Podmeću mi mržnju
dok srećan odim putima
kojim kraj se nazire
i ne branim se ni kajanja nemam
Priznajem u osvit svilenih plahti
počesto mrzitelj sam
žene koja tijelom svojim prije
nije bojila ruke moje
Ne poričem dobrom dušom svojom
mrzim anđelu
što mi bjelokosnim grudima čitav život
lice milovala nije
Zaljubljenim srcem odajem se
mrzim djetinju nevinost
koja mi skutima neljubljenim
za vakta ljubav poklanjala nije
Sluđenim nerazumom vrije mi
da najviše mrzim
onu ženu koju još nisam sreo
a rečeno će joj biti voljena si
a opet sve nešto mislim
te ljepote i dražesti učile me
od mržnje do ljubavi
samo nas dašak poljubca dijeli
i zato oprost molim
mila djevo ne zmajeri
svakoj iskupiću se
ljubavlju iskrenom svojom