II Dio
Ono neko drugo jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošlo ,ja nisam pobjegla,Ja sam se uplašila.Mene su na smrt uplašili i ucijenili.Toliko su me prestravili , da me neki grozni košmar za gušu uhvatio i nije me više nikad pustio.Nisam mogla dišem od straha.Tek pred samu smrt me sasvim popustio.
Samo sam nejasne djeliće tog sna upamtila.Bili su zloslutni.Tolikim crnilom obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.
Sljedeće večeri sam se udavala.Njemu , a to znači niti bilo kome nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poći.Odocnila sam.Srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.
Razumjeće. Ne sumnjam. Tri je naš broj. Neparan broj nikad nije dobar izbor. On kaže sve je u parovima.Sve što nije upareno ne potiče od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.
Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu jedna prelijepa djevojčica zavjet dala . Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.E vala , neće ga on više na srce prislanjati i u njemu njene tragove, mirise i sjećanja tražiti.
Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje zbog njega;a on bi da njeno zlato miluje i na srce privija . Znam boljeću ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće: ona ga mila lupežica ukrala. Tepaće mi – moja mila, prelijepa Frka Frkica… Osjećam to.
Ipak , više sam ga uzela jer sam njegovo nešto u ruci , pri srcu htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam imala izbora .Shvatio bi Dobri sve, da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome, ništa.To je bila moja bitka,moj izbor. Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.
Luce mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se istinom Dobrom vratila , ali sigurna sam i veliko zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boljeće i mene i Dobrog.On je htio da potisne ka zaboravu svoje proljeće radi mene.Ali nije nam se dalo.Možda je tako i najednostavnije. Nekako , naviknuće se bez mene. Nadam se.
Nije onaj moj budući , suđeni kriv što je kasnije postao onakav kakav jeste.Krivi mu otac njegov , moj otac i ja. Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:
-Ovaj vaš sin isti ja.
Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru , na Golom otoku svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca mimo kazamata nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zakatančila.Hvala joj. Nikad joj neću moći zahvaliti , što sam poslije doživljene grozote mogla rasti , bez straha da će me zlo , iz busije, iznenada zaskočiti.
Malo mu to bilo pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ,ni kako ni zašto. Zlo uvijek ostaje zlo.
Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna možda jednog dana …
Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari , i pij i pij.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio . Do tad je radio dvije smjene da sve imamo.
Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luce mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem. ali kažem joj da ga uzme u zalog, inače dogovora nema.
Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa sinom i tek rođenom kćeri .Čedima mojim malenim.
Sada u mene obitavaju samo led , djeca i Dobri.
Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.Kad naše očeve vidim,strah i jeza me hvataju.Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.Muž isti otac. Sin naš isti ko otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.
Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz bračnog kreveta.
U meni đul bašte i đardini ponovo počeše da zelene i cvjetaju.U početku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne: moj , samo moj đardin.
Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ; bijela,rubinova i safirova na mramornom otomanu nevinosti leže.
Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.Meni ostavljaju bijelu.Bijela … bijela …odzvanja u meni . Boja nevinosti , vjernosti i sna .
Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Ja se odmaknula od druga.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove. Kad oni krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju misli ,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.
Malo poslije ja bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda sam kod otomana i peškuna nešto krala.Mnogo ljubavi od Dobrog , jednom njegov upaljač i evo sada u snu i anteriju.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao ona nekadašnja , tanana , čedna Frka Frkica bih Zlati i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.
Mala Guza i Kosa su tek odlutale sjene. Žao mi nježne i tankoćute Kose ,nekako je nečujno odlepršala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi i sa nama družiti,pa tek onda otići.A ovako,ko zna,možda je i bez ijednog takara otišla.A opet sve nešto mnijem , gore je bolje.Tamo nema zemaljskog jada i bola: suza i gorčine.
Pustila bih i Hanu da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade i može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog , bekriju mog ukrade.
Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila se odnekud jedna harmonika bijela, od slonove kosti, svjetlucava, bjelja od nevinosti.Ni Mojsije taku nikad nije imao.
