Lijep je, topao i sunčan zimski dan. Prolazi . Ponoć se bliži.Mjesec je zasjeo na vrhu brda iznad grada.Srebreni sjaj ispunjava obzorje i dolinu u koju je smješten Grad čednosti. Nekako po običaju zvjezdano nebo u naše misli , neprimjeznto uvlači tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nimalo nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni. Sve stane. I vrijeme , i zvuk , i ezani i zvuci crkvenih tornjeva. Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice svjetlucaju očima onih koji se ljube, mi smo tužni i sjetni. I ne želimo da bilo kome pokvarimo dan.Nijemimo u bezdan vlastitog Oceana tišine i sna. Nošene tugom misli nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti neće. Vrmenima kada su anđele , još uvijek lepršale našim mahalama i zaljubljenim srcima. Čuli ste izreku : -Samo jednom se živi. Jedna pjesma je dodala poentu: _Sve je ostalo varka. Čujete taj izraz i ibretite se. Nošeni mahnitlukom mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim; i pomišljate : -Baš i nije neka pamet. U neukosti i jutroklik zečenjavi ne shvatate da jeste. Velika je to pamet. Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.Uglavnom. Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite da se ipak samo jednom živi. Tada već biva kasno . Život je prošao ili prolazi pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo. Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu limuzinu i kupiti buket poljskog cvijeća. Možda u obližnjem gaju nabrati stuk miri djevičanskih ljubičica. Urediti se i zalizati kao Mali Princ iz vlastite bajke. Zastati pred njenim kapidžikom i penđerima i strpljivo, ako treba satima , danima čekati dok zvuk zvekira ne zaigra u njenom uhu i otvoti dveri nježnog djevojčkog srca. Jedino se bojite da vam nježna rubinova ruža , umotana u staru , požutjelu novinsku hartiju ne uvene ili prolom oblaka ne pokvari jako pristavljeni fen-kare Ako treba stajali bi ste i do kraja života buljiti u prozor u kojem blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena, lelujava stora . Zuriti i zuriti i čekati da vam iznese mirisne žute dunje , koje nikad neće sazriti i nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene. A vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada. Ta neka , umilna krasota bila je najljepša, najmilija i najčestitija djevojčica i žena , čiji se plavetni osmijeh zakačio za vaše djetinje srce i dušu. I danas vam srce zadrhti pri pomisli na tu snenu čednost i tananu ljepotu. I zaboli vas. Jer…samo jendom se živi. I da , da, neminovno samo jednom se ljubi.Valjda. Pa eto, nekako niste imali vremena dana tren zastanete. Nekako se niste obazirali na živi krvavi grumen u grudima. Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama. Ili vas je u nadobudnosti bio strah da dobijete nogu pred svjedocima, neukim poput vas. Ili ste pomislili da je nisti dostojni. Ili su vam je branili. Mnogo je tih ili; a vi mladi i u mislima vam običnost života, koji , eto , samo jednom se živi. Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslihi tragati za smislom života. Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas i umiralo za vama. Da vas je voljela . Čekala i čekala.Čitav život čekajući uz penđer provela. Čekajući venula i pisala pjesme i neposlana pisma ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Čekala i tugovala i nadu nadala , suze od svjetla skrivala. Da, sada znate - samo jednom je živjela za vas Voljela vas i umrla tiho , misleći na vas i ono što je trebalo biti. A nije. Jer ... zaboravili ste: - Samo jednom se živi . I ljubi. Niste ništa učinili. Niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi falilo , da ste i pješke klapnuli , ako treba i na kraj grada. Nije to na kraj svijeta. Niste ništa učinili , jer... Neko vas je naučio da budete ponosni i muško. Da budete dostojni svoga porijekla. Jer - ona je , ipak , samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak iza zelene kapije godinama kopnio sa njom. Na kraju svoga puta, još uvijek snijete da se zelena vrata njene kučice u cvijeću polako , ali širom otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u ruse kose, pomiluje joj uzbibane grudi optočene svilom . Vaše srce veliko ko tenećka hoće da uzleti put neba. Izlazite iz auta, prilazite joj , a njen nevini osmijeh vas ogrne za čitav život. I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je za ručicu, poljubite je i šapnete: -Oprosti mi mila, Volim te …navsegda. Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje i vaše nedoživljene snove. Što bi poete rekle: -Samo jednom se ljubi. U prevodu: -Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga učinite namah, ovog časa i pohitite onoj kojom vaše srce kuca i dušu boji , da to cvijeće život ne bi spustio na vaš taš.
http://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=31392