Category Archives: Nekategorisano

Onog momenta kada se Dobri uspeo u sedlo prelijepe kobile ,odletio u susret suncu. Kada je odgalopirao , a ni okrenuo se nije i niti se vrno ,stekli su se svi uslovi da se pripovjedanje završi .

Činilo se pripovjedač je rekao svoje , povezao je nepovezivo u jednu kakvu takvu cjelinu , sve kompozicione i motivacijske elemente koliko toliko uskladio i postavio na svoje mjesto , kako to zanatske uzanse nalažu.

Ipak i sam autor je svjestan da će se čitalac pitati:

-Šta je bilo sa Kosarom Marijom Magdalenom?

To nije lako ispričati. A i nekako ne spada u ovu pisaniju o mahalašima. Samo su Dobri , Luce , i Frka Frkica bili nazočni događanjima oko Kosare.

Luce je naredila da se Mahalaši i ljube spengaju i patrolnim kolima odvedu na Bjelave i istovare ispred mjesne zajednice Bjelave. Tamo bješe jedna kafana Zelena dolina mira , vrlo popularna u taj vakat. Imala veliku baštu sa hastalima i klupama od grubo rezane i sklepane bukovine gdje se moglo zasjest , kako tako pojest , obilno zapit i po potrebi prileć.

Kada ih izbaciše iz murija , ljube i mahalaši sjedoše u bašću bez riječi . Pokunjeni, mahom zastiđeni i ljuti sami na sebe . Prvi put u životu nisu imali riječi. Pritiskao ih je neki neugodni , tjeskobni strah pred nepoznatim i neizvjesnim. Znali su , većina muškinja je zabrljala. Iz čista mira , na bigajri hak debelo zaribala. A to nikad nije dobro. Znali su nešto će se loše desiti. To jutro se u gradu nisu čuli ezani ni zvuk crkvenih zvona.

Dok oni bezidejno i bezmisaono sjede i zure u prazno , takmičući se ko će praznije i tiše zuriti u mrave koji su počeli izlaziti iz svojih domova, vrijeme stoji, sunce se ne pomalja, iako već uveliko je dan bez ijednog oblaka. Slute , tamo gore u Frkičinoj bašti na Sederniku nešto će se kobno desiti.

A gore…

Luce gleda siročiće kako spiju na ljuljački koja ne prestaje da se ljulja. Čini joj se satima. Udrvenila se , ali se ne miče.

Bijesna je. Usne stisnute ko da joj neko hoće konjskim klještima zube vaditi . Toliko je bijesna da bi čitav grad pohapsila. Muškinje normalno sve, osim ovog ovdje, koji je još dječak. Svu bi tu bagru,   koja djeci i žanama nažao čine   , postreljala. Bez suda i zakona.

Digne pogled.

On je gleda i smiješi joj se.

Ona se zabezekne i prepadne.

Da li je on anđeo ili se njoj pričinjava?

Toliko nježnosti i blagosti , ni njen Dodo nije imao. Toliko dobrote i tuge ima u tom djetinjem pogledu , da je zaboli. Ali osmjeh polaku potisnu sve drugo i njegovo sneno lice je obasja. Od miline , nježnosti i neke topline  se naježi i pocrveni.

On joj lagano klimnu glavom. Migom pokazuje na usnulu tugu u njegovim rukama ,  moli je da šuti i krene za njim. Ustade se kao da lebdi , pođe prema kući.

I ona. Za njom ona dva drota. Ona je bjesna  ali mora da šuti. Prstom im pokaza ka kapidžiku i otpusti ih. Njima dvojici laknu. Dobro su prošli. Nema povratka u vukoderine.

Maleni  preko verande ulazi u kuću, unosi dijete, nježno i zaljubljeno ,  kao da je kap rose na dlanu. Dolazi do jednih  iskrzanih vrata i zastane,  ne može da ih otvori, ruke mu zauzete. Prileti Luca , u mimohodu im se okrznu ruke, ona se naježi. Još uvijek je drma munja, ona ista od one noći kada je umirao, a ona mu svojim tijelom branila da umre.

Uđoše u sobu. Roditeljska je , spavaća sa duplim  bračnim krevetima. On djevojčicu spušta na krevet, kao perkicu na dušeke. Frka osjeti da se on razdvaja od nje, ne da mu, jače se priljubi uz njega. On joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Glas njegov je smiri. Iscrpila je bol, ne može oči da otvoril. On je lagano spusti, položi joj glavu na jastuk. Milo dijete se skupi kao fetus u majčinoj utrobi i utvrdi san.

Ovlaš je poljubi u kosu. Odvoji se od nje , dugo i tužno je gleda.  Toliko je  nježnosti  i sjete u tom pogledu da Lucu zaboli u grudima.  Ne zna zašto se javi ta bol. Ljubomara? Jesam smiješna. Na djecu?  Baš sam glupača. Luca je zatečena , nije znala da su ovo dvoje zajedno, inače ne bi dovodila armadu i miješala se. Sa Dobrim  se Frki  ništa ne bi smjelo desiti.

On joj reče da sačeka, ode i brzo se vrati. U rukama presvlaka za djevojčicu. Pidžama, skoro dječija. Šapnu joj :

-Presvuci je , čekam te na verandi.

Ona zbunjena pogleda u njega, kao da pita , zar joj neće pomoći.

On kategorično odmahuje glavom , pa sliježe ramenima , kao da kaže :

-Duga priča, nije za objašnjavati.

Izađe,ostavi vrata odškrinuta. Na tren pomisli , to on njoj ne vjeruje. A zna da nije to  , već strepnja da se Fraka ne probudi,  a on ne bude tu.
Nije se dugo zadržala. Lako je presvući usnulo dijete. Još nije  kilograme žene nabacila. Vidi se biće omanja, ali čusta ko jabuka I vrlo sočna ko kruška  Neka dobrota i tuga iz djeteta izvire.

Poljubi je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.  Ne zna zašto je to učinila . Nikad nije osjetila taj poriv , poljubiti odraslu djevojku , aman ženu.

Frka se trgnu. Pruži ruke ka njoj.Vjerovatno misli da je Dobri .  Javlja se materinski osjećaj u Luci, prima je za ruke, ljubi ih. I polaže na jastuk uz uzglavlje.

Na verandi on sjedi za stolom kojeg maloprije nije bilo . Zamišljeno gleda u trešnju i ljuljačku koja se netom smirila . Puši. Ona zastade na vratima i gleda ga. Ne može odvojiti pogled. Gleda ga i ne diše , ne želi da poremeti ovaj prizor.

On je zamišljen , vidi se jako potrešen i tužan, ali u svemu tome i lijep i miran. I neka blagost i dobrota isijavaju iz njega. Osjeti  se to. I zabrinutost. Očajnička zabrinutost.

Odjednom on samo strese glavom , spoznavši da je tu. Ustade i primi je za ruku , odvede do slamne fotelje , koje , zaklela bi se , nije bilo kada su maloprije prolazili. Smjesti je u nju i sipa  joj kafu.

-Trebaće ti  , crna je , jaka i topla; osvježavajuća. Umorna si. Čitavu noć na nogama, nije to dobro za ten.

Priča on , kao da su na nekom izletu, sami njih dvoje , kao da je sve u redu i kao da je jedino važna ta crna kafa.

Upravo kad pomisli da ga ništa ne čudi i da nema misli, on se oglasi pitanjem koju je skroz poremeti.

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog drota. To je najtananija i prelijepa djevojčica. Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo.

On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona još jedna njegova mahalska treba kojoj treba mozak smotati.

I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo njen Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima,  milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše , da im ne zavide na ljubavi.

-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Tuga ove noći me ponijela. Nisam razmišljao i nije mi bila namjera da ti bilo šta pogrešno kažem. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.

Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije , upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.

A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede i njemu najmilije , ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se neizostavno zaljubim u svaku od njih njih i zavolim ih . Nego Kosara nikako nije dobro. Još niko ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila. Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Kad umiru , dobra bića ili imaju cvijeće u kosi ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luce.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo na vrijeme i sa najvećom pažnjom moramo vjerovati u njih. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi. Ali dobri. Svaki na svoj način.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja. Koliko sam je Luce  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luce je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je ikad   pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tim ponoćnim skupovima u osvit velikog blagdana su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji i veseliji.

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i kategorično ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luce se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, korektno, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela bijes na njegovom licu i nikad više.

Epizoda Luca na sceni prvi , a netom i drugi put.

Ono zoru kad je Frka Frkica isparila Mojsiju nije bilo do takara. Zalegli oni, misle ona dva jetima će dobro biti.Obrće se i okreće pored Zlate netakarene i to veče nezalivene ljubavlju, a san ne dolazi, Obrni okreni zaspati ne mere. Sve mu neke košmarne misli na um titraju , a on ih ne frštulji.. Šuhu mu lošu vežu. Nešto nije kako treba.

Premišlja se da ustane i provjeri stanje u đardinu, al se boji zateći će grlicu i grlića u zijanu , a on nikad vojaer nije bio. A napose ga nikad nije interesovalo kako drugima u frtutmi leti perje.

Osluškuje . Tišina . Ništa se ne čuje. To je ono gluh doba u cik zore kad se čize noći i dana poravnavaju. Ohrabri se i polako se ko tupamaros došulja do prozora , sklekovima se izdiže i ono desno, nadrkanuo oko na dno penđera pristavlja. Zaboravio da ga niko ne mere vidjet. Još uvijek je mrkli mrak.Ali obrazli insan je uvijek na oprezu.

Dole kod šadrvana situacija neizvjesna. Dobri ko napapana bebica spava. Frkica sjedi kraj njega i nečujno plače. Suze joj klize ko prolom oblaka niz oluk. Naglo prekide plač, Zapali cigaru. Vidi se jadi je teški more.Nervozno krši ruke. Stisnu zube , energično gasi cigaru ,viljuškom izgnječi slatko na peškunu. Prvo baklavicu i ružicu , pa onda sa malim predumišljajem i tulumbu.

Uze Dobričin zlatni upaljač , ljubi ga , na srce ga pritišče ,pa na hastal spušta. Nešto se premišlja, pa kameju sa grudi skida i stavi je na peškun. Nježno se nadnese nad Dobrim , utisnu mu lahorac poljubac na usne. On ga osjeti , zadovoljno se nasmješi i promeškolji, ali se ne budi. Ona nad njim stoji i upija voljeni lik.

Ponovo joj suze krenuše. Ovaj put metodično , kap po kap , u ritmu srca koje plače. Okrenu se , pođe , pa zastane. Vrati se dva koraka , sa peškuna jami upaljač i trk niz đardin ka kapiji. Dok je Mojsije pelengaće navuko i do kapdžika došo Frka je nsetala.

Mojsiju se učini da je u magnovenju vidio kako plava milicijska kola zalaze za ugao. Milicija u ovo gluho doba noći na izmaku , nikada nije dobar znak. Slegnu ramenima , okrenu se i sjede na basamke ispred kuće. Duma šta je to pošlo po zlu. Neće dušu griješiti , al mu se čini da su Zlata i on najveći krivci za zlo koje se Frki počelo jedno za drugim kopititi.

Prvo Zlatino talasanje sa Hanom i Dobrim. Zatim njegov nerazum zbog kadifica . I na kraju večerašnji mjesečnički kuršlus. U međuvremenu je zlo potkačilo Kosu ni krivu ni dužnu. Hroničari bi rekli kolateralna šteta. Jes , kako da nije. Đe će ba bilo koje nevino dijete il čeljade biti uzgredna šteta. To vam je bol do neba , kako to on mnije.

Nije ni završio dumanje kad eto ti neko sa kapidžika maše. Još je mrak, ali prvi pijetao već kukuriče. Na vratima vidi onu drotulju od prije neku zoru. Uvijek se štreco drotova , iako nikad nije ni mrava zagazio. Koliko ona zna. Ne računa pomraćenja uma. Ni zore mu današnje, nije svjestan kako je to mogao uraditi.

Joj , kaka je ta drotulja bila. Sakri misli da ne probude Zlatu. Kad ono Zlata na vrata i hita drotulji. Njemu laknulo. Nek Zlata vidi šta se dešava da mu oči ne bi zgriješile. Vjerovo on Isusu kad je reko:

-Oko iskopaj ako ti džehenem na pleća tovari.

I dok njih dvije stoje na kapiji i pričaju on se prisjeća kako je Luce ptvi put banula među mahalaše.

Vrijema pređašnje , u sabah jutra u nastavku noći kada se Frka Frkica skršila  . Šenkrat plaha noć skršenih srdaca će netom desila. Jes vala , kako on kuži ,ova drotulja mu dođe ko neki muhur na tugu dva – tri jetima.

A onu zoru …

Noć je odlepršala tužna i zamišljena. Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku. Svake večeri sve veća bol pristiže. Previše boli muči sve epohe koje se gase  i rađaju .Ne može se to više podnijeti..

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca. Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu. On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima, a sa Frkom centifolije broji i po njima i kadificama se valja.

Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.Garant je to neka osvježavajuća kiša. On je svoje  prebolio.

Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima, roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Malu guzu u ruke stišće, ne može se od napasti odbraniti. Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje i guše ga. Nit se može probuditi,niti spavat , niti mrijeti.Belaj živi, a čini mu se da mu duša ko mubarek noge do Bentbaše smrde. Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko oni jadnici na hipi klupi kod Parkuše.

Mojsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „burleske“. Da se udara o doksat , sad vajde nema čime . Vas  mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio. Upravo skonto skonto da od večeras  nema mozga.

Zlata , Lela Jela Jelena i Herco pojma nemaju šta se desilo. Mojsije ništa nije objasnio samo referiše:

-Oblači krpice i prnje,ništa ne pitaj,taksi otkucava, a onaj Šok je ljut ko ris, probudio ga, a on jako došo kući. Ne iz taksiraja nego iz švaleraja.

U Šaćirov taksi upali, Omu ne nađoše , po Kosu o'šli i u bol vrišteće kraljice boli uletjeli. Bolje da nisu. Na dolasku vidjeli kako gitara leti u nebo, a Cigana nigdje nema. Čak ni Ibre Piljka , prvosveštenika i putnika kroz vrijeme . Začudila ih ljuljačka,  koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobrog zaziva.

Koliko je tu očaja bilo nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti,  ni primiriti. Ništa se nije moglo učiniti , nego plakati.

Ovdje neki veliki belaj ispo, kontaju pridošli ženski insani, oliti insanke. Mojsije modar i krvav ,ko da ga deset papkara i minimum čet'ri kopitara  izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima. Deba ko Deba, mjerilo van dometa , mirno i sabrano spava.

Herco nemoćno sliježe ramenima, mali mu smješak na licu. Dobro je, srce ga nije strefilo.

Hana Ana pogled sakriva i cmizdri. One je vabe,  ali se pizdunka raspižđena i ojađena  odmiče i tuguje. Pizdunka jednom , pizdunka uvijek. Žao njoj Frke , ali više sebe. Zna,  izgubila je Dobrog. Možda ne ovog trena ili još  koji dan . Previše je fin da ne bi oprostio. Sve će na svoja pleća natovariti i prtiti. Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih . Neće ga moći u oči pogledati , a on ne voli one koji ne gledaju u oči. I to će biti kraj.

Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati, šta će sa kojom i šta im valja  radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. U igri par nepar neko dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ,ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala, odsjaje svojih nevinih duša ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak ka rajskim dverima žele.

Utom , troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju, a to je uvijek bio  znak siromaštva i propadanja.

Izlaze drotovi iz krajnjih kola. Ne izlaze, izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju i u crnu zemlju, zemlju crnicu gledaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle minimum dvanaest centimetara duge. Garant. Izlaze štikle , za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Ali ne bilo kakve noge. Bijahu to svilenkaste ženske noge.

Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani, čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga. Veliki mu nikad nije trebo. Nije se ni u snu smio igrati sa milicijom. A-a.

Lenji se pita,  kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a pogledm u one duge noge , umjesto daljih misli , labrnju mu do poda verande razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru.ba . Harmoniku si na vrijeme hekno. Sad bi je mor'o ić’ bacat, a jazuk. Zlata ništa ne bi pitala, već bi mu ,  onako namah, preko ruke, dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila. Za svaki slučaj Zlatu privije i grli, ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi sakriva, boji se ako nastavi gledati , evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog; ode jadni Herco za anđelima savim očekivano , a opet nekako iznenada.

Noge nastaviše da izlaze. Ne samo što su duge , već su prelijepe i čvrste, oble i tople , sjajne i sedefaste imirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope, durbine našiljili i pooštrili, Mojsije i Herco se  zarovili u druge , nespretno škilje i ne dišu.

Za nogama kojim kraja nema , nigdje krpice osim crne mreže najlonki da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti,  vitki i dugi ,  kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj takarli storiji ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  , šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,  što se biserno biba i talasa , a između brežuljaka zlatna ogrlica  brilijantom se hvasta. Zatim pramenivi  kose, blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta,  sa tačno sto lista  , oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti. Ispravljaju se , pa se uspravljaju i napokon se opet uspravljaju. Čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.

Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano ovoj ženi?

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica,  je nježno i blago. Lice ukrasi rese. Oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  trešnje, te nos tako skladan , pravilan i miran , ko suza  na djetinjoj guzi , tačno se u središte  između ušnih školjki  postavio.

U besprekornim školjkama , u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju. U jednoj resici, onoj lijevoj safir plavi smireno , u desnoj resicu rubin kravavi nestašno zrikaju.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Wolfova sam sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio , kao sa džamijskig  ahtung megafona u sabah , vrištanje i potoke krvi i harmonike bačene zvuk

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima da iskaže narodu misli. Poznat joj taj eglen ,ona se na Bistriku, ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,   odozgo desno , u Latinluku ponovo  rodila. Svog maternjog , dalmatinskog se ko dijete ostavila  jer ga nije ni upamtila. Sve više se drotovskim  služi , a i mahalština joj zadnjih dana poprilično gre.

Neće više; uskladit će škole, filozofiju i psihologiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bolan filozofica i psihologica u drotove, i to još kakva i takva filozofica i psihologica. Isto bi bilo ko kad bi pastir na pašu ovce međ’ svinje i vukove navodio .

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju još uvijek ni jene. Nije dotlen priča došla ,   A i niko je ne svlači , ono koliko čaršija zna. A čaršija nema šta ne zna. I još više od toga.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko bi Deba    krkanima. Namah i objene, ali ne smije drotovima ni je'ne opepeljit. Imaju ga na piku. 

Kod  njega bio fazon : Kakvi hajvani taki insani  il obrnuto , Nikad mu se u blentaru  ne moš zavalit . Mi šutimo ; nismo Deba ali isto mislimo, da je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji.  Nisu nam Eva i Adam džabe rod. Ni oni nisu voljeli krpice . Do jednom.

Tako vam je sve i životu . Do jednom .

U beskrpenjaše prvenstveno ubrajamo  samo  nas , naše druge i… Vala ne saznaste ove hefte koje još ,  a vjerovatno ni poslije. Niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo. I još vam za odavanje vlastitih nevolja , bola  i tajni plaćamo , pa da nas vlastima drukate . Nismo džabe mahalske sise sisali i tone ćumura u poo cijene mahalili.

