Blekijeve priče / Kako se postaje Dobri č'ojk – III dio

Rusmirove mame let

Od kada Medija nema ,po vazdan ćurim na drvenom mostu. Sve se nešto nadam pojaviće se onaj prelijepi , plavi Anđeo. Nije se pojavljivala. Nije mi bilo svejedno , ali nisam ništa osjećao. Tek malo prevaren.Kao ono kada ti stariji brat ukrade lizalo i tvrdi da nije on, a ti to ne možeš dokazati.Dijete si ,nemaš dovoljno riječi, ni lukavosti ,a i svjedno ti. Lizalo ko lizalo, a već pojedeno.A i nije nešto.

A pogled onih plavetnih očiju je značio sve.A njih nema, pa nema.Išao sam na most jer sam znao da će se pojaviti.Ali dijete nema pojma o vremenu. Pojaviće se u neko nerazumno vrijeme o kojem mu niko ništa nije pričao.A on je mali i sleđen i ne zna kako dozvati to nedokazano i nerazumno žuljevito :

-Pojaviće se!

Tada nisam znao da se želje ispune samo ako se moliš Milostivom. Vrlo malo sam znao o njemu. Bila su to teška vremena.Majka je govorila da'će Bog , svako ima svoju nafaku, djeca i žene pogotovo..

Otac je sumnjičavo vrtio glavom. Nije baš bio , recimo, u korektnim odnosom sa Stvoriteljem , iako nikad nije prestajao vjerovati u njega.Ostao je siroče sa dvije godine. Otac mu umro relativno mlad; iznenada . U narodu kažu – na bigajri hak.Osam godina prije moga rođenja ustaše mu, kod Domanovića zaklaše mnogo starijeg brata , drugog oca. Znači posrijedi je bila neopravdana podsvjesna (?) ljutnja.

I po sreći,jal baksuzluku meni zapade njegovo ime.Taka vremena bila. Imena mrtvih prišivali jako rođenoj djeci . tek izmiljelim bebama bez ikakvog grijeha.Nikad nisam zažalio. Kažu bio je hairli insan ,koji je lakoćom znao uduplati penezi , iz ničega stvoriti nafaku. I volio dijeliti potrebitim.Ne znam jel’ pokušao sa ribama i dokle bi to došlo. Uglavnom , ustaše kamom otkloniše sve dileme, a nikoga , pa ni mrava neupoznati adžo nije zgazio.

Dakle,Bog je bio nešto nepoznato , neodređeno , bez lika i prisustva , a opet sa nama, u nama i brine o nama. Prihvatio sam to kao nešto normalno.Ta spoznaja je oslobodila neke magle, ali me nije odledila.

Potrefilo se da te godine, prije vakta krenuh u školu. Jedna briga manje u kući. – kaže mama.Ne mora misliti jel se taj dan snašo ili negdje ograjisao. Ne sjećam se ja tih snalaženja , ni mnogo toga tih godina. Tek Medija , anđela i mosta.I mame kad je sretnem i kada se pojavi u vidokrugu Ponekad se neke iskrice probiju iz tame. Ni danas ne znam da li su to moja ili tuđa sjećanja.Zato o njima ne mislim, i ne slažem ih u seharu uspomena..

Pojma nemam koji i kakav je bio dan. Znam nije ljeto jer sam išao prema školi.Bližio se kraj druge školske godine. Tako rekoše.I još rekoše , kasnio sam jednu minutu na sastanak sa smrću, iako sam joj u susret krenuo na vrijeme.

Sada mi je lako rekonstruisati događaj , ali ne i emocije.

Stanovali smo niže starog Hotel Bristola.Stara željeznička stanica je bila u funkciji.Rusmir drug iz razreda iz kuće skoro pokraj Bristola i normalno , preko puta stanice.Ja bih krenuo par minuta ranije , a on bi me čekao na uglu.

Taj dan , rekoh , rekoše mi da sam iz neutvrđenih razloga kasnio minutu ,dvije.Niko ne zna zašto.Opet, neki kažu da je dobri Rusmir taj dan bio nervozan i da mu se iz nekih razloga žurilo pretrčati ulicu i na vrijeme stići u školu.

Sada ide magloviti slijed koje moj um nikad nije uspio da samelje u pitke slike.

Idem prema uglu . Iz Crkve svetog Preobraženja se javlja zvuk. Otkucava neki čas. Ni dan danas nemam pojma koji je vakat bio.Mislim da je do omanje zgrade Bristola na samom uglu bio neki bircuz, pa Rusmirova kuća Na uglu smo se sastajali. Neobilježeni pješaćki prelaz , preko dvije trake do Stare stanice i onda lijevo do današnjeg socijalnog , potom do Crkve presvetlog trojstva i onda do osnovne četvorogodišnje skole Vladimir Nazor.

To je bila rutina.Ali ne i taj dan.

-Šta se poremetilo taj dan?- prosudite sami.