Jedne večeri u akšem,sama bijah,u stomaćiću život sićušni nosim.Trudna sam. Znam da je muško.Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih i pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.
Harmonika bijela svjetluca i miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz naših bašta i đardina.Ovaj bolero i jeste i nekako nije kao oni prošli..Ovaj je nekako nježniji,laganiji, čistiji i prozračniji, akord dva hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.
U taktovima starog bolera tri vile oko harmonike i zanosu bolera igraju.Ovaj bolero nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insanke ne plešu. Samo velovi,kao aveti oko hamronike lepršaju.
U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi.Jednom česmom,onom drugom desnom razrookom, ne žubori poznate pjesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.
Peškun na starom , dejavu mjestu .Na njemu zlatni upaljač.Čudim odakle tu?Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomene, da me više bole.Plava kutija sa cigankom što na sredini okret pravi.Neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier.Neotvoren. Kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema ,zadjela u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ,ni ljubičica nema.
Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krase.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bosonog je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Skoro dijete.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno sa tabanima njegovim igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem , da mu drače ispod i sa nogu kidam. Ne uspjevam.Kad u snu nešto previše želite , to nećete nikad uspjeti. Život ponekad prevarite i uspijete.
Tek nekoliko trešanja na trnje niotkud , sa neba pada. Lijepe , okrugle crvene bobe.Mali princ ne obraća pažnju na trnje i krv.Zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje, jednu po jednu i redom o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno, skoro djetinje lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.
Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu onako dječije slatko,isto onako kako su ona davna Frka Frkica i neki drugi Mali princ coknuti znali. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Ima prečeg posla.Tada srebreni veo složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.
Kako da ga oživi;pita se?Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara česmu , onu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora i pere bobe. Ah , sjetih se takva je i moja desna dojka, malo hera, ali čvrsta.
Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara , kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu i smješi se.
Ja sam skeptična.
Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih , trešnjinih crvenih okruglih boba.
Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane srebrenog šala ružičasti bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali. Slegne ramenima. nema vremena da ga vadi. Šta bi, bi! Ništa strašno.
Ja opet poželjeh da se sagnem da mu isod nogu bar malo trnja sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje,sa neba pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijelu košulju briše.One se crvene kao da se kupaju u krvi.Bobe stavlja na peškun do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba doletjelih niotkud.
Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih mlazom one here česme , pa se vraća,prelazi preko trnja do otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud , druga bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.
Frka Frkica misli;nešto nije u radu .Šta tu dvije grlice rade?Mjesta ima samo za jednu.
Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se on više ne miče trešnje ponovo padaju.Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi o bijelu košulju briše i na peškun kod onih prvih i drugih stavlja.To je već treća skupina okruglih ružičastih i crvenih boba.
I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje, noge sve krvavije i trnje sve oštrije,molitva ,slijetanje nove grlice,Poljubac kljunom,nizanje srca,trnje , trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba je samo sedam hrpica po tri u nizu.Pored svake barem po jedna grlica guče. Nešto me bocnu. Toliko grlica na jednom mjestu nije normalno. Ljubomora? Ne znam . Ne osjećam ništa , jer nemam vremena za to. San žuri dalje , a ja ga moram pratiti..
Mozak mi ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je poput rascvjetalog trešnjinog drveta.Bijela košulja je izgubila nevinost,sada je crvene i mokra,noge su mu sve izgrabanije,crvenije i krvavije.
Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio, da sačuva snove i ljubavi svoje.
Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja! Tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.
Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška medicinska lopta i heknu poput granate:
-Grruuh.
Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe , trešnjine okrugle crvene bobe sada je samo kaša, što se na sve strane, ko krvavi potoćići niz peškun slijevaju.
Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.Tamo je sačekuje briljantin grlica blistava kao proljeće nježno.
Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte ,ispod zidova.
Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.
Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:
-Vrijeme je da se spije.
Mali princ je opet tu . Okreće se , gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:
-Nije, mila moja,nije vrijeme da se spije , vidiš, akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.
Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.
Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa , svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.
Noću nebom lutam i zamišljam da iz neke daleke praznine njegova malena planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju , vire i kore me. Od maglica samo harmonija miline i tišine šumi zadivljujuću muziku univerzume.
Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.
Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako tužno , sa povjerenjem i dobrotom gledao.
A sve je počelo par godina ranije.
Pošla ja u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana i Rajka u trgovačku.Škole,jedna do druge.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.
Zapravo sa Omom, Debom i Baška baŠom me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna , ne i jedina voljena žena.
Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao , nemoguće,ali samo oni koji njih nisu upoznali.
Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Činilo se da njih nije bilo ni za kog briga, osim za nas četiri.Koje blesavosti i gluparije sve nisu izvodili.Kako su jedan drugog dopunjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.
I još nešto, bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila stovjetna, iznijansirana u kolopletu smeđih boja.Vrlo elegantna i jako , jako skupa. Zanatske rukotvorevine. Milsim da im je samo veš bio konfekcijski. Nisam mu nazočila . Tada me te stvari nisu interesovale.Midi , svejtlosmeđi baloner ,dvoredno kopčanje, lepršavih leptirastih revera od balon svile . Vuneni đemper sa kožnim dugmadima drap, bež ili oker boje .Rolke u varijaciji od bijele, crne, tamno smeđe, ciglaste ,drap, bež ,oker …sa uparenim istobojnim trapez pantalonama od prvoklasnog štofa , zanatske izrade. I na kraju šlag na tortu rogobatne smeđe brukserice , boje mantila , sa visokom petom i veoma zaobljenim vrhom.
Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.I možda zbog te visine su u ovoj kombinaciji izgledali vrlo zavodljivo.I vječiti , šarmerski kez od hau do hau.
Oma Grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije bilo posuto žutim pjegama.Crna kosa do ramena,crni mark špic brkovi, zaobljen , skoro bokserski nos ,ispod tamnih očiju i cvika vidljivo – plaho dioptrijskih .
Deba tanak i nervozan ko ustrptali horošćić pred prvo parenje,stalno je zabacivao nevidljivi denisov prednji čuperak na smeđoj , dugoj ali dosta tanjež kosi.Nos mu je bio malo orlovski blago povijen; ma pravi kokotić.Oma mu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će razmisliti o druženju sa njim.Debu je to bolilo i ljutilo , ali je šutio. Jaranski pametno.Oma je bio težinski mnogo ubjedljiviji.
Baška baŠa mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu. Govorio bi mu Pero Djetliću kljucaj malo. Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih. Ono – bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu. Valjda zato što se volio stiskati. U par navrata sam to dobrano osjetila.
Baška baŠa se najbolje snalazio u klasici.Bilo muzici,bilo plesu , bilo ženama.I bio je najljepši od njih , inteligentniji i dosta sofisticiraniji . Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale , iako je bilo neke plemenitosti i uviđavnosti u njegovom , ali i njihovom ophođenju sa klinkama.
Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.Samo na igrankama.Ostalo vrijeme se družio sa starkama; udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.
Ali prije toga…
Bilo je to pred samu zoru.
Jako sam ušla u trinaestu godinu. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme u režiji patrijarhata. Dvanaest sati na dan.Ustajala bih svakog prelijepog Božjeg dana u četiri i kvarat ujutro. Skoro šest godina, jedan dan za drugim . Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio mog posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.
Prvo je bila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu , blistavu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od pet velikih hrastova vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.
Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Jednu godinu starija, a dva đuguma više.Četiri đuguma, preko dvadeset kila, jedno dijete od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.
Gdje će im duša?
Često mi to pitanje na pamet pada.Pogotovo kad od umora prije večeri zaspem.Ja sam tek dijete. Djete zaradilo večeru , gladno je ,ali nema snage da je sačeka i samo zaspe. A za sutra ništa ne pretekne.
Šutim .Sve me boli, kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to.Mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro i za oca bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i raduje , u susret suncu , preko proplanaka i gajeva leprša i juri.
Tako, ustanem zorom , krmeljava, često neumivena , pristavim kravama sjeno, šćemlijicu i lonac pred kravu, operem vime . Ponekad se sjetim se da sam neumivena, plaknem oči vodom iz kante , kojom perem vime , i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da niko ne čuje. Samo četiri pjesme znam .
Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas joj sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona uvijek pusti suzu, krupnu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.
Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi , zadrži i izdrži dok nije skončo.
Ja sam po vas bogovetni dan u nekom košmaru umora koji ne prestaje i koji se vrti u krug. Muzem krave, punim đugume , na konje – pa raznosi. Daleko su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlače . Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam za to, ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.
Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Mrven.Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci bradavica. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići ,oni su dušu dali za radio stanice navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet o navigavanju ili bilo čemu drugom preda mnom prozboriti.Tada postah Frka Frkica.
Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja sakrivam te dugmiće za navigavanje .Stid me tatka i svijeta. Šta će reći ? Nosi đugume a sise joj rastu? Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i dan danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.
Poslije , praznih đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram nazad krenuti , ali lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesme , jednu koja pjeva o crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva je vesela i djevojke raspjevane. Nju sam odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla skužiti..
I drugu sam kasnije prokužila , ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To zašto ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima pametnijeg posla od mehanluka. O tom poslu znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće da je proda i da okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj zlatna vrata na dvorima ako neće biti zajedno? A često iskrsne i ona treća, koju su sa cerekanjem završavali . Onu – što onaj bazarđan Mujo za onom nekom , ko fol jadnicom Fatom zamandali vrata.Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čaršiju i gledala kaki su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio , pa da za mnom zamandali vrata, da me jednog dana riješi ovih mojih muka i belaja.
Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo , kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.Kontaju malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter.Sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.
Ipak sam i tu pjesmu naučila i ponekad kad bi mi sisicee zatitrale,tu bih zapjevala,.Nju ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam o tim glupostima.
Poslije razvođenja mlijeka,nazad kući,pa trk u školu.Druga smjena ? Joj miline. Ali tada kasnim na večernju mužu, pa opet trk uz Podrastove , pa uz Sedernik do Pašinog brda.Moja škola na vrhu Bjelava bila.Ime imala po onom guslaru i jezikoslovcu.Sada zamislite od Brda do Bjelava pa curik svaki dan po dva puta.Nije čudo što sam suha ko grančica bila i što sam sporije rasla i pupala,.I imala dva dugmića za radio navigavanje!
Završim večernje timarenje i hranjenje krava i kobile;naravno i to je moj posao bio.Nemam vremena ni da učim.Ne znam kako sam sve petice imala.Uveče najčešće zaspim i prije večere.Od umora je ne mogu dočekati.Samo sjednem na krevet da se bogdu odmorim. Tada nije bilo dvoseda i troseda.I da je bilo mi ih ne bi imali.Na Bjelavama su ljudi imli sećije .Nekad bi me uveli da mi plate i neko slatko ponude. I posjeli na sećiju. Joj rahatluka.Čisto, ispeglano , mekano i udobno. Ni to nismo imali. Samo drvene stolice, hastal , neke polovne šifonjere i krevete. Kako sjela ,tako zaspila.
Nekad mi dođe da plačem iz čista mira.Nikad ja ne zaplačem.Valjda ostavila suze za kasnije,kada potrebnije budu.Tada to nisam znala; ja se pravila jaka.Dijete mislilo neko će joj zahvaliti što ne kuka , suze ne proliva i pomoć ne ište.
Aha! Kako ne.
Niko nikad ni jedne riječi.Ni mater koja me iskreno voljela.Ja ovdje radim i rintačim za sve nas,a sestre nikako i nikad da pomognu.Starija se sprema za udaju,sramota da udavaču svijet vidi da se đugumima po mahali lomata..Onoj drugoj tatko nije dao da se đugumima vija.Kaže : ne da on svojoj krasotici da đugumima svoju ljepotu kvari.A gdje sam ja tu – često se pitam?
Tako majka i ja rintačimo.Ona u onom higijenskom zavodu ribaj , peri i rintaj. Kaže najgore joj ćenife raditi.Što se ova novopridošla gradska stoka može unerediti , to ni hajvan ne može brabonjcima i balegom obarabatiti.Uglavnom drugu smjenu od dva do deset rintala. Odgovara joj. Skuva ručak da Mito ima šta jesti ukoliko dođe umoran sa posla ili meane.