Popova, fratra i hodža se pučanstvo , poslije novog  rođenja Juge , kutarisalo. Tito i partija tako naredili. A bome i sama srca i duša.Kako se neće kutarisatri dušmana ljepote i ljubavi.

Jeste da se hodže i sveštena lica oduvijek , i još uvijek  metiljaju i rovare, ne možeš se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti , ni maoisti , ni demokrati to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila, da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla. Fašisti i oligarhi nisu ni htjeli . Raja sa sveštenstvom velika bili.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni. Još neka filimska ljepot bedevija ih voda. Ne ide to brez veze. Bezbeli se frtutma neka sprema. Il se za neki akcioni film teren priprema .

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze , budne i gnjecavce  sa kapidžika i penđera. Niko ne smije ništa vidjeti, čuti ni zucnuti. U raspored ,  šest iza šest , plus lakat.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu,  šest koraka jedan od drugoga ,  plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako, drugi onako , treći ni tamo ni vamo, četvri vako i nikako i opet tako dalje. Vehto i neskladno misle mahalaši.

Klima Luce glavom nisu oni krivi . Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat, ima ih toliko da boli glava. Stani ženo kako to govoriš,  ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje. Žena se načisto zacrveni, ali ponosno i prkosno dignu glavu.

Pištaljke , čvrsto će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu , ko silni graktavi  gavrani urliču. Sve pobježe , u kuće se vrnu, na prozore deke, čaršafe neprozirne narod stavlja. U ormare, pod dušeke, pod krevete i zahodima se kriju. Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca; prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti, odnosno peti drugi. Šuti mulac  i u djevojku bleno, Jadno dijete još nije prestalo suze liti, pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva , samo joj pospani pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta , nije to njen riječnik, a opet skoro da jeste. Drotovi jesu obeznanjeni , mnogo više. Biće provincije, curik kući u vukoderine plačućii, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiriti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

Konj konjski upire prstom na Kosu i nije više peš:

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu, sa ovim mahalašima na smucanju, evo ova .

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku ,  u  jedno od auta , vodi je kući, nježno i pažljivo , bez degeneka , ispitivanje temeljito .Još jednom ni slučajno degenek , žensko je i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako ,  al u žensko se ne smije dirat , pa da ti je hiljadu puta najrorođenija kćer. A možda nije ni kriva. Možda je neki od njih ni krivoj ni dužnoj smoto mozak ko petobanku ukrupno. Nešto mi previše sramežljivošću i čednošću diše.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim?

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe pod ruku  jamit, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna , a nije lud da je pogorša. Priđe drot kosi za ruku je povuče , u prvo auto i nesta.

Nasta tišina. Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu, u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće , a grlom  je davi. Nečujno pssst dvojici drotova išareti, rukom im otpust daje.

Uzima kozlić  , što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije. Duge noge pruži. Nije je briga, što su joj se  procvjetali mirisi i ljepote rasuli po baštenskom krajoliku, a gledaoci zanijemili.

Nju sada interesuju ovo dvoje. On joj poznat, dobro poznat. Prije četiri godine sam samcat, po ledenoj kiši nosio joj gutu metara  drva i tone  kamene breze i zamalo joj u zagrljaju umro. Malo je stariji ,  ali ljepši. Obučen malo ozbiljnije nego što treba, ali zna to mu je zaštitni znak. Krije djetinje srce svoje.

I nju je znala. Dobro. Oni joj nečovjek veliko zlo  učinio. Podero je kao trinaestogodišnju djevojčicu skroz, naskroz. Ona ga na sedam godina zatvorila. Bez dokaza. Žao joj, nije mogla više. Inače bi, da se ona pitala, po kratkom postupku. A ona  postala djetinja dobrota sušta.

Nije znala da su zajedno. A morala je znati. Ona sve mora znati. I o njemu, i o njoj. Njeni mezimci, iako to ni jedno čeljade, ma niko  drugi nije znao. Niti će. Štitila ih ona  svakolikog zla. Potajice i jer joj se može. Radi dobrote i čednosti njihove. Nalik njenoj.

Nešto mjerka i razmišlja, daleko je, ne vidi svaku crticu detinjih lica. Polako, mic po mic privlači kozlić i dođe do ispod same ljuljačke.

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija i rastresa.  Stavlja cigar među usne sočne , boje i mirisa zrele trešnje.   Zlatni upaljač iz džepa vadi, pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije. Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

Gleda ih i  moli se. Jako je tužna. Pogledava u nebo koje se  , pošto je i poslijednji anđeo uzletio ,  tek sada zatvorilo. Ne bi trebali djecu svaki tren  silovati i ubijati, Bože moj , milosti pun.

Ljuljačka se lagano i sama njiše,  kao da neku iluziju  iskona stvara. Veselo sunce razigrano krošnju trešnje obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri  među lišćem što treperi,  kao da se male crvene bobice ponovo rađaju.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu. Ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu ljepot glavu naslonila. Kose bujne , vrane  rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da klizne. Smješak bdije nad tom suzom , vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da  je sada sigurna . da zlo više ne može dostići .

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je anđeo u modrom,  što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi  pod skute sakriva i brani. Na njegovom licu suza nema, ali u  lijevom oku jedna suza krvava  iskri.

Gleda ih i šapuće:

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem,  pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena. Ali preboljeti malo teže ili nikad.

Ona  kao da sve zna. A mnogo toga zna. Ponešto i ne zna. To će uvidjeti. A to što ne zna u neznanju može zaboljeti ko prst na koji sa velike visine hekne macola.

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Nije niko nisam budala da pustim da me neku tuče i bije.

-Odaklen jemaš te modrice i krv?

-Jamam ih otkad san se blesav rodija.

-Nemoj ti meni mudrovat , ova krv i modrice su od sinoćke. Istinu na sunce.

-Aba zo, ti o ovim svježim pričaš. A jes sat vremena su me dirali i tukli.

-Brže govori ko, da apsimo.

-To vam ne bi bilo pametno.

-Nemoj ti nama govoriti ša nam je raditi, ko da mi nismo pametni i ne znamo šta nam je radit.

-Kad ste toliko pametni vi uhapsite doksate.

-Hoćeš reći tukli te doksati.

-Jes, tukli me doksati.

-Koji doksat?

-Eno oni – i pokazuje na vrata.

-A, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on tek za decenije i kusur u Grad doći.

-Nije ni štok ni okvir, doksati me tukli,  eno ih svi su krvavi; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti, PS, sve nešto mrmlja, doksat , štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe , ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Sedmerica na mah pristupiše, osmii za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; zaljubljuje se u djecu.

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju:

Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom škropio.

Vidi Luca oni ko muhe bez glave, nigdje oni neće stići bez njene kontrole .

-Sve spengaj i Bjelavama vodi,osim anđela na ljuljački. .

Poslije toga su nas na Bjelave doveli i pred mjesnom ko vreće sa cimentom istovarili , sjeća se Mojsije, dok Zlatija sa drotuljom begleniše. U tom ču kako Zlata kapija vrata, kleknu kraj njih i rukama pokri lice.

Ma znao sam ja da drot , pogotovu lijepa drotulja u sabah nikad ne nosi dobre vijesti , zabrinut je i žuri Zlati. Kleknu ispred nje. Oće da joj sloni ruke sa očiju . Ona ne da , plače , šapće:

-Jadni siročići. skršiće ih.

Pa opet:

-Jadni siročići. slomiće se.

Mojsije joj skloni ruke sa očiju i vidi tugu i jezu u njenim očima. Ljubi je u ruke , u oči u lice , zagrli je ko sestru i pomiluje po kosi i blago bratski je pita:

-Kakvi te siročići spopali mila jube?

-Frka Frkica i Dobri.

-Ih oni siročići? Nisu se potakarili jer se mjesečnica ispriječila. Čudna mi čuda. Onda bi svaki inasan na dunjaluku bar jednom u životu bio siročić.

-Ma nije to konju mili.

-Nego kakav ti je loš haber ova drotulja rastelalila.

-Ne laj , konju moj dragi. Dobra je ona i brižna . Zamolila me da Dobrom kažemo da se Frka Frkica danas udaje. Babo je ucjenio i natjerao. Večeras je svadba u Vranju. Ona nema srca da mu to sama saopšti. Sva je izbezumljena i u suzama.

Uh , babicu mu u čelavi razdiok poljubim. Belaj. Ali šta je tu je. Ne rekoše li: Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe. Srca puknu , ali dok kucaju imaju šance da zacijele. Hajd budi ono dvoje nezasitih ljubeznika . Vas dvije idite Dobrom ,Herco i i ja ćemo koji minut poslije. On ne voli da se muški motaju oko njega kada spava. A i baš je siročić. Aha , kako ne! Ne znam kako , ali znam da ovo sa drotuljom nisu čista posla. Ona nema muda da nekom nešto kaže. To se još nije desilo, koliko mi avazi o njoj pričaju.

-Joj jeste vi mahalaši grozni i neuviđavni. Ko čemu , čak i kada se umire , vi o takaru.

-Uduni mila blentuljo, ne baljezgaj bona o onome što ne znaš . Živi bili pa vidjeli. Na posa. Vidjećeš – Dobri neće ni jedne suze proliti ,skoro ni jedne riječi reći. Mahalaš je. Muško. Praviće se da se ništa nije desilo. Da zna pjevati vjerovatno bi neku i zapjevo.

Ostalo sve znate. I ko je bio u pravu i ko je bio u krivu. I ko je naj…grabusio. I ko će tek natakaren biti , i ko neće. Zakon parova! Ono što ne znate , saznaćete. Ovi lajo lajavi što bilježi sve ove takare ne zna ni jene sakriti ili preskočiti. A jopet, tako vam ga je najbolje. Samo nemojte pitati šta.

Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić, najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgav ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije,dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio ,  njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet se pravopisno izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning ,  zorom ranom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držale. Zaista su to prelijepa vremena bila,  jedno opšte , radosno , sveobuhvatno – joj , mamo mamice. i vako i nako.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, da narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neka blesa nalik slikarima kojima je impresija život.

Došli do Pod hrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja. To je ono mjesto gdje se sada četrnestica okreće.

Dobri zino, gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće bez riječi i molbe i nosi konjima. Njima to ko zrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

-Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.

-Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu -najdeblji nikad mimo svog rezona.

-Mrš Firaune jedan ,ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti- kori ga Mojsije

Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim  čovom, vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana, klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i Lenji vidjeli da je Dobri u hipu neke penezi brki proturio.

Četiri mladića sa Bjelave na konjima se spustiše ka kućama. Jedan zaostaje. Po harmonici od sto dvadeset basova , koju konj jedva tegarai, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili najčešće nikad , nisu to , na kraju svih krajeva , bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca prosuo Bosnom , napose mahalama.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su praznine koje su bile mnogo teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti. I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah , to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog, na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu i nektar života da piju, ključarke nježno otvore seharu, malo sevdah praha na njih  prospu.

Obaziru se bšojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha, prađku osvete sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, ako je blažen i čistog srca sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule, snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,kadifica, bijela janjad mala , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, mirisni đardini ;  i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar – ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge i kalvarije u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe. Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino,meka šljiva ljuta loza i kiseljak. Kasnije je ko šlag po biberu došla klipača. A kod jednog se, radi uroka , zbio kurvoazije.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešće bili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana, Luce blažena ,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanja,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milica Milosava sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis, sa Ljiljanom vlakove pratili .za princezom Dajana plakali, Matininu tešku sudbu oplakivali. I ona mila Grlica sa svojim nizamskim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo, neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo, one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati; neke i ne smijemo. Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani, tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja .

Duša usud; nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića, ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:j oj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne Istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje; sveto i iskreno, prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi, dobrotu čovjeka, ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi, dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te, smaraju, šamaraju, na plač tjeraju, ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti, ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji skoro „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar pola duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Hotio pricvrljiti jednom. Anđeli mu ne dadoše i ubarabatio se za sva vremena. i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način ni. Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice – suza, krikova i bola. Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila .

Aha, bilo je to istu veče kad je Lenjim nerazum vladao. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako ee to zbilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije. Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika heknuti. Oni  još nisu jahali. Ono na konjima. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala . Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka obijesna noćna životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja, već obijesni Deba i Frka.

Utvrđivali dva gradiva. Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo , što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke. O tome su se svojski zdogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje, jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Ona , njih četverica i pizdunčica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh, osim domaćice.

Dobri ih izradio. Ne voli on . da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo ovu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica, rukavi ala Kemo M. do navrh noktiju . Minjake počela nositi. Jes da joj stoje,  ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je ponekad i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno. U disku može proći. Tamo jeu sva ženskadija na vlas, poprilično dekadentno uniformisana.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostadoše Herco i Lela Jela Jelena  da se nose i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Debi drago oko srca, što mu drugari kod drage dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle i bijeli bubrezi. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašće i štale, sofru začinila. Ne sjedi se vanka. Puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda, tih dana  jako duvalo , oblačilo se i na kišu mirisalo.

Deba se uvijek hvalio da niko od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje, tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje,  bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete ,dobijaš deset dinara.– iznebuha će Mojsije Debi.

Tada se za deset jako plodnih i teško zarađenih dinara u kineskom restoranu , moglo hajrovati:

Natur šnicle    2  puta 3 din   jednako      6   din.

Davida /piva   4 puta  o,50 din jednako   2   din

Kafe                2 puta  o,5 din  jednako    1   din

Kiselu niste imali 1 puta o,5  jednako     o,5 din

Bakšiš             1,o  puta 1,o  jednako         1,5 din

Ukupno   :                             11 , 5 dinara.

U tom restoranu nijedan mahalaš i niko normalan , osim komunista na velikim pozicijama nikad nije naručio pekinšku patku. Oklen ti pekinška patka na sred čeršije frajeru jedan.

Ti se crveniš, nemaš onih 1,5 din što te konobar pali, a od sramote ne mreš žensku pitat za posudbu. Možda nju osramotiš jer obično ne nose lovu kad su sa nama. Na brzinu odletiš u toalet i od Ibre Piljka rahmetli tetke jamiš dva dinara.

Konobaru platiš dvanaest ko hadžija. Konobarska posla.

Muškarac obavezno plaćao, žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti . Refundacija po dogovoru. Nije se sitničarilo. Nije beg nikad bio cicija.

Poče poker.

-Malo je to, može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može, banka,uzmi ili ostavi, Za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije, dajem četiri.

-Ne primam manje od pet, pas mater. Za svako je i be  petodinarka minus . Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža, pruža ruku a ne sanja  da se opačina sprema. Znao je Deba uzvratiti. No, Mojsije će ovu noć  uzvratit i to kako. U pokušaju – smiješi se usud.

Debeli hraknu u svoju ruku. Biljeg ko nov novcata  petodinarka. Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci. Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade. Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog, kišu, maglu i pužev trag povraćao. Deba obrisa ruku o stolnjak. Ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja, -kaže Deba i odmah počinje:

“Takariti,taslačiti,tandarati ,ašikariti ,alotrijati,amal…“

-Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino jedna – dere se Mojsije iz ćenifa, a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju, ko da ga neki kenjac  tandara,što bi reko Deba , da prostite.

– A čuješ , znači živ si . lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti, a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke , kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš. Može dalje ? – i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gam(b)iti, amaliti, anabazirati, baildisati, Ba'kabaŠiti, baždariti…

-E, sad ga usra, kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.-brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne ko pokvarena riba, i ne možeš joj jednom mjesečno par dana prići. Da li se nekad promjeni? Zna se promjeniti i te kako, naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab. Da li se desi pa ti neka kaže: nisam dobro, boli me glava ili danas sam poremećena, nakrivo nasađena, nešto mi fali il’ nešto slično? Stalno se dešava. I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa, ama baš ništa. Al’  ima da te nema! Moraš bolan instrument u ruke uzet, mjeriti, podešavati i ukrivo, i upravo, i  udesno i ulijevo, i gore i dole, i u sridu. I onda , jopet , udri Mujo jače i još jače. I  nanovo , pa ponovo i do dvadeset ćet'ri puta u smejni dana i noći . A vidiš li da nešto ne štima ,a ti opet štimaj ili štemaj, ko po kamenu tucaj, na volju ti. I tako sve dok je ne naštimaš i dovedeš u vozno stanje. A šta je to ako nije baždarenje, koliko se ja u astronomiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča, sam sebi pitanja i odgovore daje.Taki je on kad ga nešto ide . Svijet za sebe.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom, kada se  ovi kači za astrologiju, a i mogo bi mu nešto loše izgatat. Srećom te večeri nije bilo Ome. Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije pješke vrne.

Mojsije u pauzi između dva djeljenje duše:

-Pusti Debu neka nabraja, a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi. Kuća je njena, a Dobri je tu, ako ja nešto pripustim nek se on toga dofača i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat, molim te ko hodža, ko rabin za sadaku te molim.Hem zna što zna, hem zna i ono što ne zna, hem svaku Debinu fintu zna, hem ga uvijek brani. Koliko je tu hemova. A i ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit, idi Germanu pa se njemu moli. Ali pošljen. Nego, sada idi svojim i mojim poslom, zovi Frku .Dobri, Deba i ja ćemo se riječima zabaviti. Ti i onako nemaš šta naučiti. Što si naučio naučio, dosta ti bilo i previše. Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti. Ova , bivša , niko tako nek sluša i nek uči.

Osveta za Sedernik, hladnjak i bašće se sprema iznebuha sluti Dobri.

Ode Lenji Frku tražit, Mojsije dođe, ublijedio ko rahmetlija na tabut tahti , ispred meit taša:

-Joj rahatluku, nigdje kraja nema. Od one večeri, kad nestade sto dvadeset basova, nešto me muči, ždere, evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo. Poslije mi bi žao hladnjaka, grehota onu divotu ogrebat. A i đule i kadifice prežalit ne mogu. Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati. Sve se bolan skupilo. Ne možeš distati, ni u halu ići. Hoće gore na usta pa neće, pa opet gore pa se vrati. I tako danima. Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe, samo on, Dobri i Mojsije sjede. Ne konta  Hanu-Anu. Ona je nova, pojma nema šta je ovdje po srijedi. Takaru se tek priučila, ali će brzo gradivo savladati. Jel to žensko ili nije? Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife, koji te ljudi spopali , gdje  ti vidiš čo'eka? Samo ti, ja i Dobri ovdje sjedimo? Koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju, ko fazanerija puna fićfirića. Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze, radi posao, nastavi i malo uspori, nije čoek gujavica. A ti Dobri pazi malo, i malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop, ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega, sve čisto, kristalno jasno, ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba, kupuje ga, debelo plaća.

„Šta je sad? – pita Deba, od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

-Koliko se ja razumijem u medicinu, vakcine i muziku , capin je neki planinarski čekić. Hajde da je to malj, bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem, ali capin sa njima veze nikakve neme.

Dobri nabraja riječi, gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen. Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi capin otvoren bio. Kako je Deba znao, da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše. Pogledao, buljave oči zašiljio , pogled satima sa čitaba nije dizao. Čitao i čitao, i opet čitao, i opet i opet. Tačno dvadeset četiri puta. Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše. Sve napamet naučio. Da je vako u školi bubačio , sada bi garant , jedan kroz jedan, bio jedan od vehtih akademika.

