Bosne zemlje Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

 

Parovi

 

 

 

   Bosna zemlja Božje milosti 2  Kristalna Modra rijeka     

     Bosna zemlja Božje milosti                                                       Kristalna modra rijeka                 

 

 

Zadivljujuća GraceSvjetlost i plavet

 Zadivljujuća Grace                                                                           Svjetlost i plavet

 

Sarajevska Gorica, ciganska mahalaLjubav u duši

Sarajevska Gorica ,Ciganska mahala                               Ljubav u srcu

 

OdraszSvijet i kojem bi svi voljeli

Odraz                                                                                     Svijet u kojem bi svi voljeli

 

Prazan halvat , odraz u prozoruMisterija

Prazan halvat,odrazi u prozoru                                                     Misterija

 

BrezeSvjetla pored Modre rijeke

Breze                                                                                          Svjetla pored modre rijeke

 

Pogled Djevojke sa francuskom kapomDrvo života

Pogled djevojke sa francuskom kapom                               Drvo života

 

 

Plavetna oda ljiljanima od zlataRađanje nove Bosne zemlje Božije milosti

Plavetna oda  ljuljanima od zlata                       Rađanje nove Bosne zemlja Božije milosti

 

Tatjana Lukić – Nevrijeme

Nejakim rukama mamismo

ptice na tlo

 

ali otkud danas zaprijetiše

davni grijesi

slutnjom nepogode

 

zna li grom šta čini

dok korak nam presijeca

i poglčed u nigdinu uprt

siječe plamen mač?

 

skončati put

nije mudra kazna!

 

na ovu bezumnost

mašit će se žezla

i zavitlat bijesno

višnji gromovnik:

 

zloće putem protjerati

na put prisiliti!

 

liže vatra staze razastrte

 

nema ptica

nad glavama kruga niotkud

 

u razrooka sveca na raskršću

prerušen grom

 

 

Mjesečeva bajka

 

 

Mjesečeva Bajka

 

Plišana magla nad Modrom rijekom

 

Rođendansko  slavlje

 

Krajolik čežnje

 

  

Bosna zemlja Božije milosti i ljubavi

 

Umilna noć Grada čednosti

 

   

Val

 

Nježnost lebdi

 

  

Svileno ljeto

 

Plišani dodiri

 


Razigranost

 

Iskrena ljubav

 


Ples svjetlosti

 

 Snoviđenje

 

Tisuću velova jedne žene

 

Nesalomljiva Krhka ruža

 

Maksumče

 

Ja Konj

 

Tango zvani čežnja

 

Svjetlost i nježne boje

 

  

Nebeska čarolija

 

Anđeo Nebeski

 

****

 

Sjećaš li se Malena

kako nastaje

Mjesečeva bajka

 

Plišana magla nad Modrom rijekom

Rođendansko  slavlje

karjolik čežnje

ludi

Bosna  zemlja Božije milosti i ljubavi

obasjava

Umilnu noć Grada čednosti

 

Val

Nježnosti lebdi

nošen Svilenim ljetom

Plišanih dodira

Razigran u Iskrenoj ljubavi

poput Plesa svjetlosti

u Snoviđenju

 

Tisuću velova jedne žene

Nesalomljive Krhke ruže

zavedu Maksumče

zvanog Ja Konj

 

I plešu

Tango zvani čežnja

u Svjetlosti i milosti

čarolije

Anđela Nebeskog

 

Nikolo di Bari – Il coure e uno zingare / Lirics – Prevod

 

Il cuore è uno zingaro

 

Avevo una ferita in fondo al cuore,

soffrivo, soffrivo.…

Le dissi: non è niente, ma mentivo,

piangevo, piangevo.

 

Per te si è fatto tardi, è già notte,

non mi tenere, lasciami giù.

Mi disse: non guardarmi negli occhi,

e mi lasciò, cantando così:

 

Che colpa ne ho

se il cuore è uno zingaro e va?

Catene non ha,

il cuore è uno zingaro e va.

Finché troverà

il prato più verde che c'è,

raccoglierà le stelle su di se

e si fermerà chissà

e si fermerà.

 

L'ho vista dopo un anno l'altra sera,

rideva, rideva.

Mi strinse, lo sapeva che il mio cuore

batteva, batteva.

 

Mi disse: stiamo insieme stasera,

che voglia di risponderle: sì…,

ma senza mai guardarla negli occhi

io la lasciai, cantando così:

 

Che colpa ne ho

se il cuore è uno zingaro e va?