Idem prema uglu. Ispred mene jako usporeni stariji bračni par. U susret žene sa cekerima.Mnogo žena . Sada , sve nešto misli mislim , možda je bio pijačni dan.Ja ne mogu da se probijem.Vidim Rusmir gleda u mom pravcu , ali me ne vidi.Masa me zaklanja.A možda je previše nestrpljiv i žuri mu se. Tada se previde mnogi detalji.

Da upravo tako. Ja sam bio samo detalj u vrevi tog dana.

U tom momentu strahovita , nezemaljska buka. Zvonjava tramvaja , pištanje lokomotiva, crkvenih zvona , graktanje uznemirenih vrana i švraka, slili se u jedan strahoviti huk koji ludi moj um. Stavljam ruke na uši da zaustavim bol koji mi razara um.Zato skoro i ne čujem zvuk sirene kamiona.

Odjednom savršena tišina. Mir i jasnoća. Sve je stalo. Ljudi se ne miču , zaleđni su , samo ja trčim , čini mi se prolazim kroz njihove sjene. Jurim kao da mi život zavisi od toga.Ali to je onaj usporeni trk iz sna , kada znate da nećete stići- bar ne na vrijeme.Dolazim do ugla.

Vidim, Rusmir je skoro prešao ulicu. Okreće se , kuku li mu majci i gleda ka prozoru , na drugom spratu , sa kojeg ga ona gleda. Maše joj rukom i poljubac šalje. Ne stignem dići pogled da vidim da li mu je uzvraćen. Iz pravca Malte silnom brzinom , bez kočenja , veliki kamion hladnjače, krcat svježim mesom ,kao da prolazi kroz Rusmira.

U nekom drugom filmu, bio je to kamion DI Jahorina prenatovaren balvanima. A možda su kamioni bili jedan za drugim u preplitanju dva univerzuma, dvije kapije paralelnih svijetova , koji nemonivno nesreću prizivaju…

Hladnjača se zanese , prevrnu na bok pa na krov, pa ponovo na bok i klizi dalje. Trupla poklanih hajvana svih fela ispadaju iz nje bojeći sivi asvalt krvlju tek zaklanih ljepota.Djetetu su sve životinje prelijepe.

Kamion sa balvanima se zanosi lijevo , pa desno.Bočne prečke popuštaju, lanci vrište i pucaju i oslobođeni teret preplavi ulicu ,kao niz riječnih talasa kad probiju nasip.

Jedan očajnički vrisak što um ledi vrati mi sluh . Gledam teta Merjemu kako leti. Nije mu jasno zašto pikira. Nije kobac , ni vrana. Ona je samo žena , majka ,anđeo koja ima vječni osmjeh na licu, crne tople oči , svilenu maramu na glavi , uvijek miriše na ružu, istinski vjeruje u Boga milostivog i neizmjerno voli sina. Rusmirova mama sleti na krvavu masu što tren prije bješe njen sin. I tu se smiri.

Vidim , nekim čudom iz te krvave mase ustaje Rusmir .Majka ga uze u krilo , miluje ga i ljubi . Više ne vrišti . Tek koja suza . U naramak , ko bebicu sina prima , preleti hajvane il balvane , sad ništa više nije bitno i uleće u njihov haustor. kroz zatvorena vrata.Par časaka kasnije , njih dvoje su na prozoru sa kojeg puca pogled na ceste, kamione , životinjska il biljna trupla. Radosni su i smješkaju se.

Raduju se što su zajedno , a onda shvatim i šta im je smiješno. Baš su ovi ljudi čudni.Niko ne obraća pažnju na Rusmirovo pobucano tijelo. Insani , pojedinačno i grupno grabe trupla , jal hajvanske , jal drvenaste i raznose ih na sve strane. U momentu sve posta čisto i prazno , a na cesti osta samo krvava mrlja nesretnog djeteta i kamion , jal hladnjača , jal šumarski. Tek tada , kao da je neko dao znak da je prolaz raskrčen, se začu zvuk milicijskih sirena i huk hitne pomoći.

Shvatih da se oni pridružuju majčinom kriku koji se ponovo javi i pridružuje se zvonjavi bogomolja, tramvaja i vozova koji nikako da utihnu.Tada tihi poj ezana džamije u Hrasnom oplemeni vrištanja.Znači podne je.Rusmir je usnio u podne.

Meni nisu dali da idem na dženazu.Kažu – nije to za djecu , potresno je i ima puno svijeta.Pitao sam – koliko će biti onih koji se nisu obazirali na Rusmirovu krvavu mrlju već na kurbane i trupce. Drekoše mi :
-Šut ćafire, to gladni od države otimaju ono što im je pokradeno.

Nisam shvatio zašto je par kilograma trupla , jal mesa i jal cjepanica preče od mrtvog djeteta.I naučio sam da je truplo zapravo ljuštura što ostane od Živih bića – ubijenog psa / hajvana,djeteta/insana ili drveta /biljke.A ljudi , ne obazirući se na krv , otimaju od država ono što im ona ukrade.

Nema veze , otići ću na mezar kad ne bude nikoga.

Sedam dana i sedam noći meni se u ušima stapaju majčin krik i buka crkvenih zvona .Tramvaji i vozovi su nastavili da pište i rade, a ezan više nije dopirao do mene.Daleko je Hrasno. Isto toliko dana i noći u bunili sanjam svjetlost i prelijepe boje Božijeg stvaranja.I nikad neću prestati da ih sanjam.Usud.