Mojsije se smijuri , a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili, nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ. Koliko je u toj riječi metafore, ironije i stilskih figura? Koliko sadržine – to se ne može objasniti tek tako. O tom bi da imam škole dobar diplomski napiso.

Capin može ko metal tvrd biti ,  kad je od metala. Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta guma. Onda je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti. A nekad je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast – polu metalan je. Taj capin odmah baci, drvo ne valja , očas ga polomiti. Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage. I onaj metalni možeš baciti, ni on nije planinarski. Skoro ničemu ne može poslužiti, osim geolozima. A ako zapadne kiša može te munja ili grom  strefiti. Dakle ako si planinar, ti onaj gumeni od ebanovine ili tojagu od sajle insanske,  primi i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka, cika i vriska.

Jel capin planinski čekić, jeste. I sam, malo prije reče. Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadhenut za uho, za pojas, na grudi, ispod pojasa, na pantale, na haljinku, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš il si mahnit , i nečija usta o njeg’  zakačit il’ prihevtat. Pa kad stigneš na kotu ili logu moš se sasvim slobodno njime logirat. Pa kad se kući vraćaš, opet isto. Minimum dvadeset četri puta za vikend. Ako se ženska prije puritanka bila, eto ti belaja, mora se i više , da ne bude više neosvješćena puritanka.“

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča, konta Deba.

Šta  je, šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u ekspozeu prekida, hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

-Može, kakvo je to pitanje , pusti me , bona, idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije. I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran , sto posto?

-Dvjesto posto i dvaput ako treba.

-Zatim – jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja, ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupom stranom   zakucavaš, jest, zakucavaš. Kolko ćeš bolan u životu zakucavat,  to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može izbrojati. Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes’ čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati , ako si pametan ti mi reci. Ako ti ne čeprkaš , neki će drugi ćeprekat. Čista logika .

Žao mi onih ljudi, što profuliše bosanski grb pri rođenju. Nem're im otac Bosne, a majke ne smiju pisnut. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi. Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest.

Nije bitno , bolan , na šta je nešto nalik, bitno je na šta on ukazuje, šta podrazumjeva, šta je pisac hotio kasti.

A ti se k'o pametan praviš, riječima barataš, pa slušaj  i ovu enigmu:

-Capin pet slova ima. Dva parna, plus dva i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti , bolan,  ona hevina: hamamski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti, jaro , onaj sedefasti , a ponekad i bedasti brežuljćić, lugasti bregić, cvijetni đardin, vlažna dolinica, dulbašta srca tvoga, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolera, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; tango duše, opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, ali uvijek  jedna jedina, neponovljiva, anamo ona, bez stida i taštine ,  ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se i anamo ona zvati, al bez nje ti života ni i ne m're biti. Ni u pravo, ni u krivo, a komo'li u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-Joj , mamo,mamice – a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh, ko hajvan u tjeranju.

Joj , samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini. Vas butum da se urušim u toj ljubavi , toj slatkoj milosnoci.

Slušaj ovo; i dobro pamti ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope , oćekivano nije bilo druge), drhtava ko đigerica, pihtijasta k'o mozak, a bome i reš brizle (moro Deba  malo mezetiti, ogladnio), sočna ko zvrk bureka, drhtava ko sogan dolma , mirisna ko japrak, sarma ili turana paprika, ljutica ko neki pikanto papričice umak, slojevita ko baklavica, slatka ko ružica, ukusna ko mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, pjenasta i podatna ko tufahija (Debinim mozgom bajramska sofra se kotrlja), pahuljasta ko krem pita i šampita. Uh ,ne idem dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli.

Kad sve razdvojiš i složiš ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava,bijeli bubrezi  hrskavi…nabraja i ponavlja ponešto Deba , ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo crijevo ogladnilo, očito je. Čujemo, crijeva mu se tarabuka prihvatila pa u ritmu sofru tarabukuju.

-Stani bilmezu usra ljepotu i ogadi nam mezu. Mojsije bi da se sveti, al ga iznenada ćenifa ponovo prozva.

-cjepati, cjepkati,nemoj mi upadati:objašnjenje dajem :jel  takariti, tandarati,   isto što jebati i jebuckati? Garant nije!  (moro Deba je i be sastaviti bez kaznenih para ) , pa onda čerečiti…

-Ti k'o biva nalik mesarima Raši i Raletu, samo da ti je klat i čerečiti. Kakve  veze  čerečenje i deranje sa takarom imaju?“

Mojsije iz hale baksuzira i lecnu se kao  pastrmka na suhom, što bi mi na to Oma  pritalambačio i učinio. Obojica ko neki proroci bili. Mojsije onaj umjereni i pravdeniji. Oma onaj zlogukiji i baksuzniji.

-Imaju i te kako imaju, ja po abecedi išo pa čerečiti prije deranja došlo. A znaš ti onu kako Mojsije međeda dere i za ribom ruke pere.- dodvorava se Deba i nastavlja

-Prvo uhvatiš hajvana , samo pogančerima ide ruka na insana. Dohvatiš recimo kurbana, položiš ga na stranu , zakolješ,    pa ga o drvo objesiš, ako nema na pod ga položiš, pa ga onda čerečiš. E tako se žena povali i čereči. Ko bekanku. Normalno ne satarom nego nečim tupljim i nježnijim, ko da je od baršuna.

-Nastavi dalje , mani sad kurbana, ja samo takar riječi plaćam.

Nadglasava ga Mojsije,osjeća , ako se Deba navadi na onu nježnu tupost , nigdje do zore neće prispjeti.

Debati, derati , Dobriti, dubiti, dumdumirati ,dušečiti, điđi-miđirati, Hercati, irgetiti, jahati, jastučiti, karati, karinđati, kerisati, kitariti, kotirati, kraterisati, lengerovati, logorovati, logoriti…

-Stop ne mrdaj kakve veze ima logos sa meračenjem i magarčenjem- vrati se ponosni bjelavski barba živ i zdrav iz ćenife.

Dobrom se neka šuhva prisniva. Lenji se nešto dugo zadržao u kuhinji. Kaže Hani; idi vidi treba li šta pomoći . Ona ne bi , zinula u nabrajalicu. Uhvati je za ruku čvrsto, i nježno je diže:

-Idi kad ti lijepo kažem.

Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo, a nikad prema ženskoj sila nije. Ode ona, pa se vrati. Ništa sjede i pričaju.

-Idi do vrata, otvori ih , sjedi ispred  i pripazi, ako nešto ne bude u redu samo migni. Uvrijeđena šiparica ode, brzo se okrenu i isplazi mu jezik, uze malu šćemlijicu, ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova njena,  dobi jedan poen. Što ti je dijeta, nasmija se Dobri. Jezik plazi , al čestitost ne da.

Deba prokonto osmijeh, pa tiho komnetariše:

-Što ti je dijete… ha,ha,ha… Jes'ti to neka finta, a moro si je natakarit. Nisam brojo jer nazočan nisam bio , ali bilo hejbet puta garant. .Vraščići se ibrete , tri je dana pečila noge.

-Marš pogančeru ,ni jene, nijr tvoja briga koga Dobri obrazuje i koliko puta.

Šutka ga novopečeni ćenifar. Ono , ko fol brani Dobrog.

-I nije nauka, mada ime veze sa naukom sa onim kada te neko uči.

…logorovati, kampirati u šumi ,šumici, gaju, đardinu. Pa se čovjek uznese, zanese,  kampira danima, iz šumice na proplanak, pa u šunicu, uz brdicu, niz brdicu, gore ,dole. Ha, nešto ti poznato?

-Lenjiti, magarčiti, mandarati, meračiti, mesariti, minderlučiti, Mojsijati, nabadati,  nabijati, nadoštiklati,

-Kakva štikla te sad spopala, otfikarili ti neku stvar pa nadoštilklali , sa pasjom pameću?

-Znaše koji trač žene vole;koliki je muškima anamo onaj. Pa valiki pa mali,pa debeo, pa kratak, pa kvrgav,pa kriv,sa kapuljačom i bez nje – Ne da Deba da ga tupan o tupanu smete – Kad čo'ek čuje take stvari , svaki se upinje i nadoštiklava tupsona da bude veći, pa opet nadoštiklava, nadoštiklava dok se ne obarabati.

-nafikariti, naguziti,nakalemiti, naroštiljati, našteliti,natakariti, navigavati, Omiti , pobucati,  poderati, povaliti, prčiti, pricrvljiti, pritusnuti, razvaliti, rasturiti, rokati, roštiljati.

– Hajd ti meni reci kako ćeš objasniti to roštiljanje kao takarluk?

.Tu se nema šta objašnjavati . Evo ti se roštiljaš kad ne takariš. A kad takariš nju roštiiljaš, jel tako. Eto kad pripremiš janje za klanje, pardon za roštiljanje, jer ga moraš odozdu na motiku natandariti. Moraš. Jel onda to malo janje vrtiš i vrtiš , a ono crvrči i cvrči. Što ga više nabijaš i obrćeš, ono se sve više nadima i nadima. I onda šta biva? Ha , reci mi, jadniče jadni. Finito! Posao završen, sve se svršilo na najbolji mogući način. Joj , mamo mamice.

-seksati za zlu ne trebalo,  slitiniti, strugati, stucati ,suknuti, ševiti, šiltetiti, štancati, šteliti, štelovati, štukati, takariti, tamtamovati, tandara mandarati, tandarati, tapacirati, tapetirati, taptapirati, taslačiti, tucati, ulogovati,

-Stan’  malo , ulogovati ne mreš triput brojit u upucavanje.

-Mogu, prvo je logorovati, za logorovanje, ovo ulogoriti je za kompjetersko ili brend logo.

Kakav si ti takarli insan kad ne znaš da je brend glavni u takaru. A opet, a se uloguješ u kompu pa naletiš na recimo Silvanu ,Meri, Ljiljanu, Konđičku, Ismetu,  Doris i jenu i drugu, Vasiliju, Brenu  , Jasminku Mujkanović, i hejbet drugih, ne bi čovjek do zore prestao ulogavati se, upucavati, zabalčakovati,  zabiberiti, zabijati, zakantati, zakucavati, zornjačiti.

Deba završio još nije, kaže. Ne može sebi pripisati one što ih Dobri rabi:

-bolerisati, tangovati, baildisaiti, cjelovati, elegirati, delfinisati, dobrisati, divaniti, finisati, sevdisati, natenanisati, eglembeglerisati, ljubav dijeliti, ljubav sniti, ljubav voditi i slične, a poetske takarli finese i druge manir i estetli zavrzlame – ptice umiru pjevajući , poentiranja, iako mu sve to dođe isto ko takariti ili tandarati.

Hana više ne obraća pažnju na kuhinju, oči ko krofne,  lice ko mak, rukom ispred lica maše ko lepezom. Dobri konta vruće je , blizu je kuhinje, zove je , ona odamahuje, ko stražu čuva. Pogleda prema kuhinji i odjednom sa šćemlije Hana heknu na dupe. Ništa se otkri ispod minjaka, jer ga  je nekako rukama stisnula.

Poleti Dobri, preskoči preko nje, uleće u kuhinju. Ima šta vidjeti.Lenji joga pozom pricrvljio Fraku. Vidi se nije dobrovoljno, ona plaće, ali čuti.

Tamo Deba nastavlja:

-Ne brojim ni one ružne  pederske analiti, analne igre, alkariti, čmariti, govnariti, guziti, naguziti, izguziti, stražnjičiti, svinjariti, zadnjičiti , homovati, gejovati, lizati, trljati,  rukati, nogati, picikariti, cvajtovati, brljaviti, pogančiti, kenjatisati mi ne pada na pamet da mislim o njima kamo li šta drugo. Sve bi ja to inkvizicijski rješavo, ili barem u Potokatapetl  puštao da leti.

U zanosu trtlja i nabada riječi

Dobri ni sekundu ne razmišlja. Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa Frke. Ovaj pade međ šerpe i lonce, viseći ormarić  pade i poklopi Lenjog.

Frka bježi iza vrata , gačice diže , namješta , prilazi fijakeru , uzima tiganj sa brizlama  , nebiberenim, koje cvrće i prosipa ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio, rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.

Frka gleda Dobrog  u očima joj očaj , ovaj nju ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije  je odbiti.  U Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.

Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiše, da Frka ne čuje:

-Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj , jasno ili ima da te nema. I ni jedne , nikome i nikad , ni da pomisliš, kamo li progovoriš . Ili ima da te ni zuca ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da  plaho ljutnje imam. A možda bi bilo bolje da te ne vidim kada se vratim.

Lenji je bio deset centi viši i dvaput toliko teži od Dobrog , ali ovog momenta se snuždio da se čini deset centi nižim i po tone lakšim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.

Nije on – Lenji mogao biti lenj  , koliko će ga stid još više ulenjiti.

Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši izbijao.Tada je imao sedamnaest godina. Poslije je očvrsnuo; nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju, jer ih ne može i o ovome nikad neće biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

– Dobri, ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo. Idi molim te , Dobri; nevinosti ti moje.

-Znam ništa se nije desila, milo djetešce moje.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže.

On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa plačom, jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja.

Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrak mu zbijen.

Tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da mu se djetinja duša kida. Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i kad bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla, san za nečijim ubijenim snom,  dan za danom.

Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok bolan! On je svoj bol  i svoje suze prigrlio i navikao se na njih. Njegove boli i suze  više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna  ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci,  što su bila i što će biti ubijana.

Sebe je posmatrao onako uzgred, kao kolateralnu neku štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati  Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !

More biti da bi zastidio bol  grlice mile i ona bi prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je  ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri je gleda u oči :

-Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i tilo kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

Ne  sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.

Nevinost na jauk , to histeriji vodi. Dobri to zna i prilazi joj , zagrli je blago, zaštitnički. Polako je vodi u sobu, ne gleda  upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:

-Ako iko zna, ti znaš , ubiti nevino dijete  ka’ da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?

Prelaze sobu; oni su jedno ; čini se. Izlaze , na verandi se na zid kuće  naslanjaju. Vazduh je svjež i prozračan, mirisav. Kako ne bi bio; ljeto i blagoslovljena Božija noć je. Noć je predivna, bagremi  cvatu  i mirišu ,   samo bulbul neki , tamo negdje  daleko, u noći posutoj zvjezdicama i Božijom miliošću, u granju jorgovama tuguje.

Dolje u kotlini  rasula se žmirkajuća  svjetla tisuću džamija ,  kao odraz  maglica što žmirkaju sa  neba. Dobri saginje glavu,  u vrh čela je ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja, dašak vjetra joj rosom kosu miluje , dok  se violetna tmina zaštitnićki uvlači u njih dvoje. Povlađuje im.

Gore , nebo se pripremilo za njih dvoje. Ono  sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se  tuga  nesmetano popenje do maglica i prospe velove krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih , maglice žive , trepere i sjaje .

Dobri ne želi da poremeti ovu  Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da  je vrijeme da prošapće:

-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači malena moja, sve će biti u redi.

Frka vrišti. Zapomaže.To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bila vrišteća bol ,što ledi um; što snagu  tijelu  otima. Frka na drveni pod obeznanjena  pada. Uvija se i grči  i plače. A onda ,  prolomi se krik djeteta kome razdiru utrobicu , trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i u ledene gromade bucaju.

Grči se dijete, uvija, vrišti i doziva:

-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila ,dođi pomozi mi,boli me majko moja, šta mi to radi. Ja sam samo dijete,  hoće li iko da mi pomogne.

Dobri se nježno spusti na drveni pod verende pored nje. Leže i čvrsto je zagrli. Sada su njih dvoje samo ranjiva  djeca , u fetalnom položaju. On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru i kidaju, kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.

Frka kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači, djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.

On je samo čvršće stisne  i još tiše  ponavlja:

-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači se djevojčice mala.

Ona ne prestaje vrištati, odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i  tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastur., Maleni pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu  bol zadaje, srce na komade sjecka.

Dobri  se ne brani , samo joj šapće :

-Plači dijete, plači maleno djetešce moja, nebo te gleda i piše, samo mi se vrati i plači djevojčice, ja sam tu.

No, čini se da ona nikad prestat i vratit neće. Vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da ga udara .

-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete, što hoće da se svidi i da voli.

Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo ponavlja i ponavlja:

-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj , isplači  se djetešce malo.

-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijate. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je sve zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ  kam kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da  neku ljubav hoću , snove hoću, bolero hoću; sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu  lomite, u duboko blato me gurate.

I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija , kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačim vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala. Stiže do čaršije, tu krug oko Vječnice pravi, pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.

Hana ćuti , suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona  sama je,  koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo  luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.

Lenji jeca i u zemlju gleda.

Deba ništa ne anlaiše, pita se šta je  mahnitulji  i kaže Mojsiju

-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.

Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski , krvnički i ljudski. Hek čelenkom u štok. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se i sam sa sebom , psovkom razgovara:

-Konju jedan, pas mater konjsku ! Ko si ti jebote,  da jedno dijete blatiš i ubijaš ?Gdje ti je pamet odrtino morička bila?

I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i huđi i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se ne baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Od silnog čevrtanja se slože ko pokošene brizle.

I  Mojsije  ponavlja  i ponavlja o konju,  psu i kune – pameti nikad  ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina, te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila , i pjevala ; 

-Ej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.

Da zna Deba šta se desilo reko bi:

–  Eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu izroni. Ubrzo ga sustiže taksi i odleti i još brže se vrati. Bijesno za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Herco za njima hode. Za ruke se drže i ljube. I Kosu negdje našo. Ona put prelijepe srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku pogledava. U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset  basa. Omu nije našo.

Gdje nađe plavu harmoniku od šest registara i sto dvadeset basa zadevero se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu. Kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju ,mogli bi joj šta svojom zloćom nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i ko uhabljeni meiti stoje i ni mukajet. Uši ih bole , ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On se ne brani,  samo je  u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce moje maleno, ja sam tu,  ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence.

Dobri papagaj načisto posto, nema druge neki debil  od prisutnih zaključi i pita:

– Hoćel’  ta milja ?

Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom vrelom ofureni,  slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoćel’  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da tuče Dobrog  i nekako drugačije vrišti. Kao dijete koje se rađa. Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. U ruke je ljubi.

Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Tako i ovaj put. Klimne potvrdno glavom , odlazi do trešnje, uzima gitaru , vraća se do Frke i nježno, sasvim lagano , njenu malenu  dječiju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete,  a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi.

Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga. Muško si , snađi se!

Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti . Ne shvata šta mu to sve znači?  Ne čini joj se da bajaco postaje on , jer nikad klovn nije bio . Koliko ona zna. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci. On ne zna da svira,  niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću.  Ni sam ne shvata zašto. Tako se potrefilo. Crna košulja, crni prsluk , crne pantalone, crne čarape i crne cipele. I crna satenska mašna. To je ona crnina što mjesečinu upija i svjetluca.

Ove večeri  , večeri vrištećeg bola je obukao crninu i crno, i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je.

A nije. Samo to niko nije znao. Skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se rijetko smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo osjeća,  da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno. Uh, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška. Traži bolji stav i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj , da je u srce i oči može gledati.

