Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poleteće u nebo ono što
je spavalo u tvojoj duši.
U tebi je varka svakoga dana, stižeš
ko rosa na cvetne latice, potkopavaš
obzorje svojom odsutnošću, poput
talasa bežeći neprestano.
Rekao sam da si pevala u vetru, kao
što pevaju jedra i jarboli, ti si kao
oni, visoka i ćutljiva i često tužna
kao putovanje.
Utočište, kao stari put, nastanjuju
te jeke i glasovi čežnje, budim se
ponekad, sele se i beže ptice što su
spavale u tvojoj duši.
Ne rekoh joj volim te,
ne bi čula
jer je već daleko odlutala snima
Ne rekoh joj udaj se za mene
ne bi čula
jer je dijete tada bila
Rekoh joj mnogo toga
nije čula
jer krugove i slomljenu ljubav ima
Pomislih vratiti se mora
možda se sjeti
da jesen čednost Anđela rađa
Vidi pjesničke naive
telepata i slikar navik osta
šumi lišće zlatno
Ona se djetinje čudi
a crne bijele švrake sokacima njene mladosti
grakću i krila joj aplauzima krše
Nije dotaklo nista sto bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su ciste, ona misli da voli
ona veruje, veruje
Ref.
Nece doci na jesen kada opada lisce
nece doci u zimu kad je sneg
nije imala razlog, nije imala kada
da ostane, da ostane
kraj mene, kraj mene
da li da verujem u to
da li da verujem u to
Nisam rekao nista
sto bi moglo da znaci
nisam nasao onu pravu rec
koja moze da veze, koja moze da boli
kojoj verujem, verujem
Našem Esi ,
(redakcija )
Proletje godina, dvije godine evo i treća se prislonila.
A k'o juče…
…
Jutros nam se nije ustajalo. Nikako da mrdnemo. Telefon zvoni. Vijest je tu, bolje da nije. Nikako nije dobra.
Napolju sunce razvalilo osmjeh , koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja Ese Mrakovića, kada ulicama našeg grada brodi i misli : lijep je ovo grad.
Da li je pritom mislio na grlice koje mu ispred očiju migolje , ili sjaj Grada čednosti , nismo ga nikad pitali.
Nije bilo potrebe.
Jer u ovom gradu se ništa ne dešava, a da to tako nije zapisano.
A zapisano je, da ovo jutro, Eso ne ugleda , niti vidi koliko ono nalikuje na njega.
Ništa strašno, pomislićete. Vidjeće ga neki drugi put.
Nije baš tako.
Eso Mraković se osjećao umorno i odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.
I neće nikada više vidjeti svitanja dan, koje je tako volio, a čaršije nam, i mnoga sa nama dočekao.
A vi , kada ste toliko pametni, odite , pa recite miloj Aiši, da njen Eso više nije tu i da se nema
namjeru vrnuti.
Ne bi ste dobro prošli.
Ne bi ni Eso, samo da ga može dokučiti.
Nikad se nisu ni sporječkali, ali ovaj put bi napravila izuzetak.
Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime, ali bi ga odalamila tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.
Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime, tako da vidi sve Zvijezde nebeske, kako njoj u glavi bol iskri.
Mlatnula bi ga tako , bilo čime, da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja i da joj srce krši.
A opet, i ne bi.
To , samo, iz nje izvire ljutnja za ovu nepodnošljivu izdaju. Za ovaj nož u leđa.
Da može , samo bi ga zagrlila , čvrsto jako. Cjelov koji mu dala, jer nije znala da će joj se iskrasti, tako naglo, bez pozdrava.
A bio je uvijek pažljiv i obziran. I kao muž i otac. I kao čovjek.
Ljudina.
Kad samo pomisli, šest decenija proletiše kao leptira let.
Joj , Bože mili , misli Aiša…
Bilo nam je tako lijepo, da vam ne mogu opisati kako.
Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju, a srca im ustreptala ko proljeće što se budi, obliveno raskošima boja i mirisa.
E takav je naš život bio. I još ljepši.
Eso je bio moja prva ljubav i jedina.
Kada me prvi put pogledao, onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre , i onim drugim zavodljivim punog ljubavi , u koje sam se utapala, znala sam da će biti moj.