I otac radi i dobro zaradi.Ali sa društvom sve propije.Ostalo mu časti , u naše zarade nikad nije dirao.Radije bi ostao kod kuće i danima iz kreveta ne izlazio.Tada ni pio ni pušio nije , samo da našu “milostinje“ ne bi primio.Muško je on,može sebi zaraditi.
Zbog posla malo umorna i nervozna, zbog rintačenja i nepomoći bijesna na sestre, oca i mater. Zainatila se ja , neću ko oni da pričam: maeana, mori ,mome , ubavo, drugari,legnam,svirav, pojev, spijem, tatko, denari, žalba,čardak, znaješ, dert, propie…
Nikad nisam ko sestre rekla:
-Tatko si vas svoji denari propi u meana sa drugari.
Još mi nešto svako malo o ubavosti dojdeju. Kakva vas ubavost našla ,a dijete od nepunih trinaest godina u bijeli rudnik kao Nana crnči. Vi pomislili neka baba ?
To ja vas namjerno izazivam. Čitala ja Zolu i njegovu Nanu i Žerminal. Voljela čitati,a negdje se potrefile te knjige , jedna do druge i ja ih pročitala. I opet i još nekoliko puta.I tek tada vidjela šta je jad i bijeda.I da je svugdje u svijetu mnogo bili, jada i bijede . I umiranja. Pola knjige nisam razumjela, vremenom , mi se poslije sve u glavici složilo.Zainatila se ja da ću ko ovi sa Bjelava da pričam,ako mognem i bolje i pismenije od njih. Pazim na one njihove slabosti : ć. č. đ. i dž.
Nekad mi to promakne. Ne bunim se kad ih slušam.Ima u tom nerazlikovanju ,neke mekoće, blagosti i miline. Nisam načisto kojoj ću se vrsti, kad odrestem,prikloniti.Mekoći ili tvrdoći. Ili ću se ko Dobri zezati. Nekad meko , nekad tvrdo , a ponekad i u tvrdo i u meko,a znati šta je ispravno.
Jednog jutra , sabahilden in the morning što bi rekli mahalaši, , onako bunovnu u polusnu odjednom me nešto svom snagom s leđa ščepa.Neka sila grozna.U sjeno iza krava ,u mrak me heknu .Ne vidim ništa,samo sam ukočena od straha,ne znam šta se dešava.Nešto ogromno me pritiska, Ja pokušavam da to ogromno nešto gurnem i vrištim.Ne mogu,sto me ,dvjesto kila pritisnulo i ne pušta.Rukom me za grlo neko pritisnuo,ne mogu ni vrištat , ni disati.Drugom mi rukom pod haljinicu , do gačica dolazi i trga.Ja izbečila oči.Ne shvatam šta se hoće,samo znam da to što hoće – ništa dobro nije – nikako nije.
Vremena od đuguma nisam imala da mislim na bilo šta drugo. Krave, mlijeko, đugumi, škola krave ,spavanje.Ne znam kako sam odličan đak bila , vremena za učenje nisam imala.Više sam voljela knjige nego učenje.Ne znam zašto o tome mislim kao da se ništa ne dešava.
Neka bol , Bože mili ,neka nesnosna bol me dole gdje se pišam dere ,hoće utrobu da mi ko komarca zgnječi.Hoću da vrištim ali ne mogu,ne da katil ovi.Grizem ga,ne pomaže,samo mi utroba još više gori i peče ko da je neko usijanom mangelom raspolučuje ; glogov kolac ko vještici dole stavio i vrti i zabija.
Joj ,mamo mamice toliko me boli da samo želim umrijeti.
Zazivam , vrištim svoga glasa ne čujem:
-Pomozi majko,pomozite seje,pomozi Bože Mili.
Niko.Ništa.Ni mili presvijetli anđeli.Samo me neko gvožđe vrelo probada, utrobu razdire , kida , uništava.