U oči razgoračene i uplakane je gleda, pogledom blagim miluje .  Ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže. Znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa, treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se,  kao da otkucava treću uru.

Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Joj,  natakarenih budala.  Istovremeno, zvonik Isusova srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari, počeše da klize, i malo po malo jačaju.

Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna , a tužna. Ta muzika čak nema gitare zvuk. To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove,  jedna  preko druge,  da se u sred svakog akorda susretnu. Jedna violina uleće među njih.

Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  i violinom , prepliću se i osjeti se da to akordi umilni čudesni tango ; mrven zemaljski , više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, novopečeno duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen, kao da se pita ; otkad je to on propojio.

Dođi i plači malena moja

ništa se ne brini

ja sam tu kraj tebe

dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavit

jastuk od snova.

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

umorno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

Kose joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih jad odagnati.

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

spij umorno dijete  spij.

Milo moje je usnilo

možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika

što pjeva i speluje

onu o bolu i tuzi

tiho tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

Iz umorne duge

o suze što  iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

U baštama ljepšim od đula sijaju

zaspala djeca i o ljubavi snivaju

za ruke male se drže cjelove biju

bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

I spavaju i  spavaju i miruju

dok  ljubav daruju i miluju

i spavaju i miruju i spavaju

i snivaju ljubičice snivaju

i miluju snove miluju

i  snivaju ljubav snivaju

umorna miruju i miruju.

djeca ljubavi zamiru.

nježno lagano umiru.

Harfe

pianissimo.

srce moje maleno spije.

Poljubci sijevaju i sjevaju

suze lijevaju i lijevaju

i miluju i miluju

i miruju i miruju

i spavaju i spavaju

i sanjaju i sanjaju

i umiru i umiru.

Bože mili

ta djeca umiru.

Orgulje

pianissimo immpossibile

duša moja malena mrije

ne dam je nek sa mojom snije.

Ljubav moja spije

bešumno diše i mrije

dok snove snije

ja ću ti doći

u san ljetne  noći

bez bola

sa ljubavlju

Sunčice moja malena.

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Kad  htjede da je spusti ,  ona se tiho iskra i samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.

Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše.

Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.

Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.

Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka i lagana bila , na ruke diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i svija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti. Aha!

On odi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja se kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga još jednom,   čvršće , najčvršće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju i sve nešto isprekidano diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava.

On joj kosu miriše i ljubi,  i misli  ,  još uvijek miriše na  bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše.  Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju.  On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.

Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac.

Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba pita :

-Hoće li ta milja?

On ih nimalo ne  iznenađuje kad razočarano kaže:

-Da nije zaspala, on bi je garant zvekno.

Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku,  stegnu je već stegnutim kaišićima;  prvo gornjim zakopčanim,  pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi  mokre krvave ruke, a stid oči krvari .

Harmonika poludjela, spengana , a  plače. Osjeća da nikad iz nje zgvuka Mojsije zatitrati neće.  On ustade , prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija,  što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega , trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmi krš i zelenilo ka kaldrmi u dubinu. Više osjetiše nego čuše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih.

Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo i jecaj harmonike koja nije , nit će ikad jedan jedini , makar malecni akord roditi.

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto pored štoka. Još uvijek mu čelo krv rosi. Heknu čelenkom još jednom , onako mahalski, iz sve snage po sred štoka, radi uroka i inata . Štok uzmaknu.

Mojsije sjeda,  cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo drka onu obrve desnu,  crvenu, iznad oka desnog krvavog. Zatim iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:

-Evo ti milja, uuhhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.

Ali ta noć nije završena sa krvavim Mojsijem i Debinom miljom.

U njihove živote je uz veliku pompu i uzavrelom sjaju ulećela nova ličnost. Bila je to Luce , čuvena po glasinama i kontra-oprečnim mahalskim teorijama koje su ježile, čudile i izazivale strah i strahopoštovanje. No , kako je svaki odio ograničen tematikom, brojem stranica i motivacijskim diskursom, onome što slijedi ćemo posvetiti posebnu pažnju.

Čini se da je bez truna njene krivice , njenom pojavnošću neka zla kob nadvila na mahalaše i prvenstveno njihove ljube.

Prosudićete sami kada dođe vakat da je uvedemo u komplikovani proces bilježenja mahalskog slijeda.

Epizoda I / I pad je let

Jednom prilikom, kasnih šezdesetih, možda baš onog prvog vudstočkog ljeta ili Praškog proljeća, a u inat zlu i čeličnim zavjesama Istoka i Zapada 68’ , u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem sastala se družba znana, odabrana , jako stasalih , a mlađahnih , mahalskih akšamlija.

Sastali se po običaju,  jednog petka u akšam, u večeri rane. Nisu se sastali u večeri pod penđeri – tu su fazu odbolovali i ko veliki se samo prekvalifikovali.

Dakle, sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni,  još kršnije jube – ljube. Što je ljepša to strasnije ljubi. I bome… ele nejse. Ne valja pred rudu srkletiti, mere kopito potkačiti, oklen se insan ne nada.

Sedmero ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba,  Najlenji Gaćo Lenji, potaman Baška baŠa , srčani Hercika Herco , brkati Oma Grk i Dobro Dobri, a pođahkad mere bit i Fini. Sedmerica mahalaša slavnih , more bit malo ukrivo natakarenih, su uvijek zajedno bili . Nikad šalu, dobro, opačinu i šta mu ga sve mahalskog dobrog i bremenitoh , nisu krili , ni obišli.

Dakle znali oni zasjet i bome pojest , popit i … , za pojas zadjenut ili nešto niže uđenut . Ma, ća vam ga imamo namah , spočetka pripovidat? Sve ćemo vam ga po tabijatu iskantat i aminovati.

Dvije vatre naložili. Vatru manju za rešetke, onu veću za sjedeljku. Oko veće sofre pristavili . Na brzaka – po istilahu i natenana ljube –  mezetluke, iće , piće, čaše i čokanje od kristala pristavile, a poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo ćemane i ljube maze i gude i potiho poje.

Dvori ih sedam ašik ljuba. Ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se sve do zore pazit mora.

Čekaju Ezan , onaj milozvučni. Ne onu glasnu zaglušujuću riku zverinju lijenih sveštenih lica; ni , ono revanje naci achtung-achtung zvučnika što iznenadnom grmljavinom prepada , ježi i straši dunjaluk .

Čekaju onaj Ezan ljucki i umilni, tonom umjereni. Još ih je po mahalama i drvenim džamijama bilo. Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru obustaviše. Grad je je zanijemo. Miris lipa ,jasmina i zumbula , a bome i somuna i baklava se prosuo čaršijom i mahalom.

Sve zanijemilo – upija ezan. To je onaj ezan što lahorcem nošen dodirne svako biće. Koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i umilnost. Iskonska se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama plijeni, kao da se spušta i diže, treperi i upija odu u slavu Bogu Jedinom. Čini se da su ezani akšama i sabaha najumilniji. Zbog Meleka. I insana , valjda. Mahalaši nisu sujetni, ali se nadaju da je poneki ezan njima poslat.

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi otkud ta ljepota u čoviječijem glasu.

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’  Zemlje Božje Milosti čedo je to . – Pomislio bi ko’ fol pjesnik.

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj. Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljudi se dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

„Ohoooj!“

„Ahoojj!“

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova sjenama malim , sa ulica prkosa , zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…

„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“

Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,), neljudima , antikristu to je smješno bilo, sapunicu su:

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srbalja grmalja i mentora demokratskog Zapada. posredstvom medija , uz akterstvo koljača i krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca razvlačili i nevinu snenost ubijali.

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u baščama i dvorištima riječi blage, sevdah, nježnost, ljubav tražili i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezda nosi svoje. Bilo je tu pjesme, harmonike, pođahkad krnete,defa,gitara i mnogo milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogo šale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike.

Negdje pred zoru zanos posustaje. Lukavosti i “naive” ima. Ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože. Jednostavno da se svojski poravnaju.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord kad smijeh zbog nestašluka il’ opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spat, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrkao desnu obrvu uvis ispod gar lokni,utunu cigar u pepelju, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati kad ni jeno boje nema.

Od tada, nadalje i ubuduće , je to bio bio znak da će se Balada il Bolero neki zdesit. Harmonika zatreperi.Svi su skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče . On se već ubebo. U to vrijeme ga morili dualni ljubavni jadi. Ni Romeo, ni Ham'e ni Ot'o mu ravni nisu bili.

Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu baladu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Mojsije je preradio Baladu o braći Morićima i svih dvaes'osam verzija sprco u jednu. Uvezujući ih, dodavao i poneku svoju – manje više sočnu, a našu mahalštinu.

Pjesma teška ko tuč, mozak da stane, duša, srce da pukne. A nježna i tužna; i pitka , sam sevdah da se rasaplače. Harmonika – ne da plače – cvili i jauče. Zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri , koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge plavih bosanskih sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla u magli Miljacke osjetiti, miris tuge nježno dotaknuti, a vrištuća bol majke što djecu gubi , pod kožom, u žuči, u jetri , nutrini osjetiti..

Muzika se prelijeva niz sederničke padine , vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala, noć se stidljivo gubila , a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Mojsije nije volio pjevati, već samo svirati. Treba se sad upjevat,  pa zapjevat; konta on. Moriće nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao, a ni znao. Volio bi on da je nekog naučio pjevati njegovu verziju, pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar . Svaki otpjevani stih dva damara . Svaki raspon krila harmonike tri damara . Otpjevani refren skida četiri damara . Mojsije je mnoge stvari mjerio tim damarima . Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra – srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi i pjevao baladu jednom godišnje,  rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike. Odakle ti harmonika, frajeru ba’,  pored takve raje? Iscrpljujuće je to. A i košta duše, srca; što jes’ – jest i penezi . Nikad ta pjesma ba nije bila poklonjena nekim praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono Bosna zemlja Božije milosti.ba.com. E'vala’ i bila’ dobiće mnogi ba’ nogu, misle mahalaši.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, damari se razlete u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće pristaviti i otpjevati.

-I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.-Misle Lenji i Deba.  Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

U slavu Morića je samo Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima.Dok mu nije postalo svejedno. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, a Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. I kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti; čak ni u baladama.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje egzekucije, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi na selo slušat poskočice , pa se tamo sa opankama veseli!

Naš  Mojsija nije bio običan mahalaš. Bio je vrlo dobar prijatelj. Rođen je tačno na polovini dvadesetog stoljeća, na Vratniku odmah do Kovača, niže vratničke kule. Nikad se nije oženio. Ono što se kaže:

– Voljelo se dvoje mladih, ako ćemo pravo – jedna “starka” i jedan mladi , najrođeniji dušmani im ne dadoše .

Taka im se huda sreća zbila, Oni nikada nisu hudili zbog toga. Već se zbijali. Jedno u drugo. Srcem i tijelom. 

Od kako je prohodao često je bio zamišljen. Taka mu misaona sreća bila. Kao da je neki veliki teret prebačen preko njegovih ramena.Za tri, možda, četiri bremena znamo. Poslije se uprtio harmonike , valjda radi balansa i da drugi ne vide njegov teretli život. No, mahala je to namah prokužila i zato mu ne dadoše mu ime balansero. Ponekad ,skoro od malih nogu su ga slovkali Dedo.

Na polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, u sedmom razredu s njim u klupi je sjedio Feđa. Obojica su bili u „onim“ ranim vrbopuc godinama. I kako to obično biva , bili su sušta suprotnost .

Mojsije je , po odrastanju, i potonjim  godinama  bio  deset jedanest centimetara niži od metar i sedamdeset, što bi rekli malo više ili niže od metar i žilet. Deba bi lanuo , da je smio ,, visok ko svaki čifo” . Bio je čvrsto nabijen, ramena široka kao u rvača. Prilično škrt na riječima , crnokos, crnih očiju i krivih nogu za koje su prve farmerke bile krivac.

Znate onu:

– „ Super rifle noge kao kifle. “

U tom stilu nosio je prvi , pravi crni stetson šeširu u našem gradu. Viđali su ga u čaršiji sa šeširiom na glavi i ibretili se. Oklen krivonogi kravlji jahači kod nas. Mi smo takođe imali slične šešire, ali smo ih nosili sa nelagodom i veoma rijetko; samo kada bi natandarili kravate, mahom na golo tijelo da sa sablazni prikrijemo nelagodu.

Dobro su nam došli za vrijeme olimpijade. Stranjski svijet u tvojoj mahali, tako rekuć u tvojoj avliji; a mi šešir na glavu, kravatu pod grlo bez košulje . Onako do pola gologuzi , samo sakao, špic tole i salonke . na dobro kad ste već navrli i čorape i nešto zlatnine. Na onoj klizavici , jazuk, al šta se mere, treba obrazli biti i ađustiran među domaći i stranjski svijet se pristavit i prikazati , ko napriliku , gospodska prikaza.

A tamo!

Taj svijet – šaka jada. Niđe kravate, niđe šešira za ilađa. Ili bar salonki. Sve sami ćafir i pobornik vatre. Ono , kleli su da je to olimpijska, ali mi im, normalno nismo vjerovali. S pravom. Gdje ćeš poganu , koji u tvoj grad vatru u farmerkama nosi , vjerovati

– Šupci, ne ide se tako u svijet. Ne zalazi se tako u čaršiju ‘ajte doma.-Maliciozni smo mi.

I tako mi ,nešto kao Četiri mladića plus dva tri, hodimo sa Sedernika , jašemo konje sa Hrastova, sa Hrastova na Bjelave, sa Bjelava na Čekalušu. Konje jašemo ,harmoniku i ćemana pašemo. Lip'canere jašemo, bocune stišćemo i ljubav sa jubama – prelijepim anđelama , razmjenjujemo, razmahujemo i razgrćemo.

Kad ‘no na Čekaluši bili, ašik ljube srili. Glavu gube ‘a se ašik ljube jube . Tu se konja ostaviše, pa se domu ljuba zaputiše. Sad je petak i podne je, ljudi hrle to se džuma sprema. A u petak je…rimu ćemo preskočit , rafalna paljba zna se. Znaju to čak i partizani

Ni danas im nije jasno otkud ono sa Sedernika i nije nam jasno otkud nas samo četverica. Hajd’ , da je sa Trebevića i nekako. Tamo je kasnije  bob staza bila. One naše golje se prihvatiše stranjskijeh farmerki, kariranih košulja, pernatih jakni i tako krkanski obučeni u bar ili meanu. Ne ide to jaro moj. Nije ovo divlji zapad. I ovdi se ne jašu krave. Ovdje žive normalni Evini i Adamovi potomci.

Obraz nam spasiše onaj poglavati monodramaš i onaj glavati glumac duge kose. Ime im zaboravljamo ; stari se. Drugi , bosanac po prezimenu garant nije. Fin čovo, dugu kosu bradu ima i fine čizme kaubojke mašću mije; uz šešir mu pristoje. A i onom prvom glumcu šešir dobro stoji. Hem glavat, hem bradat , a i opičen do te mejre da ne da Bosnu svoju . Nema bolje kombinacije za velikački šešir.

Da sam kojim slučajem dva'est centi viši, moja fela, reko bi Mojsije. I on je imao đukelu ‘haman torlak, samo što je vučjak bio. Mojsije je svoj šešir odmah po ratu bacio. Vidio iste nose onaj nesvaćeni režiser , zečja pobjegulja na prvi metak Vrbanjski. I oni drugi vječni sto godina grebator dir.zimaš ,što senilnošću Sarajevo blati, penzije nikako da se lati.

Uvijek smo se ibretili zašto je zovu Sarajevska olimpijada. Uvijek je bilo: olimpijada u kaljariju, olimpijada u šamoniju, olimpijada ovdje, olimpijada ondje. Nem're bit Sarajevska jer je to bila naša olimpijada – olimpijada Grada čednosti , olimpijada Bosne divne mile i svih jugovića.

Ispostavilo se; to vatikanska zvijer uz pomoć paganske vatre žigošeza odstrelom naš Grad čednosti osam godina prije.

Rekosmo – Mojsije imao druga iz klupe zvanog Feđa. Bio plavokos i plavook, sa pjegicama na licu, izrazito izrastao, ljepuškast i simpatiko: najviši u razredu i školi. Dežurni šaljivđija i klovn. Tako on krio svoju zaljubljenost. Već je kosu počeo zalizivati unazad k'o Prisli, ali sulufi su bili tanja strana imagea.

Bio je nesretno zaljubljen u Milenu P. najljepšu djevojku u razreda. Neki su kleli – i u školi , a i šire.. Da li ga je djevojka nogirala ili su im dušmani branili druženje nismo nikad saznali. Tek , Feđa je danima bio potišten i tužan.

Jednog vrlo plavetnog i lijepog sunčanog majskog dana – da, da , bio je to zaista prekrasan dan , u vazduhu se osjećalo da će nešto krenuti po zlu. I krenulo je.

Par dana pred završetak školske godine Feđin i Mojsijev razred je imao fizičko u dvorištu, dva sprata niže. Đe's ba vidio da je gradsko školsko dvorište ikad bilo ispod sprat više od prizemlja. Feđa ispričao izostanak i ostao u razredu. Mamila ga praznina iskona.

Kada je igra fiskulture bila u punom zamahu, čuo se glas sa visine. Nije bio vakat ezanu. Feđa je stajao na simsu jednog od prozora zadnjeg sprata, desno od ulaza i klatio se, držeći se jednom rukom za prozor . Ređo profesor fizičkog se polako ušunjao u školu, ne želeći preplašiti dijete i potrčao uz stepenice. Slutio je zlo, nesreću veliku.

I tada, majko mila!

Jedan stravični krik jedne nedorasle mladosti , što se naglavačke baca u ponor. Jedan jezoviti vrisak djeteta koje se u nevakat predomislilo, protresao je školu. Činilo se – to je neba sama krik.

Jauci i krikovi djece u dvorištu zatomio je mukli udarac glave o asfalt. A djeca vrište i vrište ,i plaču li plaču . I jauču. Pa opet vrište i vrište, plaču li plaču. I jauču.

Mnogi su zažmirili, mnogi lice rukom prekrili. Niko se nije uspio okrenuti. I svi su djetetov let vidjeli. I pad je let. Ali u ovom letu nemoguće se predomisliti. Niti anđeli mogu pomoći. Mojsije je hipnotiziran gledao kako mu najbolji drug izvodi poslijednje lastino poniranje. Nije stigao ni kriknuti, ni oči zatvoriti, ni vrisnuti.

Feđin krik je danima odzvanjao po učionicama, hodnicima,u dvorištu , na asvaltu i ulicama oko škole. Penjao se uz uz Sumbul Avdinu do Bjelava, pa uz Bjelave do Hrastova, od Hrastova do Sedernika, od Sedenika preko Sedam šuma do Bijele tabije.

I onda majko mila, sa Bijele tabije rasu se  krik, ko ramazanski top niz Vratnik, do Kovača, niz Kovače do Sarače ,od Sarače do Čaršije od Čaršije do Latinluka i At Mjedana, od At Mjedana do Bistrika, od Bistrika do Jarčedola. Krakati Jerčedoli ne igubiše krik, zavrnuše ga i vratiše mahalama. Krik postade ezan, sve zanijemi. Tugo moja, tako je to bilo.