Bio je moj Eso ljubavnik, čuven po tom zvanju, dođe sa gitarom u ruci, i nježnošću u glasu u susjednu bašču da mi pjeva.
Babo mi strog bio. Nije dao da mi ispod penđera, podno moga čardaka iko zapjeva pjesme ljubavne.
Kaže :
-Ne priliči. Ti si djevojka za udaju.
Ja se tada prvi put pobunim:
-Znam babo, ali moje srce samo njega hoće.
Babo me pogleda, klimnu glavom i ode.
Eto ga.
Vrnu se sa Esom, njegovim osmijehom i njegovom gitarom.
Posadi ga ispred sebe i matere mi , i pita ga:
-Eso reci nam ko si ti i šta hoćeš od naše mezimice?
Moj se Eso ne plaši, niti dvoumi. Nikad nije. Uvijek je znao šta hoće.
Imo je on srce ko dva pastuha i pride bikonja , iz čijih nozdrva vatra suklja.
Uzme ćemane i počne gladiti žice . Razliju se tonovi ljubavi. Eso gleda u mene , ne popušta.
Ja jadna, šta ću, stid me babe , ali ljubav je jača i ja pustim glas:
Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke, žice kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo
Gledala ga Ajka sa čardaka
Vidi majko, lijepa junaka
Da mi ga je u dvoru gledati,
na njegovim grudma sevdisati
Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek miriše, nek se često budi,
često budi i često me ljubi.
Babo šuti i duma.
Razabra se i usta.
Poljubi me u čelu, pruži ruku Esi , ovaj je dotaknu čelom i usnama i još jednom.
Čuli smo riječi :
-Neka vam je sa srećom.
I bilo nam je.
Joj, kako nam je bilo. Plakala bih da mogu.
Sve mi je suze Eso pokro. Ne teku one da se vide. Potoci se u meni slijevaju.
Kristalno jezero u srcu prave. To je jezero radosti , u kome je maleno ostrvce tuge.
Samo za mene i Esu. Njega ne dam nikome. Ni da se zaviri u njega.
Žao mi dvije kćeri. I Zumru i Almu.
Tuguju.
Moj Eso bi se ljutio na njih.
Trebaju biti sretne što su ga imale toliko dugo uza se.
Sjećam se kako ih je volio. I nikad prestajao nije. Niti će.
Sjedim na terasi , zaljubljeno gledam u prilike što kruškino stablo radošću obasjavaju.
Ta kruška nije obična. Ona je uvijek u cvatu ili rađa , sva se behara ili crveni.
Eso, moj napravio ljuljačku. I njiše mi , moje dvije mile djevojčice, naše ljepotice.
Joj bože, koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu. Koliko nježnosti u dodiru. Koliko brižnosti u srcu , dok ih je gurao da se vinu ka nebu.
Bila bih ljubomorna , da ih nisam voljela kao on.
One se možda ne sjećaju toga, ali ljubavi koje nose u sebi su dar tih bezbrižnih dana .
Žao mi unučadi . Više se neće moći radovati dolasku djedi i njegovim dodirima i poljubcima. I ljubavi koju je poklanjao svima.
I zeta Ivicu , što je drugovao i mnogu žesticu i janjad okretao s njim, pomalo mi žao.
A ja?
Šta sa mnom!
Misliću na usne njegove.
Nedostajaće mi usne njegove. Onoliki , moj Eso, čovjek sa planine, a blago nježnosti, sa usana svojih, na moje puštao i krao mi slast. A meni nije žao. Ja , hoću još. I dobijam. I utisno ih moj Eso za čitav život.
Željeću ruke njegove.
Nedostajaće mi one njegove čvrste ruke. Joj , kako me stisnuti i milovati znao , sva sam se u njima gubila i nestajala. Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.
Sanjaću tijelo njegovo.
Nedostajat će mi tijelo njegovo. Joj, kako se oko mene svijalo , i kako me bralo . Joj , majko moja, znala sam i vrištati i majku dozivati. Kad pomislim na mog Esu, tijelo moje još uvijek hoće da bukne i gori.
Usne, ruke i tijelo moga Ese, čovjeka čaršije, će me ljubavlju njegove duše milosne zalijevati i milovati.
Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom , u kome , sa mojim Esom, Princem na bijelom konju , doživjeh sve što insanu treba. Ljubav, sreću, djecu i mir.
