I nošeni vječno, u vječnoj noći,
bez povratka gnani spram obala skritih,
zar u moru ljetâ nećemo se moći
ni dan usidriti?
O jezero! Jedna godina tek ode,
a pred mile vale koje bez nje gledam,
gdje ona sjeđaše, na kamen kraj vode,
ja sam evo sjedam.
I onda si tako bučalo pod stijenom
i razbijalo se o tvrde joj strane,
a njoj vjetar prao tvojih vala pjenom
noge milovane.
Jedno veče- pamtiš?-plovismo u muku,
međ vodom i nebom negdje živa glasa,
jedino se vesla čula kako tuku
u skladu talasa.
Najednom, glas neki, čudan, posve blago
s čarobnih obala podigao jeku,
val se primirio, a iz glasa dragog
čuh riječi gdje teku:
“O vrijeme, ne leti! Vi, trenutci sretni,
ne hitajte tamo!
Pustite da slasti naših dana cvjetnih
mirno uživamo!
Koliko nesretnih na zemlji vas moli:
za njih brzo hajte;
njima odnosite i dane i boli, sretne ne gledajte.
Još koji trenutak zalud molim vruće,
vrijeme ni da čuje.
Noći zborim:”Lakše!” ali već svanuće
tamu rastjeruje.
Ljubimo se dakle! Ne gledajmo ništa!
Nek nas radost primi!
Čovjek nema luke, vrijeme pristaništa,
s njim tečemo i mi.
O zavidno vrijeme, zar će pjani sati,
kad nas ljubav sretnim valovima hrani,
jednakom brzinom od nas otjecati
k'o nesretni dani?
Zar od njih ni traga neće biti više?
Zar zauvijek nesta tih satova sreće?
Vrijeme što ih daje, vrijeme što ih briše,
zar ih vratit neće?
Vječnosti, prošlosti, vi, dubine tamne,
od otetih dana što tamo činite?
Hoćete l’ nam vratit sve zanose plamne
što nam ih grabite?
O jezero! Stijene! Špilje! Šumo slijepa!
Vi štono vas vrijeme obnavlja i štedi,
na tu noć sačuvaj, o prirodo lijepa,
barem spomen blijedi!
Bilo u tišini tvojoj il’ u buri,
jezero, u sjaju okolice tvoje,
u jelama crnim, u hridima surim,
što nad tobom stoje.
Bilo u lahoru koji šumeć brodi,
u šumoru što ga žal žalu predaje,
u srebrnoj zvijezdi što u tvojoj vodi
blijedim sija sjajem.
Vjetar što jauče, trska što šumori,
lagani mirisi u zraku i dahu,
sve što vidim, čujem, dišem, neka zbori:
“oni se volješe”