djevojčice su itekako iskrena.

Imati pa nemati te nauči svemu i oplemeni.Puno je tu  neke bremenitosti i bogatstva.Ono nemati poslije imati ti pomaže da se sjetiš bogatstva koje si posjedovao,a koga se neko odrekao.U tvome srcu ostaje neslućeno i nesuđeno bogatstvo koje ne možeš potrošiti za svog vremena.Obogaćen si toliko da se daješ i daješ i ne prestaješ da daješ i ne možeš prestati da se daješ.

Toliko toga bogatog,nadnaravnog i prelijepog ima;ljubavi,dobrote,čežnje i strasti u čovjeku koji je imao pa nemao ima, da poželi to pokloniti svim ženama svijeta.Nekima onim iskrenim i dobrim pokloni i one to prihvataju kao sveobuhvatni ddar koji se vraća.Druge biraju,prihvataju ono što im odgovara.One same sebe uskraćuju.Neke se nisu svikle davati,one i ne primaju darove.Neke i ne znaju šta žele.

Potom ,mislili smo umrijećemo od tuge.Svi smo bili  svoj Dvojnik.Gledali se u ogledalu viđali nekog drugog,kojeg jedva prepoznajemo.Vrijeme leti u snovima vidimo one djevojke,žene koje smo imali.One uvijek izgledaju,nježne i lijepe; mlade i zaljubljene,čak možda mlađe i zaljubljenije,nježnije i ljepše,nalik anđelama.Na licu stranca u ogledalu kupe se bore,kupe se sjedine,vid se muti,misao se brka.

Sanje o anđelama vremenom postaje jasnije,svjetlije i bolnije.Nije to bol zbog odlaska.Bol je zbog neznanja i nemogućnosti sveznanja.Više nema tuge,možda malo.Samo blještava radost i neizmjerna zahvalnost nebu  i djevojčicama na darovima i ljubavi za čitav život.I potreba za informacijama,Gdje je,šta radi,dali je dobro,da li bij mogao ikako pomoći?I nadanja:sve je u redu,ljubav i dječicu ima,ponekad se sjeti mene.

A bilo nam je , zaista bilo nam je lijepo,milo moje.

Onda shvatimo od tuge se ne umire tek tako.Samo poneka budala presvisne.Pogledamo u sunce,ono zablješti , suze priziva ;mi se trgnemo trenutak prije i ne osvrćići se krenemo dalje.Nikad nismo bili budale.Romantici da.Htjedoh reći možda previše,nepopravljivi;ali u ljubavi nema ničega previše.

Svako se mora kretati putem svojim i izboriti šansu da ne postane kreten.Vrijeme pokazuje da su mnoge prve i većina pravih ljubavi in bolne i tužne.I one kasnije.I one poslije njih. I svaka sllijedeća.Sve zaslužuje svoju priču ili barem pjesmu,ili više njih.Beskonačno mnogo njih.

Bajku to je već malo teže ostvariti.

Žao nam onih koji je ne dožive.U ovom užurbanom svijetu kada se za ljubavna pisma, ljubavne pjesme i ljubav nema vremena,nema vremena ni za bajke.

Često prelistavam jednu mudrost koju sam kasnije spoznao:

„Vi nešto volite a to je za vas zlo,vi nešto mrzite a možda je to nešto dobro za vas.“

Jedna prava ljubav je sasvim dovoljna da vam pomognete svu ličnu bol,tugu i jad-Prava ljubav može pomoći da podnesete mnogo bolu,tuge i jada ovog svijeta.Prava ljubav vam pomaže da se molize i za ljubavi prošle,i ljubavi buduće,njene i svoje.

I imate toliko ljubavi i dobrote u sebi da se molite za ljubav i dobrotu čitavog svijeta.

Probudiš se a onda počinje luda trka vremena.Prolazile godine,prolazile decenije.A tek dani.To nisu dani to su djelići sekunde.Mi se poudasmo i poženismo.U svom užem i širem krugu postadoh jedan od poslijednjih.Poslijednji koji je uletio u kanone pristojnosti koji obavezuju  je bio Davor.Neki se nisu nikad kanonizirali.

Osvrtali kao da se nismo.Znali smo, iza nas je bio bol i tuga.Ali srce nija dalo da se ikad razvedemo od ličnog  bola.Znali smo da bi rastanak od boli značio rastanak od onih dječačkih dana i snova kada sve bilo je tako tako lijepo,usporeno i umirujuće.Bol smo podnosili i ona je vremenom jenjavala.

Otala je čista ljubav i snov koje smo sa njima snili.

Nismo bili spremni ubiti dijete u sebi.I ta dijeca,ah, bila su,sasvim izvjesno, izvor svjetlosti svih onih ljubavi što oko sebe smo sijali. Sve ove godina.Zbog tog djeteta i te djece, ona i one,svjejedno je,ostavljale su tragove duboko usječene u grudi,poput ordena  okačenih u nutrini srca.Što se desi  srcu to ostaje  srcu,zauvijek.Što se duši desi to ostaje u duši i rastače se po Univerzumu.