Mojsije danima dolazio u dvorište i gledao kako Feđa skače , leti i vrišti. Opet i opet i opet. Skače , leti i vrišti. Činilo mu se da to nebo vrišti. Mojsije odjednom shvata da Feđa neće prestat skakati, letjeti, padati i vrištati , sve dok je on – Mojsije živ.

Prestao je dolaziti u dvorište i nikad se više nije vratio u tu školu. Ni većina đaka njegovog razreda. Nezvanično sedmi dva se sam trasformirao u vrišteću sedmu prazninu.

Mojsije već početkom ljeta više nije bio pubertetlija. Odjednom je odrastao i kao da se malo se pogrbio. I prestao se brijati.Brada i smrknuto lice su ga pratili kroz vaskoliki potonji život.Bio je nalik sveštenim licima.Mi ga iz milošte nazvasmo Propovjednik.A kada bi se nasmijao Deba bi ga zvao Dedo. Kaže , sa onim jenim krezavim zubom liči mu na rahmetli djeda na tabut tahti.

Većina Feđinih drugova slijedeće godine nije dobro prošlo. Mojsije je ponavljao slijedeći razared i još neki. Milena je lutala i buncala. Profesora Ređu je nasmrt strefilo srce na prvu godišnjicu dana In memoriam Feđinog leta, koju niko nije upriličio. Feđini roditelji su napustili grad u sedam dana nakon sahrane. Poslije je i Milena i njena ljepota nestala sa ulica. Niko ne zna gdje?

Samo su trojica Feđinih drugova bili na sahrani. Drugi Feđin najbolji drug Nučo, Mojsije i Mojsijev potonji , jedno vrijeme najbolji drug Dobri. Ostaloj su djeci roditelji zabranili dolazak, jer je, Feđina smrt i po svešteničkim, i ateističkim shvatanjima bila nedolična i sramotna. Nije se opraštalo ni nevino i ishitreno dječije neumlje. Ipak je to bila zemlja komunista na brdovitom Balkanu, u zemlji pobožnih seljaka. Upravo onih, koji tačno dvadeset osam godina poslije skinuše svoje krinke i uz blagoslov sveštenih lica ponoviše klanje ovaca, žrtava paljenica svojim paganskim bogovima.

Svoj djeci iz škole su prvobitno dali tri dana slobodno. No, u dječijim ušima i očima je danima , mjesecima, pa i godinama je lebdio i odzvanjao Feđin krik i let. Djeca nisu prestajala košmarati, plakati, jaukati i jecati. Generacije su bile sleđene. Zbog noćnih mora te godine školska godina u osnovnoj školi Miljenko Cvitković je završena odmah po Feđinoj sahrani.

Naš sleđeni prijatelj se na frtalju životnog vijeka počeo viđati ,pa zabavljati sa Zlatijom jevrejkom srfardskog porijekla , sekretaricom na njegovoj likovnoj akademiji. Njena jabuka bijaše najljepša i najslasnija. Vidi se da je Mojsije zbog njene jabuke rastegao svoje školovanje ko pijani hafiz Cico teraviju. Svi iz njegove okoline takođe. Nedostajalo im je vremena, pa su govorili:

-Odakle ti vrijeme,frajeru?

Njena majka i njegov otac postupiše ispravno. Kao pravi pravcati dušmani. Htjeli su ih rastaviti, samo zato što on nije radio i što je ona bila sedam godina starija, imala brak iza sebe , pride sedmogodišnjeg sina u eventualni miraz.

-Kako će raditi frajeri,školu nije završio.I nije ona kriva što joj je majku rano zasvrbilo, pa požurila da se uda,da ne bi kopile rodila, pa se Zlata par godina ranije rodila.Skoro pa transprente u Avdinu , Čekaluši,Gupčevoj i Bogdanovoj u znak podrške ljubeznicima raja postavi . Džabalesku. Ne mreš ti dušmanima kad se zdogovore pera odbiti.

Zaposlit će se nekoliko  godine kasnije, ali i tada im braniše. Sad je previše pio, a ona je još uvijek bila sedam godina starija, a sina pubertetliju. No ljubav je odlijevala i trajala dodatnih sedam godina. Niko nije saznao zbog čega su se nakon toga njih dvoje prestali viđati.

-Sve sretne ljubavi imaju rok trajanja od sedam godina. Ili dva puta po sedam godina.

Ustvrdio je godinama poslije Mojsije. Za njega dugo, dugo vremena nije bilo daira i pljeskanja po sjedalici.

Dakle , naš prijatelj je imao harmoniku. Pa je opet imao harmoniku, i opet , i opet. Onda mu je dosadilo imati i kupovati harmonike, i prestao ih je imati ili kupovati.

Drugovi su ga voljeli i nisu ga voljeli vidjeti bez harmonike. Bez nje je bio je k'o sakat i grbav. A voljeli su sa merakom gledati kako ih baca, pa su mu ih počeli kupovati. Naš drug je tada imao svojih drugova harmoniku. Pa je ponovo imao drugova harmoniku, i opet, i opet. Ali je i njih bacao. Sve do jedne.

Bilo je to puno harmonika, ne previše. Jedna,maksimum dvije godišnje. Onih odbačenih, jer kako on jednom reče, on ih nije bacao . Bile su kao i život mu – preteške. On ih je samo odbacivao. Sve je stvar u praksi i trzaju. I talentu – dodao bi na kraju Mojsije.

Još je više , nebrojeno više je bilo onih propijenih harmonika. Fabrike harmonika nisu mogle proizvesti i prodati bulumente propijenih harmonika.

Inače ,Mojsije je bio permanentno ljut na oca koji jer bio moler i sobo slikar. Od njegove sedme godine ga je vrlo ozbiljno i strogo počeo učiti zanatu. Otac je imao i motor Javu i javnu ljubavnicu. Da bi mogao voziti motor Mojsije je pokrivao oca i skrivao oči od majke koja je sve znala. Usud Bosanske majke.

Prvu harmoniku mu je kupio otac. Tada je imao deset godina. Dat je u muzičku školu, ali mu note nislu išle ili jednostavno nije htio učiti iz unata. Otac ga je dao u „školu za harmonikaše“; a da ga nije pitao. Bilo je to početkom šezdesetih. Poslije godinu dana je napustio muzičku školu. Note skoro da nije savladao . Otac ga je prekoravao i govorio – uzalud bačene pare, iako je škola bila besplatna.

Mojsije se zatvorio u svoju sobu sedamdeset i dva dana; toliko ga je boljela rana. Normalno da rana nije bila od bolesti, pokazalo je vrijeme.

Pred kraj travnja , jednog svježeg, sunčanog poslijepodneva dok su bagremi cvali , izašao je u dvorište kuće u kojem je njegov otac , usred mačuhica akšamlučio. Sjeo je, zasvirao i zapjevao Baladu o dva brata Morića. Ne bez razloga. Otac je volio tu legendu o Morićima , jer je rođen na Vratniku odmah do Kovača. Kako je tvrdio bili su mu rod. Vjerovali smo mu. Skoro . Petoknjižje i Kitab nisu preporuka za isti rod.  Neznano zbog čega – mrzio ih je. Škrgutao zubima i govorio:

– Hajduci!

Kada je Mojsije  završio, naklonio se ocu i otišao nazad u svoju sobu i zalupio vratima. Otac je objesio labrnju do kamenog tepiha u dvorištu. Mojsije mu je više nikad nije svirao. I ne samo to. Nikad više nije zasvirao pred ocem. I nekim slučajem to nije bila Mojsijeva prva bačena harmonika. To je bila jedina Mojsijeva nebačena harmonika. Na radost moljaca.

Slijedeće je godine u školi održano takmičenje : Mlade nade / talenti.

Prvu nagradu Teslin radio , osvojio je, vjerovatno sasvim zasluženo, Davorin Popović pjevajući O’ Kerol i Dajana bez muzičke pratnje. Paucima je trebalo još jedno pojačalo. A u to vrijeme nije bilo boljeg i ispaltivijeg pojačala od zvučnika Teslinog radija.

Drugo mjesto je osvojio Mojsije sa potpurijem sevdah valcera, koji će kasnije biti osnov njegove verzije Pjesma nad pjesmama. Nagrada je bila komplet pet knjiga Sutjeska. Nije ih smio pokazati ocu. Bile su komunističko „ sranje“. Sakrio je duboko u šupi, ispod ćumura; ostalo su uradili prašina i mali miševi. Ne oni 1989. godine.  Sevdah i valceri baš i nisu neka dobra preporuka pionirskom žiriju.

Treću nagradu je dobila trinaestogodišnja Lidija, djevojčica u pupanju, za recitaciju Krvave bajke. Ona je dobila knjigu pjesama Krvava bajka. Njeno treće mjesto je oneraspoložilo njenog oca, tada poručnika u šinjelu sa dvije zvijezdice. On je naredio da juriša na Sutjesku, odnosno drugu nagradu. Ona je iz inata počela da juriša na Kemala. Montena, dakako. I slomila mu srce , za vike vikova. Usud – dušmani im ne dadoše i mahalski sindrom : dvoje se nađu, pa se poslije ne nađu!

Naš drug je napamet znao sve od Propovjednika Sulje i bio upoznat sa tematikom ostalih staroslavnih knjiga. Uglazbio je Pjesmu nad pjesmama, ali je samo četiri puta pjevao. Prvi put je izveo u Drvenoj džamiji čiji je mutevelija i hodža bio čuveni hafiz Cico; jako dobar akšamlija. Začudo, nije bila prihvaćena. Pripiti Cico je zaspao, ha je pjesma počela i tišina nakon pjesme ga je probudila. Misleći da je to neka Ilahija il’ Kasida Cico je zapljesakao . Đemat je kisele čehre moro’ za njim.

Mojsije je vrlo brzo je počeo zaboravljati tekst, a tekstove nije volio improvizirati. Kad je prvi put spoznao ženu , nije znano da li je to bila Zlatija (op.a.) , shvatio je da mu prelijepe riječi i pouke pjesme uglavnom neće trebati. Počinjala su doba – ja tarzan ti džejn – retorike. Instrumentalu je svirao više od par puta godišnje do kraja muzičke karijere, avgust 92. beterne ratne godine. Dobrinja pakleno gorjela .Mojsije i Dobri i raja iz bjelavskih mahala išli braniti predgrađe.

Nismo ga mogli zvati Propovjednik iz dva razloga. Nije se moglo reči:

“Ej’, Propovjedniče haj'mo na jednu ili ej’ propovjedniče ‘aj’ mo na cugu,” Deba je konto da ga ne smije pitati:

-Propovjedniče , jesil’ šta sinoć pricrvljio.

Nekako je primjernije bilo reći Dedo, jer čini se , rođen je sa djedovskom bradom Djeda iz Mila i Hiže, a bio je i najstariji od nas. Deba je skonto , a po visini i najmanji. A i pogled i govor mu bio taki, djedovski . Svi smo bili rođeni u četiri uzastopne godine. Starije smo otkačili, mlađe ignorisali.

Mojsije je bio slikar. Dobro je govorio Francuski, volio je Pariz i rođen je kao sedmanče. Uvjek je govorio da će iduće godine otići u Pariz. redovno je imao i ispriku zašto nije otišao. Nekad je bila nova ljubav, nekad je to bila samo nova djevojka, nekad je imao fuš, a nekad mu posao nije dozvoljavao. Najčešće mu se nije išlo; gdje ćeš bolan Bosnu, Sarajevo , tu ljepotu ostaviti. Inače na godišnje odmore , uobičajeno za ono vrijeme ,na more, nije išao, osim ponekad u Zlatinoj eri.

Mi smo znali da je kokuzluk najćešće bio u pitanju. On nije nikad trebao biti kokuz. Radio je više poslova u isto vrijeme i bio dobro plaćen. Kada mu je trebalo uvijek bi zaradio koju kintu za dan, dva. Bio je redaktor u čuvenoj  izdavačkoj firmi, no to je došlo kasnije. Dok je bio mlađi radio je kao soboslikar, moler, restaurater Drvenih džamija, sitotiskač, i slične dobro plaćene tričarije. Bio je vrstan u svakom poslu koji je radio.

-Ili radiš ili ne. Ili znaš znanje ili ne. Dualnost Deba , fićfiruću moj bedasti.

Tako je nastao Deba i mit o Debi. Deba je od te rečenice shvatio da je stvarno dualan.

Nikad Deba nije bio dualan već vrlo prizeman i skoro bi se reklo  , nekako uskotračan. Međutim , gdje ima stvari i imaginacije , tu obavezno ima i vida i privida. A u dualnosti je sve relativno.

Dakle, Mojsije je svaku paru poklanjao ljubama , kafani i prijateljima. Roditeljima nije ni kinte davao , jer su ga od malih nogu prestali potpomagati i gurnuli niz sokak. Otac mu je , ko švabo , tra-la-la ponavljao :

-Naučio sam te zanat, pa zaradi!

– E kad je tako , ja ću zaraditi, a tebi ni cvonjka, rista moj.

Normalno to nije izustio.Bila su to takarli , ali zlatna vremena u kojima su očevi često  vadili kaiš  iz opasača. Možda je zbog toga u mahali bilo manje belaja.

Zarađivao je dobru lovu od malih nogu i nije volio da ima muzičku pratnju. Mislio je da je harmonika istrument sam sebi dovoljan. Kada je on svirao to je bila istina. Sada , kad se bolje razmisli pjesma „Negdje na kraju u zatišju“ nije prva komponovana poema na prostorima Jugoslavije. Ona je samo prva snimljena poema. Prije nje su odsvirane, ispjevane i u srcu snimljene poeme Pjesma nad pjesmama i Balada o braći Morić.

Interensantno 1988. g. nova verzija i ranžman pjesme Potraži me u predgrađu – Meri Cetinić, nas je uveliko podsjetila na Mojsijeve Moriće.

Vrijeme je teklo. Decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas trebao ući u petu  deceniju došao je rat.

Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.

Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Ferer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo… Ljudi i imena su stvarni. Drugovi su ginuli redom kako je zapisano.

Kršo,Islamović i Kaliman ,najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, hrabrost , ludost i nedostatak straha i iskustva.

Vili Ajler je poginuo drugog dana , druge ture odlazaka 102-ge na vanjsko ratištu prema Olovu , polovinom 1993.godine. Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost ili kako se to u ratu kaže _ kolateralna šteta.

Natakarila vas kolateralna šteta i stravični rat. ne psujemo mi zviojeri i monstrume , već samo prijećujemo njihovu bitnost.

Svi ostali su bili postali toliko iskusni da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili  poginuti.

Časara i Ćemalovića je ubila ista granata iako su bili udaljeni dvjesta metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade. Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, Časar saradnik komiteta olimpijade na nekoj fešti. Gosti Fahreta Jahić Ljepot Brena i normalno Dobri. Živjeli su na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje ime Bogumil u Bosni i poslijednji sarajevski Časar koliko se zna..

Kreču hokejaša , klizača i učesnika Olimpijskih igara  je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Taj dan se trebao igrati sa sinom i kćerkom. I milovati prelijepu Ruždićku , sada već udovu Krečo. Remarkov sindrom ga je zakačio. Dosada,pobrkani damari, gubljenje individualnog identiteta , besmisao i beznađe. Jednostavno – magnetna čarolija rova se uvuče u krv. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pustiš pogled , svuda okolo puca krajolik – nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada. Samo klonu. Geler direkt u lijevu pretkomoru. Mrvica k'o košpica grožđa.

Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio je  komadić veličine košpica grožđa, limuna, jabuke il’ kruške. Nikad metak.

Što ti je čo'ečiji život? Počeo se mjeriti košpicama grožđa. Sad te ima, pa te namah nema! Nema tu herojstva ni junaštva. Ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljucki raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj. Nose te butum pobucanog na tabut tahti i pjesme te junačke slave.

Već piklić neki majušni , puf ! Ti se nasloniš na drvo ili zid , kao umoran si i nema te. Kad ih gledaš – misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, nema krik; samo osmjeh, snovi na licu – to Bosnu svoju snenu sanjaju.

Sve divni i srčani ljudi. Svi govore ničeg se nisu bojali. Neki ubračeni i djecu, potomke , buduće mahalaše i ljiljane zlatne sa svojim ljubama rodili , Gradu čednosti darivali. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska i Mahalska. Rođeni i čitav život živjeli po Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče poslije pogibije roditelja u saobraćajki , došao tetki , majčinoj sestri iz Beča u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke.

A oni drugi, papci i neljudi; neki nestadoše, neki se sami sahraniše. Njima nije mjesto u priči o Jahačima i Mojsiju, a ni u ovom gradu. Kao i onima koji na svoju zemlju, na braću svoju pucaše i ubijaše.

Rat se završio, više nije bilo harmonika, niko ih nije kupovao, ni bacao. Nije to bilo vrijeme za muziku, za harmoniku, ni volje za muziku i za harmoniku. Još su nam u ušima odzvanjali ezani Srebreničkih i bosanskih šuma. Još uvijek se nebo nije smirilo. Nisu nam trebali Morići i Morića majka, ni Anđa ni Jelka da osjetimo, bol, nepravdu i smrt. Imali smo tragediju svoje domovine , Bosne zemlje Božije milosti , svoga naroda, svoj krvavi usud.

Pride, mi mahalaši smo se osjećeli krivim.Bili smo sigurni da smo mogli pomoći i spasiti Srebrenicu. Spremili smo se da krenemo u pomoć. Uvijek smo imali zapakovan borbeni ranac i dva tri okvira rezerve . Trezorski miševi nam nisu dali. Dekretom zabranili i nama i Atifu i Alijagiću. Boli ta Srebrenica i krivicu svoju nosimo.

O izdajnicima koji prodaše Srebrenicu ćemo neki drugi put. Već je zapisano samo pogodno mjesto i vrijeme traži.Nije važno što se glavni krivac meita u pržuna igra.

Kad je rat završen Mojsije , nikad više,  nije uzeo harmoniku u ruku, iako se raja nastavila družiti. Sa njima su kao nerazdvojan dio društva bili i mrtvi drugovi. Življi i prisutnije nego prije.

Par godina dobro druženje se svodilo skoro na pijančevanja, prepičavanje predratnih i ratnih doživljaja. Nije bilo ni ašik ljuba; nestale ili se umorile. Poneka dijete , muža , brata , oca…. izgubile. Trebalo je dobro da se napiju da bi se mogli družiti i gledati jedan drugog u oči. Kad su se teme iscrpile, pa još koji put sažvakale; postalo je to nešto kao udruženje nijemih i nesuđenih alkoholičara.

Udruga nije dugo opostala. Jadan po jedan član je davao ispisnicu, dok udruga nije postala trio pa duo. Duo je postao malo razgovorljiviji, ali su vremenom prorijedili susrete. Sada se više ne viđaju. Nemaju potrebe. Sve je rečeno ,a i od rata osim Frke Frkice i Debe niko nije umro.

Dugo je to vremena bez smrti. Valjda se balans mrtvih uspostavljao. Negdje će otčepiti. To će biti njihova poslijednja okupljanja. Vać razmišljaju kojem od njih niko od drugova doći neće.