Catene non ha,

il cuore è uno zingaro e va.

Finché troverà

il prato più verde che c'è,

raccoglierà le stelle su di se

e si fermerà chissà

e si fermerà.

 

La, la, la…

 

 

Srce je Ciganin

 

Nosio sam ranu duboko u srcu

Patio sam, patio.

Rekao sam joj: ma nije to ništa, ali sam lagao

I plakao sam, plakao.

 

Za tebe je kasno, već je noć,

Nemoj me zadržavati, pusti me.

Rekla mi je: Nemoj me gledati u oči,

I ostavila me, pjevajući ovako:

 

Da li je moja krivnja

Ako je srce Ciganin i odlazi?

Nema lance,

Srce je Ciganin i odlazi.

Sve dok ne nađe

najzeleniji pašnjak koji postoji,

skuplja zvijezde za sebe,

i zaustavit će se, tko zna

zaustavit će se.

 

Vidio sam ju, nakon godinu dana, jedne večeri,

Smijala se, smijala se.

Zagrlila me i znala je da je moje srce

Lupalo, lupalo.

 

Rekla mi je: Ostanimo zajedno večeras,

Kako sam želio odgovoriti: da,

Ali bez ijednog pogleda u njene oči,

Ostavio sam ju, pjevajući ovako:

 

Da li je moja krivnja

Ako je srce Ciganin i odlazi?

Nema lance,

Srce je Ciganin i odlazi.

Sve dok ne nađe

najzeleniji pašnjak koji postoji,

skuplja zvijezde za sebe,

i zaustavit će se, tko zna

zaustavit će se.

 

La, la,la,la…

 

( Podgrijana nije isto što i nova,što bi reko naš drug Pjevač)

 

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i crnilo

 

Crno i crnilo 

 

Stendal je preteča Ničea. Umro je dvije godine oprije nego što se rodio filozof koga je Benito Musolini neobučno cijenio. Ni Niče nije mogao crniti stvarnost kako kako je ljudi mogu ocrniti. Zapravo stvarnost je malo kriva. Ona je saučesnica poganih, pohlepnih i bešćutnih ljudi.

„U početku lagani pad rasta svjetski vodećeg gospodarstva SAD-a doveo je spekulativno precijenjeno tržište dionicama i drugim vrijednosnim papirima u oktobru 1929. do sloma (“crni utorak”). To je dovelo do okretanja tokova kapitala. Kapital, koji je u godinama prije toga bio investiran u druge nacionalne ekonomije, na brzinu je povlačen. U Europi (ali i u drugim zemljama svijeta) je to povlačenje kapitala izazvalo najteže oblike krize u njihovim ionako slabim ekonomijama. U cijelom lancu događanja došlo je do masivne nezaposlenosti i ogromnog pada međunarodne razmjene.“ ( Izvor vikipedija – Velika gospodarska kriza)

Skoro se niko ne sjeća vremena tih događanja kada se samo u jednom danu „crnom utorku“ promjenila demografska slika širom svijeta, posebice u SAD. I tumbe okrenula živote desetine miliona ljudi, gurnuvši u najdublje ponore  tame i crnila. Do gladi i umiranja od gladi.

Amerika tih godina (1929.-1933.) više nije bila zemlja velikih gradova.Nije više bila eldorado – obećana zemlja. Postala je zemlja kolona ljudi  koje su lutale širom kontinenta u potrazi za poslom, kojeg nije bilo. Kolone su se razlijevale na sve strane poput paukove mreže. I zaista ljudi su ličili na muhe bez glave.

Pomoći nema, ali se ide naprijed. Tvrdoglavo i beznadežno.

Ljudi marširaju sa sjevera do juga pa se vraćaju nazad na sjever. Oni drugi idu sa istoka na zapad,pa se ponovo vraćaju na Istok. Mimoilaze se, nemaju snage ni da razmijene koju riječ. I boje se. Da jedni drugima mogu reći samo tri riječi:

 

Nigdje nema posla.

 

Prvo su započeli traganje za korom hljeba vozeći se u automobilima i kamionima. Brzo je nestalo novca i benzina, okrenulo se na lutanje zaprežnim kolim, civarama ili jednostavno i najmasovnije i najrentabilnije: lagano – pješice.

