Lijep je, topao i sunčan zimski dan. Prolazi . Ponoć se bliži.
Nekako po običaju zvjezdano nebo u naše misli uvuče tragove prošlih
snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da
budemo blesavi, nadobudni i pametni.
Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice
svjetlucaju očima onih koji se ljube, mi smo tužni i sjetni. I ne
želimo da bilo kome pokvarimo dan.
Nošene tugom misli nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti
neće.
Čuli ste izreku : Samo jednom se živi.
Jedna pjesma je dodala poentu:
Sve je ostalo varka.
Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim; i
pomišljate : baš i nije neka pamet.
Tada ne znate da jeste. Velika je to pamet.
Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.
Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da se ipak samo jednom živi. Tada već biva kasno . Život je prošao pored vas , a da vas
skoro nije ni okrznuo.
Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti
buket cvijeća.
Urediti se kao Mali Princ iz vlastite bajke.
Zastati pred njenim kapidžikom i strpljivo, ako treba satima čekati,
bojeći se da vam nježna rubinova ruža , umotana u staru , požutjelu novinsku hartiju ne uvene. Ili prolom oblaka ne pokvari jako pristavljeni fen-kare.
Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kojem blista bijela ,
cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena, lelujava stora . Zuriti i zuriti i
čekati da vam iznese mirisne žute dunje , koje nikad neće sazriti i
nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene.
A vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.
Ta neka , bila je najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica i
žena , čiji je osmijeh zakačio vaše djetinje srce i dušu.
I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas.
Jer…
Samo jednom se ljubi.
Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.
Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima.
Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.
Ili vas je u nadobudnosti bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.
Ili ste pomislili da je nisti dostojni.
Ili su vam je branili.
Mnogo je tih ili; a vi mladi i u mislima vam običnost života,
koji , eto , samo jednom se živi.
Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.
Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas i umiralo za vama.
Da vas je voljela .
Čekala i čekala. Čekajući venula i pisala pjesme i neposlana pisma
ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti. A nije.
Samo jednom se ljubi.
Niste to učinili.Niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne
bi falilo , da ste i pješke klapnuli ako treba i na kraj grada. Nije to na kraj svijeta.
Niste ništa učinili jer - neko vas je naučio da budete ponosni i muško.
Da budete dostojni svoga porijekla.
Jer - ona je , ipak , samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama kopnio sa njom.
Na kraju svoga puta, još uvijek snijete da se zelena vrata njene
kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u
kosu, pomiluje joj uzbibane grudi optočene svilom . Vaše srce veliko ko tenećka hoće da uzleti put neba.
Izlazite iz auta, prilazite joj , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.
I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za
ručicu, poljubite je i šapnete:
-Oprosti mi mila, Volim te …navsegda.
Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i
oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove.
Što bi poete rekle:
-Samo jednom se ljubi.
U prevodu:
-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite ,
odmah, ovog časa i pohitite onoj kojom vaše srce kuca;
da to cvijeće život ne bi spustio na vaš taš.