Dakle, poslije rata Mojsije je još uvijek čvrsto hodao od Vratnika do Kovača, niz Kovače do Bjelava.

U Brekinom jula 92. i na Igmanu 93. godine je bio ranjen u istu nogu, skoro na isto mjesto. Srećo.  Dva gelera , a jedan vezeni ožiljak. Trebao se oporavljat tri-četiri mjeseca. On je smatrao da mu je dovoljan dvadeset jedan dan. Pogrbljeno je je hodao i činilo se da još uvijek s’ ramena baca harmonike. Ali nije! To je sa leđa bacao terete, ljubavi, radosti, života, tabuta i rata. Nikad ih nije uspio odbaciti.

Pokušao je ljubavlju jedne žene da se liječi. Jedno vrijeme se mislilo da će uspjeti, sasvim solidno se osjećao, ali ne i dovoljno dobro. Lijeka nije bilo, povukao se u sebe. Nije uspio – sindrom Remark. Sve manje je bio Dedo, sve više duh , a mi smo starili ubrzanim tempom. Svi povijeniji lelujaviji i umorniji hodili pijanim kaldrmama. Mojsije je sve više postajao Mojsije, nerazgovjetniji, strožiji i ljući. Zaboravio je biti priopovjednik.

Hoće to sa godinama!

Zlata,  potomak španskih Sefarda,  lukavica je bila. Sefardsku nošnju i zlatnike u purpurne velove istoka pretočila. I anterije će brzo doći.  Velovi lete,  lepršaju,  zmijolike bijele ruke,  ruse kose primiču se harmonici,  daire iznad harmonikaša trepere i zastanu.

Odjednom tajac!  Harmonika muči,  samo daire trepere i dišu.

Mojsije ublijedio oči u bijele grudi,  što se ko dva jedra na sabahili vjetru bibaju. Bleno, stid ga misli u bjelinu valjat ; zna drugi ga gledaju. Htio bi da ustane, pa se predomišlja.  Uvijek je,  nekako obrazli bio; osim , urijetko ,kad nije bio. Ipak zažmiri na ono drugo oko. Na prvo erektilno ne može; zna se zašto i ustaje , spusti se na koljena , kleči i kao najveći jetim samo Zlati muziku šalje.

To nisu više braća Morići, balada ‘hin’ na tren izbacila i pozvala bolero u pomoć. Mojsije Zlati šalje čežnju bolera,  što iz četvororučne harmonike titra i zahvata joj tijelo i druga se čula u njoj bude. Ta strast, što joj se iznenada kalemi , to više nije ona, to je sefardka, vatra živa, ali čedna.  Ona je Saloma, ona je krik bola, krik šoa dvadeset vijekova dug.

Tog bolera zvuk i te strasti ples druge ljube mami. One se dižu i počinje sasvim lagan i prirodan djevojački ples. To nije ples ,to je povjetarac što se  preliva , bježi i vraća . Ježi!  Nije to ni povjetarac već lepršava igra razdraganih anđela.

One više nisu žene, ni djevojčice, one su preplašene srne, lanad što nad zelen travom lebde; više nalik Melekama. Čeda  su to Dvora Bosna-Saraj ovasi; čeda i Harema i Harama, kći Isidore i Salambe. Nećemo drugi put pominjati Salomu. Jazuk je, a i grijeh . Radi Zlate i Mojsija.

Ples djevojke nosi, zanosi, u čežnju baca. One su svuda; i gore i dole i ustranu i u sri'du. Velovi, razigrani ,  lepršavi , kao purpur duge jedna do druge.

O impresionisti, žalosna vam majka; gdje ste sada?

Odakle im toliki velovi Mili Bože!

Plesom – bijelih labudica mahalaši glave gube. Sve su velovi, sve je vrtlog, sve je izvor, kovitlac mladosti i radosti. Sva ta ljubav, sva ta strast,  pretvara se u krik, u bol Mahale čedne, u bol Cigana, u bol Sefarda i bol vijekova Bogumila , u bol Bosne zemlje Božije milosti…

Ljeto prije je započelo ubijanje predivnih čeda svijeta – djece cvijeća.

Mojsiju jest’ i nije prav ples taj.

Jest: može sada glas malo odmorit, trebaće mu.

Nije, nema mu Zlate pred očima.A tamo neki drugi hajvan iz vida svoju ljubu gubi i Zlatu mu pase. Da zna koji, ne bi mu se mubarek okice te ljepote nagledale. A možda ni zubi ne bi  mezu do kraja sažvakali. Ovo ludo snoviđenja igre i pokreta odgađe Morićima presudu.

Može on svirat’ i improvizirat’ i dvoručno, i troručno i četvororučno. Kad ćemane u ruke primi on je Buda muzike šestoručni. Sevdah , Voljelo se dvoje mladih , Đelem-đelem i cigansku noć i Ravela i Hačaturijana , Čajkovskog i Šostakovića, Paganinija i Bizea, i one Indexe i Pjevač meštra što stasaju; vas cijelu noć svirat može. I jošte sedam dana pride…

Valjda, ušutkana pjesmom jutarnja vreva ovog dana kasni. I Mubarek Bajram skoro da kasni. No, valja poštovat vakat i glavne aktere balade i ovu lijepu blagorodnu noć , na počinak vječni slat.

Mojsije zastaje, samo se daire uzdignute ka nebu još uvijek tresu. Velovi su pali, pokreti su stali, ljube se prosule ko mirisne , djevičanske ljubičice po bašti, po travi i cvijeću orošenom. Miris, dah svoje , Bosne zemlje Božije milosti , snene i prkosne, upijaju.

Mojsije ustaje, ruke , noge mu klecaju, za sofru sjeda, Zlata, sad je to ona, ga gleda, on se namješta, obrve su spuštene, sjaj iz očiju se gubi, preuzima ih tuga, ruke su spremne, I ruka bijela sa dairama se spušta i tipka po tipka se prebire. Piano, mezzopiano, pianissimo. Toliko i mi o muzici znamo. Pa obrće. Najtiše, tiše, tiho.

Tužna je ta priča o smrti dva Morića i majci nji'noj.  Za sultana bundžije , firauni i hajduci. Za narod junaci, Bosne duha, heroji i mučenici ; za zemlju svoju život dali.

Sedrenik je idealan kraj za sviranje ove Balade. Kako muzika klizi, glas pomalo šargijski, rapav i promukao, nenaštiman i opor , preplivava akorde. i dunjalukom se širi. Mojsije prebira sedef. Pjevanjem i pogledom on prati krajolik koji sa Sedrenika puca i širi se. Na dnu scene kao da kuca srce Dvora , obasjano svjetlima hiljadu džamija.

Pjesma kao da počinje od početka.

Svjetla se penju od Čaršije pod Kovače, uz Kovače, nad Kovače, pod Vratnik, uz Vratnik, nad Vratnik, na Jekavac, na Vratničku ičkalu i zindan Bijele , a crne da ne mere crnje tabije biti. Slušaoci zavedeni pjesmom kao hipnotisani slijede pjevačev pogled , a Čaršija im umilnom svjetlošću uzvraća.

Tragedija oživljava.

Jauci, vriska, jecaji. Majka, izbezumljeno leta niz Sarače uz Sarače, moli, ciči, srca ledi. Kolćehaja je ganut.  Oslobođeni su Morići al'se kriju u At Mejdanu, zvijeri vjerovati nije.

Nudi se nagrada, sto dukata brato moj –  velike su to pare, jaro moj. Niko se ne polakomi, doli malodobni, jako stasali djevojčurak , ljubomorna Jovanka Palikuća. Sveti se Ibri Moriću što zbog čuste Jelke nju je ostavio.

Tu negdje u tom stihu i noti , maloprije  je Zlata uzela daire u ruke i velovima  počela ples. Sada je red da ostavi velove i pusti Baladu  da neumitnom toku krene.

Ugrabiše Moriće na At-Mjedanu; odmah tu do tmurnog Latinluka i ravne Varoši, uhvatiše a čemernoj , ostavljenoj ljubi zlatnike dodadoše. Braća će ašik ljube Anđu i Jelku dozivati, halal tražiti. Mojsije će se nekad „prevariti“ pa reći Jelka Grbić, moje mezimče.

Jelena Grbić je bila slatka, prelijepa, nestašna, pjegava, plavokosa djevočica iz sedmog tri razreda odmah do Mojsijevog, one godine kad se…(ne, neće se sada ubaciti jedna tragedija među’ tri – ne da Mojsijev ahbab). Jelena je bila njegova tiha patnja i ljubav za koju ona nikad saznati neće.

Donedavno smo je viđali kako lepreša po ulicama koševskim, bivšoj Skerlićevoj, na dnu Bjelava. O Jelo, Jelka, Jelena,gdje si sad. Da li nekog iz mladih dana sanjaš i za njim uzdišeš ti ?

U principu rijetko koja tiha patnja sazna da je voljena i da je u pjesmama mnogim pjevana i opjevana. Pozovite Indexe, Pjevača i Montena za svjedoke!

Dakle, pjesma ide dalje, tek je malo od pola puta odmakla, ali pomen Grbić Jelke daju nagovještaj da će ona Anđa i ona Jelka iz Balade, tugovati i suzu koju proliti. Možda i Grbička ako ovo ikad pročita.

Ali, ehej , dragane su voljene to, jake su one, puno, jako mnogo im je , najviše milošte i ljubavi dato, preboljet će neprebol!

Novo prelijevanje nota i glasa vode nas ponovo uz Kovače, na Kovače, nad Kovače, podno Vratnika, kroz Vratnik, nad Vratnik do Jekavaca na ičkalu – Vratnik kulu do Bijele Tabije. U molitvi,Morići su  smireni i predani Bogu.

Nit gajtan kara svila , tanja od niti koja razdvaja noć od dana, čini dvije mladosti, dva života besmislenim. Ni zlato, ni boli, ni krici, ni tuga ne mogu promjeniti, ni ublažiti majčin usud. Tragična smrt dva sina u deset dekika, puno, previše je to sekundi za krhke majačine damare i ona tiho mre.

Smrt često sasvim mirno i tiho  pobjedu nosi. U njenoj veličanstvenosti braća Morići dozvaše besmrtnost. Evo i Mojsije pjeva o njima dva i po vijeka poslije.

Posljednji akordi bruje, jedan neposlušni bas se otima, pada , kotrlja se niz ledinu , zastaje , kao da priziva sto devetnaest drugih.

Svi zamišljeni, sve oči uprte u crnu Bijelu Tabiju.

Dva muška tijela u crnim pamučnim čakširama i bijelim svilenim , ručno tkanim košuljama, spokojne leže na sedefastom mermeru. Kao da su prilegli jedno uz drugo da počinu. Dva lica mirna, skoro nasmješena, bez grča mnogo slična. Dopadljiva su, gavran kose i okrugla lica; jedno je malo starije ,drugo malo nevinije. Preko njih ruku raširenih leži žena kao da ih grli. Bijela , široka , damstna udovička haljiina, pokrivena anterijom od zelene atlas, tanke svile , lelujaju na vjetru. Čini se, to anđeo neki plavi, sa šamijom u ruci; od nevolje , od bure štiti djecu.

Prvo glas, a zatim još samo par akorda pianisimo i muzika staje. Gledaoci shvate da su Morići i majka im mrtvi. Uzdasi duboki, budni. Poneki jecaj i suze se brišu, mora se to, Sunce Bosansko se rađe. Ne m'reš gledat u njegovu ljepotu i svjetlost.

Najdebljeg, tišina budi iz dubokog sna. Proteže se gleda okolo čudi se – svi ukočeni i ublijedili ko ćefini. Blentoviju kakva je bio, taj tajac ne dira, ništa mu čudno nije. Jako probuđen , a nerasanjen, češka se po otežaloj, mramornoj glavi i ko’ iz topa oteklim mamurnim glasom zabrunda:

– A , jel’ onaj plavokosi visoko letač bio živ kad je hitna došla?

Mojsije ga i ne pogleda. Polako zaklopi harmoniku , stegnu je kaišićima prvo gornjim, pa onda donjim. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena. Ustaje , polako hodi , kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do ograde vidikovca. Daljina ga čini sjenom na hamala , sa sepetom na leđima , sličnom .

Kada do ivice vidikovca dođe sjena još tamnijom posta Tu se tama sa svjetlom grada spaja. Sjena mala na vrhu brijega, trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika zelena niz ledinu u jendek. Više čusmo nego osjetismo, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset svojih basova. Dugo se odjek umirućih basova glasao.

Mojsije ni mukajet. Lakši za jednu harmoniku , teži za jedno bolno sjećanje, polako se uzbrdo lomata. Tek malo zadihan, vrati se na svoje mjesto, sjede, zapali cigar, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive jal loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo nadrka onu obrve desnu, iznad oka desnog, zatim mirno pogleda u Debui i blago, pokroviteljski mu reče:

– Fićfirić, stvarno mi je žao što ti rametli mater za života nisam bar jednom bolje ‘pozno.

Danas je utorak  2. April / Travanj 2024.

Dani ove godine se podjelili: crveni karton  92 / žuti karton  274 , pa nek se dani paze i ne igraju grubo.

U danima se dešavaju se čudne stvari . Dobre i loše. Vesele i tužne –  a najčešće vrlo prosječne jer su ljudi ,  u prosjeku ,  vrlo prosječni .

Ipak se moramo malo orgaditi . U mahali su se manje više studiozno dešavale mahalske stvari. Tamo ne važi nepostojeći zakon gravitacije univerzuma , jer mahala je posebni , odvojeni univerzum.

U njoj važe dokazani zakoni:

-Sve se mijenja, samo mahalaši uvijek ostaju mahalaši. Što bi filjozofi rekel – persistiraju,joj mamo mamice.

-Pogled u budućnost nam govori da je prošlost bila milostiva., a život prelijep.

-Mahalaši su vesla izmislili, pa ih levatima prodaju. Tek toliko da ovi imaju šta raditi. Zato su Mahalaši dobri mornari i uvijek sa šakom dukata u šteku i bez bojazni kroz prostor i vrijeme brode, sve do crnih rupa.

-Svaka vrana svome jatu leti, osim onih tica koje nisu vrane. A to su grlice , labudice i paunice. One se sa mahalašima mješaju i maze. I perje leti.

-Vala nek ima i tuge, nemamo ništa protiv. Ali nek dođe poslije. Sada neuki pitaju poslije čega. Ako nisu do sad’ skontali , mi ih nemamo namjeru prosvijetliti. Nismo levati.

-Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe,

-Nema prošlosti bez uspomena, nema sadašnjosti bez ljubavi , za budućnost nas vežu samo dosanjani snovi.

-Klonite se ljudi koji sporije misle jer nikad ništa pametno da smisle.

I tako hiljade i iljade ljuckih mudrolija i zakona. Puna sehara teftera . Interesantno , svi po tvanima prašinu skupljaju.

Što bi poete rekle:

-Nije vakat za pamet!

U prevodu :

-Sine Mujo ne pi’ vodu Drine , jal krvava jal je mutna.

U Avile, moje oči…*

Moju srnu, sapatniče moj dobri,

moju srnu bijelu.

Vuci je udaviše

u dubokoj vodi.

Vuci, dobri drugane moj,

i niz rijeku umakoše.

Vuci je umoriše u vodenomu dubu.

* stih iz XV stoljeća

Drugi dio/Dječak , anđeo, mama i šal

Ne znam kako sam stigao do Miljacke. Bio sam vreo . Ma,gorio sam.Činilo mi se da sam vrlo lagana gluva i slijepa muha, koja ima malariju.Ništa nisam ni čuo ni vidio. Bježao sam od ljudi .Išao sam sredinom ulice,Brojao tamne sivoplave kocke.Ne znam zašto.Kada dođoh do hiljadite ,ja koji nikad nisam ništa brojao ,shvatih da uopšte nije teško brojati.Treba se samo unijeti u brojanje i ne misliti ni o čemu.

Nije mi se plakalo , ali suze su bešumno klizile.Osjećao sam njihovu gorčinu i gutao je.Uvijek sam se grozio djece koja plaču.Suze ostavljaju ružne brazde na licu . Tada djeca liče na starce koje je sunce spržilo.Ali starcima to dobro pristaje. Zbog toga sam zagazio u rijeku. Da sperem suze i da se malo osvježim. Valjda?

Bilo je ugodno obučen gaziti po rijeci, koja je dosezala do butina.Ne obraćajući pažnju na promjenu boje vode, došao sam do mjesta gdje je klaonica ispuštala otpadne vode ,crijeva,rogove i otpadne kože umiljatih hajvana koje bjesomučno kolju.. Branili su nam da se tu skupljamo i kupamo. A bilo je i dobokih rupa koje su pravili siromašni skupljači eksera ,koji otpadnu sa razapetih koža koje se na suncu suše.

Smrad crkotina bio je nesnosan.Trebao sam se vratiti jer sam jedva mogao disati.Ali , čemu i kome da se vratim?Medija nema, nemam se s kim igrati, a nije mi ni do igre.Nešto me boli. A ne znam što. Kad udahnem boli me i plače mi se. Ne mogu ni da sjednem.Noge me ne slušaju. Samo bi da hodaju. Ja ne znam kuda i kamo , Ni one. Nije bitno ! Samo da im je hodati,nikad ne stati.

I inače , rijetko sam se igrao sa drugom djecom.Bučna su i vole neke šale koje mi se ne dopadaju.Guraju se , podapinju noge , plaze jezik, vuku cuirce za kosu , podižu im suknjice, a znaju i klepit. Dobrano , da zaboli.Pogotovo curice, manje i slabašne djećake.

Kad hoće ono hoće!Kasnije sam čuo za izraz: Kada gre ono baš gre i to naopako.Upadoh u eksersku rupu. Dijete od šest godina nema neku visinu ; ni snagu.Namah me prekri voda preko glave.

Ne znam zašto nisam se prepao.Čak mi je bilo ugodno.Jednostavno sjedoh.Činilo mi se da je sasvim u redu ako se malo odmorim i u tišini, pod vodom operem suze za bebicom svojom.

Nisam osjećao ništa . Ni strah , ni težinu i ni bol. Preplavila me neka tišina . Osjetih mir i vidjeh svjetlost kako se ispred mene širi i zove me. Ustadoh i krenuh u svjetlost koja se oboji tisućama boja. Okrenem se i vidim da još uvijek sjedim i gledam ovoga što je ustao.

Ne znam otkud to meni , izustih:

-Bože mili koliko su lijepe boje tvoje.

Onaj što je ostao da sjedi nije mi više bio važan.Ko mu kriv što neće sa mnom u ovu milinu.Imao sam osjećaj da se boje smješkaju i da me miluju.I vode sa sobom , pokazujući mi put. Lebdio sam. Osjetih nešto neizmjerno u sebi.Neku ljepotu i milinu nikad doživljenu.

Osjećaj je bio isti kao kad grlim Medija , oca , majku , braću i sestru ,ali umnogostručen bezbroj puta.I ne znam odakle mi riječi da mislim o onome što vidim. Malom djetetu od šest godina , nekako neuhvatljivo i neopisivo veliko.