Kad se iscrpih od snova rekoh ocu da je Rusmirova majka letjela sa prozora i povela Rusmira sa sobom nazad do prozora njihovog stana i da još uvijek vrišti.

-Rusmirova mama nije mogla letjeti. Živa je. Nije dobro , i mnogo plače , ali živa je. Šta ću ja s tobom?Što nisi kao ova moja druga djeca?Što je bilo bilo je!Ne možeš ti , niti bilo ko ništa promjeniti.Idi bolan pa se igraj. Napravi neku ludoriju da ti se smijemo. Dijete si.

Vidim suze mu oči.Htjede da me zagrli.Nije me uspio dohvatiti. Izašao sam van domašaja.Postao sam pametan . Odmicao sam se od roditelja da me ne primaju u krilo, ne miluju po kosi i ne ljube. Iako sam dijete , vrlo sam čist. A ljudi bez obzira koliko su čisti svojim dodirom i mislima prljaju djecu.I ne vjeruju dječijim očima i znanju. I ne volim strance. Ne vjerujem im. Omčom , kamionom, kamom , granatom ili rukama nestanu nejake i voljene.

Kažu – u znanju je spas. Odrasli misle da sve znaju.Ma jok , pojma oni nemaju.Samo se zbijaju u gomile i prepisuju jedni od drugih i niko ne sluša djecu.Bez veze!

Što si srcem bliži letu i nebu, , to ćeš jasnije doseći Božiju ljubav i milost – svjetlost i boje. Zato djeca vole nebo ,cvrkut ptica , žene ,hajvane , šarene livade kroz koje Modre teku rijeke, miris cvijeća… i zov Božije riječi.

Sjećanja na Krasoticu ili samo jednom se živi





Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi . Ponoć se bliži.Mjesec je zasjeo na vrhu brda iznad grada.Srebreni sjaj ispunjava obzorje i dolinu u koju je smješten Grad čednosti.
 
Nekako po običaju zvjezdano nebo  u naše misli , neprimjeznto uvlači tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nimalo nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni. Sve stane. I vrijeme , i zvuk , i ezani i zvuci crkvenih tornjeva.
 
Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice
svjetlucaju očima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni. I ne
želimo da bilo kome  pokvarimo dan.Nijemimo u bezdan vlastitog Oceana tišine i sna.
 
Nošene tugom  misli  nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti
neće. Vremenima kada su anđele , još uvijek lepršale našim mahalama i zaljubljenim srcima.
 
Čuli ste izreku :

-Samo jednom se živi.
 
Jedna pjesma je dodala poentu:
 
_Sve je ostalo varka.
 
Čujete taj izraz i ibretite se. Nošeni mahnitlukom mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim; i pomišljate :

-Baš i nije neka pamet.
 
U neukosti i jutroklik zečenjavi ne shvatate da jeste. Velika je to pamet.
Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.Uglavnom.
 
Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite  da se ipak samo jednom živi. Tada već biva  kasno . Život je prošao ili prolazi pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.
 
Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti
buket poljskog cvijeća. Možda u obližnjem gaju nabrati stuk miri djevičanskih ljubičica.

Urediti se i zalizati kao Mali Princ  iz vlastite bajke.

Zastati pred njenim kapidžikom i penđerima i strpljivo, ako treba satima , danima čekati dok zvuk zvekira ne zaigra u njenom uhu i otvoti dveri nježnog djevojčkog srca.

Jedino se bojite da vam nježna rubinova ruža , umotana u staru , požutjelu novinsku hartiju ne uvene ili prolom oblaka ne pokvari jako pristavljeni fen-kare
 
Ako treba stajali bi ste i do kraja života buljiti u prozor u kojem blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora .

Zuriti i zuriti i čekati da vam iznese mirisne  žute dunje , koje nikad neće sazriti i nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene.

A vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.
 
Ta neka , umilna krasota bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica i žena , čiji se plavetni osmijeh zakačio za vaše djetinje srce i dušu.
 
I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i tananu ljepotu. I zaboli vas.

Jer…samo jendom se živi.

I da , da, neminovno samo jednom se ljubi.Valjda.
 
Pa eto, nekako niste imali vremena dana tren zastanete.
Nekako se niste obazirali na   živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.
Ili vas je u nadobudnosti bio strah da dobijete nogu pred svjedocima, neukim poput vas.
Ili ste pomislili da je nisti dostojni.
Ili su vam je  branili.

Mnogo je tih ili; a vi mladi i u mislima vam običnost života, 
koji , eto , samo jednom se živi.

Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslihi tragati za smislom života.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas  i umiralo za vama.

Da vas je voljela .
 
Čekala i čekala.Čitav život čekajući uz penđer provela.

Čekajući venula i pisala pjesme i neposlana  pisma ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik.

Čekala i tugovala i nadu nadala , suze od svjetla skrivala.

Da, sada znate - samo jednom je živjela za vas Voljela vas i umrla tiho , misleći na vas i ono što je trebalo biti.