Ne mogu Esu ostaviti samog. Jer on je tamo gdje su moje srce i uspomene,
Na uzvisini, u đardinu , među ljubičicama, da ga gledam sa gitarom u ruci, osmijehom na licu, ispod starog trešnjinog stabla, koje još uvijek cvjeta i rađa.
Ne mogu ja to pustiti.
Svakog jutra i večeri moći ću mu šaputati:
-Mili moj Eso , joj , toliko te volim , da me još uvijek boli.
Znam, biće mi malo hladno, i prazno.
Dok se ne naviknem.
Tako mi kažu.
Aha , jašta , naviknuću se. Jendog dana…
Imam toliko doživljenih slika i snova da me mogu obasjavati i grijati još čitav jedan život.
Šta mi više treba!
A Eso moj , će mi ponovo , svaki dan , pjevati o tome.
Zar ne , Mili, ljubavi moja.
****
In memoriam Aiša i Eso Mraković
Danas je tri godine od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.
Aiša bijaše, ali više nije neutješna.
Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje će ponovo
biti zajedno .
Skoro tri godine je bila tiho sa blagim osmjehom koji joj je vječno titrao na licu.
Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjerna tuge bi joj preletjela nježnim licem.
Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.
Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.
Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.
Povukla se u svoju tišinu i uspomene. Skoro da i nije pričala.
Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu,
da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im
je darovala.
A bijaše veoma jaka žena . Lijepa, tamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.
Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.
Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.
A ona čestita, tiha bosanska žena i majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.
Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu,samovati , gore u obiteljskoj kući nadomak
Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk
Esine gitare i zavodljivog poja.
Ove zime kćeri i zet je prevariše i zadržaše kod sebe u gradu.
Ali Aišino srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.
Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.
Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.
Ukopaše je odmah do Ese.
Proljetni dan bijaše sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.
Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.
Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha,to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode
krenula.
Znamo, da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju pogledima,
držeći se za ruke. Znate ono njihovo , mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj …
I nisu zabrinuti . Prelijepi život odi dalje.
Ove godine će sa visina gladati rađanje dvoje praunučadi i paziti na vaskoliko pamotomstvo, kao što
su i uvijek radili.
Neka je rahmet vašim dobrim dušama i nek vam dragi Allah podari dženet, mili naši , Aiša i Eso.
Sjeti li te dah ljeta
i pjesme uz gitaru
kad se djeca ljube
i mirise na travu
Jos smo broj ovog kraja
guzva nam je poznata
beskrajna zezanja
i partije pokera
Sve sam igre odigrao
otkada si otisla
vrh i dno dotakao
na milion nacina
Pamtim smijeh, tvoje suze
svaka rijec zakletva
i niko ne zna kako pece
i ledi dok ne proba
Ref. 2x
Zapjevaj nasu pjesmu
meni i tebi rijeci poznate
cekam te na starom mjestu
tamo gdje ljubav pocinje
Sjeti li te miris zime
ocajan bez snijega januar
kad se magle sive spuste
i svaki dan je umoran
Sarajevsko kisno jutro
jos mi broji korake
kad rijetke ptice i cistace
ulice zagrle
Sve sam ceste prosao
od kada si otisla
malo Sunca sacuvao
na dnu starog kofera
Ref. 6x
Nama su zadnjih decenija sve godina smiješne , mada ih većina pučanstva oplakuje.
Vi se čudite kako godina može biti smiješna? I mi bi da u noj ne persistiraju kreature poput pijačarke fukare Dodika, maminog sina sa vrećama narodskog blaga , rišobradog Izetbegovićs i neosuđenog robijaša sumnjive bespolnosti , Čovića ( i njihovih uvlakaća do za vrat) , koji nas svaki svjetovni dan nasmijavaju svojoj neinteligencijom , poganlucima i đon obrazima .
A da šta će drugo pogan raditi , nego pogančiti i bogohuliti.
I još nam je smješnije to što hudi narod ćutke gleda kako ih bagra i fukara bez po muke porobljava i tandara .i uz nacionalističke povike i laži u torove baš ko najgluplje hajvane , bez ikakvog otpora utjeruje. I što je još smješnije ne trebaju im ulari i oglavi iako im non stop rade o glavi.
Taki vam je naš narod. Naučio da ga zbijaju u čopor nalik amebama.