Tada , niotkud jedna grlica mala,sasvim malecka,krhka i bijela, skoro nebeski prozirno plavičasta,sa rubin krvavom ogrlicom na gredi se šćućurila.Blago me pogledava i smješi se.Kako mio i prelijep smiješak. Kako bistar,čist i umiljat pogled.Dok gledam grlicu skoro da ne osjećam šta mi se radi i manje me boli. Misli mi lutaju nošene tim prizorom i ja se gubim nekom bezdanu.
Grlica tada zaleprša ka meni i spodobi na meni što mi život uništava. Leprša iznad nas, širi krila, meni se čine anđeoska su.Tada se čudo jedno zbi.Iz sve snage kljucnu spodobu u slijepo oko lijevo, jednom po drugi put. Jasno čujem kako kost probija.Spodoba hoće da se brani, grlica se izmiče i opet ga napada , ovaj put u desnu sljepoočnicu ga opet dvaput iz sve snage kljuca , pa se izmiče.
Pogled joj kao u kobre; miran , ljut i usredsređen. Mala grlica diva napada i ne boji se. Čovjek je zabezeknut , podiže se ,jednom rukom se od grlice brani a drugom panalone podiže. Okreće se meni dok mu krv sa slijepoočnica lipti, govori:
-Ako pisneš riječ o ovom sigurno ću ti ubiti brata .
I bježi kroz otvorena vrata. Bio je to očev drug i kum iz meana i Vranja, koji je tih dana bio kod nas u gostima.
Bol neumorno kida dole , gledam grlicu ,pored mene se umorna sklupčala.Srce joj bije , ja ga čujem. Uzimam je u ruke , ona se ne buni , milujem je i ljubim , i ne plačem i ne jecam. Ne prestajem da ne plačem i i ne prestajem da ne jecam.Boli me toliko da bih zbog toga trebala prestati neplakati i nejecati, i početi vrištati ,ali me nešto sili da ne mogu prestati neplakati.
Ne plačući i ne jecajući prislanjam grlicu na grudi,ona me malom glavicom miluje i kljunom me lagano ljubi u udubljenje na dnu vrata. Šapćem joj :
-Hvala ti Božji anđele mili.
Ona klima glavom, sada joj pogled nije umoran, više je tužan kao da mi sumnjičavo govori da će sve biti u redu. I ja njoj klimam glavom , ali ne znam šta je to što će sve biti u redu. Ni kada će to biti u redu ,ali sam smirena iako bol još dere kao vatra živa. I grozno,neljudski se pojačava.
Puštam grlicu , vidim da joj se žuri.Ona kroz vrata štale leti ka nebu što svetlije biva. Sviće . Sunce krvavo se pomalja, grlica mu u susret leprša, okrene se ka meni tek jedan krug , ne osmicu,meni kao pozdrav crta i nestaje. Ja sunce ne mogu da gledam, prejako je. Zbog nečega neodređenog osjećam sram, i ponovo počinjem da ne plačem i ne jecam ,tako glasno da me niko ne čuje .
Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frtutmi nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavam. Poravnavam pocjepanu haljinu. Završim pa krenem napolje , a na vratima srednja sestra.
Tužna , neveselo glavom klima i progovara :
-Rano si počela.
Nije to ni prigovor , ni korenje , ni prebaciovanje ,već samo neka tužna tačka na ono monstruozno što joj se nije učinilo , da se desilo.Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli.I dole,i tijelo i srce i mozak i … djetinja duša.
Tada u jednom hipu spoznah dvije stvari: da imam dušu i znam gdje je ona.Tamo gdje me grlica poljubila i milovala
Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim.I manje me sve boli.Ne znam kako mi dođe svijest , hrabrost i znanje.Sestri prkosno odgovaram:
-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.
Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma ,dvadeset kila jako ,silovano dijete od trinaest godina i trideset osam kila prkosno tegari svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata , kao neka druga , mala grlica, Marija Magdalena ili Ivana Orleanska ponosno hodim, čini mi se da lebdim.
Ne znam šta će sa mojom tek otkrivenom djetinjom dušom ? Sad je oskrnavljena, upraljana , slomljena i beskrajno tužna, Valjda će je Božija milost očistiti i prosvijetliti.