A nije.

Jer ... zaboravili ste:

- Samo jednom se živi . I ljubi.

Niste ništa učinili.

Niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi falilo , da ste i pješke klapnuli , ako treba i na kraj grada. Nije to na kraj svijeta.
 
Niste ništa učinili , jer...

Neko vas je naučio da budete ponosni i muško.

Da budete dostojni svoga porijekla.

Jer - ona je , ipak , samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak iza zelene kapije godinama  kopnio sa njom.
 
Na kraju svoga puta,  još uvijek snijete  da se zelena vrata njene
kučice u cvijeću polako , ali širom otvaraju.

Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u ruse kose, pomiluje joj uzbibane grudi optočene svilom . Vaše srce veliko ko tenećka hoće da uzleti put neba.

Izlazite iz auta, prilazite joj  , a njen nevini osmijeh vas ogrne za čitav život.
 
I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za
ručicu, poljubite je i šapnete:
 
-Oprosti mi mila, Volim te …navsegda.
 
Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i
oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.  
 
Što bi poete rekle:

-Samo jednom se ljubi.

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga učinite namah,
ovog časa i pohitite onoj kojom vaše srce  kuca i dušu boji , da to cvijeće život ne bi spustio na vaš taš.




  
http://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=31392

												

Blekijeve priče – Sanaiija

“Ponekad se zaprepastimo kad shvatimo koliko volimo one koje nismo upoznali, one koji su samo osjećaj da postoje. I da nedostaju. No, jedan pogled u djetinje oči boje sna , nestašni , zarobljavajući smješak na usnama boje alice , par riječi i znate da tog nekog poznajete čitav život. Nema važno ako se nikad više ne sretnete.”

*

Nikad nisam htio biti ni Suljo , ni Mujo , ni anđeo , ni džin jer mi nije dato.

Rečeno je budi od dobrih, otac , slikar i poeta.

I kad se kaže budi – ono biva.

Umornom od umnosti i licemjera dadoše mi Galeriju, da slavimo ima Boga Jedinog.

I tako vremenom su u suton padali dani, svitanjem se dizali . Svaki Božiji daj je prelijep, jer život je takav.

Jednog prelijepog listopadnog dana , kada sve ruja , zlatno lišće lebdi, leluja i pada , zlaćano sunce se dobrano otklonilo od podnevnog ezana i blještećim zracima obasjava izloge galerije , primoravajući pogled da sklopi trepavice. Odjednom olakšanje u očima, Svjetlost je zaklonjena. Vitka sjena na vratima stoji.

Mislim anđeo je. Ne nalazim drugi izbor. Dobrotu, milost, čednost i ljepotu slutim. Kažem slutim – jer ne vidim ništa osim sjene, koju sunčeve zrake meni, od praga ka nutrini poklanjaju. Razaznajem djevojka je , mlada i smjerna. Pokrivena odjećom vjere – nikabom od glave do pete , koji umjesto burke upotpunjavaju naočale, koje bezuspješno pokušavaju sakriti djetinji sjaj u očima .

Mnogo kalendara mi je u poleđini. Okruglo 75. Par dekika gore dolje. Nikad nisam upoznao nikoga kome su sve lične značajke , osim očiju pokrivene religioznom odjećom. Nisam se zbunio. To je bilo toliko prirodno, da sam skoro zažalio što se susret nije desio mnogo , mnogo ranije. Normalno to je bilo sasvim nemoguće. Ovo dijete jedva da je punoljetsvo zaiskrilo ispod bogobojazne odjeće. Ime joj nije Saniia , ali nazvao sam je tako radi dva istovjetna slova ” ii ” slavne imenakinje , velike vjernice i veoma umne žene, opjevane u vječnosti svetih knjiga.

Uveo sam ih. Bilo su to četiri predivne i smjerne djevojčice. Dvije sam poznavao. Jedna je slavila veliki životni uspjeh. Igrom slučaja Galerija im je zaželjala dobrodošlicu i pridružila se slavlju.

Moja galerija je svijetla, prozračna i čista , skoro pa umiljato djetence. Nalik djevojčicama koje su obradovale srebrene velove mojih godine. Širom je otvorila je srce i ljepotu svojih tkanja , bezuslovno se nudeći gošćama. Uvela ih je u mistiku boljeg dijela zdanja – galeriju Galerije.

U godinama koje nadolaze , sve više imam problema sa mnoštvom glasova koji se odjednom glasaju. U glavi i van nje. Tada se mozak se isključuje i koncentrira na bitnost. Jedna od dama koju otprije poznajem, se ponovo upoznavala sa slikama koje su se nudile i željele da budu dopadljive i prepoznate. Druga djevojčica, koja nekada davno svojom smjernošću i vrijednoćom uveliko pomogla da Galerija poprimi uzvišenu i plemenitu svjetlucavost , je sa trećom gošćom imala reminiscentni omaž povratka u prošlost.

Saniia , djevojčica sa mikabom se nije uplašila srebrenih talasanja na mome tjemenu. Razlike u godinama još manje. Mudrošću djeteta koje sve zna, htjela se približiti onome što slike ljubavlju složenim bojama zbore i osjetiti ono što zanos i umjeće slikanja nose..

