Dio treći / Rusmirove mame let
Od kada Medija nema ,po vazdan ćurim na drvenom mostu. Sve se nešto nadam pojaviće se onaj prelijepi , plavi Anđeo. Nije se pojavljivala. Nije mi bilo svejedno , ali nisam ništa osjećao. Tek malo prevaren.Kao ono kada ti stariji brat ukrade lizalo i tvrdi da nije on, a ti to ne možeš dokazati.Dijete si ,nemaš dovoljno riječi, ni lukavosti ,a i svjedno ti. Lizalo ko lizalo, a već pojedeno.A i nije nešto.
A pogled onih plavetnih očiju je značio sve.A njih nema, pa nema.Išao sam na most jer sam znao da će se pojaviti.Ali dijete nema pojma o vremenu. Pojaviće se u neko nerazumno vrijeme o kojem mu niko ništa nije pričao.A on je mali i sleđen i ne zna kako dozvati to nedokazano i nerazumno žuljevito :
-Pojaviće se!
Tada nisam znao da se želje ispune samo ako se moliš Milostivom. Vrlo malo sam znao o njemu. Bila su to teška vremena.Majka je govorila da'će Bog , svako ima svoju nafaku, djeca i žene pogotovo..
Otac je sumnjičavo vrtio glavom. Nije baš bio , recimo, u korektnim odnosom sa Stvoriteljem , iako nikad nije prestajao vjerovati u njega.Ostao je siroče sa dvije godine. Otac mu umro relativno mlad; iznenada . U narodu kažu – na bigajri hak.Osam godina prije moga rođenja ustaše mu, kod Domanovića zaklaše mnogo starijeg brata , drugog oca. Znači posrijedi je bila neopravdana podsvjesna (?) ljutnja.
I po sreći,jal baksuzluku meni zapade njegovo ime.Taka vremena bila. Imena mrtvih prišivali jako rođenoj djeci . tek izmiljelim bebama bez ikakvog grijeha.Nikad nisam zažalio. Kažu bio je hairli insan ,koji je lakoćom znao uduplati penezi , iz ničega stvoriti nafaku. I volio dijeliti potrebitim.Ne znam jel’ pokušao sa ribama i dokle bi to došlo. Uglavnom , ustaše kamom otkloniše sve dileme, a nikoga , pa ni mrava neupoznati adžo nije zgazio.
Dakle,Bog je bio nešto nepoznato , neodređeno , bez lika i prisustva , a opet sa nama, u nama i brine o nama. Prihvatio sam to kao nešto normalno.Ta spoznaja je oslobodila neke magle, ali me nije odledila.
Potrefilo se da te godine, prije vakta krenuh u školu. Jedna briga manje u kući. – kaže mama.Ne mora misliti jel se taj dan snašo ili negdje ograjisao. Ne sjećam se ja tih snalaženja , ni mnogo toga tih godina. Tek Medija , anđela i mosta.I mame kad je sretnem i kada se pojavi u vidokrugu Ponekad se neke iskrice probiju iz tame. Ni danas ne znam da li su to moja ili tuđa sjećanja.Zato o njima ne mislim, i ne slažem ih u seharu uspomena..
Pojma nemam koji i kakav je bio dan. Znam nije ljeto jer sam išao prema školi.Bližio se kraj druge školske godine. Tako rekoše.I još rekoše , kasnio sam jednu minutu na sastanak sa smrću, iako sam joj u susret krenuo na vrijeme.
Sada mi je lako rekonstruisati događaj , ali ne i emocije.
Stanovali smo niže starog Hotel Bristola.Stara željeznička stanica je bila u funkciji.Rusmir drug iz razreda iz kuće skoro pokraj Bristola i normalno , preko puta stanice.Ja bih krenuo par minuta ranije , a on bi me čekao na uglu.
Taj dan , rekoh , rekoše mi da sam iz neutvrđenih razloga kasnio minutu ,dvije.Niko ne zna zašto.Opet, neki kažu da je dobri Rusmir taj dan bio nervozan i da mu se iz nekih razloga žurilo pretrčati ulicu i na vrijeme stići u školu.