Tako se lakše umire. Od gladi, malčice i od iscrpljenosti. Korice hljeba nigdje nema. Ni mekinja. Svuda je crnilo i tama. I smrt na svakom raskršću. I prije raskršća. Da, i poslije rakršća i na sredini puteva i na svakom koraku.

Smrt je imala toliko posla da se umorila. Često je pogledavala ka nebu tražeći pomoć. Nikakvog znaka. I šta će, nego nastaviti raditi svoj posao. Čini se da  u takvim vremenima samo smrt ima stalno zaposlenje.

Pored puteva, ostavljeni kamioni, automobili, motori i krstovi. Mnogo krstova. Milioni. Veliki krstovi za odrasle. Mali krstovi za malene. Ovi maleni su višestruko brojniji.

Dugo sam razmišljao da li da vam ispričam priču koju sam slučajno saznao. Boli me i sama pomisao na nju.

Zapravo, ne znam kako  mi je u ruke dospjelo par listića, ispisanih nevještim rukopisom koji je miješao američki i Bosanski jezik. Američki Bosanac piše nekome (vjerovatno roditeljima ili sestri):

„Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama.

Ne, ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

A možete li zamisliti kada vam četiri male ljubavi umiru na rukama.

Ne, ne možete ni zamisliti da toga  ima.

Znate li vi kako vas sve boli, a vi se igrate radosti. I to četiri puta.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Vi vidite život, male ljepotice se polako tope.

A vi morate pjesme ljubavne da pišete

Prerasle su uspavanke i bajke.

Hoće da  im pričam o ljubavi. Jer u njima je čitav njihov život, koji neće proživjeti.

Znate li to kad im pjevate, voljećete ih do kraja života, jer one tako žele, a život im izmiče.

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju. A znaju da voljeće se i poslije života.

Imao sam četiri grlice mile. Sve jednako lijepe i ne zna se koja je ljepša od koje. Male očeve bebice.

Imao sam ljepoticu ženu.

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju, a znate da je to posljednji put.

Ne, ni to ne znate.

Nemojte ni pokušati.

Sve u vama vrišti, a vi ste delfin što uranja u plavet dubine, dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan koji koji hoće da plače i raznese vam tijelo u paramparčad.

Znate li kako je biti bespomoćan dok njih glad boli, a neće da vrište, jer ponosne grlice su ona. Na oca i na njegove priče o stečcima i Modroj rijeci.

Ne, ne znate.I bolje vam je.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose. Njima će biti lakše. Vratiće im prizore davne. Nije važno što su tužni i što bole.

Jedino vam preostaje, da ih zagrlite, nježno kao bebice, jer sve ih boli. I život, i ljubav i milovanje i snovi kojih više neće biti. Ponajviše glad koju nikad neće moći utoliti, jer im vrijeme ponestaje.

Znate li kako izgleda kad bol od gladi umine i ljubavi male, i ona velika usniju.

Ne ,ne znate.

Jer, niste se molili, četrdeset dana i noći pored raspuštenih kosa plavih i crnih sa rukom u ruci, dok one odmaraju do sljedećeg jutra do sljedeće boli.

Ne, nikako se niste molili, jer bi vam se srce slomilo, što molite Nebo da ih uzme što prije, samo da ih manje boli.

Da li znate kako je to kad shvatite da one znaju da je zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Svjetlost je prisutna. Čitavog našeg puta nas je pratila. Nestavarna bjelina koja titra i nježno kao zvuk lahorca  za nama lebdi. Toliko je umilna i lijepa da bi se čovjek najradije uronio u nju. Ali ga strah, suviše je vezan za ovaj život.

Tu svijetlost ponekad oblije plaveti i rosa. Naučili smo da je tada tužna. Neko je usnio dubok san i posadili su novi krst pored puta. Djecu su obično sahranjivali u sred neke mirisne livade sa cvijećem, koje bi preko noći naraslo. Ja sam pomagao koliko sam mogao. Zanat mi je to. Drvodelja sam. Lako je za djecu sanduk napraviti. Nema tu posla i treba tako malo materijala. Par daščica.

U mojim ušima je uvijek neka naša sevdalinka, neka balada ili kancona, nježna i mirisna svirala dok su prelijepe oči mojih ljubičica u snu smiješile. Uvijek sam znao kad je ljubav pobijedila.

