Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna galerija

djetinji-snovi  dardinski-svileni-potpuri

Djetinji snovi                                                                  Đardinski svileni potpuri

 

violetni-brezuljcic  jesen-cvate

Violetni brežuljčić                                                             Jesen cvate

 

noc-kada-se-ljubav-vodila  brezuljkasta-krhkost

Noć kada se ljubav vodila                                                     Brežuljkasta krhkost

 

povratak-stvarnosti  zeleni-velovi

Povratak stvarnosti                                                          Zeleni velovi

 

nestvarna-krhka-ruza  tisucu-velova-jedne-zene

Nestvarna krhka ruža                                             Tisuću velova jedne žene

 

snovi-o-zeni  raskos-zaljubljenog-dardina

Snovi o ženi                                                             Raskoš zaljubljenog đardina

 

prozracno-i-krhko  ljubavno-lelujanje

Prozračno i krhko                                                    Ljubavno lelujanje

 

 

Tagore – Molitva

Tamo gde je misao bez straha

i glava se drži uspravno,

gde je znanje besplatno,

gdje svet još nije polomljen u komade

tesnim poznatim zidovima,

tamo gdje reči izlaze iz dubine istine,

gde neumorna težnja pruža svoje ruke prema savršenstvu,

gdje bistra struja razuma još nije izgubila put

u turobnoj pustinji mrtvih navika,

tamo gdje je um vođen tvojom rukom

u uvek rastuću misao i akciju

u tom slobodnom raju, moj Oče,

probudi moju zemlju.

Bleki – Elegija Blažene luce

 

 

Moje dijete je umorno
Leglo je da spije
Moj dragi je mene ostavio
Krv svoju umiruću
Ljubavi jedinoj malenoj
Njenoj vjenčanici je poklonio

Usud je tako htio
Da umre na njenim rukama
Da glavu svoju pobucanu
Na njene grudi položi
Izusti samo jedno tiho
Volim te i pođe u drugi svijet.

Molim te ljubavi moja
Oprosti mi što umirem
Nije krivac dragi tvoj
Smrti svojoj samo me nestaše
Tako to biva grlice moja
Prevelika ljubav ubija.

Sleđena i mirna gledam
Vijekovima poslije
Položen na mramornom odru
Dragi moj spije i snije
Moje djevičanske ljubičice
Sanja da ubire.

Tu predstavu neće gledati
Osta Luca sleđena neubrana
Bijela neokanjana bez jauka
Kliču ubice u CK kolonama
Ni briga ih za duše dječije
Skršene što lepršaju.

Šenkrat plaho je to
Eno kiselico molim

Crno – Tinejđerske reminiscencije / Crno i svjetlost

Crno i svjetlost

 

Životi prolijeću i nestaju pred nama, tako brzo, da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.

 

Reći ćete : zaokupili su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati. I tako bi došli do crnog platna krojenog po stasu svakog muškarca, rjeđe žene. No, ne žurimo.

Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da  se druge stvari više ne primjećuju. I u onim prošlim vremenima. U budućim. Ko da zna?

 

Sve će proći, i bol i tuga. Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće sja i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.

A mi ćemo ostati sami sa nametnutom praznoćom i beznađem.

Ne mora tako biti.

 

Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Hoćemo da pričamo o Crnom, a samo nam je Svjetlost na umu.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan, dok ne padne noć i dok ne usnemo. Kad padne noć i  usnemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.  Ali, ne možemo zanemariti Crno, jer ono postoji , koliko i svjetlost.

 

I tako čitav naš život; koji traje kao let grlice. Sve se kreće brzinom od pedeset hiljada kilometara na sat,  ali se ništa ne mijenja.

Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Crnom i bojama pa tek o svjetlosti.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje. I Crno.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.

Samo Svjetlost i Harmonija. Koja uključuje i Crno.

 

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu, drugi oblik Crnog, svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to, da bi joj Crna tama pomogla da sve u Univerzumu bude uravnoteženo.

 

Dok se širila, svjetlost je hodila ka jednom određenom mjestom u Crnoj prazmini, koja nije praznina, već nepregledni nizovi Zviježđa, koji u okrilju Crnila, blješte i izviru u prelijepim   bojama nezamislivog kolorita, koje je samo Njegova Milost mogla osmisliti.

Svjetlost traži mjesto u Tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde, nakon osam dugih milijardi godina lutanja Svjetlost je zakovitlala i smotala Crnu prašinu jedne zvijezde do Crnila. Iz te Crne  vreline trebalo je da se rodi nešto jedinstveno i dostojno Božjeg Stvaralaštva.

 

Samo par stotina miliona godina poslije, osmišljena je i uobličena Plava planeta. Da izdvojena je najljepša boja iz spektra boja, koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla. Toliko detaljčića, koji su, do u valere, morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.

 

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi je udahnuo svoje čedo. Čovjeka.

U Svojoj uzvišenoj nakani podari mu razum i svoje darove: Svjetlost i Ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Njeno puno ime je:  Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi. Tako sam je ja nazvala.

A čeda, ljudi, toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. I stvaraju haos koji Crnilo i Tamu nose.

Da, ljudi, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju. Ti ljudi navuku crne odore ili samo crne košulje i više nisu ljudi. Oni postanu  monstrumi. Ali mi opet žurimo.

Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.

Svjetlost nije samo dar, ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.

 

Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću, ovo postaje još bjesnije.

Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i prihvataju njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

Svaka smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku. Ljudi neuko vezuju smrt sa crnim.

Ne bi trebali. Crno nije tužno, a smrt je samo presijecanje korijena sa fizičkim životom.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom Svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

 

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.

“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnije videnje svjetlosti, koje smo mi dali da bi je doveli u odnos sa bojama, naročito crnom.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja: crvene, narandžaste, žute, zelene i plave boje.”