Imam osjećaj da sam u vodi , ali neizmjenro daleko od nje . Stupih na meko travnato tlo . To nije trava koju znam . Kleknuh na koljena čelom dodirnuh tlo, pomirisah travu. Da mirisala je na Medija. I na majku. Djetinjim sveznanjem pomislih – tako miriše neuslovljena ljubav.

Osjetih kako se ježim od zahvalnosti.Ponovo kleknuh na travu i prislonih čelo na nju. Bila je glatka , meka i nježna kao dodir sedžade na bračnim krevetima mojih roditelja. Par godina poslije naučih šta je seđa.

i onda me zahvati vrtlog boja , mirisa i tišine nestvarnih krajolika koji mi , kao dječiji kaleidoskop klize ispored očiju. Imao sam osjećaj da lebdim i da upijam tu nestvarnu ljepotu. Boje su se pretakale jedna u drugu, plivale , klizale i bljeskale , ispreplitale, ispunjavale, dopunjavale i mjenjale se iz krajolika u krajolik.

Nebo je bilo svijetlo , bez sunca. Daleko na obzorju se prožimaju blijedo plave boje i tirkizne izvezene sjajnim nitima koje dišu kristalnim sjajem.Pa se prelivaju u adriatik plavu , do azura i akva marina i diže se iznad modrozelenih ravnica i miomirisnih brežujaka , koji se lagano mreškaju .

Uvlačenje dana u noć i noći u dan je bio opipljiv i sedefast ,u spektru svih mogućih valera crvene i žute boje i njihovih narađanstih aliteracija.Činilo mi se da to ja svojim rukama mješam boje i posipam ih horizontom.ali ja još ne znam slikati.Mali sam i niko me nije učio.

Ove savršene boje stvara neko moćan . Misao se sama javi. To može samo neko jako moćan i milostiv, Strpljiv i pun ljubavi.Joj ,jesam glupko.A šta drugo očekivati od sleđenog djeteta od šest godina.Veliki sam glupko. Samo ON u svojoj savršenoj ljubavi i uzvišenoj dobroti može stvoriti ovu ljepotu i harmoniju.

Ovdje noć nije bila kao zemaljska noć . Bila je plišana , obasjana tisućama bisernih suza Dnevne boje su se samo malo prigušile i bile obasjane mjesecom kojeg nisam mogao obuhvatiti u pogledu, jer ga nije bilo. Blagoslovljena ljubičasta mjesečina bez mjeseca .

Dijete istinu spoznaje:

-Mili Bože hvala ti što si me uveo u ljubav tvoju i podario mi milost da klečim u tvojim đardinima.

Sva ta čarolija se utiskuje u moj um, zarobljava ga i ja ne želim da se vratim.

Kasnije , mnogo kasnije ,kada obnevidio progledah , kada nekim proviđenjem počeh da ponovo volim i slikam, shvatih da su to bile rajske bašte i boje Božijih stvaranja.

Čini mi se da postajem lakši i prozračniji.Nekako želim da slutim radost. Srešću Medija.

Tada čujem glas , tako mio , nježan , blag pun ljubavi i tišine , smirujući:

-Ne, mili Moj . Tvoje vrijeme nije došlo. Pamti ovo što si vidio i osjetio i poklanjaj to svijetu. Medi je dobro. Njemu niko više ne može nanijeti nikakvo zlo. Za vremena i vremena srešćete se opet.

I odjednom kao vučen jakim talasom , počeh velikom brzinom da klizim dolje. Vidjeh rijeku kako se blista i svoje tijelo na dnu rupe. Ništa me nije boljelo kad sam se spajao s njim.Začudo nisam bio tužan .Znao sam vratiću se bojama kojim pripadam. Osjećao sam da je viđena ljepota moj jedini pravi dom.

Po sjedinjenju nije znao šta da radim.Bilo je tako ugodno sjediti u vodi. Jes, postajalo mu je malo hladnije , ali mu je prijalo. Digao je pogled ka svjetlosti koja je svana ulazila unutra, raslojavajući se ko jufka mamine polagane pite.

Svjetlost se pojačavala , postupno do neizdrživosti .Morao je da zatvori oči koje su ga počinjale boljeti.Osjećao je neki pritisak u plućima i grlu i kašljalo mu se.Ne zna zašto, nisu mu se otvarala usta , a i nije bio žedan.

Odjednom svjetlost je bljesnula iz sve snage,mlatnula ga posred tjemena, osjetio je jaki bol u sljepoočnicama.Nije se više smio zezati.Poslije sati, dana , godina otvorio je oči i iskočio iz vode kao orka koja hvata plijen.

Kada je iskočio uvis , skoro cijelom visinom bio je okrenut mostu. Prvo što je vidio bilo je zaokruženo u jednu cjelinu. Sunce, most ,i anđeo na mostu , uvijen u bijeli svileni šal koji se lepršao na slabašnom povjetarcu i presijavao se kao kristal izloŽen suncu

Kako je iskočio sa lijevom rukom ispred očiju , da se zaštiti od sunca , izgledalo je kao da maše. Plavokosi anđeo na mostu mu je neodlučno uzvratio mahanje.

Osim onih boja, on nešto ljepše nije vidio u svom kratkom životu.Kasnije će se pokazati ni potonjem životu.

Sunce je bilo blago, iako je najavljivalo podne. Diglo se visoko na nebu. Anđeo je stajao na poslijednjoj prečki mosta ,zbunjeno mašući mu. Imao je osjećaj da se spremao da poleti ka nebu, ali da ga je on zaustavio u pokretu.

Sunce se pomiješalo sa ,kosom , svjetlucajući kroz plavetnu grivu stvaralo je utisak da su se u kosu uplele mnogobrojni trešnjini plodovi, stapajući se sa punim , pravilno oblikovanim usnama , nalik velikoj trešnji.Od sunca nije mogao vidjeti boju očiju. Slutio je da su plave kao nebo. Moralo je biti tako , inače ne bi bila anđeo, već obična opsjenu koja umornom djetetu muti um.

Požurio je je , čini mu se da leti , da se što prije popne uz strmu obalu i klekne pred anđela i da ga moli da mu Medija vrati. Gledao je ispred sebe da ne bi zapeo i pao,kao da je slutio da nema mnogo vremena.Došavši na most pogledao je u pravcu gdje je trebalo biti ona uzvišena ljepota.

Nije je bilo.Most je bio pust i odjednom sumoran.Kao da mu je odlazak anđela oduzeo sjaj.Nije plakao kad je Medio otišao. Nije plakao kad ga je voda poklopila. Nije plakao kad su mu rekli da se Medi neće vratiti. Sada mu se plakalo kao da je izgubio nešto najdragocjenije.

Ona je nestala.Nema je.Raspršila se u havu.Zašto nestaju oni koje voli. Odjendom bio je toliko umoran , kao da mu je čitav most na plećima.Htjede kleknuti i sjesti da se nikad više ne ustane.

A onda nešto zabjelasa. O najgornju prečku mosta bijaše obješen onaj bijeli šal , koji je milovao nestalog anđela. Ima nade. Sada nije imala vremena , ali vratiće se. Mislio je da mu je to poručila.

Došao je do šala i nježno ga dotakao. Još je mirisao na njeno tijelo.Bio je opijajući miris koji se uvlačio u pore. Znao je da ga nikad neće izgubiti. Polako, najnježnije , kao da miluje bebicu , odvezao je šal i pažljivo ga slagao dok nije dobilio lijepi pravougaonik. Sada je , malkice smiraniji mogao poći doma. Iako je bilo podne , želio je samo leći i spavati, i spavati…

Djeca naglo odrastaju i brzo uče. Šal je prelijep i neobičan.Vrlo raskošan, svilen i skup. Nije čudno. Anđeoski je.On je dijete , izgubiće ga ili će mu ga neko oteti.Majka se voli bogougodno ocu i za džamiju urediti .Čuvaće ga kao oko u glavi.

Šal je dao majci istog trena kad se vratio kući.Ona ga upitno gledala , ne razumjevajući ništa. On je samo slegnuo ramenima prošao pored nje:Više je osjetila nego čula kad aje izustio:

-Umoran sam ti majčice mila. Ubili su Medija i sreo sam anđela. Moram spavati.

I skljokao se na pod hodnika i zaspao.

Tri dana nije vidio , ni čuo. Ni jeo ni pio.Svetački.Bio je muha koja je imala samo krila i tamnom prazninom letjela po sjećanju.Niko to , sasvim očekivano nije ni primjetio.Svako je gledao svoja posla.Majka se brinula o toplini doma.Otac je zarađivao da se ta toplina održava.Djeca su se zabavila svojim igrama da se osjeti radost u domu. Mislili su :

-Baš nam je ovaj brat čudak.Dijete je ,a ne igra mu se.I koji mu je fol da već tri dana spava.

Četvrtog dana je majka primjetila da je jedna porcija nepojedena.Tri dana stariji brat je koristio gužvu.Kako nije bio u talu , mlađem se to nije svidjelo i odao ga majci. Otac taj put nije reagovao , samo je primjetio da ne voli izdajstvo među braćom.

Majci je trebalo još jedan dan da utvrdi odakle dolazi porcija viška. Kad je skontala , skoro da je bilo je kasno. Dijete se treslo u groznici. Pipnula mu je čelo i zabrinula se.Nije joj trebao toplomjer. Dijete je već bilo u bunilu. Četrdeset tri stepepena C u hladu.Gorilo je i smrzavalo se.

Probdjela je noć . Sama. Doduše djeca su bila budna ,ali su mislili da je to neka nova finta maštovitog brata. Uobičajeno otac na putu .Oblozi, Sirće, krompiri, uljane krpe… jok ,ni mukajet. Tablete . čajeve , limun i hranu dijete je odbijalo.Skupilo se u fetusni položaj i drhtalo.Ponekad bi se malo smirio , na licu bi mu se pojavio smješak. Nisu znali da to on rajske đardine sanja i moli se da ga Mediju odvedu.

A onda je groznica naglo prestala, a temperatura počela da pada. Nije se mogla mjeriti. Živa se nije micala.Bila je ispod normale.Dijete je postajalo sve hladnije i blijeđe. Sve je teže disalo. Nije bilo pri svijesti. Majka jedva čuje otkucaje žile kucavice i čini joj se da se dijete bori za zrak.

Suviše je umorna da bi se uspaničila. Ali nema pojma šta joj je činiti. Uvijek je bila vjernica. I svom snagom svog djetinjeg srca je vjerovala u Boga Jedinog.

Već joj je jednom , prije sedam godina spasio starijeg sina. Bukvalno ga vratio iz mrtvih. Dijete nije disalo pola sata.Sjetila se šta su njena majka i jedna od starih tetaka tada radile . Okupa ovo maleno dijete dosta toplom vodom.Misli ako mora , u nevinosti svojoj , neka čist ode pred Milostivog. Stavi mu termofor na malene grudi.Umota ga u čaršaf.Samo je glavu ostavila da viri. Pokrila ga jorganom , pa presavijenom sedžadom sa bračnog kreveta. I poče da se moli.

Ona više ništa ne može učiniti.Neće da bude tužna .Ima ,Božijom pomoću, još troje djece.Neće da baksuzira.Dok dovi počinje da bludi čarobnim krajolicima koje je kao dijete sanjala, Svako malo ,dotićući glavom tlo ispod dječijih nogi ,pogledavala je na dijete.I nadala se .

Nedugo potom , pred skorašnje svanuće dođe otac. Neplanirano. Neki mu crv nije davao mira. Moro kući doć.Odmah , ne časeći časa drito u bolnicu.Povukle se neke veze.Nemaju šta tražiti u Vrazovoj.Tamo za dijete ne bi imali lijeka.

Kaže hećim došli ste na vrijeme.Kritična tačka pothlađivanja . Još malo i vječni abu ba. Nema potrebe raditi kardiopulmonalnu reanimaciju (CPR). Malo infuzije i par dana u bolničkom krevetu i biće ko nov.

Dijete otvori oči , ne gleda ni dotura ni mater, klati se naprijed nazad i ponavlja , ko u bunilu:
– Neću bolnicu, hoću kući , neću bolnicu , hoću kući…

Ovo dijete je autista , konstatuje hladno doktor i upisuje na papir:

Dg.Lat.Graviore forma hypothermia et autism (ASD).

Doktori vole crni humor , konta mater. Ne svidje joj se to.I ne može ostaviti sina drugima na brigu. Ima ona još troje djece koje je ostavila same kod kuće.I kukala joj majka, zar joj nije dovoljan jedan automobilista prve klase .

Dobro, kaže dotur i nevoljko križa riječ autista, jer on je internista i nije hećim za mozak. Onda samo infuzija i par sati postepenog ugrijavanja u bolnici.

Kada su došli doma dijete nije prepoznalo braću i sestru. Pitalo je mater ko su oni.Majka se nije zabrinula , jer ponekad nije znala ni ko je ona, a kamo li djeca ili drugi.

Reče da je gladan.Dala mu je da jede.Reče da je još gladan.Dade mu porciju onog starijeg sina. Kazna?Dječak se predomisli iako je i dalje bio jako gladan. Vidio je suze u očima velikog dječaka, za koga mu mater maloprije reče da mu je stariji brat. Otada je bio tužan kada je vidio suze u ženskim ili dječijim očima.I pokušavao pomoći koliko može.

Zaspao je i ponovo spavao tri dana. Ustao je četvrtog dana . Obukao se i otišao na most bez da je doručkovao.Satima je stajao na mostu.Stajao i čekao . Iako umoran nije htio sjesti . Djetinji mu je um govorio da anđele treba , iz poštovanja , čekati na nogama , stojeći.Kada je sunce upeklo vrnuo se kući da jede. Ni anđeli nisu ludi da po zvizdane šeću; dosta ubijeđen mnije on.

Kako njegova anđeo nije dolazio , molio je oca da traži da mu vrate Medija, da ga pokopa , da zna gdje će ga moći naći , i da ga posjećuje, donosi mu janje i ljubičice i da pričaju.

Otac ge posjeo na krilo , pomilovao i poljubio u čelo i rekao:

-Sine tvoga psa više nema . Od njega su njeljudi napravili sapun. Ja tu ništa ne mogu učiniti.Ne mogu ti ga vratiti.Oprosti mi.

Dječak mu se zagledao u oči i znao je da istinu zbori.To ga je malo udaljilo od oca. Mislio je , kad on bude imao djecu uvijek će im pričati bajke ,da ih istina ne zaboli.

Djete je sleglo ramenima,ni riječi nije reklo, skliznulo iz skuta, izašao kroz vrata i strahovitm treskom ih zatvorio .Više nikada nije sjelo u očeve skute. Niti zalupio vratima.

Tada se navadio kupovati sapune. Skupljao bi novčiće i kupovao mirisne safune. Mirisao bi ga , vidio da ne miriše na Medija i sapune poklanjao majci. Ona je voljela da se svaki dan kupa i fino miriše.

Vremenom je shvatio da je neko drugo dijete , neki drugi sretnik mirisao kao Medi.Nakon vremena prestao je kupovati sapune .

Spoznao je – i kada odu oni koje volimo ostaju u nama i mi mirišemo na njihovu ljubav.

Nedugo zatim pitah majku da li anđeli postoje?

-Što će ti to mili moj? Malen si da to shvatiš.

-Ali mama , vidio sam anđela i dao ti njegov šal!

Majka Tujinka se nasmješi, uze me na krilo, pomirisa mi kosu i poljubi me u drugi obraz:

-Meleki postoje.To su one svjetle tačke što klize po nebu. Pomažu Gospodu da se sve odvija po njegovoj zamisli.I čuvaju ljude.Nisi mogao vidjeti anđela, jer anđele vide samo ljudi koji umiru.

-Žnači Medi je vidio anđela prije nego je umro.

-Ko je Medi i kada je umro?

Šutim i zurim u majku.U očima vidim da istinu govori.

-Ma ništa ! Djetinja mašta.- Kažem i kliznem joj iz krila.

Tada me majka prvi put povrijedila. Nikad joj to nisam rekao.Znam da bi je boljelo. I nikad joj više nisam sjeo u krilo. Shvatio sam da ni majke, iako su anđeli nisu bezgrešne , da ponekad , u zauzetosti previde dječije radosti , ljubav ,suze i tugu.Nisam joj zamjerio. Znam da se trudila a nije imala pomoći. Zabolila me njena nemoć.

I još nešto. Postao sam siguran da odrasli ne vide anđele.Zato su skoro uvijek smrknuti , zabrinuti i ozbiljni.I rtijetko se smiju.. Osim žena . One uvijek gledaju prema cvijeću i smješe se..Valjda . Šta ja znam? Ja sam samo malo izgubljeno dijete.

I dijete od šest godina odluči pomoći majci kad god i koliko mogne. I nikad nije iznevjerio obećanje dato Bogu, lijepom anđelu i sebi.

A osjećao je da će anđeo uvijek biti uz njega kad bude trebalo i paziti na njega.

Nije se prevario.

Amin Gospode milostivi

Dječak , pas i anđeo ( Dio prvi)

Misli se sve češće bave prošlošću. Hoće to s godinama! Insan uzme kantar pa mjeri dobra i loša djela . Bespomoćno gleda koja će tezulja pravagnuti i strahuje. Valja krenuti gora, a tamo nije baš jednostavno.

Ma, zapravo jeste.

Prvo ; više nemaš pravo izbora. Što je bilo bilo je! Drugo ; čeka te samo jedna od dvije nafake.Jal debela hladovina , jal zvizdanski pržun.

Neki se jopet zavaravaju čistilištem. Joj levata judi moji! Nikako da shvate da je dunjaluk , ne samo čistilište već i jedno ogromno biralište . Imaju dvije kuglice za koje čitav život igraš i u koje nade polažeš. Jedna je modrozelena i ona ima vrlo dobru i pohvalnu kotizaciju. Hladovina u kojoj vazda , ispod noge teku rijeke i ima se mnogo dobrog za havljati i pit. Ona druga , tuhafli boje je znak da je neko naj…grabusio ko žuti.. Ono zijan garant i … tako to.

U principu nisam imao velikih problema, osim kada sam ih imao. A imao sam ih samo kada sam ih imao , odnosno nisam bio dobar. A najčešće kad ljudi nisu razumjeli zašto sam toliko dobar.

Ko mi kriv? Čista logika.

Odrastanje – raj . Samo u dva navrata pakao. a ja ni kriv ni dužan. Ni za jedno, ni za drugo. Kažu sve je u parovima. Kod mene se uvijek na nejaka pleća prtilo više parova , jedan za drugim. Kao neka buduća pokretna traka u vremenima kada su drvene tačke sa perpetuum mobile hajvanom iza sebe , bile kiper, a japaner tek daleki san.

Prvi put me zlo opiči kada sam imao šest godina i par dekika. Kad zli ljudi , šintori ubiše moju prvu djetinju ljubav.

Imao sam šest godina i prelijepog crnog bucmastog psa . Zvao sam ga Medi. jer je bio meden i prelijep. a tepao mu Bleki jer je bio blentav , razigran i crn. Obadvojice bijasmo dobrice . Nikom nažao ne učinismo. Samo smo se igrali , skakutali i radost i ljubav širili.