Najsvježije se sjećam smrti najmlađe ljubavi. Sjedili smo oko vatre. Sisali smo neke suve slamčice da zavaramo stomak. I do vode je sve teže bilo doći. Mjesec je lebdio. Zviježđe žmirkalo, lagani vjetrić je pirkao.

Ostalo nas je troje. Moja malena, moja mezimica. Najmlađa,a najduže je izdržala. Moja velika malena, moja  ljubav, mila žena moja ,više nema ni snage da gleda i miluje kćer koja mre. I  ja, luda koja je pošla u novi svijet, jer je čula da u njemu zlato viri, samo ga treba iščeprkati i pokupiti. Jeah’ kako nije.

Malo, sa strane,  nedaleko od svjetlosti kretala se smrt. Strpljiva i pokunjena. Svjetlost joj je prišla   i znam da je zamolila da prošeta u zvjezdanu noć i osvježi se. Niko joj neće pobjeći. Smrt bi se postidjela i izgubila u Crnilu .

I onda se muzika polako utišavala i mješala sa blagim noćnim povjetarcem gubeći se u preriji.

Malena je zaspala i više se nije probudila. Dvadeset četiri sata je spavala. Toliko je bila gladna i umorna. Želio da je to bude san ozdravljenja. I čitao joj pjesme njihove. I čitao i čitao, a muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Ljubio sam joj rukice. Vodom kvasio usne, želeći joj dati godina svojih. Milovao kose koje su sve manje iskrila. Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale. Govorio da je volim. Da je ona moje malena što mi život  znači. Ali, bebica moja bila je tiho i   postajala je sve  prozračnija.

Vatra  se skoro ugasila, pogledao sam  u ženu. I Ona je usnila. Otvorio sam i Kura'an i Bibliju, moje utjehe i zalegao kod malene. Još uvijek je bila tu.

Postajala je sve blijeđa. Vidim svjetlost joj  prilazi i ljubi je. I suze koje ne žaluju, već slave život, na usne joj spušta. Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim i slutim riječ:

– Oprosti mi Oče.

 

Nije ih uspjela otvoriti. Samo mu je ruku blago stisnula. Znala je da sam tu.

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava mu slijeće na lijevo rame. Kljunom mu dotiče usne, vesela je, razigrana, ali znam da mora ići.

Odlerpršala je.

Dugo sam ju je čeznutljivo gledao i mahao, dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih, koje iz vedra neba zapadaše  i leprešala ka nebeskim dverima. Ne znam šta mi je. Nema sunca, a meni oči vlaže. A mislio sam da sam sve suze isplakao.

Moje su molbe uslišene.

Umrla je mirno u snu, pred samu ponoć.

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj. I mojoj ženi.

Ona je umrla sljedećeg jutra. Tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali. I ovaj posljednji.Onako kako je to uvijek željela. Mlada i lijepa i poslije noći ljubavi.

Kada sam Malenu pokopao, malo dalje od puta u šumici sa ljubičicama bio sam malo  umoran. normalno i gladan, ali sam ipak zaspao. Odmah do žene, pazeći da je ne probudim. Nisam želio da i ona tuguje.

Probudio me glas  ljubavi i čežnje.

–           Mili dođi mi i zagrij me. Malo mi je hladno.

Legao sam uz nju, čvrsto je zagrlio, da mi  i ona ne pobjegne.

–           Mili moj, hoću da ti pričam o onoj noći kad smo prvi put ljubav vodili.

Htjedoh reći:

–           Nemoj mila, štedi snagu.

No, znam ne bi bilo nikakve koristi. Kad moja ljubav nešto naumi to tako biva. Jer ona nikad ne griješi. A sad je dockan za sve.

Ili nije?

–           Znaš mili, u svoj dnevnik sam sve zapisala. Evo ti ga pa mi čitaj, evo odavde gdje mi je kažiprst legao:

“Ustaje, malo mi pomiluje grudi, poljubi oba koljena i navuče ćebe koje je spalo. Meni toplo u grudima, vali se prosuše tijelom. Ja ga sa čežnjom gledam, on lagano priljubljuje svoje usne na moje. Znam šta misli. Nigdje nam se ne žuri.

–           Bože mili, kako sam bila sretna sa njim. Koliko me samo boli ta ljubav.

 

Ne znam odakle mu to, ali on nije htio da bude talijanski žigolo, on nijje htio da bude nalik francuskim ljubavnicima. Negdje je o tome nešto čitao. On je htio da bude samo jedan bjelavski mahalaš , koji zna znanje  i koji je na privremenom radu u zemlji popločanoj zlatom. I uredio je da noć ide tim tokom.