Imala je tisuće vrlo jasnih , vrlo inteligentnih pitanja i razmišljanja . Na svaki je dobila odgovor i opširno obrazloženje. Iskustvo i poznavanja umjetnosti dugog šest i po decenija . Ona sve prihvata , asimilira i nikad se ne ponovlja. Svakom novom riječju, odgovorom i obrazloženjem ona uči i raste. Upijajući tonalitete, tematske diskurse i kompozicijski sustav slika iz obrazloženja stvaraoca , pitanja su postajala sve šira i raskošnija.

Jednostavnost i lakoća izraza u formulisanju znatiželje, pomažu slikaru da rječitije , jezgrovitije i plemenitije objasni suštinu slikarskog umjeća, odnose boja i misli , ponavljajuću interventnost kista , ushićenje završnim potezima i radost pogleda na stvoreno djelo.

U njenim očima se prepoznaje razumjevanje i prihvatanje svake riječi , opisa svake pojedine slike i ukupnosti izloženih radova. Mislim da nikad nisam naišao na komplimentarnijeg sagovornika o mojim slikama i radu , i umjetnosti općenito.

Nakon određenog vremena pitanja su se pretvorila u konkretniji odnos boja i boja , boja i platna, kao višeslojnosti i raznovrsnosti pojma – tehnika slikanja. Sve više je opažala da u se mojim slikama preliejvaju nijanse uljanih i akrilnih boja , koje počesto , tamnijim kontrastom zarobe pigmentne boje . Dok im akvarel ili tempera daju note nježnosti i iskrice svjetlosti. To nijansiranje pomaže da slike dobiju patinu realizma, nadrealizma, impresionizma , ili ekspresivnog aktivnog apstraktnog slikarskog umjeća.

Onda je malo zašutjela, ustala i prošetala galerijom. Spustila se u prizemlje pa se vratila. Vjerovao sam u nju. Znao sam da će donijeti neki sud koji drugi teško mogu dokučiti. Bila je nijansu veselija , malo uzbuđenija i življa u rječitosti.

No, tu se upleo onaj moj problem sa slušnošću ( ratni aferimi ) .

Veselije nijanse riječi i brži igovor čine prepreku komunikaciji. I dosad sam jedva uspijevao sto procentno razumjeti njene riječi, jer je mikab jako ublažavao jasnost njenog u smejrnosti jako tihog , iako milozvučnog glasa. Sada je to bilo skoro nemoguće. Kao dijete sam slegnuo ramenima, okrenuo dlanove prema stropu, i sjetno rekao:

-Oprosti , žao mi je. Moj sluh ne prepoznaje riječi.

Dijete , dobro dijete je krenulo da skine mikab i omogući nastavak komunikacije. Mala , nježna ruka njene prijateljice je strogo i čvrsto zaustavila u pokretu:

-Mikab se u stranom muškom društvu nikad ne skida bez izuzetno neglašene i opravdane potrebe.

Osjetio sam da je djevojčicia bila zatečena , da joj je bilo neprijatno , ali je prihvatila sugestiju. Tako je moralo biti. Ali dijete kao svako dijete , je obdareno sveznanjem, dok ga odrasli ne ubiju ili uguše.

U ovom slučaju , kad se razgovor kretao nefomalnim tokovima umjetničke provinijencije , bez upliva ličnih konotacija i osjećanja, smjernost može biti prepreka sporazumjevanju. Djevojka je žrtvovala tihost i progovorila kristalno čistim djevojačkim glasom.

-Vidim da je u vašem radu plava boja najdominantnija. i ja volim plavu boju. To je moja neomiljenija boja. Nju najbolje osjećam i ona me smiruje.

Njena prijateljica , a moja davna saradnica me smješeći se pogledala i vrteći glavom , slegnula ramenima:

-Dijete , e pa to ti je!

Znam, mislila je djeca vole da se igraju.

Kada smo, Saniia i ja počeli govoriti o plavoj boji i njenom mjestu među ostalim bojama i prirodi , ostale su ušutjele i pomno slušale razgovor. Možda su ponešto naučile. A možda im se jednostavno pomalo vraćalo djetinje sveznanje.

Plava boja je sve. I nebo , i more, i zviježđe. I ljubav , i milost i vjernost i smjernost. I razum. Da nema plave boje život ne bi bio prelijepi život, već isprazna tlapnja , poprskana bojama boli, tuge i zla.

Nedugo poslije toga Galerija je utihnula i zamislila se. Znala je nešto što sam ja tek u nadolazećim danima shvatio.

Dijete je otišlo i neće se vratiti.

Nikad ?

Ne znam! Nisam vidjelica , ni prorok.

Vremena je sve manje. Strahovito ubrzava . Preostale stepenice su sve malobrojnije , tanje i skliskije. Ponor između prolaznosti i trajnosti sve bliži.