 

U prošlosti su  govorili da Crna boja predstavlja totalno odsustvo boje. Ispravili su se na vrijeme, da bi mi mogli na miru pisati o oblicima Crnog. Uz Crno vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.

Htjeli smo, ali nam ne ide od ruke da Crno bude sinonim Crnila.

Za nas je Crna boja Univerzuma samo refleksija, drugi oblik svjetlosti koja ljubavlju drži Univerzum na okupu.

A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav. To se ne da , niti može riječima objasniti.Ni okom obuhvatiti. Objektivno to što oko ima obuhvatiti je Crno, ali Sunce i danje svjetlo ga sakrivaju.

 

Bleki- Godinama poslije

 

 

Godinama poslije slučajno sretoh istinu

milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam

tad bila si dijete

čujem tvoje misli odnekud veselo lepršaju

nema veze mili moj ni ja o tebi

ti kao dijete malo veće

htio bi sve da znaš

 

mnogo mi nedostaje ta godina mila moja

mnogo mi nedostaješ jedina moja

nikad više sunce i mjesec

ogledat se u nama neće

zvjezdice i maglice

pravit nam smicalice

more i pijesak

biti saučesnici

niti će izgledati i namigivati isto

 

ponekad tek ponekad

u pravo proljeće kada kiši

i život buja ka nama stremi

naslučivao sam jeku

mirise ljetnih dana našeg proljeća

koje smo zagubili

u samo jednom jedinom pismu

 

svako malo osjetim laki titraj

tvoju ruku malu na mom licu

tvoje ruke nježne na mom uzdrhtalom tijelu

malo teže je naći tvoj vrat

ramena grudi plišane mi bježe

još teže ono što trebao sam a nisam dobio

uglavnom to mi nije žao

možda bih bio samo jedan od bijednih

od onih koji nevino dijete blate

djevojčice moja

boli sve to ljubavi moja

i nedostaje

mnogo mi nedostaješ maglice moja

ni plakat ne mogu

nisi me tome naučila

 

još uvijek se smijem i radujem

oči i osmjeh tvoj još ponizno čuvam

i sve poljubce osjetit mogu

ponekad sjednem i brojim ih

skidam jedan po jedan

umatam ih u celofan od biljura

poležem ih u seharu prošlih dana

na kojoj piše

sačuvano od zaborava

mila moja

Đino Banana – Mače moje / Song – Lyrics

 

Maca  Pukotina    Snježna šuma

 

 

 

Kao mali glumac sto sred scene stoji

zaboravlja svoj tekst jer se neceg boji

potrcace rijeci sa mojih usana

ko usnule nade iz vojnickih rovova

 

Ref.

Mace moje cupavo

ko te nocas volio

jos mnogo mogu da ti dam

al’ ja cu ipak ostat sam

 

Mace moje cupavo

ko te nocas volio

jos mnogo mogu da ti dam

al’ ja sam sam, ja sam sam

 

Ponekad me plase snjegovi s planina

postao sam i ja srednji, bojim se visina

tako ti moje mladosti, ne daj me

ne daj me tudjim ljudima da me ljube

 

Ref.

Svjetlosna djeva

 

 

Snježni bor

 

Jesenja idila

 

 

Svjetlost

 

Pahulje Grada čednosti

 

Naše nebo

 

Jednoć skoro

hudi sniježni bor

mnije

ne sklapam trepavice

bojim se bjega slika

a dušom lebde

nekoć davno

o vremenu

u vremenu

najčešće o jeseni

zvao bih te djevom

poklonio ti šapat srca

ukrao iz kule

s vrha usnulog dvora

da te zlo ne dotakne i…

dalje je bajka

ovočas s potomcima

zaboravljeno uživam

u tvojoj djetinjoj ljepoti

što dariva mi nevinost

osmjeha svjetlosnog

kao snježni kristali

što nalaze dom

u srcu mom

Molim naše Nebo

brani je od zla

podari snenoj ljepoti

svu sreću koju sanja

Bleki – Nemoj da bi mi jednom plakala

  

 

 

Kako će te Bona ovo maksumče zaboraviti

kažem ja tebi Malena moja?

Da samo oči imam vidio bi ljepotu koja se ne smije ostaviti

Da  malo uma imam

vidio bi da neizmernu dobrotu i tihu mudrost

poput sjene a nježnost sniva

treba prviti na srce i unijeti u dušu

 

Ali jok

blentovija mora častan biti

iza novog brijega ići

tamo su ažbahe koje treba tjerati

grlice nove spašavati

pa iza tog brda ima još jedna planina

puno je to dolina boli

Kako ću te zaboraviti Krhka ružo?

Tebe koju je  lako voljeti za čitav život

 

Tebe koja si nestašno lijepa

Tebe koja mojim Gradom čednošću sjajiš

Tebe kojoj cvijeće mirise krade

kao kapljica rose poslije kiše

Tebe koja samo za ljubav živiš

Tebe koja sjaj sa suncem dijeliš

Kako ću te zaboraviti Bijela damo?

Tebe koja se uranjaš u ljepotu duge

Tebe koja nevinost djeteta nosiš

Tebe koja plavetnilo neba oslikavaš

Tebe koja dubinom mora zračiš

Tebe koja u očima zvijezde nosiš

 

Ne mogu te nikako zaboraviti Princezo

Zato dođi da ti snove sanjane poklonim

Zato dođi da ti pjesme ljubavne pjevam

Zato dođi uhvati me za ruku

Zato dođi zagrli me čvrsto jako

Zato dođi meni i ne boj se više Malena

Dođi svojoj ljubavi ljubavi jedina

 

I jednom kada usnijem

nemoj da bi mi plakala

razmaženo derište moje

ljubavi jedina moja