Uzeo je flašu, zagledao je, obrnuo, okrenuo i nasuo dva kurvoazijea u kristalne čaše. Prvo onu lijevu do srce od srca. Zatim onu desnu nevjernu, lutaličku. Uzeo bi kutiju onih francuskih, blago bi pomilovao celofan do se Ciganka probudi. Onda bi nježno, sasvim blago odvojio celofan. Ciganka bi zaplesala. Otvorio bi kutiju, stavio dvije cigare usta, pripalio ih. Meni stavio među usne jednu, sebi drugu. Meni lijevu, onu ljubavnu od srca. Sebi onu desnu, nevjernu skitalačku.

Povukli smo dim, istovemeno i otpuhnili ga neistovremeno. Ja ga nisam otpuhnula. Ja sam se zakašljala, nije mi prijala.

–           U zadnje vrijeme cigare su sve lošije, neku krđu stavljaju u njih. Pokušaj manji dim.

Poslušam ga i više ne kašljem i uživam u njoj.

Tada počinje igra rozaklije ,ribizli, baklave i tulumbe.

Jedno zrno grožda ja njemu,on zrno meni. Komadić baklave ja njemu, komadić tulumbe on meni. Ja njemu zrno ribizle, on meni i tako dvadeset dva puta. Između svakog po dva poljupca. Ja njemu jedan, on meni jedan. On bi kao nespretan bio, ispala bi mu rozaklija ili ribizla. Nije se stidio da mu i tulumba ili baklavica ispadnu. Onda bi ih tražio, dotaknuo bi mi butine, nekad grudi, nekad stegna, ništa nije ostavljao na miru.

Nespretnjaković jedan. Čak bi ponekad i usne promašio i u lice, uši, vrat i grudi me ljubio, kao da traži ono što mu ispada. Ja sam se smijala, odgurivala ga. Govorila mu da je smotan i blesav. Njegove su oči iskrile, sve bi mi je bliži bio .

Odjednom sam  naga i uzbuđena, a da toga ni svjesna. I onda mu je bilo lako da me ubere. Tako je bilo te večeri.

I dok završavam čitanje, vidim da ona stvarno vidi i ležaj, i svijeće, i grožđe i ribizle, i Curvoasier i Gitanes i da se zanosu uvija kao da je mazim. Znam da me želi i ruke mi pruža i ja joj se priključim.

Meni nije padalo na pamet da bih mogli voditi ljubav. A evo mi je vodimo, i isti žar iz nas izbija, kao onu našu prvu veče, prije trinaest godina. Valovi ljubavi iz mene biju, ona ih prima i jača ih i šta ću nego se predati i vrisnuti:

–           Mili, moj. Dobri moj, volim te.

Ona me ljubi i ljubi, nježno miluje i pripija se uz mene  se još samo tren i onda me preplavi zahvalnost i ja je stišćem i ne dam da mi i ona ode.

Otvaram oči, i vidim da se ona smješi i kaže mi:

–           Volim te ljubavi moja jedina.

Zatim je  klonula.

Da i ona je usnula.

Pokopao sam je pored kćerki. Na grob sam joj mali krst stavio. Taki je ovdje običaj.

I ona je bila moja malena djevojčica.

Rastali smo se se u blagoslovljenoj noći.

Bože molim te, uputi me da ti se zahvalim na blagodatima kojima si me darovao.“

****

Žig na pismu govori da  mu srce nije  prepuklo.

Valjda je imao dovoljno uspomena da nastavi živjeti i sanjati.

 

Merima Njegomir – Mezimica / Song – Lyrics

Srce  Mjačina duša  Usamljena duša

Nekad nas je puna kuca bila

ko roj pcela kad sleti na cvet

kako kome ojacase krila

kao ptici krenusmo u svet

 

Ref. 2x

Oprosti mi, majko mila

za otetu rumen s lica

jer znam da sam uvek bila

tvoga srca mezimica

 

S tugom pamtim dan kad si mi dala

svoj amanet za moj srecan put

rumen ti je sa lica nestala

a ruka ti drhtala ko prut

 

Ref. 2x

 

Veruj, majko, u snu te dozivam

zeljno cekam svaki susret drag

kad god zore svog detinjstva snivam

na jastuku ostane mi trag

Priča o Jeseni / Igrokaz na dan 7. Oktobar/Listopad

 

 

Danas je Ponedeljak 7. Oktobar/Listopad 2019. godine.