Amebe se razmnožavaju diobom stanica. Kad ameba dosegne određenu veličinu, dolazi do dijeljenja stanica i od jedne amebe nastanu dvije. U nepovoljnim uvjetima ameba se začahuri i živi tako dok ne nastupe povoljni uvjeti.
Nesreća za ljude je što mogu proživjeti vijek a da se ne steknu uslovi povoljni za život. Zato pažljivo sa restom smiješnih dana.
Što bi poete rekle :
-Bolje biti ameba , nego insanski hajvan u nacionalističkom toru.
U prevodu:
– Čak i ameba misli svojom citoplazmom.
Šta god noćas da zapevam
vuci će na sevdalinku
usnuo sam ćobanicu uplakanu u šljiviku
grom udari, planu seno
rasturi se stado njeno
zaplete se dim na uvojku
rece da se zove Bosna
čudno ime za devojku
Nekom Drina teče desno
nekom Drina lijevo teče
ma sve da teče u dubinu
na dve pole svet da seče
znam tajni gaz, moje lane
most se pruzi gde ja stanem
sve da vuku me konji vrani
nema meni jedne strane
dok si ti na drugoj strani
Osta ovaj stari kompas u grudima
a po polju nikli zabrani
crne senke sto se gnezde u ljudima
nadleću me kao gavrani
Nekada sam putovao po mjesecu
kroz vilajet pun hajdučije
a sada me oči ljudske
plaše više nego vučije
Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti
da l’ će mi se radovati
ili glavu okrenuti
šta slagati, šta im kas'ti
svet ne mozeš pesmom spas'ti
njine brige me i noćas brinu
dok se spremam na put kući
na put kući u tuđinu
Svetom smo se rasipali k'o đerdani
nosili nas nebom ćilimi
da li su to stvarno bili bolji dani
ili smo to bolji bili mi
nekad smo se bratimili po pogledu
sluteći da isto sanjamo
i Bogu je prosto bilo
krstimo l’ se ili klanjamo
Bura u suton
Noć milosti i sna
U snovima snovi
Noćni svod
Bebice
Ah , ta plavet
Sanan te Jube
noćima bez sna te sanam
sanan i dozivan.
More plavo ,more prilipo Jadransko
okupano mirison maslina i smilja
lebdi mi pred očin.
Boledu me blizanci naši Jube
bole i progone u nevinosti ditinjoj.
sićaš li se
trešnju san in rođenjem zasadi
ljulju lepršavu na njoj namistia
da ponosno radosnin licima
lete do neba do zvižđa
jer mati anđelćića si ti
moja jubav jedina
Sićaš li se
Anđelu mili plavetni
smiha tvoga i moga
prigušenih jecaja i krikova
i straja da će nevera silna
zastrašujuća
odnekud nenadan zapuvat
i sve pobišnjilim vitrom u pra satrt
Kunen se arijom
tada virova nisan
da će nam srića pobići
blizančad plavetna nalik tebi odniti
toliko naša jubav jaka neizmjerna bi
Blizanaca više ni
Oronula lujlja
na jednom užetu visi
ponekad o sutonu
se vitrom igra
i klati
tila bi do neba
da poleti
ali
smiha cike jubavi
da joj snage daju
da poleti do miseca i zvižđa
ni
Samo plavkasti borama išarani prazni bazen
podno kavala
ispred oronolog kamenog zdanja
ispranih šarki što škripedu
svjedoka sritnih dana
umoran od praznoće i tuge
napušten danima bez vremena
ogoljen samoćom dvi usnule sjene
skuplja listiće maslina i tuge
nemirnim sutonom kad brnistra zri
sve oživi
i život ponovo zatanca
niotkud se javi ditinja cika i graja
šum konopca na trišnji
zagrljaje svilenih noći zaziva
usne na usnama
duga u grudima
tirkizno more u tvojim očima
i sritni
utonuli jedno u drugo
ti udišeš beskraj
a ja opet živim
dok
oči suze
nježnošću rose
zaustim bol
volim te jube jedina
za vike vikova
U đul bašti, kraj šimšira
sjedi jedna cura fina
Đule bere i miriše
ceka dragog i uzdiše
Moj dragane, slatko lane
ubile te noći tamne
Zašto si me poljubio
pa me mladu ostavio
Ti mi moju dušu uze
ubile te moje suze