Bajka o petnaest dana proljeće – VII Dio

 

Dan šesti

Sve se normalizovalo.Ti i ja smo,ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati ni znati.Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.

Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli,usud nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako da bi na kraju postalo zašto.Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se:eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto iako ga u duši nosimo.Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače jedan niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako dobro sjećam s sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene,njome govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke prema tebi.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi. Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli,i uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja,ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi proljeća tog i tih dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više,svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje.Život je kao vuneno ćebe od stakla,oštro,otrovno i stalno grebeTi to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu za mene za moju dušu.Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja ,što tvoje dječije srce i duša nježna nije znala.

Oh Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno od sanja.

Oh Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu poslije petnaest ljetnih dana proljeća moje molitve uslišene.

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.Zaboravih na molitvu što svaki rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Ne nije to bio utisak,bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.

Susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala,ili bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako davala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da nećeš  moći doći,tačno na vrijeme kao i uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“ – šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“ – smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje nije bilo,bez prestanka me gladala u oči.Smiješila si se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje oči.Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram i upijam one usne što nekad ne umiju da stanu.Ljubimo se i ćutimo vrijeme koje kao da želi stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.

Sunce treperavo uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno,uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,zaustaviti Bolero odvraćam pogledom ,sliježem ramenima kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer novi akter bajke ove nići je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi  mjesec koji katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu ipodvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara onaj isti put sa biserjem,rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih,bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi..

Krešendo.Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.,prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih  odsjaje što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica,zvjezdica,mjeseca,Bolera i nas.

Bolero posustaje.Usne rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.Proljeće i dobrota.Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja,Bolero nestaje nošen vjetrom.More se talasa.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao,naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu: Obala pusta,obala vrela…

Bajka o petnaest dana proljeća – IV dio

 

 

Dan treći

 

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo te.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.

Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,moja te duša poznaje i vjerujem da su to učinili oni loši ljudi ove priče.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.

Mnogo toga nisam htio da ti govorim. Boljelo me. Svoje bolove sam samo duboko zepretao u maglama malog mozga. Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru jedan.Djeci ne treba mnogo govoriti.Djecu ne treba plašiti.

Djecu ne trabaju stariti.

Niti im bilo šta braniti.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A mi!

Samo smo se igrali i ljubili i jurili i opet igrali i ljubili i jurili.

Jer život je samo igra i zabava,rekao je mudrac znani.

Igrali.I jurili.I ljubili.Za loptom.Za nebom i suncem.Jedno za drugim.Za mjesecem i zvijezdamaZa morem.I opetJedno sa drugim.Igrali.I jurili.I ljubili.Sa pjeskom.Sasvim sami. Oko nas kao da nije bilo nikoga.Nije nas bilo briga.Ta bili smo djeca.Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi

se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno

vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem

Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.prvi od Indexa je

prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.Koga će očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.Vjerovao sam ti,ljubiti je nevino,

dječije.

Zatim šaptah volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano,Vjerovao sam ti,voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.Vjerovao sam ti,željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosnoVjerovao sam ti,svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ zastaješ,tješila si me.

“Obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći poslije.Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će ih donijeti

u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti

Bio je svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi

bio turoban spoj.

 

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si

bila muzika.

Još gledam -osmijeh balada. Još pamtim pokret – arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – milovanje bolero.Još ćutim – poljubac fuga u C-duru.Još osjećam –

pogled  rapsodija.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da

sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio

uplašiti.Ti se nisi okretala iako da gledam te si vrlo dobro znala.U gledanju nisi

htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne

prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam o našoj ljubavi si

snila.Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila kada

bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.

Naznaka moje kasnije sudbine.

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na

pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih

se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su

laži same i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas

ni djece cvijeća.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i

Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća.

Da ubiše ih ,da prekinu,da unište  i svaki trag ,svaku misao i pomen u

pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim

godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo

toga,ali ubitstvo,smrt ne može.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila

sama i upućena na sebe..Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav

osim u pjesmama  uvijek je ostajala sama.Samoća kao usud.Kako to poznato

zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja

procvaju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica

unosi u srce,dušu i misli najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej

i tvoga glasa,i pomislim:

Koja to više nikad neće  pjevati  moje pjesme

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme lako sanjala.

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

 

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj.

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J'er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

djeto to nemoj voljeti.

 

/In memoriam Đugum Frka/

Stihovi neki koji kao da se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose,

i pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje pjesmu i pjesme moju više ti ne pjevaš.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac

neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet,

a crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

Našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definizivno ubili mila moja?