I tako crni Dobri , kukala mu majka osta bez drugara. Majka mi nije ni kukala, ni primjetila da nas nema . Ni mene ni njega .Jedva da je znala za Blekija , jer je bila isuviše zauzeta dojenjem bebe , moje sestre , četvrtog djeteta u porodici , a njoj jako dva'set pet kuka. A nikog da joj pomogne. Pride tujinka.Tako su je čitav život do rahat smrti u osamdeset četvrtoj znali . Stariji se i dan danas sjećaju prelijepe tujinke.

Oni moj hajrila od oca nikad doma. Moralo se . U hadžija i vino piju nano age sarajlije žene nisu nikad radile. A hadžijskih čifluka više ni . Oteli ih jal tujini , jal fašisti , jal komunisti. a nešto se bome i proakšamlučilo. Bilo se teško upariti sa luften a dobro plaćenim poslom. jer age i hadžije nisu bile po šmeku opančara. Nešto šorvana sakrivenih iza učkura u dimijama ostalo . Moralo se kriti i kroz slamčicu u crnim danima jedan po jedan oprezno rastaljivat. Naime u socijalizmu je vladao pohvalan a jazuk princip: sve je njihovo , pardon naše.

A za mene nije znala jer u mahali je neki beteran princip. Ha vidiš da dijete ima psa i da se mere brinuti o njemu, nisi mu više potreban. Šutneš ga u svježu havu . Ono radi zdravlja . Sunce D kompleks ; i tako to .Odrasto je i mere sam sebi nafaku , valjda iz have , zboksat.Nek se snalazi.

No , treba se završiti priču o psu.

Pas , dječak i anđeo

Imao sam psa. Bio je meden , rundav i crn. Nisam ga zvao rundavim,tako sam mu tepao.Nisam ga zvao crni,tako sam ga mazio .Zvao sam ga Medi ,tako sam ga volio.

Pas i dječak , Medi i Crni. Crni i Dobri .Igra i radost, Jedno ljeto mnogo nestašluka, još više smijeha i radosti.Tri mjeseca sna.

Dječaku bješe šest godina , psu četiri mjeseci.Mislili su zajedno će rasti.Živjeti čitav život istim snom.

Ali…

Dječak i pas su bili mladi , nevini i naivni.Nisu znali da je sve u parovima.Snovi – java.Radost – tuga. Smijeh – bol. Život – smrt.Nisu čak znali ni šta je to dobro,jer su bili sušto dobro; a kamo li da postoji zlo kao susprotnost.

Dođoše ljudi neuki.Dođoše ljudi zli.Dođoše ljudi sa plićakom uma.Iznenada.Niotkud.

Žicu oko psa staviše.Žicu oko vrata Medenog saviše.Žicu oko života moje bebice zategnuše.

Zacvili štence.Zacvili dječak.Zacvili nebo.Crni oblak zakloni sunce da ne gleda ono što se ne može gledati a da se srce ne raspukne, a da se nebeske putanje ne poremete.

Nije se dao Medi .Nije ga dao Crni.Ugrizoše dvojicu od neljudi.Nejaka maksumčad kidišu na zvijeri.Zvijeri djete na zemlju bacaju.Jedan monstrum hvata rundavog za zadnje noge.Diže dječakovog medenog dugara uvis.Visoko, najviše

I Crni očajnički ,nemoćno osjeti zlo se sprema.Sa zemlje vrisnu:

-Joj Mama mamice…

Šućmuraste okice Medenog očajnički gledaju,cvile nevinost svoju

-Pomozi Maleni!

Ni oči nisam zatvorio,ni Bogu Jedinom se pomolio,ni pomoć bebici svojoj pružio.

U djeliću sekunde Medijevom glavom protrese ubica trotoar.Ciknu Medi krikom preplašene srne kojoj krvoločni vuci očnjacima utrobu , srce kidaju . Prosu se mozak po bjelini ivičnjaka, kao … kao utroba tek zaklanog janjeta. Crvenkasto bijela masa na sivom asvaltu se srcoliko širi i kao potočić usporeno klizi ka Dobrom.

Ni trepnuo nisam , a krvoloci ubaciše malo beživotno tjelešce u kola i krenuše u potragu za smjehom i radosnom cikom nekog novog para drugara.

Drhtulji duša djetinja obavijena zvejrinjim smjehom. U trenu obogaćena sa četiri novonaučena pojma: zlo,monstrumi, ubice i smrt .

A dijete još ne zna ni da plače. Ne beri brigu maleni! Zli ljudi će te naučiti.

I prođe vrijeme

O'čas

Samo šezdeset i nešto kuka

Sanjam iz noći u noć

Ljepot okice Medijeve

Kako Očajnički gledaju

Cvile nevinost svoju

Pomozi Maleni

Možda me zato zovu Dobri Bleki

I isti taj vakat , samo sat kasnije vidim plavetnog anđela koji mi sa ograde drvenog mosta maše. Osmjehom i ostavljenim bijelim svilenim šalom vezanim za ogradu , nagovještava da je Život prelijep.

Možda me zato zovu Hairlija. a usud kriv što mi i tako ime dadoše.

No , moj Bleki Medi nije bio te sreće. U pomen njemu , kroz vrijeme što brzinom svjetlosti smiraju vuče ,u džepu košulje na strani srca pamtim zapis:

Sarajevski Avlijaner (Canis Mahalis Vulgaris)

Canis Mahalis Vulgaris pozantiji kao Sarajevski Avlijaner je križanac mužjaka i ženke koji u sebi imaju gene nebrojeno mnogo najplemenitijih pasmina pasa, plus vuka i vrlo moguće (figurativno) konja.To se uveliko odrazilo na njegov plemeniti, miroljubivi karakter , ali i psihofizičke osobine.

Svaštojed koji se hrani biranom hranom bogate domaće kuhinje i dječijih među obroka . A kad ga puste da se o akšamu proluftira , uživa u naročitim jelima koje anđeoske ljepot žene spremaju..

Količinski jede kao svaki ratnik , najmanje vuk ili konj.Znači dnevno pojede kao dvije-tri prosječne pobjegulje na socijalnoj pomoći. Ali iz nekog razloga je solidno uhranjen i vrlo je ugodnog izgleda,za razliku grebatorskih tipova , hijena i lešinara, koji se uvijek ujedinjuju u žurkatu na akrepite.

Avlijanerovi nervi imaju nerve , a ovi svoje nerve sa nervnim produžecima, tako da je neustrašiv ratnik premazan svim mastima , ali tih , miran i povučen ko neki umjetnik ili barem slikar. Ako ga zli ljudi , šintori i ostala ljudska bagra ne ubiju ( a uglavnom ne uspiju) dok je štenac ,ne moš mu dlake odbiti. Briljantnog uma i konjskih bijelih bubrega vrlo je umiljat i skroman , jer zna da bahatost ,kokodakanje,vehto eksponiranje i isporazno bubanje u prsa ubijaju ljudskost. Preživi sve bune i bunice. O ratovima ni habera . Sviko da zlo razgrće i sahranjuje.

Preležavši sve boljke u djetinjstvu , uz dječiju i žensku ljubav postaje vjeran i nezamjenjiv pratilac i čuvar ablije i doma ,časti , žena i djece. Voli žene i djecu , no nema nikakvo povjerenje u većinu muškog roda , jer mu iskustvo govori da mu žele zlo: granatama, petardama, šupljim topovskim udarima, kamenjem i halabukom. Sve sami monstrumi,silovatelji . bombaši , prepisivači i ublehe.

Ispod Starog mosta, Vrela Bosne, Bembaši ili Darivi, Canis Mahalis Vulgaris sa sličnim Mahalis jaranus Agus Sarajlikus pijucka meku šljivu maksuziju, poneki lozu, kurvoazije il’ klipaču, uz mezetluke koje obično Emina , Koštana il’ Fazila sprema. (A bome ni Sofki ni Jeli Leli Jeleni mane nema.)

Ničega, osim Boga Milostivog , se ne boji i uvijek ležerno i ponosno ide sredinom džade, da ga što'ne satare, jer nigdje mu se ne žuri. Rahatluka nigdje kraju nema.

Skoro zaboravih!

Vabe ga i Avlijaner Prevrtač. Žene dakako. Voli prevrtati i maziti . Čudo jedno. A bome i milina.

• 

Ptica Malecka

Nekada davno , kada se rađala generacija za sva vremena , kada su muzika i snovi bila samo okvir za ljubav , čežnju za slobodom i svijet bez ratova, u svom mladalačkom lutanju i traganju ta vlastitim identitetom , zalutah u jedan svijet koji je “željeznom zavjesom ” bio odovjen od svih.

Mladost ko mladost !

Prelijepa , čedna , nesputana , naivna i neuka , još uvijek nemajuć okove , samo ljubav i ljepotu snije , traži , i bome nalazi.

Jedno nestavrno ljeto , jedna trošna dača , koja postade začarani kaštel dodira, snova i ljubavi , što rosili su i resili čudesne zvjezdane večeri , u vječnom Podmoskovlju.

Dva djeteta, sva bića koja se iskreno vole su djeca ,nošena bolom znanja o sutrašnjici koje za njih nema , gubili su se u milovanjima i očajničkim zakletvama:

-Ja ljubljuju vas , navsegda.

U dugim noćima očaja bez sna , nepregledna , blistava i moćna rijeka Moskva je noćima šumila i jecala ljubav dvoje mladih.

Asja , jedna i jedina prelijepa plavetna tatarka , kao neka čudesna , iskonska ptica malecka , koja je iz raja dolepršala, sletila je na srce sretnog mahalaša i nikada ga više nije napustila.

Čežnja nedostajanja , koja je neumitnom brzinom snova letjela kroz prostor i vrijeme kojih nema , u umu poete i slikara stvarala su slike i vizije .

Ptica malecka jeste Asja , ali i umom i kistom , vremenom kojeg ponestaje , postaje simbolom duše svake žene od postanja i pramajke nam Eve. Znane i neznane.

Ptica Malecka je nježna i krhla, pomalo plašljiva i oprezna jer život je tako naučio .. Voli slobodu i let u beskraju povjetarca , sunca i mirisa cvijeća . Međztim , Evina radoznalost je odlika svake ženske duše.

Traganje za ljepotom i onim nedostajućim dijelom sebe , tajanstvenim zovom daljina i nepoznatog uvijek je vodi na granicu gdje dobro prestaje a zlo počinje.

Adam je tu negdje , iskonom , ona to zna ali i zlo se pritajilo i vreba.

Ptica Malecka je vesela i radoznala , ali njeno maleno i nježno srce zastaje na ivici prozora koji odvaja dva svijeta. Neizmjerna prostranstva od skučenosti , slobodu od ograđenog kamenog prostora unutar škura , koji može postati krletka i zatočeništvo.

Napolju je sunčan dan , ali sunce ne probija u sobu . Unutra je , naizgled , ugodna , sjenopvitahladovina obavijena tišinom.

Tu počinje slikreva igra.

Čini se ; priklonio se minimaliznu. Kompoziciju određuju samo tti detalja u prostoru . Ptica Malecka, prozor i nedefinisana zavjesa. I dvije boje . Plava i žuta . Ah , gde su plava i žuta , ima tu,sasvim logično i zelene . Daljim ukrštanjem i varijacija sivih nijansi , do zagasitih.

No, plava , totalno preovlađuje i impresionistički nejasna i sjenovita pomalo zbunjuje . To je najdraža slikareva boja i najzahvalnija za njegovo shvatanje i prezentaciju slikarskog umjeća. To je boja dana , noći , mora i mor'a , dubina i visina , širine i tjeskobe . Boja nebeskog prostranstva . Boja vjernosti , ljubavi , nevinosti , radosti , ali i tuge , bola , očaja … Boja postanja i univerzuma.

Žuta , boja škura i doksata , daje slici ekspresivni nadnaravan kontrast. Sunce koje se ne vidi , ono je tu , ali još zvijek na Levantu , jasno određuje jutro kao doba dana . Izvori svjetlosti nema , ali čini se da je probila sjenovitu hladovinu prostorije u koju Ptica Malecka pogledava i iščekuje. Možda slikar želi da nas ubjedi da svjetlost potiče od čiste i nevine duše Ptice malecke?

Dakle slikar je postavio temelje za realističnu naraciju . Ali , da li je baš tako?

Kada bi se opis zaustavio ovdje , čitaocu i posmatraču bi se učinilo da je slika lijepa , tehnički i kompozicijski skoro savršena , Svi detalji su dati u skladnim geometrijskim proporcijama i koloritu kako to nalaže akademsko slikanje.

Jedna Ptica malecka , privučena neodređenom radoznalošću , je u osvit dana zalutala na doksat otvorenog prozora . I to bi bilo sve. Samo jedan fragment , samo jedna scena iz korelacije prirode i čovjeka , i ništa više.

No , pažljivi posmatrač nije zadovoljan . On hoće više . I nalazi , jer slika , i kada je gotova , nije gotova , dok ne dobije smisao. A smisao određuju i slika ri posmatral.

Prvi dojam odaje statičnost vremena i prostora .Pokreta ni! Međutim , ddabirom boja i slikarskog umijeća zaleđeni frgmnet postaje kompozicija koja sluti život i pokret. Malena ptićica , ženska duša postaje centar jednog univerzuma . Iako je zastala na ivici dva svijeta , malena , svjetlosna duša svakog momenta malecka može prhnuti i nestati u beskraj . Jedino njoj je data mogućnost da poremeti statičku datost i učini sliku živom.

Da bi bilo koja slika ili poetika , postala svjedočanstvo treba imati i minimum saznanja o onome koji svjedoči. Ko je on ? Šta je on ? Ili imati barem natruhu saznanja šta ga vodi u onome šta radi?

Slikar i ne krije :

-Sve počinje imenom i djelom Božijem.

Bog milostivi nam reče :

“-Malo vi znate o duši. Znanje o njoj je kod Boga.”

Ko je slikar da se usudi da slika dušu i to najtananiju od svih?

Rekosmo : Ptica malecka je prelijepa ženska duša.

Nećete vjerovati , slikara je naučio slikati duše njegov otac , koji uzgred , duša da mi prosti ,nije imao pojma o slikarstvu i koji je bio kategorično protiv njegovog mazanja kao osnovnog zanimanja :

-To kuluk za klošare , pijance i neradnike.

Ali , otac je bio od onih svjedoka koji su neprestano , u svemu tragali za dušom:

-U , u oblaku , u kamenu , u moru , u rijeci , čempresu , u mostu , u mahali , u ženi , u djetetu , u cvijetu …i nalazili.

Od malih nogu me vukao sa sobom i učio me iako to ja nisam bio svjestan.

Naučio me da sve lijepo ima ili žensku ili djetinju dušu. A to je jedno te isto . Skoro?

Odrastanjem , zaveden čarolijom i ljepotom žene , želio sam spoznati i upijati svjetlost svakog upoznatog ženskog bića. U gubiti se u cjelokupnosti ljepote , krhkosti , nježnosti i blagorodnosti njenog ovozemaljskog postanja i datosti.

Asja je bila jedna od prvih anđeoskih biča koje su me , Božjom pomoću , uputila u tajne i ljepote ženske duše.

Onog momenta kad sam joj rekao :

-Ja ljublju te Ptico malecka. – znao sam da sam shvatio suštinu ženske duše. Kasnije sam učio i spoznao da je svaka Ptica Malecka posebna i drugačija . Radi oni nevidljivih valera koji prave razliku među Evinim unukama , morao sam davati potpunog sebe , da bi ih bar na tren osjetio i prigrlio .

A zapravo slika , nošena bujicom zapretenih emocija , je krenula mojom privreženošću apstraktnom impresionizmu , koji ne preza od posezanja i simbioze sa bilo kojim oblikom, pravce , formu i tehnike slikarstva; ili više njih. Igra sa vlastitim umom , emocijama i percepcijom , kao opravdanje za zaobilaženja pravila da se ne slikaju ljudski likovi.

Na perifernim djelovima unutrašnjeg prostora na slici , nalazi sa par likova koji se jedva mogu naslutiti. Dati kao nejasne iluzije koje se mogu otkriti dugotrajnom studijom slike. I sakriveni su od radozbnalog pogleda površnog posmatrača Ptice malecke , koja ih samo sluti i osjeća.

Frontalno lijevo , iza teške naborane zavjese nazire se ženski lik. Ali istančaniji vid može percipirati tri vitka , iznijansirano osjenčena lika u jednom. Dijete (djevojčica?), djevojka i žena. Sva tri lika su bojeni u krhkosti i nježnosti pastelnih nijansi tamno plave akrilne boje, blago dotaknutih bezbojnim uljanim lakom .

Iza desnog krila škura sakriven je još jedan lik , koji se dužim posmatranjem može rastočiti u dva lika. Lik koji je okrenut Ptici maleckoj je muškarac sa šeširom i velikim plaštom muškaetira . Vitez , ljubavnik i borac za čast plemenite izabranice srca? Ili samo lukavi zavodnik koji želi zarobiti u svoje okrilje Pticu malecku , ako ona postane neoprezna i zakorači u prostor koji prijeti gubitkom slobode.

A ako tom istom liku posmtramo profil koji je okrenut na suprotnu stranu od prozora i Ptice malecke , nazrijeće se majka sa šeširom i velom , koja u ruci drži , možda ljulja , bebu.

Ah da , slikar je nadrealističkom iluzijom postavio desno krilo škura , unutar prostora za koji se pretpostavlja da je velika soba , urešena tapetama od teškog plavog pliša. Škure se od kako je vijeka postavljaju na prozor sa vanjske strane zida . U ovoj slicu krilo je zmaka. Ako pticu radoznalost privoče još samo cenat dva bliže unutrašnjosti , muški lik jednom potezom gura krilo škure i zatvara prozor i ptica je unutra , u njegovoj vlasti , ili barem u njegovom prostoru.

Posmatrač može naći još poneki sadržaj koji je slikar prešutio. jer se počesto ne drži poznatog načeka:

-Ljepota je u oku posmatrača.

Davno su ga , umjentice života naučile:

-Svaki entitet , svojom habitusom i djelovanjem utiče na objekt posmatranja i djelovanja , mjenjajući mu svojstva u pravcu svojih viđenja sukladno vlastitim psihofizičkim orjentacijama i mogućnostima .

A sada , da na trenutak , gluho bilo , budemo nihilisti i pretpostavimo da najmanjeg , ali najvažnijeg detalja slike , Ptice malecke nema.

Slika i slikarev univerzum postaju jedno lijepo , ali prazno ništa .

Boje , kompozicija , igra svjetlosti i sjene , prozor i zavjese ,sudar unutrašnjeg i spoljnog , sjene i likovi i dalje postoje u ljepoti kakva se odražava u oku posmatrača, Ali odjednom nema ni statike , ni dinamike. Nema ničega osim prazne ljušture. Nema života.

Takav je život . Bez Ptica maleckih , kako god se one zvale: vrapčići , grlice, grdelinke , lastavice, kanarinke , slavujke , bandide, smjernosti , neznanke , pile pirgavo , Tolstojevo čedo, ona kojoj je Bog milostiv i svih upoznatih i neupoznatih ženskih i djetinjih duša sve je prazna iluzija.

Zato se kao Ptice feniks malecke ili one što umire pjevajući moraju vraćati u naše živote , nudeći nam ljubav i svjetlost.