Jedno znam , to mi Galerija i plava boja mi šapuću:

-Njeno je srce filigranski izbrušeni dragulj i ne treba joj veličanstveno prijestolje  ukrašeno obiljem zlata, srebra, bisera, safira, dijamanata i drugog dragog kamenja. Njena kristalno čista duša pripada Bogu Jedinom i On će je čuvati od zla.

I uvijek će živjeti okružena milošću i sveukupnošću plavih boja. A možda ponekad zaiskri sjećanje na jedno dobrotom i milošću obojeno poslijepodne u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Duša Starih mostova ili Zov Emina i Koštana utkana u krvi predak

Oni plemeniti i blagi ezani i harmonični zvuci crkvenih tornjeva, kao pozivi na molitvu , koji su mirisali na Nebo, Milosrđe i Ljubav su odavno minuli. Ni Emina, ni Koštana više nema. Smrću mog oca, sve akšamlijsko, nježno i sjetno, duboko i ljudsko, prekriveno je maglom nekih novih vremena koje ja ne razumijem. I ne pokušavam shvatiti. Prekasno je.

Neki drugi, uglavnom sivkasti velovi, vetrovi i talasi, koji bi da zbore očežnji i ljubavi, skoro da i nema. Oni u čijoj lepoti i dan-danas umirem, odavno su me zarobili. I persistiraju u svojoj uzvišenosti i ljepoti.

Bližio se mart 2004. Otac se već par mjeseci nije osjećao dobro, ali to nije htio priznati. Uvijek je bio veoma hrabar i dostojanstven čovjek. I samo svoj.

Znam sam da nije dobro i da mu se bliži kraj već od kraja ramazana 2003. godine. On nikada nikoga mišta nije molio. Bio je od nadobudnih , autoritativnih , časnih ličnosti :

-Ti to, ti to, a ti to.

I sve je funkcionisalo. Život u najoptimalnijem blagostanju koji socijalizam može ponuditi. Nikad nije bio komunista. A to je tada bila velika mana. Nije da ih je mrzio, jer nije naučen mrzjeti, ali bilo je izvjesno da ih nije previše volio. Blago rečeno – nisu mu se dopadali. U ime predaka i opljačkane djedovine. Tamo gdje su kraljevstva počela, sustigli i prestigli su komunisti.

Prvog dana bajrama 2003. koji se potrefio na dan Republike BiH 25. novembar / 1. ševval 1424. h. god. me zamolio da ako je to ikako moguće, nađem mogućnosti da s njim slavim dolazak Nove 2004. godine. Bio je čovjek od vakta. Poštovao je i svoje i tuđe vrijeme i planove. Htio je na vrijeme da se obezbjedi.

Nisam ništa odgovorio. Tada sam … Nije sada važno šta, ali recimo unazad godina sva moja novogodišnja slavlja su bila u znaku … slavlja. Što novogodišnjih , što… sinoć joj je ruža procvjetala. Možda i crven fesićI u dragana njenog. I tako to. Ništa neobično. Usud predaka.

On nije insistirao. Taj razgovor se završio bez mog odgovora. Iako sam u trenu postavljanja pitanja bio apsolutno siguran da ću ostaviti sve , da bih tu noć moga provesti s ocem. Ne zbog molbe . Kod mene molbe ne pale. Ako nisu zaslužene. A otac moj je zaslužio i više od toga.

Kažem zaslužio je. Zbog mnogo čega, ali najviše zbog toga što mi je bio mentor u slikarstvu, iako blago rećeno, da mi njegova časna duša prosti – on nije ima blage veze o slikanju. Djelomično i mjestimično u snovima i pisanju. Oduševljavale su me njegove jednostavne lekcije o slikanju neba , modrih rijeka, starih mostova . I traganju za dušom!

Nekako sam slutio da će mi u svečanosti novogodišnje noći i časnosti druženja dati neku osebujnu finalnu pouku.

Dođe ta noć, Sto postavljen hadžijski i aganlijski. Svega na sofri . Ne mogu reći da je mater prevazišla samu sebe, jer je uvijek bila u svom elementu. Plemenita supruga, blagoslovljena majka četvoto djece i vrsna domačica. A tanana i prelijepa. Sušta ljubav.

Možda će vas interesovati sadržaj poslijednje akšamlijske sofre mog rahmetli oca , Sve i da vam ne godi , radi sjećanja na oca i sebe ću se vratiti u tu mubarek noć.

U kući mojih roditelja mnoge birvaktile stvarčice se nisu bacale, ni prodavale. Jedan od njih je bila klasična sehara. Iza nje je bila sofra. Drvena , niska , okrugla sinija. Zatim ogromna bakrena , kalajisana tepsija veličine sofre i uvijek blistavi sač. Srebreni ibrik , bakarni lavor, srebreni sahani i drugo skupocjeno posrebreno i kalaisano posuđe su se turali u seharu , sa još nekim birvaktile, porodičnim dagocjenostima.