279.-dana lagano otperjalo. Nismo ih ni osjetili. Ono kako ko. Šta se može, sve se piše na teret života. A ne bi trebali. Za većinu nepotrebnih, užasnih i tužnih dešavanja su krivi ljudi.

86 dana se ađustira. Ne mereš svakakav pred insanske hajvane.

Ponekad nas , malo češće nego smijemo to sebi dozvoliti, ljudi zadeveraju nekim svojim izjavama.

Evo , na primer mnogi kažu da ne vole jesen.

Kako ga boni nećete voljeti ?

Ili bilo koje godišnje doba!

Prvo, iz ličnih razloga.

Četvrtina svakog života obitava u jeseni. To nama znači ne voljeti sebe za svo to ljepotom bogato vrijeme.

Da malo zraknemu tu ljepoticu ,

JESEN

Prelijepo, umilno , zlaćano godišnje doba –

Nećemo ga prljati uobičajenim osvrtima na insane ili hajvane. ne zaslužuje to.

Rijeke kola , pretrpane nasušnim , životu prijeko potrebnih bogatstava slijeva se u domove potrebitih. Poslije će doći i do većine insama , čak i do domova koji ne vole jesen.

Svi volimo slatko i slano , i ono što manje volimo. Moramo da jedemo.

Godišnja doba se pobrinu da se ostvare Milodarja Boga Milostivog, a jesen je konačnica njihovog djelovanja.

Jesen je ugodna i blaga. Titrava i uzbibana. Prelijepa. Pada lišće zlatno, sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolorit koji nas opija i zavodi. Boje pripisujemo magiji , Te , nestvarne čarobnice Žene i poželimo da se nikad ne mjenjaju. Ni žene , ni te jesenje boje . Da uvijek nose radost našim srcima .

Zamjerka jeseni je da nosi kišu i tmurne, nešto hladnije dane.

Šta će tek reći kada dođe bjelina snene zime.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život. Jedna radost. Ljubav.

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba. Moraju se stvoriti ti, plodonosni, budućim životom obilni oblaci. I oni su radi ljudi, kao i sve na ovom dunjaluku i univerzumu.

Ako dobro brojite, kiša i tmurni oblaci su samo povremeni . Mnogo je više jesenjih dana obasjanih suncem nego vlagom.

Hladnije. Šta to znači?

Da li je to radi oblačenja koje krpice više?

Ne , mile naše. Nije.

Domovi su puni jesenjeg obilja, ljudi su sitiji i usporeniji. Ali nije vrijeme za pripremanje uslova za zimski san. Za spavanje,To nije za insane. Njima je nanijećeno ono najljepše. Vrijeme je za ljubav.

Milostiv je odredio da uvijek bude vrijeme za ljubav. I svako godiišnje doba ima svoj način da nas zavede i uputi na ljubav.

Jesen to čini raskošem boja i plodova, kišom i hladnijim vremenom.

Tada poželite da imate nekoga, da se stisnete uz nju, zagrlite , milujete , mazite. I još svašta nešto. To svašta nešto ostavljamo u privatnosti domova. Toplih od jeseni i ljubavi. Možda blagorodne jesenje noći ( a bome i dani) doneseu nove plodove, koji će u naše domove unijeti ciku i vrisku, i radovati nas krož život.

Mi se nisamo ni dotakli jeseni i njenih milodarja , a moramo prekinuti, da bi mogli uživati u jeseni kako dolikuje našim ljubama.

Molimo vas , nastavite razmišljati o jesenjoj ljepoti i darovima tamo gdje mi stadosmo.

Vesna Parun – Anđeo ljeta

 

Dugo je, dugo sazrijevalo u krošnjama, u dušama
to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine.
Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ružama što
osluškuju slasti pehara iz davnine

i disanje, i strast zelenih pčela noći
zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta…
Dok dan nevin tka u putenoj samoći tananih priviđenja klas,
anđeo ljeta

zastavši na zlatnim ljestvama od pruća,
u san i oblak zaljubljen,
još traži u tajnoj kuli prostora
nezasićen val.

Na dnu moje jave kristal nadahnuća
blješti kao uštap oznojen, u raži.
A uzlijeće iz ruku čežnja,
crni ždral.