Sve si mi bila, ljubavi,
Sve što mi duše ište
Moj zeleni otok, ljubavi,
I česma, i svetište;
Svud vijenci voća, cvjetne hvoje,
I sve što bješe moje.
Prelijepi snu, ne trajes više!
O, zvijezde nade, što ste sjale,
Sad oblaci vas sakriše!
Glas Budućeg mi viče: “Dalje!”
Ali moj duh se, lebdeć, njiše
Nad tamnim morem prosle sreće
Užasnut, nijem, sve tiše.
Jer jao! Jao, u meni
života svjetlo trne.
“Nikad već – nikad za te”
(kao da valove crne
slušam što šapuću kleti)
“Spaljeno stablo ne cvate,
Orao ranjen ne leti.”
Svi sati su mi poput zore,
A noć ko sanja čista,
Gdje tvoje tamne oči gore,
I gdje ti korak blista:
U kojem plešu sad se vije,
Kraj kojih voda Italije?
Prokleto bilo ono doba:
Od ljubavi su odveli te.
Za tuđi ležaj tad su zloba
I crni zločin oteli te,
Od naših magla i od mene,
Gdje srebro tušnih vrba vene.