Dakle ovim redom nižem mezu:

-sahan sudžuke sa vlašičkim sirom rezanim na zalogaje

-sahan tanko rezanog hercegovačkog junećeg pršuta sa kajmakom u zalogajima, odvađenih kafenom kašikom,

-čufte suhe, ćufte u paradajz sosu i ćufte u sosu – jogurt – mileram , bijeli luk i peršun, so i biber

-sitni ćevap

-brizle

-lešo teletina i zapečena teleća glavuša sa krompirom ispod sača

-begova čorba sa teletinom ( nije beg cicija uvijek bi govorio rametli otac – piletina je za hamale)

-kuvana jaja izrezana na pljoske

-turšija i kiseli kupus ( ev. dostupna sezonska salata)

-domaća lepinja koju normalno ne bi ni okusio.

Mom ocu je to bila uobičajena akšamlijska meza. Bilo musafira, il ne bilo. Normalno nije sve mogao pojesti. Ni šesti dio. Po završetku njegovog akšamluka , to je bila večera za nas ukućane. Nas je šestero. Mater, otac, kćerka i tri sina. Reći ćete čista i čestita hadžijska ili aganlijska porodica. Nećete pogriješiti.

Od polovine šezdesetih godina , kada se moja poriodica , nažalost, počela uklapati u socrealistički “modernizam” , minderi i bračni kreveti postaju prošlost.

Sofre, fijakeri , sačevi, mengele , mašice , ibrici, džugumi, sahani, sehare … su otišle skoro u u zaborav. Skrajnute su u pomoćnu zgradu u dnu dvorišta. Pravilo domaćinskih kuća : ništa se ne baca. Kvalitet je nepoderiv i neuništiv. Uvijek mere nešto zatrebati.

Neke stvari su se ipak zadržale u kući. Između ostalih dušeci , šilteta , jastuci , drolje, tepisi , tepih staze, sedžade . Valjda su otud nastali izrazi šiltetiti, jastučiti , dušečiti…Na sedžadama i tepih stazama se molilo , pa je bilo jazuk na njih kalemiti grijeh.

U osvit te 2004 g. moji roditelji ulaze u 56. godinu braka. Majka još uvijek čita očeve želje iz njegovih zavodljivih očiju. I zaljubljeno ga gleda kao jako udata mlada. Otac je ponosan i vješto skriva nježnost u pogledu , plaho zadovoljan sedamdesetrogodišnjom nevjestom, njenm svježinom, živahnošću , a bome i ponudom na sofri. Na ovom mjestu ću stati sa ostalim benefitima. Roditelji su uvijek roditelji, a djeca su uvijek djeca.

Za tu priliku po njegovoj želji dnevni sto je izmaknut. Na njegovo mjesto uz ugaone elemente, kao naslon, u dnevnoj sobi postavljena tri šilteta . Unutar njih sofra sa bogatom ponudom.

To veče sam htio ugodno iznenaditi oca. Odlučio sam se da s njim , radi njega i njegovih adeta, pijem njegovu omiljenu , meku domaću šljivu, Gradačanku 33 grada. Otac kaže – nigdje na dunjaluku bolje šljive.

On se od srca nasmijao i rekao:

-Neka , ostani ti pri svom kurvoazijeu. Volim da ti majci kažem koja je blentovija njen sin. Čuj molim te: mezetluci i konjak. To nikad nije bilo! Niti će!

I ja sam se nasmijao. Zaista sam blentovija uvijek bio i kurvoazije pio, ali nisam mario. Imao sam mnogo sreće. I još uvijek imam. Sin svoga oca. I nisam ja kriv. Emine i Koštane me naučile. A bome bilo je i Nadalina. Ća se mere?

Noć je bila prava novogodišnja. Prohladna i svježa, sa povremenim snježnim provejavanjima. Krhki bijeli kristalići su se lomili na staklu pokušavajući da opstanu i prave nesvakidašnje kristalne šare. Nisu uspjevali. Ovu noć im to neće poći u dodirima sa penđerom. Noć i nebo su željeli viriti u svjetlost i svetost časnog doma.

Atmosfera je bila je udobna i svečarska , skoro iskonska. Kako ne bi!? Poslije godina i godina se poravnilo na šiltetu , za sofrom. Iz stare šamotne peći ugodna vatra je pružala toplinu Otac je jedino vjerovao ogrevnoj vatri i pucketanju drveta. Zaista je bilo nešto drevno , a tako blisko i prijatno u toj staroj peći. U vatri su pucketale iskrice prošlosti , veriga i blasgostanja , koje dozivaju seni predaka.

I tada , sasvim očekivano, onako bez preudmišljaja i zadrške, drito u čelenku , otac prozbori. Znao sam da je to njegov način da me uvede u svoje očinske reminiscencije:

-Imaš pedeset tri godine, ratnik si, otac dvoje zlatne djece , kaki taki, ne loš muž i po običaju ne pretržeš se od posla. Čuj molim te? Postati penzioner sa nepunih pet banki. Vrlo pametno! Izvlakuša na ratne eferime. To može skontat samo moja blentovija. Zbog čega? Dosadilo mu radit? Da bi imao više vremena za mazanje i … , ele nejse. Nećemo mater sekirati tabirenjem sitnica koje život znače. U neznanju je spas. Jesi li ti meni dobro?

-Jesam, dobro sam , koliko ja znam. Ono što ne znam , bolje je da ne znam. – odgovorih ono što se očekivalo od mene.