Sada ide magloviti slijed koje moj um nikad nije uspio da samelje u pitke slike.
Idem prema uglu . Iz Crkve svetog Preobraženja se javlja zvuk. Otkucava neki čas. Ni dan danas nemam pojma koji je vakat bio.Mislim da je do omanje zgrade Bristola na samom uglu bio neki bircuz, pa Rusmirova kuća Na uglu smo se sastajali. Neobilježeni pješaćki prelaz , preko dvije trake do Stare stanice i onda lijevo do današnjeg socijalnog , potom do Crkve presvetlog trojstva i onda do osnovne četvorogodišnje skole Vladimir Nazor.
To je bila rutina.Ali ne i taj dan.
-Šta se poremetilo taj dan?- prosudite sami.
Idem prema uglu. Ispred mene jako usporeni stariji bračni par. U susret žene sa cekerima.Mnogo žena . Sada , sve nešto misli mislim , možda je bio pijačni dan.Ja ne mogu da se probijem.Vidim Rusmir gleda u mom pravcu , ali me ne vidi.Masa me zaklanja.A možda je previše nestrpljiv i žuri mu se. Tada se previde mnogi detalji.
Da upravo tako. Ja sam bio samo detalj u vrevi tog dana.
U tom momentu strahovita , nezemaljska buka. Zvonjava tramvaja , pištanje lokomotiva, crkvenih zvona , graktanje uznemirenih vrana i švraka, slili se u jedan strahoviti huk koji ludi moj um. Stavljam ruke na uši da zaustavim bol koji mi razara um.Zato skoro i ne čujem zvuk sirene kamiona.
Odjednom savršena tišina. Mir i jasnoća. Sve je stalo. Ljudi se ne miču , zaleđni su , samo ja trčim , čini mi se prolazim kroz njihove sjene. Jurim kao da mi život zavisi od toga.Ali to je onaj usporeni trk iz sna , kada znate da nećete stići- bar ne na vrijeme.Dolazim do ugla.
Vidim, Rusmir je skoro prešao ulicu. Okreće se , kuku li mu majci i gleda ka prozoru , na drugom spratu , sa kojeg ga ona gleda. Maše joj rukom i poljubac šalje. Ne stignem dići pogled da vidim da li mu je uzvraćen. Iz pravca Malte silnom brzinom , bez kočenja , veliki kamion hladnjače, krcat svježim mesom ,kao da prolazi kroz Rusmira.
U nekom drugom filmu, bio je to kamion DI Jahorina prenatovaren balvanima. A možda su kamioni bili jedan za drugim u preplitanju dva univerzuma, dvije kapije paralelnih svijetova , koji nemonivno nesreću prizivaju…
Hladnjača se zanese , prevrnu na bok pa na krov, pa ponovo na bok i klizi dalje. Trupla poklanih hajvana svih fela ispadaju iz nje bojeći sivi asvalt krvlju tek zaklanih ljepota.Djetetu su sve životinje prelijepe.
Kamion sa balvanima se zanosi lijevo , pa desno.Bočne prečke popuštaju, lanci vrište i pucaju i oslobođeni teret preplavi ulicu ,kao niz riječnih talasa kad probiju nasip.
Jedan očajnički vrisak što um ledi vrati mi sluh . Gledam teta Merjemu kako leti. Nije mu jasno zašto pikira. Nije kobac , ni vrana. Ona je samo žena , majka ,anđeo koja ima vječni osmjeh na licu, crne tople oči , svilenu maramu na glavi , uvijek miriše na ružu, istinski vjeruje u Boga milostivog i neizmjerno voli sina. Rusmirova mama sleti na krvavu masu što tren prije bješe njen sin. I tu se smiri.