Slijedeće jutro se pripremila.Britvu očevu ponijela,smislila šta ću. Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao dovršio nije. Pustiću ga da me povali.Predaću mu se,ali prije nego mi opet bol krvničku zada ,samo jedan rez i gotovo.Sanjala sam to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Mogu ja to. Ako četiri đuguma sa trideset osam kila mogu tegariti svako jutro , šest godina dan za danom , mogu i ovaj mali rez zarezati i podnijeti
Samo što se smjestih, eto ti njega. Smješkam mu se. On zadovoljno grokće;misli mala dobila svoje, dopalo joj se , oće još.E, vala i dobiće. Saginje se na mene , na dijete kost i koža, sisica nema , bradavice tek počele bubriti.Uskoro će valjat za navigavat?Njega nije nije briga za djete , samo želi da svoj bolesni, zvjerinji nagon prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice blati, siluje i ubija. Da ubiće je , konta on , juče mu sramotu nanijela.Posao nije dovršio.
Kako se saginje, ja u ruci britvu stišćem , ali …
Odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu, u potiljak pogađa , jednom pa drugi put. Tako jako da zvuk kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva , on pored mene pada. Tada ugledam srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na sunčevoj svjetlosti,i onda još jednom monstruma po glavi mlatnu i kaže:
– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.
Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:
-Odi sad , uredi se i upristoji, raznesi mlijeko,konja za hrast zaveži,neko će po njega doći,ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.
I odem ja;mlijeko raznesem ,kobilu bijelu za hrast zavežem,u školu požurim i pravo u klupu sjednem. Juče grlica , danas sestra . Ništa ne brini,čini mi se da mi šapće Nebo.Pogledam u nebo. Plavi se i svijetli , kao da mi se smješka.U djetinjoj , tek otkrivenoj duši neka lakoća. Ja prestajem da brinem. Ništa me više ne boli. Jeste da sisa nemam , jeste da su ko dugmad na radiju ,ali znam da postala sam žena.Ironija? Šta se može!? Tako se desilo i to je to. Sama sebe tješim i mudro zborim:
-Dobro došla u život Marija Magdalena lijepa , velika djevojčice, Frka Frkice , malena ženo bez sisa , dobrote i milosti puna.
Vratim se iz škole, u kući tišina.Majka i sestre sjede, oca nema. Niko ništa ne govori . Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena. U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se na neka mutna rabota navadi. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu lopatom rudarskom pobuca. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila i zakatančila.
Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i nevidljive niti plela.Slijedeće jutro , skoro sedmogodišnji brat ide sa mnom u štalu,pa iz štale na Podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem.
Počeše mi se tada malo brkati riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe. Riječi pod dizgin .Đugum imam,ali kamu vješto skrivam i pod aljinu turam. Neće više nikad niko od mene uzeti ono što ja ne dam.
Jesen je brzo dolazila. Starija sestra se prvih dana jeseni udala Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla.Dunja se sagiba pod teretom zrelih plodova,nikad bogatije nije rodila.Mislim, biće ove zime slatka za prodaju. Sestra sjede na ljuljačku, u krilo me posadi.Ja joj ko malo dijete dođem ; tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrkla od mladosti i ljepote,ali znam da je neka sila nekud vuče.Nikad mira nije imala.Uvijek je čeznutljivo u daljine gledala.
Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju kao na neku praznoglavu ljepotu frkisala. I ona je bila tek djete . Možda malo veće.I nju su bunili i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni , iako su se nekada ko ludi voljeli.U svoju je tugu uvlačili. Kaže – više ne može da diše i tu tugu u sebe da trpa. Ugušiće je načisto.Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila ide u veći grad ,kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.
Kaže more je neki prelijepi snovi i mora u susret da im hodi.Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela.Tada se činilo da to više nije bitno. Sestru sam poslije rijetko viđala . Jednom u par godina.Ali nas nije zaboravila. Svako malo poslala bi podosta novca. Otuđile se, iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.
Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih pjesama, nalik na sevdah.Imala milozvučan glas, svi su u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom, bujnim grudima , dugim nogama i radosnim licem , ali ipak malkice tužnim očima, gladali.