-Pusti ti meni – dobar si. Ozbiljno te pitam. Jesi li se skrpio poslije svih ratničkih igara. Nisi valjda zaboravio da sam i ja bio ratnik i da znam šta se u glavi umornog ratnika talasa?

-Duram!

Znam ne vrijedi zaobilaziti istinu. Za mog oca ljudi su Bukvar.

-Znači još uvijek slikaš , voliš ko konj i u svemu tražiš dušu. U kamenu starih mostova , nebu , šumu vjetra iznad modrih rijeka, cvijeću i letu grlica?!

-Šta mi preostaje?

-Na vakat ćeš skontat. Što prije to bolje. Nisi baš u cvijetu mladosti, ali si u najboljim godinama. I ja sam u najboljim godinama., ali sam svjestan neumitnosti. Zbog toga sam odlučio da ti poklonim moje dragocjeno vrijeme na ovu noć u kojoj se sva neukost svijeta izjednači i slavi kao da sutra nema. A svaki dan je stvoren za slavlje. Noć posebice. Znaš već?- doda tišim glasom da ne uzburka ženin sluh .

Nije pomoglo. Žene čuju i kad ne čuju. Trag smješka na majčinom prelijepom usnulom licu , brzo zamjeni nerasanjujuće, vrteće klimanje glavom i neartikulisanost:

-Uh… mmm.. pa ja…akšami…

-Ne petljaj mi se u monolog, bona. A ti mazalo slušaj! Zbog toga sam te zvao. Mater ti na tavanu nađe neke tvoje bojarije i pisarije. Ne zna šta će sa njima. Kaže neće ćafirskih djela pod svojim krovom. Žao joj baciti ili poderati. I još kaže- ne da joj srce hairlijin trud preko praga zafrljačiti. Gleda u me onim svojim bolešljivo , urokljivim telećim pogledom i istrese mi u cugu:

-Ti si ko biva glava porodice. E pa lijepo ti ćeš mu to ljepše kasti.

-Pa evo kažem ti – nosi mi ta čafirska, idolopoklonička boguhuljenja ispod majčinog krova.

Tišim glasom, toliko tihim da sam jedva razanao šta zbori, dodade:

-Oprosti , morao sam radi matere biti ovako nesuvislo netolerantan. I ne moraš ih sklanjati. Ni majka to ne bi voljela. Samo se mora praviti da joj smetaju jer je pravovjernica. Eto vidiš šta se zbog djece mora predeverat. A i navikla se da ponekad zaviri u te čafirske bojarije. I da se ibreti:

-Vidi ti mog hairlije. Samo o ženama, cvijeću i ljubavi slika. Na koga li je – da mi je samo znati?

I onako ispod oka gleda u mene i sumnjičavo vrti glavom. Ko da sam joj ja kriv što ti slikaš, to što slikaš. Ako si ti na mojim akšamlucima primjetio neku Koštasnu ili Eminu – ko ti kriv. Znači, nisi bio dovoljno posvećen slikanju neba , modrih rijeka , starih mostova , nego si škiljio u zaluđujuće nebeske subjekte, zbog smo nogirani iz miomirisnih dolina u kojima uvijek teku pitke rijeke.

Mislio sam dio noći provesti sa roditeljima , dio … na nekom drugom mjestu. Nisam. Čitavu veče sam podijelio sa roditeljima. I uglavnoim slušao oca. Pričao je o ljubavi, domu, djeci i porodici. O milosti Božijoj i ljepoti življenja.

Tu veče shvatih zašto treba tragati za dušom starih mostova. I da ih svako na svoj način, na svom putu treba barem jednom dodirnuti. I još jedno shvatih. Zov Enina i Koštana je utkana u krv mojih predaka. I normalno ja nisam kriv što je to tako. Čista genetika.

Da li je spoznaja učinila da se osjećam bolje? Nije! Ali nije mi bilo ni gore. Jednostavno bilo mi je lakše. Od zova predaka se ne može pobjeći.

Od te Novogodišnje večeri sam se skoro svaki dan susretao sa roditeljima i provodio vrijeme , koje je odjednom postalo bremenito lijepom prošlošću i nježnim uspomenama. Osjećao sam da otac nije dobro. Nikako nije dobro . Pravio da mu ništa nije, jer je želio da vjeruje da je tako za sve najbolje.

Umor ga je sustigao 6. marta te 2004. godine u 5'00 časova. Dženaza mu je bila 8.marta. . na dan Žena , ljubavi, ruža i karanfila . Koincidencija ili upliv nebeskih putanja. Tko da zna?

Umro je kako je i živio. Dostojanstveno i gospodski. No, to je, ako Bog da , za neki drugi zapis.

Njegova supruga , brižna majka se zadržala na ovom prolaznom staništu još tačno deset godina. Pravedno! I opravdano. Imala je upravo toliko godina manje od supruga i našeg oca. Imala je još posla . Brinula se i čuvala unuke. U milosti Božijoj dočekala je i praunuke.

Velika im hvala.

Molim Boga Jedinog da im podari oprost i milost.