Vidim , nekim čudom iz te krvave mase ustaje Rusmir .Majka ga uze u krilo , miluje ga i ljubi . Više ne vrišti . Tek koja suza . U naramak , ko bebicu sina prima , preleti hajvane il balvane , sad ništa više nije bitno i uleće u njihov haustor. kroz zatvorena vrata.Par časaka kasnije , njih dvoje su na prozoru sa kojeg puca pogled na ceste, kamione , životinjska il biljna trupla. Radosni su i smješkaju se.
Raduju se što su zajedno , a onda shvatim i šta im je smiješno. Baš su ovi ljudi čudni.Niko ne obraća pažnju na Rusmirovo pobucano tijelo. Insani , pojedinačno i grupno grabe trupla , jal hajvanske , jal drvenaste i raznose ih na sve strane. U momentu sve posta čisto i prazno , a na cesti osta samo krvava mrlja nesretnog djeteta i kamion , jal hladnjača , jal šumarski. Tek tada , kao da je neko dao znak da je prolaz raskrčen, se začu zvuk milicijskih sirena i huk hitne pomoći.
Shvatih da se oni pridružuju majčinom kriku koji se ponovo javi i pridružuje se zvonjavi bogomolja, tramvaja i vozova koji nikako da utihnu.Tada tihi poj ezana džamije u Hrasnom oplemeni vrištanja.Znači podne je.Rusmir je usnio u podne.
Meni nisu dali da idem na dženazu.Kažu – nije to za djecu , potresno je i ima puno svijeta.Pitao sam – koliko će biti onih koji se nisu obazirali na Rusmirovu krvavu mrlju već na kurbane i trupce. Drekoše mi :
-Šut ćafire, to gladni od države otimaju ono što im je pokradeno.
Nisam shvatio zašto je par kilograma trupla , jal mesa i jal cjepanica preče od mrtvog djeteta.I naučio sam da je truplo zapravo ljuštura što ostane od Živih bića – ubijenog psa / hajvana,djeteta/insana ili drveta /biljke.A ljudi , ne obazirući se na krv , otimaju od država ono što im ona ukrade.
Nema veze , otići ću na mezar kad ne bude nikoga.
Sedam dana i sedam noći meni se u ušima stapaju majčin krik i buka crkvenih zvona .Tramvaji i vozovi su nastavili da rade, a ezan više nije dopirao do mene.Daleko je Hrasno. Isto toliko dana i noći u bunili sanjam svjetlost i prelijepe boje Božijeg stvaranja.I nikad neću prestati da ih sanjam.Usud.
Kad se iscrpih od snova rekoh ocu da je Rusmirova majka letjela sa prozora i povela Rusmira sa sobom nazad do prozora njihovog stana i da još uvijek vrišti.
-Rusmirova mama nije mogla letjeti. Živa je. Nije dobro , i mnogo plače , ali živa je. Šta ću ja s tobom?Što nisi kao ova moja druga djeca?Što je bilo bilo je!Ne možeš ti , niti bilo ko ništa promjeniti.Idi bolan pa se igraj. Napravi neku ludoriju da ti se smijemo. Dijete si.
Vidim suze mu oči.Htjede da me zagrli.Nije me uspio dohvatiti. Izašao sam van domašaja.Postao sam pametan . Odmicao sam se od roditelja da me ne primaju u krilo, ne miluju po kosi i ne ljube. Iako sam dijete , vrlo sam čist. A ljudi bez obzira koliko su čisti svojim dodirom i mislima prljaju djecu.I ne vjeruju dječijim očima i znanju. I ne volim strance. Ne vjerujem im. Omčom , kamionom, kamom , granatom ili rukama nestanu nejake i voljene.
Kažu – u znanju je spas. Odrasli misle da sve znaju.Ma jok , pojma oni nemaju.Samo se zbijaju u gomile i prepisuju jedni od drugih i niko ne sluša djecu.Bez veze!
Što si srcem bliži letu i nebu, , to ćeš jasnije doseći Božiju ljubav i milost – svjetlost i boje. Zato djeca vole nebo ,cvrkut ptica , žene ,hajvane , šarene livade kroz koje Modre teku rijeke, miris cvijeća…
